Umnici, maloumnici i bezumnici

Glavni episkop Srpske pravoslavne Crkve (SPC) u Hrvatskoj naziva se mitropolit Zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije. A kada svojim vjernicima čestita neki praznik onda spominje vjernike u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Kordunu, Banovini i Hrvatskoj. Iz toga se najbolje vidi kako je za Srpsku pravoslavnu Crkvu Hrvatska prostor oko Zagreba. Sve ostale hrvatske regije su za Srbe još uvijek nešto izvan Hrvatske.

Na isti način su prema Hrvatskoj postupali svi ostali bivši okupatori; Austrijanci, Mlačani, Mađari i Turci. Kako bi oslabili hrvatski identitet nastojali su jačati regionalne identitete poput dalmatinskog, slavonskog, ličkog, zagorskog, istrijanskog, hercegovačkog, ili bosanskog. Veliki hrvatski umnik, ratnik i državnik Franjo Tuđman je kao povjesničar sve to vrlo dobro znao, te je u cilju slabljenja regionalnih identiteta odlučio osnovati 20 županija koje su previše male da bi se u njima mogle pojaviti autonomaške ambicije pojedinih lokalnih političara.

Uz 20 županija podijelio je i bivše velike općine na puno veći broj manjih gradova i općina kako bi mali gradovi i općine mogle ojačati svoj društveni standard, te kako se ne bi razvijala samo sjedišta velikih općina.

Sve to je vremenom počelo davati poželjne rezultate.

Regionalne stranke i regionalni separatizmi su najvećim dijelom nestali sa političke scene, a mnoga bivša sele su se pretvorila u urbana naselja pogodna za ugodan život.

Kakav razvoj lokalnih zajednica bi smo imali da su ostale bivše velike općine možemo vidjeti najbolje na primjeru BIH gdje su ostale bivše velike jugoslavenske općine u kojima su sva naselja izvan sjedišta općina potpuno urbanistički i demografski propala.

Do porasta značaja i moći sjedišta bivših općina počelo je ponovno dolaziti sa ulaskom na tržište velikih robnih lanaca koji su svoje velike robne kuće počeli raditi na teritorijima kojima gravitira veći broj stanovnika. Zahvaljujući velikim poticajima koje su ti robni lanci dobivali od svojih matičnih državnika, te zahvaljujući pomoći lokalnih političkih maloumnika ovi robni lanci su uspjeli uništiti gotovo svu mrežu malih trgovina, a sa njima su počeli propadati i sitni proizvođači koji su ostali bez posla, te su krenuli na rad u inozemstvo. Time su i male općine počele naglo propadati i gubiti izgled urbanih mjesta.

A kako bi se ti negativni trendovi još i povećali mnogi naši politički bezumnici pokušavaju svojim politikama uništiti najvažnije Tđmanove dugoročne strateške odluke o državnoj upravi i samoupravi.

Pokušavaju ukinuti Županije i vratiti stare velike općine.

I sve to rade pod parolom navodnih velikih i nepotrebnih troškova županija i općina.

Oko 450 općina i gradova, bez Grada Zagreba imaju troškove koji su manji od troškova raznih vladinih i nevladinih udruga i agencija. A čak i te općine i gradovi po zakoni moraju veliki dio svojih sredstava izdvajati za neke od tih udruga i agencija.

Ali naše političke bezumnike statistički podaci ne zanimaju. Oni razmišljaju samo o svojim kratkoročnim političkim interesima. Primijetili su kako na izborima u nekim gradovima oni ponekad znaju pobijediti, dok u većini općina i županija pobjeđuju desničari. Najčešće HDZ u koaliciji sa manjim desnim strankama. Računica im je jasna. Ako bi ukinuli županije i uveli regije oko gradova u kojima oni ponekad znaju pobijediti mogao bi ojačati njihov utjecaj. Ukidanjem malih općina smanjio bi se broj i jedinica lokalne samouprave u kojima pobjeđuje desnica.

Međutim, ta računica im je utemeljena na čistim snovima, a ne na statističkim podacima.

U većini Županija župani postaju oni koji dolaze sa desnice, ali ne zahvaljujući glasovima stanovnika velikih gradova već stanovnicima sela. A i u gradovima gdje ljevica i lokalni regionalisti ponekad znaju pobijediti stvari bi se promijenile ukidanjem malih općina. Stanovnici tih malih općina bi i nakon ukidanja glasali desno, te bi i u većini gradova postotak desnih glasova porastao.

Često obični birači puno bolje znaju ocijeniti argumente i prave ciljeve zagovornika ukidanja županija i malih općina nego što to znaju saborski zastupnici desnice u saborskim raspravama. Birači znaju prepoznati ovakve strateške neprijatelje hrvatske države ponajviše po tome što se oni osim za ukidanje županija i malih općina vrlo žestoko zalažu i za smanjenje troškova obrane.

Koliko su argumenti ovih hrvatskih bezumnika koji rade protiv interesa svoje države najbolje se može vidjeti na primjeru Švicarske.

Švicarska ima puno više kantona nego Hrvatska županija, a ti kantoni imaju i puno veće ovlasti nego naše županije. Osim tog Švicarska ima puno više općina, i to ne ukupno već po glavi stanovnika.

Jedina razlika između naših i njihovih općina je u tome što kod nas svi načelnici općina imaju visoke plaće dok u švicarskim malim selima načelnici općina najčešće rade volonterski. Kada bi se i u naše zakone uvela zabrana isplate plaća ako općina za to nema novca na lokalne izbore bi se više javljali umirovljenici i poduzetnici, a puno manje nezaposleni koji se kroz politiku pokušavaju zaposliti.

Iako znaju štedjeti na plaćama političara Švicarci vrlo dobro znaju na čemu se ne smije štedjeti, a to je obrana. A znaju i kako jačanjem obrane dodatno jačaju svoje gospodarstvi i poništavaju nezaposlenost.

Od svih europskih zemalja najviše za obranu troši Švicarska koja zbog toga nije osiromašila, već naprotiv upravo je proizvodnja za obranu jedan od osnovnih izvora njezinoga bogatstva.

Švicarska obrana se sastoji iz tri dijela; vojna obrana i civilna obrana, te privredna obrana koja osigurava proizvodnju opreme i materijalnih dobara neophodnih za vođenje rata i koja povezuje vojnu i civilnu obranu.

Poduzeća koja su osobito značajna za obranu i u miru funkcioniraju koristeći se isključivo domaćim resursima bez obzira na ekonomsku opravdanost.

Vojska i civilna zaštita su ustrojene na teritorijalnom principu. Zahvaljujući tome što osobno naoružanje drže kod kuće i što često vježbaju mobilizacija pričuvnih brigada traje od nekoliko sati do naviše 48 sati.

Osim vojske, sve općine veće od 1.000 stanovnika, dužne su nabaviti opremu i obučiti terenske odrede civilne obrane, te izgraditi građevinske objekte neophodne za zaštitu stanovništva. Iako imaju puno više općina po glavi stanovnika nego Hrvatska to za njih nije problem, te imaju svoje vatrogasce i druge postrojbe za zaštitu.

Poduzeća koja zapošljavaju više od 100 radnika, te bolnice i zdravstvene ustanove, koje imaju više od 50 kreveta, obavezne su organizirati i opremiti svoje odrede civilne obrane.

Svi vlasnici zgrada također moraju izraditi skloništa, a postoje i javna skloništa u velikim gradovima i na svim mjestima gdje je velika koncentracija stanovništva. Ova skloništa moraju imati mjesta za najmanje 100 ljudi. Sve to puno košta pa Švicarci po glavi stanovništva za vojnu obranu i civilnu zaštitu izdvajaju daleko najviše među razvijenim zemljama. Budući da gotovo sav novac izdvojen za obranu i zaštitu završava na računima domaćih poduzeća upravo su ulaganja u obranu veliki izvor radnih mjesta i visokog standarda.

A kod nas se za plaće načelnika i njihovi pomagača troši puno više nego je potrebno za općinske vatrogasne postrojbe, ili postrojbe civilne zaštite.

Kada bi naši bezumni zagovornici ukidanja po njima nepotrebnih troškova doista imali dobre namjere mogli bi predložiti zabranu izdvajanja za plaće općinskih načelnika tamo gdje novca za to nema, te preusmjeravanje novca u lokalnu infrastrukturu, zaštitu i obranu. Umjesto toga oni uporno sve one koji predlažu manje za udruge, a više za obranu uz pomoć svojih medijskih glasnogovornika nazivaju militaristima i retrogradnim agresivnim desničarima.