Utjecaj "Južnog toka" na sredozemnu geopolitiku

Nakon raspada SSSR-a veliki dio Crnog mora pripao je Ukrajini. Ukrajina se dobrovoljno odriče svojeg nuklearnog arsenala, nagovorena od zapada i vjerujući u novu demokratsku Rusiju. Međutim, ruska vojska koja je zadržana na Krimu, u Sevastopolju ima podršku manjeg dijela lokalnog ruskog stanovništva koje je nezadovoljno time što su ostali u Ukrajine. Radi toga regionalno Državno vijeće Krima proglasilo je 5. svibnja 1992. Republiku Krim suverenom državom. Idućeg je dana usvojen i Ustav kojim je Republika Krim definirana kao demokratska država, a Sevastopolj kao grad posebnog statusa kojim se razlikuje od drugih gradova, ali ipak u sastavu suverenog Krima. Ukrajinska Vrhovna Rada suspendirala je 13. svibnja odluku Državnog vijeća Krima kao protivnu ukrajinskom Ustavu. I tako je problem riješen pravno političkim putem.

Dolaskom Putina na vlast ponašanje Rusije se mijenja. U drugom čečenskom ratu između oružanih snaga Rusije i Čečenske Republike Ičkerije od 26. kolovoza 1999. do 30. travnja 2000., Čečenija je razorena. Čečeni nastavljaju sa gerilskim ratom od svibnja 2000. do travnja 2009. godine.

Ovaj rat izaziva strah od Rusije u svim bivšim istočnoeuropskim komunističkim državama, te se sve žele jače povezati sa zapadom. Pojavljuju se zahtjevi za ulazak u NATO savez i europsku uniju. U ponašanju Putina prepoznaju obnovu ruskih imperijalnih težnji. To vide ne samo iz rata u Čečeniji, već i iz nastojanja Rusije da Europu što više energetski veže uz sebe, kako bi je učinio ovisnim o sebi. Izvoz nafte i plina u Europu se povećava preko naftovoda u Ukrajini i Poljskoj. Gasprom kupuje mnoge naftne kompanije, osobito na Balkanu. Njemački BASF i ruski Gazprom su na sajmu u Hanoveru 11. travnja 2005. godine potpisale načelnu deklaraciju o plinovodu preko Baltičkog mora, kojim bi se izbjegao transport plinovodima preko Ukrajine i Poljske. Deklaracije je potpisana u nazočnosti njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Nijemci u tome vide veliki uspjeh dok Ukrajinci i Poljaci vide kako Rusi Europu vežu uz sebe, a na njihovu štetu. SAD preveliku suradnju između Njemačke i Rusije vidi kao gostratešku opasnost za Europu u vidu energetske ovisnosti o Rusije, te staje na stranu Ukrajine i Poljske.

Nakon što su uspjeli nagovoriti Njemačku na izgradnju plinovoda preko Baltika, Rusi žele Europu opskrbljivati svojim plinom i sa Juga, plinovodom Južni tok. Ovaj plinovod bio je planiran za transport ruskog prirodnog plina preko crnog mora za Bugarsku i dalje prema Italiji i Austriji. Projekt je djelomično trebao zamijeniti planirani nastavak Plavog toka iz Turske preko Bugarske i Srbije prema Mađarskoj i Austriji, a konkurirao je i planiranom plinovodu Nabuco.

Plavi tok je plinovod koji iz Rusije dovodi plin za Tursku, a njegovim proširenjem bi se pretvorio u Južni tok.

Južni tok je trebao ići i kroz Hrvatsku, čime bi se njegova duljina smanjila. Kapacitet Južnog toka trebao je iznositi oko 30 milijardi prostornih metara plina godišnje. Plinovod takva kapaciteta obično ide smjerom koji prolazi pored velikih potrošača plina kao što su Mađarska ili Austrija, na putu prema Italiji, pa je hrvatski pravac odbačen zato što je Hrvatska mali potrošač. Prema podacima talijanskog ENI-ja, suinvesitora Južnog toka, Mađarska uvozi oko 11 milijardi prostornih metara plina godišnje, Austrija devet, Rumunjska pet, Italija oko 70 milijardi, a Hrvatska tek 1,2 milijarde. Završetak gradnje se najprije planirao za 2015. godine, a kasnije za 2018. Plinovod je trebao biti dugačak oko 2380 kilometara, dok bi trošak izgradnje bio oko 20 milijardi dolara.

Radi Rusko-ukrajinskih svađa oko transporta plina Europljani 2009. shvaćaju kako im je opskrba plinom nesigurna i kako su ovisni o ruskom plinu. Ukrajinci traže veću cijenu za prolazak plina, a Rusi se sa time ne slažu. Stoga Europljani sve više počinju razmišljati o plinovodu Nabucco. Nabuco bi dovodio plin iz Irana, Azerbejdžana i Turkmenistana. To su nestabilne države, a Iran je i velika opasnost za Izrael. Radi toga su Izraelci protiv, dok su za njega države potpuno ovisne o ruskom plinu poput Mađarske, Rumunjske, Srbije i Bugarske. Projekt plinovoda Nabucco dogovoren je već 2002. godine u Beču, a zamišljeno je da plin iz Kaspijskog jezera dovodi sve do centralne Europe, odnosno Austrije.

Hrvatska 2009. godine nije bila jako ovisna o ruskom plinu stoga što je dobavljala plin sa hrvatskih plinskih polja u Jadranu, preko Italije, te od Gasproma preko Njemačke prema dogovoru s E.ON Ruhrgasom. Prema tadašnjoj Sanaderovoj energetske strategije predviđena je izgradnju nekoliko novih pravaca dobave plina poput interkonekcije s Mađarskom (plinovod Slavonski Brod-Donji Miholjac-Dravszerdahely), zatim priključenje na tzv. TAP plinovod (Trans-Adriatic Pipeline) kojim bi se plin dopremao iz Kaspijskog mora i Irana preko Albanije i Italije. A u planu je i plinovod koji bi preko Italije dopremao plin iz Alžira i Libije, te izgradnja LNG terminala.

U 2010. raspravlja se hoće li se graditi ruski Južni tok, ili Nabucco, dug 3.300 kilometara koji zaobilazi Rusiju. Iako je Nabucco puno duži planiralo se da plinovod proradi do 2014. Cijena projekta procjenjuje se na 7,9 milijardi eura. Europska komisija odobrila je 4. ožujka 2010. 200 milijuna eura za narudžbu cijevi za plinovod. Gradnja bi trebala početi potkraj 2011., a prvo bi se povezala Ankara s Bečom da bi potom do 2016. bio produžen, a kapacitet će mu se postupno povećavati na 31 milijardi prostornih metara plina. Taj plinovod bi oslobodio Južnu europu ovisnosti o ruskom plinu, te ucjenjivanje Gasproma pitanjima oko Ukrajine. Realizacija projekta od 8 milijardi eura povjerena je austrijskom energetskom koncernu OMV-u. Kapacitet ovog plinovoda je trebao biti duplo manji nego Južni tok, a cijena izgradnje je trebala biti dvostruko jeftinija. Bugarska i Mađarska uključene su u oba projekta, pa koji prođe.

Dok su Njemci na sjeveru odlučili graditi svoj plinovod preko Baltika, na Jugu se države ne mogu dogovoriti, pa se SAD odlučuje umiješati. Osim preko Kaspijskog i Crnog mora plin se može dovesti i preko Sirije prema Grčkoj. Katar i Saudijska Arabija bi rado izgradili pinovod ali je problem Vlast u Siriji koja je bliža Iranu nego njima. I Iran bi rado izgradio svoj plinovod preko šijitskog dijela Iraka i Sirije. Asad u Siriji je za Iransku opciju, ali to SAD-u i Izraelu nikako ne odgovara. Iran se zalaže za uništenje države Izrael, te su Izraelci spremni i na rat kako bi se suprotstavili svakom projektu koji ekonomski jača Iran. Jednak im je problem izvoz plina preko Sirije u Europu, kao i preko Aganistana prema Indiji i Kini. A za rat uz pomoć SAD-a potreban je neki povod. Za raniji napad na Afganistan poslužio je napad na Američke "Twinse" 11. rujna 2001. godine, za napad na Irak povod je izmišljen, je a za napad na Siriju povod treba naći.

I tada se dogodilo Arapsko proljeće.

Prosvjedi u arapskom svijetu 2010. – 2011. počeli su u Tunisu 18. 12. 2010. odakle su se proširili na Sjevernu Ariju i Bliski istok. U Tunisu, 17. prosinca 2010. godine, samozapalio se jedan nezadovoljnik u gradu Ben Arousa na sjeveru Tunisa. Idući dan to je iskorišteno kao povod za velike prosvjede protiv korupcije, inflacije i nezaposlenosti.

Iskru “Arapskog proljeća”, zapalile su posebno obučene “brigade cyber-kolaboracionista” koje je obučila CIA. Nekoliko stotina mladih plaćenika obučenih od strane američkog veleposlanstva, a organiziranih preko nevladinih udruga, pokrenuli su lavinu prosvjeda koji su srušili “diktatorske režime” u Tunisu, Egiptu, Siriji i Libiji. Pokušalo se i s Alžirom, ali je u toj zemlji predsjednik Abdelaziz Bouteflika preko Pariza poručio Zapadu kako je ta zemlja 2002. izašla iz krvavog građanskog rata koji je trajao deset godina i da će na svaki pokušaj izazivanja kaosa intervenirati “uporabom sile bez milosti”. Zato se u Alžiru ništa nije dogodilo, iako je u Tunisu, na samoj alžirskoj granici bilo spremno preko stotinu “cyber-kolaboracionista”, kojima je zadaća bila rasplamsati pobunu u sjeveroistoku Alžira. Sve ovo su opisali aktivni sudionici ove operacije, koji su kasnije vidjeli kako od “slobode, demokracije i ekonomskog napretka” neće biti ništa i kako su bili korisni idioti koji su put do uspona na vlast iskrčili islamistima Muslimanskog bratstva. Kasnije su o tome opširno i u detalje pisali na portalima Tunisie Secret i Nawat.

"Arapsko proljeće" se internetskim društvenim mrežama širi, te dolazi do nagle smjene vlasti u čitavom nizu Arapskih država. Prije "Arapskog proljeća" Gadafi je odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte, te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu na temelju libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru. Time bi Sjeverna Afrika došla na visok stupanj ekonomske samostalnosti.

Prvi je reagirala Francuska koja je u NOTO-paktu zadužena za frankofonske države Afrike. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, uz pomoć saveznika, napao je Libiju. Pukovnik Gadafi, uz pomoć NATO-a i pobunjenika je likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom 2011. uništena do temelja. Obuku i naoružavanje libijskih militanata vršile su francuske i britanske tajne službe duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija.

Nakon pada Gadafija mnogi militanti su upućeni preko Iraka u Siriju kako bi i tamo napravili "kontrolirani kaos". Za to su Amerikanci i Britanci odlučili upotrijebiti Islamiste za napad na Siriju, stvorivši još jedan posrednički rat (proxy war).

Abu Bakar al Bagdadija psiholozi američke CIA-e otkrili su u američkom zatvoru Camp Bucca na jugu Iraka gdje su bili smještani Irački islamisti kojima je to bila prilika da se međusobno dobro upoznaju. Tu je Abu Bakar al Bagdadi prepoznat kao kvalitetan materijal za ostvarenje američkih interesa. Bio je inteligentan, povučen i nije se prečesto družio sa drugim zatvorenicima. Uhitili su ga u Faluđi u veljači 2004. gdje je bio vođa male terorističke skupine. Amerikanci su ga u zatvoru koristili za smirivanje sukoba između različitih skupina i tako su ga promovirali u vođu svih tih skupina. Formalno, to su radili kako bi postigli mir, a stvarno su ga pretvarali u vođu. On je to odlično iskoristio koristeći metodu "zavadi pa vladaj". Omogućavali su mu čak i posjete u druge zatvoreničke kampove kako bi i tamo proširio svoj utjecaj. Kad je među islamistima postao dovoljno poznat i utjecajan pustili su ga iz zatvora u prosincu 2004. kako bi se mogao ubaciti u Iračku Alqaidu. Nakon njegovog puštanja postepeno su pustili i druge njegove sljedbenike kako bi mogao stvoriti organizaciju. Svi pušteni su dočekivani na aerodromu u Bagdadu gdje su ih dočekivali ranije pušteni koje su poznavali. Čim je al Bagdadi postao treći čovjek Iračke Alqaide poginuli su njene vođe Al Zarqawij i Ali Oman koje amerikanci prije godinama nisu mogli uhvatiti, a vođa je postao Al Bagdadi. Al Zarqawij i Ali Oman su poginuli tako što su Amerikanci doznali brojeve njihovih mobitela koji su pogođeni navođenim raketama.

Nakon preuzimanja vodstva Al Bagdadi od 2008. do 2011. miruje, a organizacija postaje aktivna tek kad su Amerikanci organizirali napad na Siriju, kako bi na vlast doveli Sunite kao protivnike Irana. Većinu oružja i financija dobio je od Katara i Saudijske Arabije. Normalno, CIA se pravila kako ništa ne primjećuje. Kad je dovoljno ojačao dopustili su pobunu i bijeg iz Abu Graiba 2013. kada je dobio u ruke 500 najekstremnijih vojnika koje je trebalo samo usmjeriti. Ovi bjegunci iz Agu Graiba bili su sustavnim mučenjima planski pretvoreni u najkrvoločnije sljedbenike Al Bagdadija spremne izvršiti i najzvjerskije naloge svoga šefa. Pokret je pretvoren iz pokreta protiv Amerikanaca u pokret protiv Šijita. Zauzimanjem manjih mjesta u Iraku Al Bagdadijevi najbrojniji vojnici postaju Irački sunitski vojnici naoružani i obučeni od strane Amerikanaca koji se masovno predaju Isilu, te uz njihovu pomoć Isil pokušava na brzinu osvojiti Siriju, pa Irak.

U Siriji, iako nisu uspjeli srušiti Asada Amerikanci su uspjeli prekinuti Iranske planove za izgradnju svog plinovoda prema Europi. Da je taj plinovod proradio cijena plina na Mediteranu bi znatno pala, a Rusija ne bi mogla više plinom ucjenjivati Europu. Saudijskoj Arabiji, Kataru, Bahreinu i ostalim Arapskim državama ne odgovara Iranska prodaja plin, preko šijitskog dijela Iraka i Sirije, te su oni željeli prodavati svoj plin, a za to je potrebno rušiti Asada. I Izrael koji je okružen sve snažnijim protivnicima ima interes oslabiti i Siriju i Iran koji razvija nuklearno oružje, što može izazivanjem što većih sukoba između Šita i Sunita.

Americima smeta sve jača Rusija, te njima odgovara izgradnja plinovoda kojim bi arapski plin dolazio na Mediteran kako više Rusi ne bi mogli zarađivati na svome plinu, ali im ne odgovara izgradanja Iranskog plinovoda. Kako bi što više oslabili Rusiju Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačina nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta sa 140 dolara po barelu na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi.

Kako bi se obranio Asad je pomogao naoružavanju Kurda, a Turska je počela pomagati islamiste kako bi spriječila stvaranje Kurdske države kojih ima oko 40 milijuna u više država.

Interes Rusije je spriječiti dolazak plina na Mediteran, bez obzira radi li se o Iranskom, ili Arapskom. Zbog toga je i njima odgovarao mali rat u Siriji, ali im nikako ne odgovara pobjeda jedne ili druge strane. Dok rat traje plinovod se sigurno neće graditi.

Najveću ekonomske štetu od rata u Libiji osjetila je Italija. Njezine tvrtke, koje šalju dio plina i u Hrvatsku, imale su milijarde eura vrijedne projekte, koji su stali. Radi toga došlo je do pada cijena dionice UniCredita. Talijanski ENI dnevno je u Libiji proizvodio 244.000 barela nafte. ENI, kao i mnoge druge europske kompanije, počele su postupno prazniti plinovod Greenstream kojim se transportira plin iz Libije u Italiju. U Ini se tada 65 posto potreba za prirodnim plinom proizvodilo u zemlji, dok se oko 35 posto uvozilo. Italija nastoji smiriti situaciju u Libiji i pomoći u formiranju nove vlade, te je polovinom rujna 2011. pokrenuta ponovna proizvodnju na dvama istočnim naftnim poljima odakle se isporučuje iz luke Tobruk. A i plinovod Libija-Italija je popravljen. Plinovod dugačak 510 kilometara, između Melite, zapadno od Tripolija i talijanske Gele, a u 50-postotnom je vlasništvu talijanske naftne kompanije ENI.

Dok se na Sredozemlju vodi rat oko toga tko će dovesti plin u Europu, na sjeveru 8. studenoga 2011. Nijemci puštanju u rad Sjeverni tok. Nakon toga Njemačka odustaje od sudjelovanja u izgradnji plinovoda Nabucco, nakon čega to čini i Mađarska.

Britanski BP planira graditi svoj plinovod, a u Turskoj guraju projekt Tanap. Radi toga, javlja se i otpor prolasku Južnog toka kroz Mađarsku i Austriju.

Unatoč tome, 7.12.2012. objavljuje se početak izgradnja plinovoda Južni tok na ruskoj obali Crnog mora, kod grada Anape.

Amerikanci Hrvatskoj predlažu izgradnju LNG terminal na Krku, kako bi osigurali dobavu plina iz više pravaca, što je izuzetno važno za sigurnu opskrbu.

Početkom Tijekom 2013. pojavljuje se projekt Transjadranskog plinovoda(TAP) doprema plin iz kaspijskog bazena 500 kilometara kraćom rutom. TAP, u kojem sudjeluju švicarski EGL, norveški Statoil, i njemački E-On, ima puno niže troškove. TAP bi trebao dopremati plin iz kaspijskog bazena u Europu, i to preko Grčke i Albanije do Italije, a dionica od 105 kilometara trebala bi biti sagrađena ispod Jadranskoga mora.

Radi toga i Britanci odustaju od plinovoda Nabucco, te projekt propada. Ovime su vrlo zadovoljni Rusi koji grade svoj Južni tok.

Projektu Transjadranskog plinovoda 21. 2. 2013. priključuju se Grčka, Albanija i Italija kako bi se plin iz Kaspijskog mora isporučivao u Europu. Plinovod bi išao od grčko-turske granice preko sjeverne Grčke i Albanije pa do juga Italije, gdje će biti priključen na europsku mrežu plinovoda, a trebao bi prolaziti kroz cijev dugu 800 kilometara. Cijena izgradnje bi trebala biti dvije milijarde eura.

Dok traje rat u Siriji plinovod TAP koji omogućio opskrbu Europe azerbajdžanskim plinom napreduje. Veliko novo plinsko polje u Azerbajdžanu, kojim rukovode BP, Lukoil, Total, Statoil, Turkiye Petrolleri i Neftiran Intertrade trebalo bi godišnje proizvoditi 16 milijardi m3 plina, a proizvodnja bi trebala početi 2018. Izgradnja započinje u Azerbajdžanu plinovodom TANAP (Transanatolijski plinovod) koji kopnenim putem vodi iz Azerbajdžana preko Gruzije i Turske, zatim se pod imenom Trans-jadranski plinovod (TAP) proteže preko Grčke, Albanije i Jadranskog mora te završava na jugu Italije. Kapacitet TANAP-a je 16 milijardi m3 plina godišnje, a TAP ima kapacitet 10 milijardi m3 godišnje. Razliku bi potrošila Turska. Procijenjena cijena TANAP i TAP zajedno iznosi 45 milijardi dolara.

U Ukrajini proruski predsjednik Januković nastoji jače povezati Ukrajinu s Rusijom, pa dolazi do pobune Ukrajinaca. Dana 20. 2. 2014. u Kijevu se pojavljuju nepoznati snajperisti koji su pobili veći broj prosvijednika, te predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič bježi na Krim, a odatle u Rusiju. Rusija je na Krimu imala svoje vojne postrojbe, a pojavljuju se i mnogobrojni operativci u civilu koji preuzimaju vlast na poluotoku. U prosinca 2014. Rusija je proglasila aneksiju Krima, napala Ukrajinu, te okupirala južne pokrajine u kojima živi veći postotak Rusa. Radi toga uvode se međunarodne sankcija prema Rusiji i odustajanja od izgradnje plinovoda Južni tok. Putin za to optužuje Bugarsku i politiku EU-a, te najavljuje više plina isporučivati Turskoj. Oko sankcija dolazi do svađa unutar NATO saveza. Njemačka se protivi prejakim sankcijama, a bivše komunističke države žele ih pojačati. Turska se ne želi pridružiti sankcijama protiv Rusije, te želi povećati trgovinsku razmjenu s Rusijom koja bi trebala porasti tri puta, na 100 milijardi dolara. Memorandum o izgradnji podmorskog plinovoda kapaciteta 63 milijardi kubičnih metara plina godišnje već je potpisan, te Turska, kao i Njemačka žele jeftiniji ruski plin, unatoč ruske agresije na Ukrajinu.

Kako bi se opskrbili plinom Bugarska traži ponovno pokretanje projekta Nabucco, kao zamjenu za Južni tok koji je obustavljen. U tom trenutku 80 posto plina uvozi iz Rusije preko Ukrajine, što je vrlo nesiguran pravac, te žele osigurati rezervni pravac i rezervnog dobavljača.
Godine 2014. u Libiji se nakon izbora obnavljaju sukobi. Generalni nacionalni kongres (GNC) odbija prepustiti vlast. Zapovjednik vojske se diže na pobunu, te dolazi do drugog Libijskog rata. Novi rat odgovara Rusiji, koja želi obustavu plina iz Libije prema Italiji, kako bi Europa više ovisila o ruskom plinu, te oni pomažu generalu Khaliu Hataru u borbi za vlast. U Libiju šalju privatnu vojnu grupu Wagner koja pomaže samoproglašenu Hatarovu Libijsku nacionalnu armiju (LNA), a stvarni cilj im je što duže produžiti rat malog intenziteta.
U rujnu 2015. na poziv sirijske vlade Rusija intervenira protiv Islamske Države u Siriji ulaskom ruskog zrakoplovstva u tu zemlju. Rusija je napad na Islamsku Državu započela zračnim napadima na uporišta i baze Islamske Države. Nakon niza pobjeda Rusi usporavaju borbe, te pokreću inicijativu međusobnog dijeljena informacija i lokacija o Isil-u sa SAD-om i Velikom Britanijom. Zamrzavanje sukoba im treba kako se ne bi pojavio još jedan plinovod koji bi konkurirao njihovom izvozu u Europu. U iduće dvije godine Isil praktično nestaje, ali se iz Sirije ne povlače ni Amerikanci ni Rusi. Isil amerikancima više ne treba, te je od svibnja do kolovoza 2016. libijska vlada nacionalnog jedinstva porazila snage Islamske Države u Libiji.

Do kraja travnja 2017. i nigerijska vojska je vratila teritorij koji je držao Boko Haram, ogranak Islamske Države u Nigeriji. Početkom prosinca 2017. Irak je izvijestio javnost o potpunom porazu Islamske Države u Iraku. To ne odgovara Rusiji, te oni u nekoliko država sjeverozapadne Afrike šalju paravojnu postrojbu Wagner koja zauzima pozicije koje su prije držali Francuzi, kako bi se spriječila isporuka plina iz Nigerije prema Europi. Iz visoko korumpirane Nigeriji zapad već uvozi sirovu naftu, pa derivate prodaju i Nigeriji, iako u Nigeriji postoji 6 rafinerija koje ne rade. Jaka Nigerija kao najmnogoljudnija Afrička država ne odgovara ni zapadu, ali ni Rusiji.

Dok je na istočnom Sredozemlju Rusija uspjela spasiti Asada i tako zaustaviti izgradnju plinovoda tim pravcem, na zapadnom Sredozemlju plin redovite teče iz Tunisa i Alžira. Talijanski Eni i Tunis su 3.7.2019. proširili suradnju na tranzitu prirodnog plina iz Alžira do 2029. godine. Na osnovi potpisanog sporazuma, tuniski operator plinskog transportnog sustava TTPC koji je u Enijevom vlasništvu, transportira plin. Transtuniski plinovod dug 370 km izgrađen je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, te ide od alžirsko-tuniske granice u blizini Oued Saf Saf do rta Bon na Sredozemlju.

Preko Ukrajine ruski plin i nafta i dalje prolazi prema Europi. Rusi nastoje povećati količine, dok Ukrajinci nastoje to što više naplatiti. Desetogodišnji ugovor o tome ističe koncem 2019. te su se ove zemlje u Berlinu dogovorile o novom sporazumu oko tranzita plina. U mnogim državama grade su LNG terminali kao strateške rezerve, što razne zelene udruge obilno financirane donacijama ruskih poduzeća koče, a amerikanci podupiru.

U problem dostave plina Europi uključuje se i Izrael, te početkom 2020. Grčka, Cipar i Izrael potpisuju sporazum o izgradnji plinovoda "Eastmed" u istočnom Sredozemlju. Ovim podmorskim plinovodom koji bi trebao biti dug 1.900 kilometara trebao teći zemni plin iz Izraela preko Grčke i Italije. Grčka, Cipar i Turska spore oko prava na eksploataciju nalazišta plina u istočnom Sredozemlju, te 7. siječnja 2020. na Cipar dolazi američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo. Grčka televizija ERT projekt Eastmed naziva "obrambenim štitom protiv provokacija iz Turske". Rim podržava izgradnju plinovoda, ali da bi mogla preuzimati najveći dio plina iz Eastmeda Italija bi morala izgraditi svoj dio plinovoda koji bi ju povezao s lukom Igoumenitsa na sjeverozapadu Grčke. Troškovi izgradnje se procjenjuju na najmanje šest milijardi eura. U Bruxellesu zeleni aktivisti postaju sve utjecajniji, te se plinovod Eastmed morati financirati isključivo privatnim sredstvima.

U isto vrijeme Putin i Erdogan završavaju plinovod kroz Crno more Turski tok. Predsjednici Turske i Rusije 8. siječnja 2020. svečano su obilježili početak rada plinovoda Turski tok koji će prenositi ruski plin do južne Europe preko Turske, zaobilazeći Ukrajinu. Rusi planiraju putem Turskog toka slati plin Bugarskoj, Grčkoj i Sjevernoj Makedoniji. A i Bugarska se nada kako će moći isporučivati plin Srbiji Istovremeno, Rusija i Turska koordiniraju i vojne akcije na sjeveroistoku Sirije iako podržavaju suprotstavljene strane u borbama u Idlibu. I jednima i drugima odgovara tiho produženje rata kako ničiji plin preko Sirije ne bi konkurirao plinu kojeg oni prodaju Europi. Ruski Gazprom objavio je na samu Novu godinu 2021. kako je njihov plin u Srbiju te Bosnu i Hercegovinu počeo dolaziti kroz naftovod Turski tok, odnosno njegov krak koji kroz Srbiju prolazi od Turske preko Crnog Mora do Bugarske na putu do Mađarske. Turski tok dugačak je 930 km, s početkom u Anapi u ruskoj regiji Krasnodara, a kroz Srbiju prolazi čak 403 km. Ukupna je vrijednost Turskog toka 11,4 milijarde eura. To je plinovod najvećeg promjera u svijetu, a ukupni godišnji kapacitet je 31,5 milijardi kubika.

No pojavila se i konkurencija. Azerbajdžan je počeo s komercijalizacijom Transjadranskog plinovoda dugačkog 878 kilometara kapaciteta između 10 i 20 milijardi kubika plina godišnje. Ovaj plinovod prolazi od velikog azerbajdžanskog polja Shah Deniz II na Kaspijskom jezeru preko Turskih do grčke granice. Kroz Grčku nastavlja prema Albaniju odakle prelazi Jadransko more i ulazi u Italiju. Ovaj plinovod ima jaku podršku Europske komisije koja ga gleda kao projekt od zajedničkog interesa i smanjenje ovisnosti o Rusiji.

Putin je 24. veljače 2022. godine pokrenuo opći rat protiv Ukrajine, čime je snažno eskalirao rat koji se vodi od 2114. Time je počeo najveći oružani sukob u Europi od kraja drugog svjetskog rata. Na ruske ratne pripreme amerikanci su upozoravali više od godinu dana, ali europski političari u to nisu vjerovali. Unatoč općem napadu na Ukrajinu ona i dalje isporučuje naftu i plin iz Rusije prema zapadu u Mađarsku, Češku, Slovačku, Moldaviju, Rumunjsku i Bugarsku. Ukrajina to ne može prekinuti zato što naftovodi i plinovodi idu ispod mostova preko Dnjepra i drugih rijeka. Time su ti mostovi zaštićeni od ruskog bombardiranja, a kada bi se isporuka plina i nafte zatvorili mostovi bi bili vrlo brzo srušeni. Radi toga Ukrajina se ograničila na uzimanja dijela nate i plina za sebe, te je nastavila s isporukom susjednim državama.

Rusiji se uvode puno jače sankcije, te se u cilju jačanja energetske neovisnosti planiraju novi dobavljači. Nigerija, Niger i Alžir 13.08.2022 objavljuju svoje planove za izgradnju plinovoda preko Sahare prema Europi. Ovaj projekt bi koštao 20 milijardi eura i predviđa transport 30 milijardi kubičnih metara plina godišnje iz Nigerije preko 4000 kilometara dugog Transsaharskog plinovoda (TSGP ili Nigal) preko Nigera do Alžira. Projekt je štetan za ruske interese te na ovom pravcu Rusi, uz pomoć privatne vojske Wagner nastoje produbiti sukobe s islamističkim skupinama. A islamistima je svejedno čijim interesima će služiti, Ruskim ili Američkim. O tome ništa ne znaju, niti ih to zanima. Bitno im je samo da dobivaju oružje kako bi mogli umrijeti u "Svetom ratu".

Istovremeno, planira se povećati i kapacitet TransMed plinovoda u Italiju preko Tunisa. Također se planira plinovod prema Europi Galsi, čija je gradnja ranije otkazana iz ekoloških razloga, a trebao je ići iz Alžira preko Korzike i Sardinije do europskog kopna. Početkom 2023. i Italija želi povećati uvoz energenata iz sjeverne Afrike u Italiju. Tome bi Italiji pripala središnja uloga u Sredozemlju. Radi toga je potrebno uvesti mir u Libiji kako islamisti ne bi napadali Tunis. Ali to je suprotno ruskim interesima, pa je i tu moguće povećanje djelovanja islamista, ili generala Haftara.

Usprkos svim ovim plinovodima i sankcijama izvoz ruske nafte i plina u Europu se nastavlja. Količine ruskog LNG-a su čak i porasle, te Moskva svaki dan zaradi sto milijuna eura. U prva dva mjeseca 2023. Rusija je od izvoza fosilnih goriva dobila oko 30 milijardi eura.

Efikasnost sankcija bi se mogla znatno povećati razbijanjem koalicije između Rusije i Irana. Kada bi se Amerikanci potpuno povukli iz Sirije i Iraka tada bi Iran vrlo brzo mogao izgraditi svoj plinovod preko Iraka i Sirije prema Europi. Rusi bi se tome suprotstavili te bi im Asad, uz podršku Irana morao otkazati gostoprimstvo. Na taj način bi Rusi i Iranci od strateških saveznika postali strateški neprijatelji. Ove dvije države imaju veliku suradnju i u području naoružanja, ali tu su zarade puno manje nego kod isporuke energenata.

Ovakav scenarij ne odgovara Izraelu koji bi se tome zasigurno suprotstavio na sve načine, zato što mu je Iran egzistencijalni neprijatelj. Radi toga su Izraelci i Rusi strateški saveznici po pitanju ostanka Rusa u Siriji, i to je razlog zašto se Izraelci ne žele pridružiti sankcijama protiv Rusije, niti Ukrajini dati bilo kakvo oružje. A Židovski lobi u SAD-u će zasigurno učiniti sve da američka vojska ostane u Siriji i Iraku, makar u simboličnom broju.