Utjecaj izraelskih korporacija na rat u Gazi

Židovi su iz Judeje protjerani za vrijeme starih rimljana, nakon niza pobuna. Od tada do danas mali dio Židova je živio na tom području, a veći dio je bio raštrkan po svijetu. Znatnije su se počeli vraćati u Palestinu od 1880-tih godina, te graditi naselja i stvarati svoje društvene i kulturne organizacije, kao i obnavljati hebrejski jezik. Ti prvi naseljenici iz dijaspore su otkupljivali zemlju od domaćih Arapa novcem prikupljanim u židovskim zajednicama diljem svijeta,. Odmah su počeli isušivati močvare i navodnjavati pustinje kao bi povećali zemljište za poljoprivredu.

Već 1920. ih je bilo oko 160.000, 1933. a oko 250.000. Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, do 1939. zbog priljeva bjegunaca pred nacizmom do 1939. broj Židova se udvostručio. U to vrijeme Palestina je bila vrlo slabo naseljena, skoro pusta močvara i pustinja, a Jeruzalem je bio mali gradić. Sa dolaskom Židova razvija se gospodarstvo, te se doseljavaju i Arapi iz okolnih krajeva.

Naseljavanje Židova je kontrolirala Velika Britanija koja je određivala useljeničke kvote kako bi zadržala miješano stanovništvo. Po starom britanskom običaju oni su svugdje podupirali mješovite zajednice u kojima je stvaran nered kako bi oni mogli uvoditi svoj red. U tom britanskom redu jačalo je i arapsko nezadovoljstvo, te su oni prvi put napali doseljene Židove 1920. u Jeruzalemu. To se ponavlja 1929. i 1936. a pobune Britanci guše oružjem. Arapi osim napada na Britance napadaju i židovska naselja u kojima se naseljenici naoružavaju radi obrane i stvaraju židovske milicije.

Tijekom II svjetskog rata naglo porastao je broj ilegalnih židovskih useljenika koji se naseljavali većinom na zapuštenim zemljištima koje je bilo prazno, a kupovano je novcem prikupljenim u dijaspori.

Britanci su ilegalne useljenike progonile a oni su se počeli naoružavati i braniti. Kada je nered postao dovoljno velik Britanska vlast se u svibnju 1948. povukla iz Palestine. Odmah potom, 14. svibnja 1948., proglašena je neovisnost Države Izrael.

Od tada do danas Izraelci nastoje raznim metodama šikaniranja protjerati što više Arapa, i oduzeti im zemlju, a i u okolnim državama Arapi protjeruju židove starosjedioce na isti način. Osim Izraelskog gospodarstva jednako brzo raste samo međusobna mržnja u Izraelu i okolnim državama, te se događaju povremeni ratovi. U ovim ratovima Izraelci vojno pobjeđuju, ali trajno ne rješavaju problem, prije svega zato što gospodarstvo ne korite za ratne ciljeve.

Spiralu nasilja i mržnje moguće je dugoročno riješiti samo potpunim gospodarskim odvajanjem Židova i Arapa.

Međutim, tome se suprotstavljaju Izraelske kompanije.

Kompanije žele biti konkurentnije, a za to je bitno imati jeftiniju radnu snagu. Radi toga mnogi Arapi iz Gaze i Zapadne obale svakodnevno preleze granicu kako bi radili u Izraelu. A kada dobiju plaću porez plaćaju Hamasu, Hezbolahu i drugim terorističkim organizacijama. Kada Arapi ne bi mogli raditi u Izrealu ostali bi bez sredstava za život, te bi krenuli trbuhom za kruhom. (Kao što Hrvati već 150 godina bježe širom svijeta u potrazi za bolje plaćenim poslom. A posla nemaju zato što vladari ne znaju, ili planski ne žele zaštititi domaća poduzeća i domaću konkurentnost baš zato da bi Hrvate raselili.)

Izrael bi mogao svoju ekonomiju sačuvati i bez arapske radne snage.

U proizvodnji roba i usluga za domaću proizvodnju arapska radna snaga im je nepotrebna. Bez Arapa cjena rada u tim sektorima bi bila puno viša pa bi se time privukli mnogi novi židovski doseljenici. Od vanjske konkurencije u tim djelatnostima Izrael bi mogao sačuvati svoju konkurentnost uvođenjem carina po primjeru Švicarske koja kao i Izrael nije članica EU.

Konkurentnost u izvoznim djelatnostima bi mogli sačuvati uvozeći jeftinu radnu snagu iz Filipina, Nepala i drugih nemusimanskih država, s tim da bi ovi useljenici smjeli raditi samo kod kompanija koje rade za izvoz.. Ove useljenike bi domaći Arapi gledali kao konkurenciju, te bi se njihov bijes okrenuo prema njima, a ne prema Židovima.

Većina mladih Arapa bi se iselila, a ostali bi samo starci koji bi živjeli od donacija svoje djece.

Na ovaj način dugoročno bi se spirala naselja smanjila, a svijet više ne bi morao gledati rušenje kuća, patnje djece, ubijanje civila i masovna bombardiranja.