Uloga sindikata u uvozu stranih radnika

Kao i Europa, tako i Hrvatska sve više ovise o stranim radnicima. Dio poduzetnika i dio političara to opravdavaju tvrdnjama kako nema domaćih radnika koji žele raditi teške poslove, te radi toga treba uvesti strane radnike.

Analizom troškova lako je utvrditi kako je u svjetskoj konkurentskoj borbi jeftina radna snaga ima veliki utjecaj na konkurentnost. Radi toga je, u zaštiti domaće konkurentnosti doista važno imati što jeftiniju radnu snagu u djelatnostima koje su izložene konkurenciji stranih proizvoda i usluga. Međutim, u djelatnostima gdje strana konkurencija ne postoji zapošljavanjem strane radne snage ostvaruje se samo jedan cilj, a to je sniženje cijene rada. U svakoj državi većina ranih mjesta je upravo takva.

U monopolskim poduzećima nema strane konkurencije i tu se stranci ne bi trebali zapošljavati.

U uslužnim djelatnostima kao što je čišćenje, održavanje, trgovina, zaštita i slično nema strane konkurencije, pa se ni tu strani ranici ne bi trebali zapošljavati.

Kafići, restorani i dostava hrane nemaju stranu konkurenciju.

U građevini strana konkurencija postoji samo na onim objektima koji se po europskim propisima moraju stavljati na međunarodni javni natječaj. Radi toga bi stranci smjeli raditi samo na takvim objektima, dok bi na manjim objektima gdje nema konkurencije stranih poduzeća trebali raditi samo domaći radnici.

Ovo se ne sviđa većini poduzetnika koji tvrde kako im nedostaje radne snage. I doista nema domaćih radnika koji su za minimalnu plaću spremni raditi poslove koji su u zapadnim državama puno više plaćeni. Kada se takvim poduzetnicima kaže nek dignu plaću, oni tvrde da tada neće biti konkurentni, što je netočno. Ako bi digli plaću oteli bi radnike onim poduzetnicima koji ju ne žele dignuti, te bi zahvaljujući konkurenciji i ti drugi poduzetnici morali dizati plaću, ako žele opstati na tržištu. Takvim konkurentskim dizanjem plaća ona bi se vrlo brzo digla na razinu koja je na zapadu, pa bi se vrlo brzo mnogi izbjegli hrvati počeli vraćati kući. Jedini u hrvatskoj koji bi od toga propali bi bili oni koji se bave uvozim radne snage. Gubitak bi osjetili i strana poduzeća koja zapošljavaju hrvatsku kvalificiranu radnu snagu, koju bi morali zamijeniti manje kvalificiranim radnicima iz drugih siromašnih država.

Ova argumentacija protiv masovnog uvoza radne snage je jasna svima koji poznaju ekonomske zakonitosti, ali je potpuno nejasna našim sindikatima. Sindikati su organizacije koje bi se u prvom redu trebale baviti problemom dizanja plaća, te standarda i radne sigurnosti svojeg članstva. Međutim, problem niskih plaća među sindikatima proizvodnih djelatnosti je većini sindikalista zadnja briga o kojoj razmišljaju. Najviše se trude u zaštiti najlošijih radnika koji bi najradije da im poduzetnici daju plaću, a da oni ne moraju ni dolaziti na posao. Kada neki radnik sa ugovorom na neodređeno odlazi na bolovanje mjesec dana, pa nakon toga nekoliko dana radi da bi ponovno otišao na bolovanje je veliki trošak za mnoge poduzetnike i njihovu konkurentnost. Tako prouzročena manja konkurentnost je opasnost za radna mjesta svih ostalih zaposlenika. Kada bi sindikalni vođe to shvaćali nastojali bi i sami utjecati na lijene radnike da se promjene, i ne bi se moglo događati da upravo takve postavljaju za svoje povjerenike.

Da naši sindikati ozbiljno razmišljaju o stvarnoj zaštiti plaća i standarda svojega članstva bili bi prvi protiv uvoza radne snage, te njihovog zapošljavanja čak i u komunalnim poduzećima. Pri tome se ne bi plašili mogućih kritika Woke ideologa kako su rasisti ili nacionalisti, osobito stoga što ti ideolozi nemaju nikakav utjecaj za njihov izbor na mjesta sindikalnih čelnika. Kako se oni boje štititi domaće radnike od konkurencije jeftinih stranih radnika logično je zaključiti kako od toga imaju i nekih osobnih interesa. Interesa koji su povezani sa sindikalnim donatorima i osobnih tajnih donacija pojedincima. Koliki su ti interesi može se vidjeti samo kada se pogleda gdje pojedini sindikalisti odlaze na službene kongrese i savjetovanja, gdje ljetuju i kakovom imovinom raspolažu. Kod mnogih je ta imovina veća nego kod pojedinih poduzetnika, ili kako bi oni rekli „mrskih pohlepnih kapitalista”.