Utjecaj sindikata kao socijalnih pregovarača na konkurentnost gospodarstva

Otkako su, zahvaljujući nedostatku radne snage plaće počele rasti digli naši sindikati na noge. Htjeli bi i u državnim službama i državnim poduzećima dići plaće, iako iz tih djelatnosti nitko ne ide u inozemstvo na rad, osim iz bolnica gdje se ipak treba znati nešto raditi.

U razvijenim državama u privatnom sektoru se više radi i veće su plaće, dok su u državnim službama plaće manje. Tko hoće sigurnost državnoga posla mora se zadovoljiti manjom plaćom, a tko želi više mora više i riskirati.

Kod nas je po starom komunističkom običaju u državnoj službi posao siguran do mirovine, a plaća viša pa odatle nitko ne bježi.

U privatom sektoru su skoro svi na minimalcu, osim informatičara, farmaceuta, i javnih bilježnika. Pošto farmaceuti i javni bilježnici imaju neku vrstu lokalnoga monolopola možemo reći kako samo informatičari višu plaću zarađuju svojom kvalitetom.

Državna i komunalna poduzeća posebna su priča.

U svima im glavnu riječ imaju sindikati koji stalno traže veća prava i više zaposlenih i na najjednostavnijim poslovima. Ne bi bilo u redu da neki posao obavlja samo jedan izvršitelj, kad je to puno jednostavnije raditi u društvu. A kada se radi u društvu uvijek jedan mora biti šef koji kontrolira one koji rade. I sve to odlično funkcionira čak i bez sredstava iz proračuna pošto oni svoje usluge i proizvode znaju dobro naplatiti. Kada imaš monopol to i nije osobito teško, digneš cijenu i problem riješen. A kako bi se tu zaposlilo što više budućega članstva bitno je ne dozvoliti izdvajanje sporednih djelatnosti iz sastava monopola. Sindikalistima bi najbolje da svako monopolsko poduzeće ima svoje odjele za čišćenje, održavanje, građenje, servisiranje, informatičare, psihologe, masere, frizere, odmarališta, dječje vrtiće i sve ostalo. Na kraju sve će to netko platiti većim cijenama.

Ako te nove cijene idu na štetu velikog broja obične sirotinje političari se malo bune prije izbora, a poslije nema problema.

Cijene komunalnih usluga i sličnih monopolskih proizvoda koje se obračunavaju ostalim tržišnim poduzećima mogu ići gore bez ikakvoga otpora pošto se ti mrski kapitalisti i nemaju kome žalit. Moraju oni platit kako bi članovi sindikata u državnim poduzećima mogli pristojno živjet. A ako zbog većih cijena komunalija, struje, cestarina, koncesija, smećarina i ostalih nameta poduzetnici ne mogu konkurirati uvoznicima koga briga. Uvest ćemo jeftinije, a uvoz ćemo platit izvozom i kreditima. Najlakše nam ide izvoz radne snage, i uzimanje stranih kredita.

Kada mladi odu radit vam, te roditeljima šalju doznake koje kroz porez koji vijek završi u državnoj blagajni baš je ono što svima u državnim službama odgovara. Baš kao kod Tite od pedesetih pa nadalje.

A kada se uzmu strani krediti zna pasti neka provizijica po sustavu što veća kamata to veća i provizija.

Pokušavaju sindikati ući i u privatni sektor, ali slabo im ide. Ako se negdje i uspiju uvalit to poduzeće brzo završi u stečaju, a sindikalci se čude. Kako to da ti prokleti kapitalisti ne mogu platit veću plaću kad toliko zarađuju i voze jahte i mercedese.

Ja poznajem puno poduzetnika, ali ih je malo koji voze jahte, osim onih kojima je iznajmljivanje jahti posao. Zanimljivo mi je kako većinu jahti imaju oni koji nikad nisu imali privatno poduzeće i nikada nisu radili u inozemstvu.

Slušam sindikaliste kako navaljuju na te kapitalističke lopove koji stalno varaju, i sve ih trpaju u isti koš. Čini mi se kako u njima vide jedno tijelo sa puno ruku i nogu, te jednom glavom. Kada ovi kažu nema veće plaće bez većih cijena spremno ih pitaju; "A zašto se ne dogovorite i dignete cijene"?

Malo im je zbrkano shvaćanje tržišne ekonomije.

U komunizmu navikli na jedan sindikat i jednog poslodavca pa bi htjeli da i dalje bude isto. Najbolje bi voljeli da se svi poslodavci udruže u jedan kartel pa da sindikalisti znaju sa kime mogu pregovarati.

Pošto su karteli u svim uspješnim državama zabranjeni, te je dogovaranje o cijenama zabranjeno i strogo kažnjivo to je veliki sindikalni problem.

U tržišnoj privredi, ako se sindikati sa 90 posto poduzetnika dogovore o većoj plaći oni moraju dići cijenu. Ako onih preostalih 10 posto ima manje plaće oni nude i niže cijene pa pokupe sve poslove i rastu. Izuzetak su samo oni koji imaju neke patente, ali to su rijetki slučajevi. To znaju čak i studenti prve godine ekonomije, ali ne i naši sindikalisti. A kad oni što imaju veće cijene bankrotiraju njihovi radnici ostaju bez posla pa i sindikati ostaju bez članova koji su u takvim poduzećima hrabro preko sindikata tražili svoja prava.

Tako je barem bilo do nedavno.

Masovnim bijegom u inozemstvo na tržištu radne snage došla nova tržišna pravila.

Nema radnika pa poduzetnik koji hoće raditi mora većom plaćom oteti radnike drugom poduzetniku.

To se zove tržišni rat za radnike.

I sve bi to dobro funkcioniralo kada se država ne bi miješala u ono što ne razumije. Osnovna prednost tržišne privrede nad planskom komunističkom je ta što u tržišnoj konkurenciji nesposobni propadaju, a sposobniji napreduju.

Našim političarima se to ne dopada pa uporno pokušavaju predstečajnim postupcima spašavati nesposobne na teret sposobnijih.

Kako bi spasili dobre drugove koji znaju podmazati gdje treba brišu dugove kako bi spasili radna mjesta, kao da ta radna mjesta i poslove ne bi preuzeli sposobniji, samo kada se država ne bi miješala. A kada dobri i nesposobni drugovi nemaju svoje političare odmah uskaču sindikati prijetnjama i zahtjevima za spašavanje radnih mjesta. Nije im jasno kako bi propašću nesposobnih oni preostali mogli dići cijene, pa bi mogli povećati i plaće.

Zbog sve veće stope bolovanja i poslodavci nešto traže, poput smanjenja dana bolovanja koje plaćaju poduzeća sa 42 dana na 15 dana, a duže bolovanje da plaća HZZO. Ovi iz HZZO-a brigu brine kako da smanje svoje troškove pa kontroliraju one koji su na bolovanju druže od 42 dana, a ne zanimaju ih oni koje plaćaju poslodavci, u čemu ih podržavaju i sindikati. Očito je kako i oni iz HZZO-a i oni iz sindikata ne shvaćaju kako poslodavci plaćaju i ona bolovanja do 42 dana direktno, a i ona preko 42 dana posredno preko poreza i doprinosa. Poreze i doprinose plaćaju svi poslodavci proporcionalno, dok ono što plaćaju direktno plaćaju raznoliko. Stara poduzeća koji imaju stare radnike plaćaju puno više za bolovanje, dok nova poduzeća koja imaju mlade radnike plaćaju puno manje pa su samim time konkurentniji. Ovu konkurentsku prednost mladih poduzeća stari poduzetnici mogu riješiti samo tako da stara poduzeća pošalju u stečaj, a onda otvore nova poduzeća sa mladim radnicima.

Čudno mi je kako ni poslodavcima, a ni sindikalistima nije palo na pamet i ovdje uvesti princip krivnje.

Moglo bi se uvesti da bolovanje koje je posljedica ozljede na radu plaća poslodavac i godinu dana, dok bi zarazne bolesti i sve ostalo trebao plaćati u cijelosti HZZO, ili osiguravajuća društva. Tada bi i kontrole bolovanja bilo puno jače, pa ih ne bi bilo 30 posto lažnih.

Podaci govore kako je najviše bolovanja u državnim službama i državnim poduzećima, što i nije čudno, pošto se tamo nitko nikom ne želi zamjerati kontrolom i optužbama za mobing. Prebacivanjem ovog troška sa jednog državnog džepa na drugi pojačao bi kontrole HZZO-a, pa bi nadzor i ovih radnika bila bi puno jači, te bi se broj bolovanja i u državnim službama smanjio. To podaci se ne dopadaju sindikatima kojima su privatni poslodavci krivi za sve, pa i za sve ozljede na radu za koje tvrde kako su najčešći uzrok bolovanja, iako podaci govore kako su bolovanja najčešća zbog prehlada, artritisa i sličnih bolesti. A kada podaci ne odgovaraju sindikalistima onda je podatke najbolje negirati. Riječ statističara protiv riječi sindikalista, pa vijeruj kome hoćeš. Sindikalista ima više pa političari ipak radije vjeruju njima.

Bolovanja starijih ljudi bi se mogla smanjiti i skraćenjem dužine radnog dana, pošto se oni puno brže zamaraju, pa ne vidim ozbiljan razlog zašto se starijima od 57 godina radni dan ne bi spustio na 6 sati dnevno, a onima starijima od 62 godine na 4 sata dnevno, uz smanjenje stope poraza i doprinosa kako im se plaće ne bi smanjile. Time bi se smanjio njihov umor i broj ozljeda na radu, a i zahtjevi za prijevremenom mirovinom. Dužim ostajanjem na radu država bi dobila više smanjenjem troškova za bolovanja i mirovine nego bi izgubila smanjenjem doprinosa na njihove plaće. Starijim sindikalistima ovako nešto i ne pada na pamet pošto ih i onako nitko ne kontrolira dali 8 sati dnevno idu na sindikalne sastanke, ili kupuju potrepštine za kuhanje ručka.

Traže sindikalisti kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog za sve djelatnosti, a o tome bi pregovarali ne sa poduzetnicima, već sa političarima koji se u gospodarstvo razumiju kao i oni. Takvi pregovori bi imali nekakvoga smisla kada bi se vodili po uzoru na Njemačku gdje se pregovori vrše za svaku pojedinu djelatnost posebno, pošto plaće u različitim djelatnostima imaju različiti utjecaj na cijenu proizvoda i dobit iz koje se jedino mogu dići plaće. To se u Njemačkoj dogovara sa sektorskim udrugama i komorama, a pošto kod nas postoji samo jedna komora za zbrinjavanje bivših političara njemački model nije moguć.

Zbog toga će se naši poduzetnici i dalje boriti protiv drugih poduzetnika otimanjem neophodnih radnika većim plaćama, dok će oni "stručnjaci" koji privredi ne trebaju posao tražiti učlanjivanjem u razne političke stranačke mladeži kao bi se zaposlili u državnim monopolima. Što ih se više zaposli porezi i cijene monopolskih proizvoda i usluga biti će nam veći, a konkurentnost tržišnoga dijela gospodarstva manja.

Odlično za političare.

Što više kapitalista propadne više će radnika otići van pa će i donacije biti veće.

To čak i našim sindikalistima odgovara. Što više mladih ode preostali će zbog nedostatka radne snage imati veće plaće, pa će i u društvenim djelatnostima plaće morati rasti kako i oni ne bi počeli odlaziti van.

Pa dok ide ide.