U spomen na prisilni egzodus Istrana 1915-1918.godine

U spomen na prisilni egzodus Istrana 1915-1918.godine
15
0
0

Uvod

Istra je kroz povijest proživjela mnoge migracije stanovništva, dva velika egzodusa i jedan prisilni egzodus u kojem je desetkovano  stanovništvo Istre. Od ovog egzodusa teško se oporavila, jer je pomrlo najviše djece, a zbog neimaštine i nedostatka hrane, tijekom i neposredno nakon rata mnogo je djece zbrinuto u banskoj  Hrvatskoj, koja se zbog talijanske okupacije nikada nisu vratili u Istru.

1.Prisilni egzodus 1915-1918, oko 60 000 stanovnika Južne Istre, od kojih se 10 000 nije vratilo kući.

2. Egzodus istarskih Hrvata 1918-1943 iselilo 53 000 Hrvata, Mussolini naselio 30 000 Talijana [1]

3.Egzodus Talijana 1947-1955[2] oko 220 000 iz Istre, Primorja i otoka

Italija  je ušla u rat na strani sila Antante

Po tajnom Londonskom ugovoru  od 26.travnja 1915., između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani Antante (izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila), a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svojih dojučerašnjih saveznica, Austro-Ugarske i Njemačke te financiranje od Britanije. Prema Ugovoru, zemlje Antante Italiji su obećale sljedeće teritorije: područje Trentina, Južnog Tirola, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, a glede hrvatskih teritorija Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom i područja u zaleđu tih gradova.

Tim ugovorom  pojavila se opasnost  da  Istra  i Dalmacija budu mete napada  talijanskih ratnih brodova. Prema procjeni admiraliteta austrougarske ratne mornarice, najgore bi prošla  Pula kao glavna austrougarska ratna luka sa brodogradilištem. Očekujući da bi se ti napadi mogli proširiti i na cijelu južnu Istru, južno od Limskoga kanala, donesena je odluka da se iz sigurnosnih razloga evakuira cjelokupno stanovništvo s tog područja. Tako je, u tjedan dana u svibnju 1915., oko 60.000 tisuća Istrana moralo napustiti svoje domove  i prisilno otići u Austriju, Češku, Moravsku i Mađarsku.

Internacija stanovništva Južne Istre

U svibnju 1915. Zapovjedništvo pomorske utvrde Pula izdalo je javni proglas u kojemu je objavljena naredba o evakuaciji stanovništva. Ta se odredba odnosila na stanovnike Pule, te na sve one južno od crte Barbariga-Vodnjan-Valtura, i s područja sjeverno od te crte (Rovinj, Bale, Kanfanar, Barban, Krnica).

Crkvena  zvona su 15. svibnja 1915. u selima Južne Istre  najavila evakuaciju, a samo dva dana kasnije  17. na 18. svibnja stanovnici su dobili upute za evakuaciju. U Puli i okolici su mogli ostati samo državni činovnici i namještenici, te radnici Arsenala i Vodovoda. Svi drugi morali su otići te je za njih napravljen plan koji je podrazumijevao da od 18. svibnja nadalje s pulskog željezničkog kolodvora treba biti evakuirano 8.000 ljudi dnevno. Među njima na sjever su otputovali - tada srednjoškolci, Mijo Mirković, Mate Demarin i Ante Ciliga.

Kompozicije teretnih vlakova  po 35 vagona kretale su iz Pule 8 puta tijekom 24 sata. U 2.30., 6.00., 7.40., 11.30.,  15.30., 19.30., 22.12. i 23.55.

Vozili su se u stočnim vagonima koji su imali oznaku: 6 konja ili 40 ljudi.

Red vožnje prepunih vlakova bio je strogo zacrtan. Istarske ratne izbjeglice putovale su kroz Divaču-Ljubljanu-Ptuj-Maribor i nakon dva dana stizale u logor (Barackenlager) Wagna nedaleko od Leibnitza.

U kutu svakog vagona bio je nužnik koji su koristili uz krajnju neugodu. Na željezničkim stanicama bilo je zabranjeno silaziti.

Bili su podijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti (Talijani i Slovinci) i raspoređeni prema ostalim logorima u Monarhiji, odnosno Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske i Moravske.

Za internirane stanovnike mnogo se zauzeo porečko-pulski biskup Trifun Pederzolli. Poslao je pastirsko pismo svim župnicima te pozvao svećenike da po crkvama hitno organiziraju skupljanje novčane pomoći za potrebe tih ljudi. Organizirao je slanje svećenika u izbjegličke logore, koji su evakuiranim ljudima trebali  pružili utjehu vjere, a kod civilnih vlasti zauzeti se za poboljšanje uvjeta života po logorima.

Organizirao je posjete raznim izbjegličkim logorima koje je i sam obišao, Pottendorf, Wagna, Gmundu, Steinklamm…. Namjesništvo Primorja u Postojni pismeno je zamolio da što prije isposluju dopuštenja svećenicima njegove biskupije za slobodan ulaz i besplatan prijevoz željeznicom do evakuiranog stanovništva,  gdje su zbog loših uvjeta smještaja u logorima i selima, loše prehrane i raznih bolesti, zapravo velike nebrige, mnogo propatili i masovno umirali. Ratno je stradanje tadašnja Austro-Ugarska pokušala izbjeći upravo osmišljavanjem  evakuacije, privremenog preseljenja stanovništva, ali ta se nakana pretvorila u svoju suprotnost.

Situacija u Ugarskoj je bila  osobito teška. U mjestima gdje su internirani izbjeglice (Palota, Csandi, Nagylak, Szeged itd.) bila je velika bijeda i glad, bez duhovne utjehe, smješteni u štalama, na malo sagnjile slame. Najgore  je  bilo u Gmundu, gdje je dnevno umiralo po 30 ljudi, očekivala se otvorena pobuna, očaj vjernika bio je toliki da su biskupov govor utjehe prekidali jaucima i prosvjedima. Sredinom prosinca 1915. izbili su prosvjedi u logoru u Gmundu, te su polovicom siječnja 1916. premješteni u logore u Donju Austriju, Češku i Moravsku.

Gmünd, slovio je kao najveći austro-ugarski Barackenlager. Smješten na austrijsko-češkoj granici, ime je dobio po istoimenom gradiću Gmünd, pored kojega je iskrčena šuma da bi se podigao logor. Izgrađen 1914. kao i svi prognanički logori, i Gmünd je bio povezan željeznicom te su evakuirci dolazili gotovo pred sam ulaz logora. Površina logora iznosila je 54.000 četvornih metara na kojoj su se nalazile 144 barake od kojih je 126 bilo namijenjeno spavanju, a 18 za nadzor evakuiranih ljudi, za dezinfekciju, bolnicu, ljekarnu, kuhinju i kantinu. Barake su bile duge 40, a široke 10-12 metara.

Unutar logora protezale su se široke ulice (od kojih su tri glavne bile asfaltirane), poljske kuhinje, spremišta za hranu, vodovod, električna centrala, crkva, škola, bolnica, kazalište, a bila je otvorena i pošta, telefon i telegraf. Činilo se kao dobro mjesto za privremeni boravak. Istina je pak bila drugačija, naime logor je bio ograđen bodljikavom žicom i pod stalnim nadzorom vojnika, a nitko ga nije smio napustiti bez pisane potvrde.

S vremenom se pokazalo da su uvjeti života bili uistinu loši. Hrana je bila oskudna, a obroci su spravljani od stočne repe, kupusa i krumpira. Slično je bilo i s higijenskim uvjetima koji su bili minimalni, logor nije imao kanalizaciju do 1916., a otvoreni kanali koji su kopani između baraka u kojima su se taložile fekalije bile su idealni za širenje zaraznih bolesti.

Tako i ne čudi kako je stopa smrtnosti bila jako velika: od sredine listopada 1915. do početka siječnja 1916. broj umrlih bio je 30 do 60 ljudi dnevno, ponekad i 90, a među umrlima bilo je puno male djece. Među najraširenijim bolestima u logoru bili su tifus, skorbut, rubeola, difterija, tuberkuloza, šarlah i kolera. Potajno se govorilo da, kad dijete završi u bolnici, sigurno neće živo izaći iz nje, tako da su majke pokušavale sakriti svoju djecu i brinuti se za njih same.

U studenom 1915. Jakov Cecinović izvijestio je narodnoga zastupnika Vjekoslava Spinčića o strahotama i nepovoljnim uvjetima života u Gmündu. Svoje nezadovoljstvo nisu krili brojni Hrvati smješteni u logoru, sve su češće izazivali nerede, pasivan otpor i bojkot, no pomaka na bolje nije bilo. Tek u prosincu 1917. unatoč stalnoj cenzuri uredništvo Hrvatskog lista izvijestilo je o teškim životnim uvjetima koji su bili svakodnevica Gmünda te je izravno optužilo Upravu za smrt 5.000 evakuiraca. Prema izvorima koji govore o brojki od preko 15.000 istarskih evakuiraca koji su bili smješteni u Gmündu, njih 5.000 je izgubilo živote. Iako svi ti ljudi nisu odvedeni s namjerom da bi bili uklonjeni, teški životni uvjeti te sam odnos prema njima pokazao je da je taj logor uistinu bio logor smrti.[3]

Još su tri kompozicije krenule s evakuircima nakon službenog završetka evakuacije: 30. svibnja u 14 sati krenuo je vlak iz Pule, 2. lipnja navečer, kompozicija od šezdeset vagona krenula je iz Rovinja, a iz Kanfanara je 3. lipnja evakuiran posljednji dio mještana, smješteni su u Izolu, Leibnitz/Wagna, Rudolfswert i Mödling.

Prije nego je 2.400 mještana Rovinja iz konvoja od 2. lipnja upućeno u Češku i Šegedin u Mađarskoj, privremeni smještaj našli su u Baranji u mjestu Darda.

Svi logori za civilno stanovništvo bili su ograđeni bodljikavom žicom i čuvali su ih vojnici. Nitko ih nije smio napustiti bez pismene dozvole.

Dvadesetog listopada 1915. godine slovenski svećenik dr. Ličan posjetio je Gmünd. U svom obrazloženju za ovakve postupke vlasti dr. Ličan navodi da se ovom odred- bom sprječava možebitno širenje zaraznih bolesti koje su vladale u logoru na sam grad Gmünd i širu okolicu.

Svi prognanički logori povezani su željezničkom mrežom te su evakuirci vlakovima dolazili pred sam ulaz novih privremenih prebivališta.

Osim navedenih u Austriji su postojali i sljedeći logori: Katzenau (Linz) - logor za vojne zarobljenike i civilno stanovništvo talijanske nacionalnosti; Braunau na Innu, logor za civilno stanovništvo talijanske nacionalnosti; Wolfsberg, logor za civil- no stanovništvo talijanske nacionalnosti. U Brucku na Litavi  gdje je bio prije namijenjen  tabor za Židove≈ smješteni su socijalno više stojeći Slovenci≈. U Mitterdorfu smješteno je 10.000 Talijana, dok su u Mistelbachu dom našli Talijani boljeg imovinskog statusa[4]

Radi se o vrlo velikoj tragediji Istrana kao posljedici Prvoga svjetskoga rata. Kući se nikada nije vratilo njih oko 10.000, ponajviše djece, od toga je samo u Gmundu umrlo 5 000 djece. Oni koji su ostali živi vratili su se postupno na svoja ognjišta do sredine 1918. i zatekli zapuštena ognjišta, dvorišta, neobrađena  polja i vrtove. Ti gubitci ljudskih života  istarskoga civilnog stanovništva bili su posebno teška posljedica  rata i veliko demografsko slabljenje južne Istre.

Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da svi Istrani neovisno o nacionalnosti presele tijekom Prvog svjetskog rata iz Gmünda, zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, odnosno doktorsku disertaciju „Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.)“

Općine Medulin i Ližnjan postavile spomenik internircima

U želji da sačuva od zaborava i da se dostojanstveno i s poštovanjem prisjeti svojih mještana čije je sudbine obilježio Prvi svjetski rat, općine  Medulin  i Ližnjan su   jedine jedinice lokalne samouprave u Istri, koje su obilježile stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata. Upravo Općina Medulin je 2014. godine, povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata u suradnji s Istarskom Županijom te istarskim gradovima i općinama organizirala posjet 250 Istrana austrijskom gradu Gmündu, gdje je postavljena spomen ploča na mjestu nekadašnjeg logora u kojemu su  ratne godine proveli 15 tisuća Istrana, od kojih se njih 5.000 nije nikada vratilo svojim domovima.

Isto tako  općina Medulin je 2015. godine postavila spomenik  „Spomenik Egzodusu 1915.-1918.“, djelo kipara Šime Vidulina, u šumici Libora, na granici između Medulina i Ližnjana, kao trajni spomen posvećen mještanima dviju najjužnijih istarskih općina i svim prisilno preseljenim Istranima, njih preko 60 tisuća, odvedenih za Velikoga rata u Austriju i seoske krajeve Češke, Mađarske.[5]

29. rujna 2018. godine, u prostoru svojeg multimedijalnog centra općina Medulin je otvorila izložbu „Vržite mi želizni križ“ ( Stavite mi željezni križ) 

Marija Lorencin iz Medulina  je pred smrt poručila svoj djeci neka joj na grob u tuđini postave željezni, a ne drveni križ kako bi joj nakon rata mogli pronaći grob.

Povjesničar Andrej Bader, autor je knjiga Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918. (izdavač Općina Medulin, 2009.) i Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918., 2. prošireno izdanje (izdavač Općina Ližnjan, 2011.), a potpisuje i publikaciju o logoru Gmünd u Austriji iz 2014. godine, izdanu od strane Općine Medulin povodom obilježavanja početka I. svjetskog rata. Prilikom otvorenja izložbe Bader je istaknuo kako se na izložbi „Vržite mi želizni križ“, iznimnim foto materijalom i pisanom građom, audio i video zapisima te predmetima koji materijalno svjedoče o periodu Velikoga rata, posjetiteljima predstavlja fragmente života Premanturaca, Banjolaca, Pomeraca, Vinkuranaca i Medulinaca, koji su u ratu sudjelovali kao vojnici na bojištima i u zarobljeništvu, ili su pak kao civilni evakuirci odvedeni od svojih domova te teške ratne godine proveli u logorima Austrije te ruralnim krajevima Češke i Mađarske.

"Vržite mi želizni križ, vržite mi na greb želizni križ, ne drveni, kad narestete i tornate se, da znate di san zakopana". Poručila je to pred smrt Medulinka Marija Lorencin. Okupila je, na rastanku, svoju djecu u mjestu Brezova nad Svitavou u Češkoj i prenijela im svoju posljednju želju. Umrla je 27. prosinca 1915. godine. Nakon majčine smrti, kad je završilo progonstvo, sinovi Josip i Milo te kći Marija vratili i su se u Medulin s tetkom Katom Kirac i njenim sinom Ivanom.

Povratak evakuiraca počeo je u prosincu 1917., a posljednji su stigli u rodni kraj ujesen 1918. godine. Pojedine obitelji vratile su se bez četvero djece. Putujući kući iz izbjeglištva, majke su plakale na prozorima vagona: gledale su groblja na kojima su pokopana njihova djeca. U Ližnjan je tek nekoliko godina nakon završetka rata stigla osmrtnica za djevojčicu Anu Boljun rođenu 21. svibnja 1908. godine. U odnosu na broj stanovnika, u tuđini je stradalo najviše mještana Ližnjana – više od 300.

Nakon povratka napuštenim ognjištima evakuirce su dočekala uglavnom neobrađena polja i smrtonosna španjolska gripa. Glad je bila velika: jeli su i zdrobljene koštice maslina i koru drveća. No, je li moguće danas ustanoviti točan broj umrlih u tuđini?

Knjige logora Gmund u Austriji nisu sačuvane. Dolaskom talijanske uprave u Istru mnoge župe ostale su prazne i nije imao tko voditi crkvene knjige. Ne zna se jesu li osobe čija smrt nije zabilježena, otišle u Kraljevinu SHS ili u druge države. Broj umrlih po mjestima današnjih općina Medulin i Ližnjan uspjelo se utvrditi   gotovo u potpunosti zahvaljujući njihovim potomcima i rođacima, susjedima, kucanju od vrata do vrata, kaže Bader.

Kad ne možemo u tuđini zapaliti svijeću u spomen na naše pretke, učinimo to tamo gdje su oni prije jednog stoljeća imali svoja ognjišta. To je najmanje od onog što smo im dužni

Pišući o egzodusu Rakljanaca, Anton Percan naveo je i stihove koje je najvjerojatnije napisao Mijo Mirković, tada šesnaestogodišnjak i sam izbjeglica s dvije sestre i majkom. „…Oci djecu grle si i ljube, Možda ovo zadnji danak bude, Kada su si žene ispratili, Žalosno su Vodnjan ostavili“…. No dvjestotinjak Rakljanaca imalo je sreću jer su iskrcani u Olomucu, u moravskoj regiji, gdje su živjeli i potomci Hrvata doseljeni u 17. stoljeću. Bježali su tada pred Turcima.   

U sličnim okolnostima Hrvati u Moslavini zbrinuli su istarsku djecu. Popisi su djelomice sačuvani, a prema njima je u moslavačkom kraju spominje se da je udomiteljsku ulogu preuzelo 406 obitelji. Među njima je udomitelj bio Mijo Badalić, otac hrvatskog književnika Josipa Badalića.  Dio istarske djece zbrinut je u križevačkom i bjelovarskom kraju. Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Hrvatske i Slavonije vodio je dr. Josip Šilović. Odbor je 1917. godine razvio snažnu djelatnost, spašavajući od gladi istarsku, hercegovačku, dalmatinsku, bosansku i slovensku djecu.

Teške demografske posljedice rata i internacije

Socijalne i demografske posljedice rata  i internacije u Istri su donijele  pad nataliteta koji se osjetio cijelo razdoblje između dva svjetska rata. Vrlo loša je demografska slika Istre i krajem tridesetih, odnosno izrazito negativni odnos nataliteta i mortaliteta stanovnika. Istarsko međuraće označeno je vrlo nesigurnim socijalnim prilikama, nepostojanjem konzistentne socijalne politike i nesređenim socijalnim odnosima. Istra se svrstavala u najsiromašnije talijanske pokrajine. Bez suvremenih cestovnih i željezničkih prometnica, nepostojanja tržišta te nedostatne opskrbe vodom, Istra je već na samom početku bila osuđena na puko preživljavanje, a i ono je mnogo puta dolazilo u pitanje. Najbolji pokazatelj vrlo niskog stupnja higijenskih, zdravstvenih uvjeta, jest i veliki broj smrtnosti pogotovu novorođene djece u prvim godinama nakon rata.

Istra je demografski bila uništena zaraznim bolestima, poput španjolske groznice, malarije i tuberkuloze. U Istri je od tuberkuloze umiralo čak 3,1 posto stanovništva. Prva je bila i po smrtnosti dojenčadi,  a visok postotak bio je i umrlih od tifusa, dizenterije i malarije tipičnih bolesti nerazvijenih krajeva. S tim u svezi je dakako i demografska kriza u Istri, praćena visokim stupnjem mortaliteta, velikim emigracijama,  a time i kroničnim nedostatkom radne snage koji će se osjećati u Istri kroz cijelo razdoblje međuraća.

Posebno je  teška situacija bila  u vodoopskrbi istarskih sela i mjesta poradi kojih su zdravstvene i higijenske prilike bile izrazito loše. Danas je voda dostupna, samo otvoriš špinu i poteče. Ali u ono vrijeme Često, u vrijeme velikih suša 1921., 1927.-1928., kada bi ponestalo vode u šternama ( cisterne uz kuće u koje se skupljala kišnica) korištene su lokve koja su se inače koristila kao pojilišta za stoku. Nije nimalo čudo da se upravo u ljetnim mjesecima povećao broj crijevnih oboljenja. Vodu su, pak, morale kupovati one obitelji koje nisu imale mogućnost prijevoza. Obitelji su inače morale vodu svakodnevno dovoziti volovskom zapregom ili magarcima (tovarima) što bi ponekad trajalo cijeli dan.

Andrej Bader je u svojoj  knjizi Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.,opisao  teško stradanje stanovništva sela Medulina, Ližnjana i Premanture, ali  nije obuhvatio stanovništvo Proštine.

A Proštinari su kada su se 1918. godine vratili, na Križu u znak zahvalnosti Bogu. postavili veliki KRIŽ od kamena, kojega su 1947.godine komunisti srušili.

Kao što se vidi na fotografiji temelj KRIŽA je ostao i natpis župljani 1918.

I kao što Medulinci i Ližnjanci dostojanstveno i sa dubokim poštovanjem ne daju da se zaborave ta teška stradanja njihovih predaka, žitelji Proštine žele obnoviti križ za koji je u spomen na  taj egzodus potpisalo suglasnost 73 obitelji.

Potomci  interniraca sa Proštine osnovali su  udrugu Križ, kako bi  brže i lakše realizirali taj projekt. Među internircima bila je i moja  prababa,  a u Moravskoj joj je umrlo dvoje djece.

Križ na Križ,   je primarni zadatak Udruge Križ. Nakon njegove realizacija Udruga Križ nastavlja  raditi na promicanju  demokršćanskih vrijednosti, organiziranjem tribina, hodočašća , humanitarnih akcija,  izdavanjem prigodnih publikacija i suradnju sa drugim udrugama i pojedincima srodnog djelovanja.

Lili Benčik/hrvatskepravice

 

[1] https://www.matica.hr/hr/429/posljedice-prvoga-svjetskoga-rata-u-istri-23828/

[2] https://hrcak.srce.hr/file/56215

[3] https://www.istrapedia.hr/it/natuknice/2361/gmund

[4] https://www.academia.edu/41188245/BARACKENLAGER_GM%C3%9CND

[5] https://istarski.hr/node/18729-izmedju-medulina-i-liznjana-otkriven-spomenik-velikom-egzodusu-istrana#google_vignette