Ustanak u Istri

Prvi puta u Istri do pobune protiv fašizma je došlo u ljeto 1921. u Raklju, hrvatskom mjestu u Istri, gdje je buknula Proštinska buna. To je područje zapadne obale Raškog kanala, od Raklja, preko sela Krnice do općine Marčana. Istodobno, s druge strane Raškog kanala kod Labina u istom času počeo je ustanak labinskih rudara, pa je uspostavljena tzv. Labinska Republika. Oružana buna na istočnoj obali Istre trajala je dva mjeseca, a vodio ju je dr. Ante Ciliga hrvatski ljevičar kojeg je Staljin proglasio za Trockista.

Do novog ustanka je došlo dan nakon proglašenja kapitulacije Italije, 8.9.1943. Crveni Križ ustanovio kako se u talijanskim logorima, zatvorima i internacijama nalazi 92.000 Hrvata. Odmah po kapitulaciji Italije istarski rodoljubi se organiziraju i donose Proglas o priključenju matici zemlji – Hrvatskoj 13. rujna 1943.godine. Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli vojarne, te naoružali oko 10.000 ljudi. Ustanak su izveli obični hrvati među kojima je bilo vrlo malo komunista.

Ustanak je započeo bez znanja KPH i KPJ osvajanjem talijanskih vojarni i karabinjerskih postaja. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8.600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice, osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.

Ovaj ustanak su preuzeli komunisti zato što su tu imali nekoliko svojih ljudi. Da je Pavelić barem nekoliko mjeseci ranije u Istru tajno poslao jednu manju postrojbu pouzdanih ustaša porijeklom iz Istre u civilu mogli bi i oni preuzeti vodstvo ustanika. Nakon toga bi se mogli povući u zaleđe da skriju oružje: to su mogli napraviti pod obrazloženjem skrivanja od Nijemaca koji ne žele Istru u Hrvatskoj, a osobito im h ne žele na obali zato što vjeruju kako bi se oni mogli predati zapadnim saveznicima. Time bi se spriječio sukob s Nijemcima i spasili bi se životi mnogih istarskih Hrvata. Dva dana nakon ustanka, 10.rujna Ante Pavelić je objavio proglasu po kojem je raskinuo "Rimske ugovore" sa Italijom. Da je na terenu imao svoju tajnu postrojbu u civilu ili političku organizaciju u Istri taj njegov proglas je mogao i imati nekakav učinak.

Kako u Istri nikada nije bilo ustaša proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, pročitao je Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943. godine. U tom proglasu se ni jednom riječju ne spominje Jugoslavija, iako su ova obojica bili članovi Komunističke partije. Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.

Tada Ljubo Drndić  s  proglasom preko Kastva ide u Hrvatsko primorje u Crikvenicu gdje je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri. Prvi proglas se njima ne sviđa te je napisan novi 16. rujna, i tiskan u 4000 primjeraka. Odmah je polijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac, gdje je bilo zasjedanje ZAVNOHA. koji je odmah donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.

ZAVNOH je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića. Glavni štab NOV i PO Hrvatske donio je odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV  za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Zasjedanje  Istarskog sabora. održano je 25. i 26. rujna 1943. Na njemu su istinski „predstavnici uskrsle Istre“,  njih više od sto pedeset radnika, seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i Talijana.

Čim je Tito doznao za ustanak poslao je svoje komesare na čelu s Jakovom Blaževićem kako bi preuzeli kontrolu nad ustanicima.

Uskoro su Nijemci krenuli u čišćenje čitave Istre od partizana koji su većinom likvidirane, dok se mali dio povukao na gorski Kotar. Male grupe ilegalaca su po savjetima komesara Jakova Blaževića ostali ilegalno djelovati na način koji su ranije provodili u Dalmaciji, izvođenjem diverzantskih akcija. Međutim te akcije su ovdje davale potpuno drugačije rezultate radi toga što su Talijani i Nijemci imali različite ciljeve. Talijani su nakon svake akcije Hrvatska sela napadali s tri strane kako bi kroz četvrtu stranu seljaci pobjegli u planine gdje bi ih partizani naoružali talijanskim oružjem i poslali na sjever da se bore protiv ustaša. Komesari poslani u Istru nisu znali kako je to taktika dogovorena između Tita i generala Roate, te su istu taktiku pokušavali u Istri. Međutim, Nijemcima je cilj bi istrijebiti potencijalne pobunjenike te su oni svako selo prije napada najprije potpuno opkolili, te nakon toga vršili odmazdu paljenjem sela i ubijanjem civila. Na taj način su u Kresinima 7. listopada 1943. pobili 57 nenaoružanih stanovnika, civila, bez obzira na dob i spol. U Puli na Velom Vrhu su 2. listopada 1944. objesili 21 taoca. Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.

Istarski partizani su bili jedini stvarni partizanski antifašisti koji su se doista borili protiv talijanskih fašista, ali tek nakon kapitulacije Italije. Uglavnom su poginuli u borbi s Nijemcima koji su se već počeli povlačiti iz Grčke i mogli su samo pričekati da se povuku. Većina ih nije nosila na kapi zvijezdu petokraku, pa komunistički komesari u njih nisu imali puno povjerenja. Nikada nisu ratovali protiv ustaša i domobrana u Istri, zato što njima Nijemci nikada nisu dopustili da dođu na ovo područje. Radi toga nakon rata ovdje su raspoređeni partizani iz drugih krajeva Jugoslavije na rukovodeće položaje, a 40.000 istarskih partizana je marginalizirano. Kako vođe Istarskih ustanika nisu bili komunisti, niti su bili povezani sa partizanima svi su postupno likvidirani od strane komunista do kraja rata. I neki raniji istarski komunisti su nakon rata morali pobjeći na zapad kao predratni istaknuti komunisti poput Ante Cilige.

Nijemci su Istru priključili Repubblici di Salo, u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko primorje, podvrgnutoj njemačkoj građanskoj upravi sa sjedištem u Trstu. Romelova antipartizanska ofenziva je krenula 2. listopada (24 dana nakon objave kapitulacije Italije) pod nazivom operacija "Wolkenbruch" (Provala oblaka) u kojoj su potpuno potisnuli partizane sa prostora Istre, koja se nalazila u operativnoj zoni Alpenland, a u koju Hrvatske postrojbe nisu imale pristupa.

Hitlerova naredba je bila: ugušiti slavensko-komunistički ustanak bezobzirnom silom. U ofenzivi je sudjelovalo oko 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova i drugog teškog naoružanja. S druge strane bilo je 15.000 slabo naoružanih partizana bez ratnog iskustva. U  razdoblju njemačke okupacije Istre (Rommelove ofenzive)  od rujna 1943 do svibnja 1945, u Istri je spaljeno više od 400 sela, ubijeno više od 4.000 civila  i preko 6.000 zarobljeno i odvedeno u logore.

Prilikom povlačenja ustanika, na Gumancu, iznad Klane i Rijeke, Nijemci su razbili glavninu istarskih partizana i presjekli putove povlačenja. U sedmodnevnim dramatičnim borbama novoosnovane i neiskusne istarske brigade i odredi imali su ogromne gubitke. Izginulo je oko 2.500 boraca, a u koncentracijske logore je odvedeno  oko  500. Samo manji dio se uspjelo probiti do Gorskog kotara, gdje su činili jezgru buduće 43. istarske divizije. Odmah potom napadaju i Talijane, te do 12. listopada zarobljavaju 6.900 talijanskih vojnika, 37 topova i 242 strojnice.