Utjecaj kršćanstva na druge religije i kulture

Kršćanstvo je nastalo na temeljima Židovske religije.

Židovska religija je stvarana stoljećima na temelju starih pastirskih mitova, te vizija židovskih proroka. Prema Židovskoj tradiciji i prema kronologiji nastanka pojedinih proročkih spisa vidljivo ja kako je religija stalno nastojala proširiti prava čovjeka, i smanjiti moć silnika.

Iz kronologije se vidi kako židovska religija postepeno odgaja narod kao što roditelji odgajaju djecu.

Svaki puta kada su ljudi sebe proglašavali bogovima ljudske patnje su povećane, a kada su priznavali Vlast Božju patnja ljudi se vremenom umanjivala.

Židovi su živjeli u vrlo okrutnom okruženju gdje je jači sa slabijima radio što god je htio. Tadašnji primitivni narodi koji su okruživali Židove vjerovali su u razne okrutne bogove koje su nastojali potkupiti žrtvovanjem imovine, ljudi, pa čak i vlastite djece. To su najčešće činili u vremenima suše i gladi kada su žrtvama nastojali udobrovoljiti svoje bogove kako bi im oni poslali kišu ili hranu.

Židovski proroci su tu okrutnost postepeno umanjivali objavom Božje volje do koje su dolazili u svojim vizijama. Abraham je prvi koji je zabranio žrtvovanje djece, iz čega je moguće zaključiti kako je to tada bilo normalno. Bog ga je najprije pozvao da vlastitog sina prinese na žrtvenik, a kada je Abraham pokazao kako je na to spreman Bog mu je zaustavio ruku.

Time je poručeno kako se djeca ne smiju žrtvovati čak ni kako bi se udobrovoljilo Bogu.

Umjesto žrtvovanja ljudi uvedeno je žrtvovanje životinja. Žrtvovane životinje su ostavljane pokraj žrtvenika što je dobro došlo sirotinji i putnicima koji su se noću tajno mogli domoći ostataka žrtvovanim životinjama.

Do Abrahama najčešće žrtve su bili ratni zarobljenici koji su ukidanjem ljudskih žrtava dobili mogućnost preživjeti kao robovi.

Najraniji izvor u kome se spominje ropstvo je Hamurabijev zakonik oko 1800. p. n. e. iz koga se vidi da je već tada bilo široko rasprostranjeno i prihvaćeno. U mnogim zajednicama, broj robova je bio veći od broja slobodnih ljudi.

Robovlasništvo je tada bilo uobičajeno kod svih naroda. Robovi su bili najčešće ratni zarobljenici, oni koji su ostali dužni, ili oni koji su prekršili nekakve zakone.

Židovi su u Egipat došli kao pastiri i tu su se nastanili, a vremenom su pretvoreni u robove.

Svi Egipatski robovi su bili u vlasništvu Faraona i nisu prodavani drugim građanima, ali su Faraoni ponekad robove poklanjali svećenicima i vojskovođama.

Mojsijevim oslobađanjem Izraelaca iz ropstva dogodio se prvi slučaj masovnog oslobođenja robova. Nakon toga izraelci su ukinuli mogućnost ropskog odnosa prema drugim izraelcima, ali su zadržali mogućnost držanja robova koji su pripadali drugim religijama.

Levitski Zakonik kaže; "Ako trebate robova i ropkinja, smijete ih kupiti od onih naroda, što stoje oko vas. I djecu ukućana, što živu kod vas, smijete kupiti, i potomke njihove, što borave kod vas i rođeni su u zemlji vašoj; ove smijete posjedovati kao vlasništvo. I možete ih ostaviti kao baštinu djeci svojoj iza vas, da ih posjeduju kao vlasništvo. Možete ih stalno imati za robove. Ali nad braćom svojom, sinovima Izraelovim, ne smijete, jedan nad drugim, gospodariti nemilo."

Međutim, i robovi su kod izraelaca dobili zakonsku zaštitu koju kod drugih naroda robovi nisu imali, što je bio veliki napredak u milosrđu i empatiji.
U knjizi Izlazak piše; "Udari li netko roba svojega ili ropkinju svoju štapom, tako da mu pod rukom umru, mora se to kazniti. Ako li dotični još jedan ili dva dana ostane na životu, neka se ne kazni, jer se radi o vlastitom novcu njegovu."

Položaj židovskih robova koji su u to stanje zapali zbog duga bio je povoljniji od položaja robova u rimskom društvu, pošto je Mojsijev zakon naređivao njihovo oslobođenje svake sedme godine. Židovi su jedno vrijeme živjeli i u Babilonu kao zarobljeni robovi, a Perzijski vladar Kir Veliki zauzima Babilon, oslobađa Židove iz ropstva, te donosi prvi propis o ljudskim pravima, takozvani Kirov cilindar.
U Egiptu, Staroj Grčkoj ili Rimu takvih zakona o zaštiti robova nije bilo. Tada su i sami robovi bili zadovoljni svojim ropskim statusom, što je bilo znatno bolje riješenje nego da ih se pogubi.

U to vrijeme ropstvo se često bilo posljedica čedomorstva. Roditelji su neželjenu djeca bacali u prirodu da umru, pošto je to bilo puno lakše, sigurnije i jeftinije nego vršiti pobačaje. Putnici i trgovci bi ih često nalazili, prihvaćali i odgajali kako bi ih kasnije prodali u roblje.

Rimljani su imali pravni institut oslobađanja od ropstva, i to se najčešće postizalo oslobađanjem ili testamentom.

Povremeno su se znali dogoditi i ustanci robova u vrijeme Rimske republike između 150. i 70. godine prije Krista. Ali oni nisu imali za cilj ukidanje samog ropstva, nego stjecanje većih građanskih prava i mogućnost povratka u svoj zavičaj. Čak kada bi pobunjeni robovi i uspjeli formirali svoje teritorije, u njima je također postojalo ropstvo.
Pojavom kršćanstva došlo je do bitnog napretka u zagovaranju milosrđa, ljubavi i istini među svim ljudima.
Isus je svojim dijelima i govorima snažno zagovarao ljubav među svim ljudima, te milosrđe, blagost i samilosti prema slabijima, ali se protivio i nasilnoj borbi protiv nepravde. Na osnovu njegovog života i objave napisana su Evanđelja koja su temelj svih kršćanskih crkava. Tvrdio je kako je on Put, Istina i Život, što znači kako bi svatko trebao živjeti kao on i biti samilostan kao on, a oni koji tako žive ostvarit će vječni život. Oni koji ugrožavaju druge ljude čine grijeh protiv Boga kojega svi poznaju, ili kroz odgoj, ili kroz prirodu i savjest. Svi su sagriješili protiv Boga koji sagriješe protiv savjesti, a jedini spasitelj je Krist. Svi ponekad pogriješe, a samo iskreno kajanje spašava. Svi koji u to vjeruju mogu biti spašeni. Ne spašava nas znanje nego vjera i život po vjeri, bez obzira radi li se o gospodarima, ili robovima.
U Poslanici Timoteja je zapisano; "Robovi, koji su god pod jarmom, neka smatraju svoje gospodare vrijednima svake časti, da se ne huli na ime Božje i na nauku."

U Petrovoj poslanici je zapisano; "Sluge, budite pokorni sa svim strahom gospodarima, ne samo dobrima, nego i zlima!"

Ovime se nastojalo smanjiti mržnju robova prema vlasnicima, čime je i gospodarima omogućeno da se manje boje svojih robova kako bi i oni postali bolji ljudi i kako bi se prema svojim robovima bolje odnosili.

Sveti Pavao nije direktno govorio protiv robovlasništva, ali ga je znatno smanjio primajući u kršćansku zajednicu gospodare i robove, muškarce i žene, te naglašavajući ravnopravnost svih ljudi pred Bogom. Čitavo Evanđelje naviješta preobražaj svijeta, ali ne kao ekonomski ili socijalni preobražaj, već kako preobražaj samih ljudi.

Isus je svojim primjerom pokazao kako čovjek ne smije nikoga iskorištavati i žrtvovati u svoju korist, već smije žrtvovati samo sebe iz ljubavi prema drugima.

U Poslanici Filemonu Pavle poručuje gospodaru da mu je njegov rob "ne kao rob, nego više od roba, kao brat ljubljeni".

Prvi kršćani su tražili bratsko postupanje s robovima, koji su tako mogli postati i svećenici, pa čak i rimski biskupi, kao u slučaju otpuštenog roba Kalista koji je 217. god. postao papa, a 222. god. mučen i ubijen zbog svoje vjere, te je proglašen svetim.

Zbog zagovaranja milosrđa i ljubavi potlačeni su sve češće postajali kršćani i kršćanstvo se sve više širilo. Time je došlo i do promjene odnosa u distribuciji moći. Do pojave kršćanstva svu moć su imali kraljevi i vojnici koji su imali fizičku silu, te bogataši koji su mogli kupiti silu. Svećenici raznih mnogobožačkih religija propovijedali su ono što su vladari naručivali, te oni nisu predstavljali nikakvu zasebnu silu.

Jačanjem kršćanstva pojavila se i treća sila, duhovna sila koja je štitila slabe bez upotrebe fizičke sile.

Rastom velikih gradova i porastom dekadencije, uz istovremeno slabljenje moći svjetovnih vladara Rimsko društvo se više nije moglo braniti i širiti silom. Zbog toga je sve veću društvenu moć imala Katolička Crkva koja je na društvo utjecala zagovaranjem Božjih zapovijedi. Tako se stvarao novi etički ideal djelovanja prema bližnjima iz srca, sa uzorom na Krista. Kršćanstvo je zahtijevalo da se svaki pojedinac koji ima više sredstava iz moralnih razloga zauzima za siromahe i patnike.

Takav novi moral je omogućio pojavu novih ustanova kao što su dobrotvorne ustanove za siromašne, bolesne, siročad i udovice, starce, putnike i zatvorenike. Nešto takvo nikad prije nije padalo na pamet ni jednoj drugoj religiji.

A danas sve religije osnivaju slične ustanove.

Pod utjecaje kršćanske crkve do drugoga stoljeća doneseni su zakoni o zaštiti roblja, a kasnije je uvedena i novčana kazna za ubojstvo roba. U Europi robovsko društveno uređenje se ukida u 5. stoljeću nastankom feudalizma, ali se povremeno vraća nakon ratova. Time je Europa postala prostor sa puno manje patnje u kojima se idućih stoljeća moć dijelila na Crkvu koja je imala moralnu moć, kraljevi sve manjih kraljevina i kneževina imali su vojnu moć, te trgovce, zanatlije, lađare i kočijaše koji su imali najveću ekonomsku moć.

Taj poredak su narušavali upadi raznih divljih hordi poput Varvara, Avara, Tatara, Mongola, Vikinga i drugih pljačkaških hordi koje su se obično pokretali kada bi zbog elementarnih problema ostali bez hrane.

Sa upadima barbarskih plemena utjecaj kršćanstva se na izgubljenim područjima gubio pa su mnogi kršćani postajali robovi osvajača, a i zarobljeni osvajači su postajali robovi kršćana koji su se uspijevali obraniti u utvrđenim gradovima. Najviše robova u Europi je bilo na zemljišnim posjedima velikih zemljoposjednika koji su bili profesionalni ratnici, te su u ratovima zarobljenike pretvarali u svoje robove. Crkva je svojim moralnim autoritetom nastojala takve robove, nakon prelaska na kršćanstvo pretvoriti u slobodne kmetove. Kmetovi su bili ljudi koji su iznajmljivali zemlju od veleposjednika i plaćali najam, dok su robovi - "Servi" bili vezani za jednog gospodara i nisu ga mogli mijenjati.

U to vrijeme, u drugim dijelovima svijeta gdje nije bilo kršćanstva položaj robova je i dalje bio vrlo okrutan.

Godine 622. pojavljuje se nova religija Islam koja stvara jake Arapske države u kojoj najvažniju ulogu imaju trgovci kojima su robovi vrlo draga roba za trgovinu.

Koncem prvog tisućljeća pojavljuje se organizirana trgovina robljem između Afrike gdje arapski trgovci kupuju robove i prodaju ih u Arabiji, bliskom istoku, Perziji i Indijskom poluotoku, odakle su ih prodavali sve do Kine. Život robova u svim tim teritorijima bio je vrlo težak. Mnoge bogate kineske obitelji su robove koristile za sve teže poslove u polju i kući, a na dvoru kineskih careva služile su tisuće robova. Arapski lađari i trgovci su svojim lađama upadali na afričke obale gdje su lovili lokalne stanovnike, te ih prodavali u roblje.

I Vikinzi su na svojim pljačkaškim i trgovačkim plovidbama uz obale Europe, ili kroz Ruske rijeke lovili mnoge robove.

Na području Indije položaj robova je postao nešto blaži zahvaljujući Budizmu koji je ljude podijelio u više kasti čime je olakšano upravljanje ljudima uz manje okrutnosti. Pripadnici istih kasti uvijek su se međusobno vjenčavali, družili i radili određene poslove. Unatoč zabrani ropstva i kasti i danas u indijskom svijetu 300 oko milijuna ljudi živi po sistemu kasti.

I u kršćanskim zemljama koje su graničile sa muslimanskim državama i kršćani su imali veliki broj robova. U Bizantu su „nevjernici“ i „otpadnici od vjere“ vrlo lako postajali robovi sve do 12. vijeka, a vlasnici su im bili država i pojedinci.

Oko 1000. - te godine zahvaljujući tehničkim i organizacijskim inovacijama dolazi do malog rast standarda. Pojavljuju se razne inovacije, a najvažnija je mjenica. Ona je omogućila puno lakšu trgovinu pa raste razmjena lađama po sredozemlju. Mjenica je nastala u Kini kao instrument za siguran prijenos novca na velike udaljenosti. Kao dokument za prijenos novca bliskoistočni trgovci koriste prototipove mjenica od 8. stoljeća, a one su došle do Iberijskih i talijanskih trgovaca u 12. stoljeću. Zbog rasta gospodarstva pljačkaši se sve češće zalijeću u europu po plijen.

Godine 1299. nastaje Otomansko Carstvo. Ovo carstvo se temeljilo na robovima koji su glavni oslonac Sultana. Zarobljene djevojke sultanima i begovima rađaju djecu, a zarobljena muška djeca postaju profesionalni vojnici odgojeni da ratuju za carstvo. Robovi su bili zarobljeni kršćani. Kršćanski vladari i crkva povremeno organiziraju otkup zarobljenika te otmice u cilju otkupa postaju izvor zarade za mnoge turske vojne zapovjednike i bogataše. Zahvaljujući bogatstvu stečenom na pljački, robovskom radu i trgovini robljem Tursko carstvo je raslo sve do sedamnaestog stoljeća.

Kao odgovor na to i pojedini kršćanski vladari su ponovno uvodili trgovinu robovima. U tome su se osobito isticali pojedini slobodni gradovi koje su napadali Turci. Međutim, bilo je i izuzetaka, te je Dubrovačka republika među prvima u europi 27. 1. 1416. godine zabranila trgovinu ljudima i ropstvo.

Dok su Turci nadirali na kršćanske zemlje sa juga i istoka sa sjevera su nadirali Vikinzi, ponekad kao pljačkaši, a ponekad kao trgovci. Sa sobom su donosili svoje običaje odvođenje u ropstvo, te običaje spaljivanja vještica. To su najčešće bile mentalno bolesne osobe, ili vračevi koji su se nekome nešto zamjerili. U to vrijeme vračevi i travari su pravili lijekove od raznog bilja, a često i od ljudskog tkiva. Najveću cijenu su imali pripravci od djece. To su često pravili od male umrle djece, a nekada i od ukradene žive djece. Zbog toga se znalo dogoditi da ih netko optuži za vještičarenje. Sudili su im gradski sudci. Ukupno je u srednjem vijeku bilo možda do desetak tisuća javnih suđenja koja su imala karakter zastrašivanja. Na području protestantskih crkava presuda gradskog suda je bila konačna, dok je na području Katoličke Crkve postojao drugostupanjski sud u obliku Inkvizicije. Onaj tko je pred inkvizitorim izmolio nekoliko molitava bio je oslobođen, te je zahvaljujući tome na području protestantskih crkava spaljeno oko 90 posto od ukupno spaljenih vještica i veštaca.

U 15. stoljeću dolazi do novih izuma i otkrića, a najvažnija inovacija je izum dvojnog knjigovodstva koje je snažno olakšalo robnu proizvodnju i trgovinu. To je dovelo i do jačanja moći zanatlija, trgovaca i osobito banaka, a na štetu crkve, kraljeva i kneževa.

Pošto je između Iberijaca i muslimana na jugu trajao stalni sukob Iberijci nisu mogli putovati po mediteranu. Zbog toga su oni počeli ploviti oko Afrike kako bi došli do začina iz Indije, što je bio osnovni uvjet njihovog opstanka. Zbog očajne situacije bili su prisiljeni tražiti alternativne pravce za trgovinu, te su kopirali sve korisno što su vidjeli kod svojih arapskih susjeda. Novi brodovi, Karake i Karavele su preuzele od Arapskih malih jedrenjaka latinsko jedro kojim se moglo ploviti uz vjetar. Od Arapa su saznali i za antičku geografiju iz koje su doznali o obliku Afrike i Azije.

Velike lađe Karavele mogle su putovati uz vjetar pa je naglo porasla trgovina preko mora. To je dodatno ojačalo moć trgovaca i brodovlasnika na štetu Crkve i kraljeva. Zbog sve veće trgovine nedostajalo je novca, to jest zlata i srebra pa je počelo dolaziti do gospodarskih kriza i pojava pada cijena. U prva istraživanja krenuo je Portugal pod princem Henrikom Pomorcem. Isplovivši na otvoreni Atlantik Portugalci su otkrili otoke Medeira (1419.) i Azore (1427.), koji su odmah postali portugalske kolonije. Bartolomeo Dijaz 1487. doplovio je do krajnjeg juga Afrike i otkrio prolaz u Indijski ocean. Godine 1497. krenuo je Vasco da Gama na putovanje, te je iduće godine uplovio u Calcutu. U Portugalske ruke pali su otoci bogati začinima, a duž obala Afrike i Indije osnivali su svoje utvrde uz koje su se nalazila naselja portugalskih trgovaca, kolonije. Lisabon je postao glavnom europskom lukom, a širom Europe počele su padati cijene začina koji su do tada dolazili posredovanjem arapskih trgovaca. To je postepeno dovelo do slabljenja trgovine u Otomanskom carstvu, kao i u dotadašnjim trgovačkim velesilama, poput Venecije i Genove gdje je došlo do kriza. Nakon Portugalaca u trgovinu se uključuju engleski, španjolski i nizozemski trgovci. Pošto su Portugalci bili slabi primat je preuzela jača Španjolska. Putovanjima do Indije moreplovci su shvatili kako je zemlja okrugla, te su počeli razmišljati kako putovanjem na zapad doći do Indije i njenih začina. U tom pokušaju 12. listopada 1492, Kristofer Kolumbo je stigao do Amerike zahvaljujući napretku u kartografiji, navigaciji i brodogradnji. Čim je uspostavljena španjolska vrhovna vlast počelo je otimanje i vađenje zlata i srebra u Peruu. Velike količine zlata i srebra u Europi dovele su do inflacije i naglog rasta proizvodnje raznih roba širom Europe, te će do kraja 16. stoljeća za više od tri puta porasti cijena poljoprivrednih i obrtničkih proizvoda, iako je količina proizvodnje naglo porasla.

Pomorce i trgovce su pratili i misionari koji su povremeno dolazili u sukobe sa sve moćnijim trgovcima. Misionari su nastojali svuda proširiti kršćanstvo, oslobađati robove, pomagati siromašnima, dok su trgovci svuda nastojali lokalno stanovništvo pretvoriti u robove i prodati.

Godine 1440. Gutenberg je došao na ideju kako masovno tiskati knjige.

Smislio je kako izlijevanjem pojedinačna slova iz metala i slaganjem slova sastavljati redove i stranice. Konstruirao je i drvenu prešu kojom je dobivao otisak pritiskom ravne ploče preko lista papira. Tako je 1455. godine objavio prvu tiskanu Bibliju. Ova tehnologija je dovela do širenja pismenosti, kulture, duhovnosti, filozofije i raznoraznih ideja. Razvilo se tiskanje raznih knjiga, što je dovelo do napretka znanosti i umjetnosti. Pojavili su se mnogobrojni pisci koji su svoje radove mogli objavljivati i učiniti ih dostupnim širokoj publici. Do tada su pismeni bili uglavnom svećenici, te pojedini trgovci i zanatlije. Sada se odjednom pismenost naglo proširila, a knjige su mogli kupovati i obični građani. Dolazi do razvoja novih tehnologija, ali i do pojave raznih novih ideologija.

Istovremeno došlo je do krize u mnogim redovničkim Benediktinskim samostanima koji su se bavili prepisivanjem knjiga i koji su u vrlo kratkom vremenu ostali bez egzistencije.

Pojedini samostani reagirali su uvođenjem prakse prodaje relikvija, te prodaje oprosta. Godine 1517. papa Lav X i službeno je uveo praksu podjele oprosta za novac, čime je financirao izgradnju bazilike svetog Petra, a što je bio jedan od glavnih razloga za pobunu Martina Luthera i pojavu reformacije. Zbog toga je već od sredine 16. stoljeća ukinut oprost za novac, ali šteta je postala nepopravljiva.

Moć katoličke crkve naglo je oslabila, a povećana je moć lokalnih kneževa koji su se udružili sa protestanskim svećenicima u otporu katolicima. Samim time je oslabila i moć katoličke crkve u bobi protiv robovlasništva i iskorištavanja slabih.

Kristofor je stigao do Amerike 12. 10.1492. sa tri španjolska broda.

Otkrićem Amerike jača trgovina iz Amerike prema Europi, ali robova prema Americi. Tu je već postojalo robovlasništvo na području velikih lokalnih carstava koja su vrlo okrutno postupala sa svojim zarobljenicima. Za vrijeme poljoprivrednih svečanosti znali su obredno žrtvovati tisuće zarobljenika, a oni koji su preživjeli radeći na prisilnim radovima postali su saveznici europskih osvajača. Pošto lokalni stanovnici nisu bili dobri radnici trgovci su počeli dovoziti robove iz Afrike.

Lokalni stanovnici nisu kršćani pa ih crkva ne može zaštititi, a ni uvezeni robovi nisu krštene pa su ih trgovci slobodno mogli prodavati. Moć trgovaca postala je sve veća zahvaljujući opljačkanom blagu, pa im se crkva nije imala snage suprotstaviti. Robovlasništvu su se najviše suprotstavljali Isusovci, ali zbog bitno oslabljene crkve nisu moglo mnogo učiniti. Međutim ti misionari su ipak uspjeli preživjele Indijance pokrstiti čime su ih donekle zaštitili od potpunog nestanka. Pokrštavanje je večim dijelom bilo samo formalno pošto su mnogi kulturni običaji ostali isti. Čak i danas je među južnoameričkim banadama normalno mučiti i ubiti, ne samo neprijatelje, već i njihove žene i djecu, što je Kršćanstvo u europi istisnula u prvom tisućljeću.

Afroeuropsku trgovinu robljem započeli su portugalci oko 1440. godine, no, svoj vrhunac dostigla je pod vodstvom Engleza koji su brodovima prevozili veliki broj afrikanaca koje su kupovali od Arapskih trgovaca. Prevozili su ih brodovima na američke plantaže pamuka i duhana u njihovim američkim kolonijama. Ta je trgovina donosila veliku dobit europskim i afričkim trgovcima, a uništila je nekoliko afričkih kraljevstva. U tome su sudjelovali i mnogi afrički poglavice koji su prodavali svoje zarobljenike u zamjenu za europske puške. U tome su imali podršku i lokalnih vračeva koji su također nastojali nešto zaraditi.

Mnogi misionari u Africi su to pokušavali spriječiti pokrštavanjem lokalnog stanovništva, ali to je imalo slab utjecaj na sve bogatije trgovce.

Zbog sve više zlata i srebra koje stiže iz Amerike trgovina raste, a sa time i krupna manufakturna trgovina.

Unatoč otporu trgovaca robljem Isusovci dobivaju dopuštenje Kraljevskog vijeća za propovijedanje u Americi godine 1566. godine, nakon što su dvaput bili odbijeni.

Dvije godine kasnije utemeljili su prvi samostan u Limi, odakle su se počeli širiti u Čile i Tucuman, a 1572. su prvi put stigli u Ciudad de Mexico. Godine 1585. uspostavili su prve misije u Paragvaju. Nastojali su upoznati lokalnu kulturu i kako bi ju španjolskoj kolonijalnoj vlasti prikazati kao sličnu sredozemnoj antičkoj kulturi. Kolonijaliste opisuju u negativnom, a lokalno stanovništvo u pozitivnom svijetlu kako bi spriječili njihovo istrebljenje. Zbog takvog djelovanja godine 1767. isusovci su protjerani sa svih područja na kojima je vladala španjolska i portugalska kruna. Međutim i dotadašnji rad je donio neke plodove pošto su se mnogi lokalni bogataši oženili sa lokalnim djevojkama, a njihova djeca su smanjila represiju prema indijancima. Umjesto toga pojačan je dovoz crnih robova iz Afrike.

U sjevernoj Americi katolici su bili manjina, a protestanti većina. Protestanske države, osobito Velika Britanija su tamo slali veliki broj kriminalaca i prostitutki koji su se međusobno ženili, pa nije bilo puno miješanih brakova sa lokalnim ženama. Osim toga u sjevernu Ameriku su se odseljavale i kompletne protestantske sekte koje nisu vidjele problem u porobljaanju onih koji nisu pripadnici njihove sekte. Zbog toga je u Sjevernoj Americi izvršen gotovo potpuni genocid lokalnog stanovništva, te uvoz velikog broja afričkih robova, osobito u južne države na plantaže duhana i pamuka.

Isusovački misionar Franjo Ksaverski od 1542. putuje na misije u Indiju gdje djeluje najprije u Goi. Odatle ide u Šri Lanku, na Malorcu, Malolučke otoke, te Celebes. Putuje u japan 1549. te tamo osniva Katoličku Crkvu do 1551. pokušava otići i u Kinu, ali umire na putu.

Pokrstio je oko 30.000 ljudi i zaredio mnoge svećenike i biskupe koji su nastavili njegov rad. Zahvaljujući njegovom djelovanju unio je mnoge nove ideje u lokalne običaje i lokalne religije. Tu se prvi puta pojavljuju ideje o samilosti prema slabijima i negativnostima ropstva. Te ideje prodiru i u lokalne religije kao što su Hinduizam, Budizam, taoizam, zen budizam i druge razne lokalne religije. Zahvaljujući tome vladar Japana Tojotomi Hidejoši 1588. naređuje ukidanje ropstva.

Pošto je katolička crkva počela previše jačati isti taj Hidejoši je 1596. u japanskom gradu Nagasakiju pogubio sve koji se nisu htjeli odreći vjere u Isusa Krista. Pogubljeni su lokalni biskup Japanac sveti Pavao Miki i njegovih 26 prijatelja. Pavao Miki rođen je u bogatoj japaskoj obitelji i odgojen kod isusovaca, te je sa osamnaest godina ušao u družbu Isusovu. Bio je nasljednik prvog velikog misionara Indije i Japana, i čudotvorca svetog Franje Ksaverskog, a život je završio razapet na križu. Iako je time zaustavljeno naglo širenje kršćanstva robovlasnički odnosu se u Japan više nikada nisu vratili.

Britanija 31. prosinca 1600. godine osniva "Časnu Istočnoindijsku kompaniju" HEIC koja je dobila Englesku Kraljevsku povelju od Elizabete prve kako bi se stekle trgovačke prednosti u Indiji. Kompanija je vrlo brzo postala vladar Indije sa ovlastima pomoćnih državnih i vojnih dužnosnika, sve do raspuštanja 1858. nakon indijske pobune. Sa Britancima dolaze i misionari engleske Anglikanske crkve koji nastoje širiti svoju crkvu među pripadnike više klase dok katolički misionari nastoje pokrstiti pripadnike najnižih slojeva. Zahvaljujući njihovom radu dolazi do promjena i u lokalnim budističkim i hinduističkim religijama u koje ulaze ideje pomaganja bližnjima, te postepenog ukidanja spaljivanja žena nakon smrti muža.

Dok se Britanci šire po kolonikama u europi nastaje Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata koji je trajao je između 1618. do 1648. u središnjoj europi na teritoriju Svetog Rimskog Crstva. Rat u kojem je izginulo pola tadašnjeg stanovništva Njemačke započeo je kao sukob između protestanata i katolika, ali se brzo pretvorio u opći rat koji je zahvatio većinu Europe. Na kraju je i na jednoj i na drugoj strani bilo i katolika i protestanata.

Dok su Nijemci ratovali Britanci su se širili pa robovi 1619. stižu u Vrginiju. Krajem 17. stoljeća otkriveno je zlato u području Minas Gerais u Brazilu, što je započelo zlatnu groznicu i potaklo ubrzanu imigraciju europskog stanovništva, inflacijsku krizu, te poskupljenje većine proizvoda.

Zbog sve većih zarada u Britaniji sve više jača moć privatnih poduzetnika te se javljaju i filozofske ideje koje promiču njihove interese. Filozof John Lock 1689., objavljuje "dvije rasprave" te je bio prvi koji traži pravo na privatno vlasništvo i suglasnost u upravljanju.

Sve to slabi moć i ckrvi u odnosu na moć kraljeva, ali slabi i moć kraljeva u odnosu na gradsko stanovništvo.

Baron de Montesquieu je 1748. objavio djelo "u duhu zakona" u kojem zagovara podjelu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku funkciju, čime se dodatno oduzima moć kraljevima.

Unatoč slabljenju svoje društvene moći Katolička crkva ipak ponegdje uspijeva djelovati na građanstvo, te Portugal 1761. ukida ropstvo na europskom teritoriju. U kolonijama su to Portugalske vlasti učinili tek 107 godina kasnije.

Za to vrijeme na Balkanu Turci su otimali djevojke za svoje hareme, dok su malu djecu otimali i slali u janjičarsku vojsku gdje su obučavani za najbolje sultanove ratnike. Tek u ratu od 1768. do 1774. Rusija je porazila Otomansko carstavo. Tada je na Balkanu znatno smanjeno odvođenje kršćana u roblje.

U Americi 1775. dolazi do pobune protiv prevelikih Britanskih poreza, a 1776. godine 13 Britanskih kolonija na istočnoj obali proglašavaju nezavisnost. Rat traje do 1783. godine.

Do 1776. oko 6 i pol milijuna ljudi su doseljeni u Južnu i Sjevernu Ameriku, a samo 1 milijun je došlo iz Europe, dok su preostalih 5 i pol milijuna bili afrički robovi. To su najviše zagovarali britanski trgovci i političari koji su smatrali kako je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo budući da ih se tako odvodi iz "beskrajne noći divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmoćne uljudbe". Unatoč kršćanskim misionarima iz Anglikanske crkve Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je 1775. u Parlamentu rekao kako njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni "bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji".

U sjevernoj Americi doseljenici iz Europe koji se bave sitnim poduzetništvom uglavnom se naseljavaju u sjevernim državama, dok južne države svoje gospodarstvo temelje uglavnom na robovlasništvu. Ovi poduzetnici vide konkurenciju u jeftinoj ranoj snazi robova te se bune protiv robovlasništva. Zbog toga od 1780. do 1786. neke sjeverne države donose zakone o oslobađanju robova.

U Francuskoj bogati stanovnici se osjećaju dovoljno snažni za preuzimanje vlasti te su 1789. godine napali i srušili zatvor Bastilla. Plemići su se razbježali, a vlast su u Francuskoj preuzeli veliki poduzetnici. Crkvi je oduzeta sva imovina te su je pokušali ukinuti. Proglašen je sekularizam, kao potpuno odvajanje države od crkve, čime su crkvi pokušali oduzeti svu moć. Poduzetnici su u crkvi i plemstvu vidjeli konkurenciju u dijeljenju moći, a u jeftinoj radnoj snazi robova vidjeli konkurenciju, te nastoje ukinuti robovlasništvo. Osim toga, iako su francuski poduzetnici pokušali ukinuti i Katoličku Crkva kultura koju su nasljedili ipak je bila kršćanska. Zahvaljujući tome u Francuskoj je 1791. ukinuto ropstvo, a u kolonijama 74 godine kasnije, 1865.

Unatoč otporu političara, zahvaljujući djelovanju kršćanskih misionara i Britanci su ukinuli ropstvo 1807. u Britaniji.

I u SAD-u pod pritiskom pojedinih država 1808. godine je ukinut uvoz robova, ali odbjegle robove i dalje love i vraćaju vlasnicima. Robovima u bijegu pomažu u prvom redu katolici i pojedine abolicionističke organizacije.

U Kanadi ropstvo je ukinuto 1793. ali su tek 1810. oslobođeni svi robovi. Nakon toga mnogi robovi iz Amerike su uz pomoća katoličkih organizacija i abolicionaista počeli bježati u Kanadu.

Na Bečkom kongresu 1814. zabranjuje se trgovina robovima u svim europskim državama.

Godine 1820. SAD donosi zakon kojim se prekomorska trgovina robljem proglašava piratstvom, te se u skladu s time kažnjava vješanjem. Unatoč tome postojeći robovi i dalje to ostaju.

I Čileanski kongres 1823. usvaja prohibiciju ropstva.

U SAD-u 1831. dolazi do ustanka robova u Virginiji. Svi sudionici su obješeni, a Robovskim kodeksom zabranjeno je njihovo opismenjavanje.

Britanci 1833. ukidaju i trgovinu robljem u cijelom carstvu, a iduće godine potpuno ukidaju ropstvo. Samim time kršćanski antirobovski običaji su prihvaćeni i u svim religijama koje su djelovale u Britanskim kolonijama. Britanci 1839. godine procjenjuju kako se i dalje na Zanzibaru godišnje prodaje 40 000 do 45 000 robova.

Francuzi 1848. također ukidaju ropstvo u svim kolonijama.

Godine 1847. došlo je do propasti uloga u željeznice te nastaje velika ekonomska kriza. Ovu krizu stvorili su bankari masovnim izdavanjem kreditnoga novca. Otkrićem kako mogu izdavanjem kreditnih pisama izdavati novac bankari su postali najjača sila, te je udruživanjem vlasništva s industrijalcima stvorena financijska oligarhija. Zbog prenošenja krize na kontinent počele su se širiti revolucije širom europe. Sa njima se širi i antirobovsko raspoloženje.

Robovski sustav 1854. ukida i Venecuela. Tri godine kasnije 1857. Vrhovni sud SAD-a donosi odluku da crnci nisu građani. U tom trenutku južne države SAD-a zahvaljujući radu robova u poljoprivredi ostvaruju četvrtu najveću ekonomiju na svijetu. Kako bi se suprotstavili pritisku poduzetnika sa sjevera koji se žele riješiti jeftine konkurencije osniva se Konfederacija Američkih Država.

I Rusija pod pritiskom Pravoslavne Crkve i nove klase poduzetnika 1861. ukida ropstvo.

Konfederacija se odvaja od SAD-a, te dolazi do rata. SAD objavljuje Proglas o oslobađanju robova to postaje povod za rat iako je to netočno. Većina političara sa sjevera su imali svoje kućne robove, dok ih većina političara konfederacije nije imala.

Stvarni povod za rat je bila konkurentska borba između bogatih zemljoposjednika juga i sve jačih poduzetnika sa sjevera. Da su sjevernjaci htjeli samo osloboditi robove mogli su otkupljivati robove na tržnicama i davati im slobodu, kao što su to radile katoličke organizacije u okviru svojih mogućnosti. Veliki poduzetnici su imali puno više nova i mogli su to raditi puno efikasnije. Robovi su stvarno oslobođeni tek završetkom rata 1865. godine.

Portugal je 1869. ukinuo ropstvo i u svojim kolonijama, iako je to u europi učinio ranije 1761. Uskoro su to učinili i na Kubi 1886. a u Brazilu 1888. godine.

Tek 1948. UN je donio Deklaraciju o ljudskim pravima kojom se zabranjuje ropstvo i trgovina ljudima. Saudijska Arabija je to prihvatila tek 1962. a Mauretanija ukida ropstvo tek 1981. unatoč tome ropstvo još uvijek postoji u subsaharskim islamskim državama, a islamistički teroristički pokreti i dalje propovijedaju porobljavanje svih nemuslimana.

Iako je ropstvo ilegalno se procjenjuje se kako je još uvijek oko 20 do 36 milijuna ljudi živi kao robovi širom svijeta. Većina robova u današnje vrijeme su dužnički robovi zelenašima, uglavnom u južnoj Aziji, ponekad kroz više generacija.

Određeni kriminalni oblik ropstva i dalje postoji i na zapadu u obliku prisilne prostitucije, ili rada migranata na farmama. To bi se moglo spriječiti strogim kažnjavanjem korisnika prostitucije, ali države to ne žele zbog ekonomskih veza političara sa kriminalcima i zbog toga što su političari najčešći korisnici usluga prostitucije. Čak i oni koji se lažno prikazuju kao vjernici.