Utjecaj Petra Stipetića na hrvatsko - muslimanski rat

Nakon zaustavljanja srpske ofenzive 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su zauzeli oko 70 % teritorija BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Britanca Lorda Caringtona koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, a Izetbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu onih koji su došli, s čime se složio dr. Tuđman. Predsjednik Tuđman je primirje prihvatio zato što je znao kako je Izetbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudio Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije.

Tuđman je s terena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izetbegović izbjegava borbe sa Srbima, dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, bivše oficire JNA koji prelaze u ABIH Izetbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, a oni u pravilu imaju neprijateljski stav prema Hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima.

Izetbegović, svjestan podrške koju dobiva od islamskih zemalja bogatih naftom i ovisnosti Europe o njihovoj nafti, odbio je doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona. Time je Izetbegović nastojao spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao izravno s Karadžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile zato što im cementiranje trenutnih linije razgraničenja nije odgovaralo. Istog dana kad je primirje objavljeno, zajedno s lokalnim političkim vodstvom donijeli su odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Do tada su vjerovali kako će se svojim kućama vratiti uz pomoć pregovora, a kad su shvatili kako to neće biti moguće postali su vrlo borbeni. Sve to podupire zapovjednik posavskog bojišta Petar Stipetić, te u napad šalje i postrojbe iz Hrvatske. U tom trenutku Stipetić je mogao osloboditi Bosanski Šamac, čime bi se spojilo istočno oraško ratište sa zapadnim bosanskobrodskim ratištem, te bi se znatno smanjila dužina bojišnice. Umjesto odsudne obrane hrvatskih mjesta i skraćivanja bojišnice Stipetić se strateški orijentira na presijecanje srpskog koridora između istočnog i zapadnog dijela republike Srpske, zauzimanjem cijele Modriče.

Hrvatske snage uspjevaju do 20. svibnja zauzeti Modriču i presjeći cestovni srpski koridor koji je povezivao Bosansku Krajinu i Semberiju. Udaljenost od Tuzlanskog korpusa ABIH u Gradačcu je bila oko 4 km, ali Muslimani nisu krenuli u akciju. Radi toga 108. brigada iz Slavonskog Broda odustaje od daljnje akcije, te preko noći napušta položaje i vrata se u Slavonski Brod.

Stipetić je presijecanje koridora prema Srbiji opravdavao time što bi bi se tako onemogućilo opskrba Banja-Luke oružjem, naftom i streljivom, ne samo u Bosni već i na okupiranim područjima u Hrvatskoj. Međutim, kod toga Stipetić nije mislio na šire političke posljedice. Presijecanjem koridora opkoljeni banjalučki Srbi bi bili prisiljeni da se bore kao branitelji Vukovara, a na području zapadnog dijela republike Srpske bilo je 100 puta više preostalih stanovnika nego ih je ostalo u Vukovaru. Njegov zadatak je bio obrana hrvatskih gradova i sela, a ne osvajanje srpskih. Da je koridor presječen Srbi bi morali upotrijebiti sve snage da ga vrate, ili bi morali probiti novi koridor na pravcu Vozuća – Olovo, a to Muslimanima nije odgovaralo. Time bi tuzlanska regija sa oko milijun stanovnika bila fizički odvojena od zeničke i sarajevske regije. Time bi nekakva funkcionalna muslimanska država postala nemoguća, a to je odgovaralo projugoslovenskim intelektualnim krugovima koji su tvrdili kako nove male države ne mogu same opstati i kako se treba vratiti obnovi nekakve Jugoslavije. Razdvajanjem Tuzle i Sarajeva stvorile bi se dvije velike odvojene Muslimanske enklave, a tuzlanska enklava bi tada mogla voditi neku svoju politiku, poput Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Kako je u Tuzli bilo dosta Hrvata koji su se borili zajedno sa Muslimanima, ta enklava bi se mogla jače osloniti na Hrvatsku, što Izedbegoviću nije odgovaralo. Na tuzlanskom području je bilo dosta Hrvata, a i Muslimana koji su željeli presjeći koridor, ali je to Alija Izedbegovi iz Sarajeva sprječavao. Izedbegoviću odgovara da Posavina potpuno padne u Srpske ruke, kako se oni ne bi probijali kroz Muslimanske krajeve. Tada Haris Silajdžić u UN-u predlaže u ime BiH rezoluciju kojom se hrvatska vojska u Posavini tretira kao agresor i Hrvatska dobiva zadnje upozorenje da ih sve povuče ili će dobiti sankcije. Samo dva mjeseca ranije u UN-u je tvrdio kako Hrvatska vojska u BIH ratuje zajedno sa Muslimanima, a to je ponovio i pet dana prije presijecanja koridora. U tom trenutku većih sukoba između Hrvata i Muslimana u srednjoj i južnoj Bosni nije bilo i samo presijecanje koridora je mogao biti uzrok promjene Silajđićevog stava u UN-u. Ta prijetnja sankcijama je poslana Hrvatskoj u trenutku kad se Srbi pripremaju za svoju veliku ofenzivu "Koridor". I zato su nakon Stipetićevog presijecanja koridora čelnici ABIH na Hrvate počela gledati ne kao na saveznike, već kao na strateške neprijatelje, iako su na mnogim mjestima Hrvati i Muslimani i dalje bili taktički saveznici. Time je počeo strateški sukob između Mislimana i Hrvata.

Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor» koju vodi srpski pukovnik Slavko Lisica. Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Više su željeli proširiti koridor u plodnoj Posavini i osvojiti sve do Save, nego probijati novi koridor kroz planinske dijelove BIH kod Olova, ali i za to su bili spremni, ako ne uspiju osvojiti cijelu Posavinu. Prije napada na hrvatske snage, 25. lipnja etnički čiste Vouću na pravcu potencijalnog novog koridora Vozuća – Olova, i time prijete otvaranjem novog koridore na ovom pravcu, a tek dva dana kasnije kreću prema Savi.

Tada Haris Silajdžić u UN-u predlaže u ime BiH rezoluciju kojom se hrvatska vojska u Posavini tretira kao agresor i Hrvatska dobiva zadnje upozorenje da ih sve povuče ili će dobiti sankcije. Samo dva mjeseca ranije u UN-u je tvrdio kako Hrvatska vojska u BIH ratuje zajedno sa Muslimanima, a. To je ponovio i pet dana prije ovog Stipetievog saminicijativnog presijecanaj koridora. Time su Muslimani i Hrvati u BiH postali strateški neprijatelji, te Izedbegović počinje povlačiti strateške poteze, to jest zabranjuje postrojbama ABIH napade na srpski koridor u Posavini, te počinje svoje snage prebacivati na jug kako bi kroz dolinu Neretve stvorio svoj koridor do jadranskog mora.

Kako hrvatska ne bi dobila sankcije Šušak povlači HV iz BIH, ali oni koji su porijeklom iz BIH mogu tamo ići, ali bez oznaka HV-a. Radi prijetnji sankcijama od strane UN-a hrvatsko topništvo se počinje povlačiti u Hrvatsku, a s njima i veći dio pričuvnih pješačkih snaga.

Srpska ofenziva je počela 24. lipnja. S obzirom na ogromnu nadmoć srpskih snaga, slabu organiziranost HVO-a i nemogućnost većeg angažmana Hrvatske vojske Srbi osvajaju velik teritorij.

Šire se glasine kako do povlačenja HV-a dolazi radi toga što je sa Srbima Posavina zamijenjena za Hercegovinu. To je dovelo do praktičnog raspada HVO-a na hercegovački i posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izetbegovićevi mediji pišući kako s Posavljacima Muslimani trebaju surađivati, a s Hercegovcima ne.

U Srednjoj Bosni i Hercegovini od početka rata bilo je pojedinačnih sukoba između Hrvata i Muslimana, najčešće oko raspodjele zarobljenog oružja. Nakon što je Haris Silajđić od UN-a zatražio sankcije za Hrvatsku, ako se HV ne povuče iz BIH sukobi između Hrvata i Muslimana jačaju. Musliman iz samo obrane taktike počinju vući strateške gostrateške poteze te u srpnju 1992. Armija RBiH zauzima skoro sve planinske prijevoje: Ivan-sedlo, na pravcu Sarajevo – Jablanica - Mostar – Rostovo na pravcu Sarajevo – Zenica – Travnik; Vranduk, na pravcu Doboj - Travnik. Pri ovim operacijama zauzimanja taktički značajnih položaja, pripadnici Armije BiH u noći su uhitili generala Žarka Tolu, zapovjednika HVO-a za srednju Bosnu, te ga predali JNA, koja ga je odvela u Knin.

Kako bi se Muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Tamo gdje su Muslimani većina HVO se treba podčiniti ABIH, a tamo gdje su Hrvati većina ABiH se treba podčiniti HVO-u. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović, na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije RBiH.

Krajem srpnja ABIH kreće u osvajanje većinski hrvatskih naselja u Sarajevu, kao što su Stup, Otes, Doglode, Azići i Bare. Cilj tih napada bila je potpuno uništenje HVO-a s tih područja, što je i postignuto u rujnu 1992. godine dok je trajala zajednička bitka za Posavinu. Sve to je bio početak strateškog plana eliminacije Hrvata od Sarajeva do Jadrana.

Nakon pada Zapadne Posavine Stipetić ponovno, drugi puta pokušava presjeći koridor kod Orašja početkom prosinca 1992. kad je sve dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Kad je krenuo sa druge strane nije ispaljen ni metak iz pravca Tuzlanskog korpusa, te nije mogao niti stupiti u vezu s njima. Ako je sve dogovoreno sa Željkom Knezom to su mogle spriječiti samo muslimanske obavještajne službe po naredbi iz Sarajeva. Pokrenuo je i 3. gardijsku brigadu HV-a, ali ga je kod Cerne (sjeverno od Orašja) dočekao general Basarac i rekao kako mu je zapovjeđeno da brigada ne ide nikuda. Hrvatske obavještajne službe su znale kako Muslimani nemaju interes ovdje presjeći koridor, kako Srbi ne bi otvorili novi koridor na pravcu Vozuća – Olovo, te je generalu Basarcu zabranjen prelaz skelama preko Save kako bi išao u presijecanje koridora i kako se radi toga ne bi pogoršavali odnosi sa Alijom Izetbegovićem. Stipetić je radi pokušaja ove samovoljne akcije smijenjen i poslan u Zagreb.