Utjecaj pandemije na zaposlenost

Dolaskom Corona pandemije mnoge svjetske vlade povukle su poteze kojima su nastojali pomoći ljudima i poduzećima koji su zbog državnih mjera ograničavanja kretanja došli u probleme.

Neke države su nastojale pomoći poduzećima, dok su druge nastojale pomoći ljudima bez sigurnih prihoda.

Na primjer u SAD-u je Trump u prvoj godini pandemije počeo dijeliti pomoć milijunima onih koji nemaju posao, ili su ga izgubili. Za drugu godinu krize tražio je saveznu pomoć za sve nezaposlene u iznosu od 2000 dolara mjesečno, ali je Kongres to ograničio na 600 dolara mjesečno. Na taj način je omogućeno svim nezaposlenim državljanima plaćanje osnovnih potreba za prehranom i plaćanje stanarine. Možda sada Biden to ipak podigne na 2000 dolara.

Hrvatska je odabrala drugačiji model. Osigurala je poduzećima minimalnu plaću za sve koji su zaposleni a ne rade, ali pod uvjetom da ih poduzetnici i dalje vode kao zaposlene. Na ovaj način znatno je popravljena statistika o zaposlenosti i nezaposlenosti. Svi koji su ostali bez posla zbog pandemije i borbe protiv nje i dalje su dobivaju plaću sjedeći kod kuće. Na taj način je osigurano preživljavanje svima koji su prije krize imali posao.

Problem su postali oni koji su u ljeto 2020. završili školovanje, te su ušli na tržište rada.

Očekivali su pronalazak posla, ali samo su rijetki u tome uspjeli. Jedan dio je našao sezonski posao na crno u turizmu, a dolaskom jeseni su ostali bez ikakvih prihoda na trošku roditelja. Neki su pokušali otići na zapad, ali i tamo je zbog pandemije smanjena potražnja za radnicima. Protekom vremena ti mladi nezaposleni su postajali sve očajniji što su primijetili pojedini poduzetnici skloni kršenju zakona.

Počela je sezona spuštanja cijene rada na tržištu. I na slobodnom tržištu, a i na državnim javnim natječajima.

Iako je vlada povećala minimalnu plaću ona je počela realno padati. Na tržištu usluga cijene usluga su počele padati, zbog čega su su i pošteni poduzetnici morali početi spuštati cijene usluga, ako ne žele ostati bez posla. Prvi koji su potaknuli spuštanje cijena su oni koji su sa mladim očajnim radnicima dogovorili minimalnu plaću, ali ne za normalni rad, već za puno duži rad. Oni koji su prihvatili raditi 250 ili 300 sati mjesečno za minimalnu plaću prvi dobivaju posao. Normalno, na platnoj listi se nigdje ne vidje prekovremeni sati, a radnici koji bi nešto rekli protiv toga odmah ostanu bez posla. I tako je počela sezona gubljenja poslova za poduzetnike koji poštuju propise, te preseljenje poslova prema poduzećima koja krše propise. Tome su se priklonili samo oni poduzetnici koji imaju zaštitu u politici i inspekcijama, dok su pošteni poduzetnici počeli štedjeti na bilo kakvim ulaganjima u razvoj, te su odgodili isplatu dobiti iz prethodnih godina.

Normalno, sve to je ostalo potpuno neprimijećeno kod svih koje rade u monopolskim djelatnostima. Njih nikakva kriza, pa ni pandemijska ne zahvaća. Njima je dobro dok god postoji državna sila koja im osigurava monopol, ili plaću na trošak poreznih obveznika. Odgovara im čak i pad cijena na javnim natječajima, vjerujući kako će time uštedjeti na troškovima, ne shvaćajući kako istovremeno država gubi na porezima i doprinosima.

A kada bi Vlada doista željela zaštititi radnike koji moraju raditi ispod cijene minimalne plaće to bi mogla vrlo lako postići. Dovoljno bi bilo umjesto minimalne mjesečne plaće utvrditi minimalnu satnicu, te utvrditi za koliki postotak treba uvećati satnicu za prekovremeni rad, noćni rad i rad blagdanom. Time bi se na tržište uvelo puno više poštene konkurencije i manje prilike za muljanje onih koji imaju dobre veze.

Međutim, to ne odgovara našim političarima koji su odrasli u sustavu u kojem je vrijedilo pravilo; "ako ne može drugačije onda može i pošteno ". Kad se radi pošteno onda se ne može ništa dobiti u džep od onih koji rade nepošteno.

Nema "reketa" bez zaštite.