Uz obilježavanje 32. obilježavanje akcije Maslenica, Istrani su srčano i hrabro sudjelovali u obrani domovine Hrvatske

Neprihvaćanje, ustvari žestoko odbijanje i podrivanje svega što predstavlja hrvatsku državu, hrvatski identitet Istre, temelj je i konstanta IDS-ove politike i njihove 32-godišnje vladavine u Istri. IDS je ovladao svim segmentima vlasti u Istri. Premoćno vlada više od 30 godina, ali hrvatski duh Istre nije uspio pobijediti!

Istra je dokazala da je hrvatska  kroz pregovore sa JNA, kroz prihvaćanje izbjeglica i prognanika i kroz uključivanje u obranu i Domovinski rat. Umjesto što su potrošili tih 320 godine u podrivanje hrvatske državnosti,  IDS-ovci su mogli tu energiju uložiti  za boljitak Istrana  i  cijele Hrvatske.

Kratko podsjećanje na izjave istaknutih IDS-ovaca vezanih uz srpsku i JNA agresiju na Hrvatsku 90-tih godina, kada je Hrvatska bila izložena nesmiljenoj agresiji, razaranju sela i gradova i masovnim ubojstvima njenih stanovnika:

I dok se u Hrvatskoj vodio krvav rat i branio suverenitet mlade države, generalni tajnik IDS-a Mario Sandrić je izjavio;“ : „…Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja“

Iz navedenog je vidljivo totalno nepoznavanje povijesti i puna jugo-komunistička indoktrinacija. Za IDS-ovce Domovinski rat nije bio njihov rat! To je bio građanski rat za „nacistička opredjeljenja“!?

Glas Istre, br. 92, 5. travnja 1991., str. 9

IDS je protiv nacionalne države ; „Zato smo mi protiv države nacije, a za državu – regija…..IDS je osnovana da bi se suprotstavila novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana.“ govorio je Elio Martinčić

Glas Istre, br. 103, 15. travnja 1990., str. 14.

Čelnici IDS-a govore o novom totalitarizmu, a oni su zadržali jugo-komunističke totalitarne metode i način vladanja!  Istrijanstvo nije totalitarno, ono je po IDS-u“ progresivno- europsko“, a hrvatstvo je za njih neprihvatljivo i to do danas. Čisto jugo-komunističko razmišljanje, po kojem je svako spominjanje nacije automatski nacionalizam. Regionalizam je u redu i poželjan, a nacionalizam nije!?

Predsjednik IDS-a Dalibor Paus i dan danas inzistira na istrijanstvu i talijanizaciji, iako se Istrijanima izjasnilo samo 5,13%, a Talijanima samo 5,01% stanovnika Istre.

U vrijeme najžešće velikosrpske agresije, koja je rušila, palila,  ubijala i protjerivala civilno stanovništvo, žene, djecu, starce i bolesne, IDS-ovce je brinuo samo „nacionalni identitet Istre.“ Ivan Jakovčić usprotivio se dolasku i prihvatu prognanika i izbjeglica u Istru!

Tom je prigodom napisao pismo svim podružnicama IDS-a u Istri u kojem kaže“ „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“

Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 15.

IDS od svog osnivanja manipulira sa stanovništvom Istre, predstavljajući se kao zaštitnik od hrvatskog nacionalizma i obnove ustaštva.

Tako su u suradnji sa Pokretom za Jugoslaviju, organizirali „ mirni prosvjed protiv rata“ cijeli tjedan prije odlaska 119 brigade u Liku krajem siječnja 1992. Atilio Radolović je o tom događaju izjavio;“ Ono famozno okupljanje majki, rodbine, pa i samih vojnika pred Skupštinom općine Pula, uoči odlaska 119 brigade u Liku-te demonstracije su za mene bile nešto najtužnije tijekom cijelog rata u Istri. To ucjenjivanje  i poigravanje demokracijom trajalo je sedam dana.“  Snimke je prikazivala i Beogradska TV. Gradski čelnici prikazivani su kao ustaše i izdajnici, a Pula kao revolucionarno središte. Jasno je bilo od kuda „ vitar puše“

Glas Istre, 20. prosinca 1992.br.349, str.9

I dan danas zadojeni i indoktrinirani IDS-ovci izjednačavaju hrvatstvo sa ustaštvom, pa je gradonačelnik Labina Valter Glavičić, 26.travnja 2024. degutantno i sramotno izjavio“ Istra mora dignuti glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“ Treba stvarno biti totalno  indoktriniran i ograničenog shvaćanja tako nešto javno izvaliti 32 godine nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.

Međutim Istrani nisu prihvatili IDS-ovu politiku, već su se dragovoljno javljali za obranu domovine Hrvatske, što se jasno vidi i u dokumentarnom filmu  Otkucaj Hrvatskog Srca - Istra u Domovinskom ratu

Još prije nego je JNA napustila Istru (16.12 1991.) oformile su se hrvatske policijske i vojne  postrojbe:

1.Specijalna policijska jedinica BAK Istra ustrojena je 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu, gdje je izvršeno i prvo postrojavanje te pregled jedinice. Prvi sastav BAK-a činili su policajci  iz svih policijskih postaja tadašnje Policijske uprave Pula, njih 78.

2. 119 brigada HV-a, osnovana je 23. listopada 1991. sa zapovjednikom Brankom Bošnjakom, kojeg je kasnije zamijenio  Marijan Mužinić,  pa Mauro Ukušić.

3. 1.prosinca 1991. godine temeljem odluke Ministra obrane Republike Hrvatske u Pazinu je osnovana  154 brigada HV,  sastavljena od vojnih obveznika Bijštine,  Buzeštine, Labinštine, Pazinštine, sa zapovjednikom Ivanom Mužina kojeg je naslijedio  Miodrag Alić.

4.Admiral Ante Budimir na čelu je jedinice Hrvatske ratne mornarice, a 30.listopada 1991.godine, osnovana je postrojba Vange,  blokirana luka, blokirane vojarne, skinuta navigacijska oprema i radio farovi za avione.

Odaziv na mobilizaciju u Istri bio veći od 90%, te je bio jedan od najviših u Hrvatskoj.

Pripadnici Mornaričko-desantnog pješaštva “Vanga” sudjeluju 1992. u borbama za obranu Dubrovnika, te 1993. godine u Operaciji Maslenica. Tu pred nadmoćnijim srpskim snagama koje su pokušavale ponovo uspostaviti jedini izlaz “Republike Srpske Krajine” na more, satnija uspijeva održati položaje u Novigradu, uz cijenu teških gubitaka.

Vange u akciji Maslenica

U veljači 1993. u namjeri neprijateljskih snaga za ponovnim prekidom komunikacije između sjevera i juga Hrvatske u području Masleničkog ždrila na cesti Novigrad – Paljuv, nazvanom „cesta smrti“, pripadnici HRM-a, odnosno pripadnici Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva Ugljan – Dugi Otok, Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva Hvar – „Zvir“ i Satnije mornaričko desantnog pješaštva Pula – „Vange“, te pripadnici 2. i 4. gardijske brigade uspjeli su spriječiti neprijateljske napade. U toj neravnopravnoj borbi , poginulo je devet pripadnika HRM-a te pet pripadnika 2. gardijske brigade OS RH.

 U borbu za šire područje Novigrada uključila se satnija Mornaričko desantnog pješaštva (MDP) Vangi iz Pule, stotinjak boraca za koje svi odreda imaju lijepe riječi zbog iskazane hrabrosti. Od 8. do 11. veljače 1993. godine i pristizanja Taktičke grupe 2. GBR upravo Vangama i malobrojnim snagama prije nabrojanih postrojbi pripadaju zasluge što Novigrad nije pao u ruke srpskog agresora.

Nažalost po Vange, uvedeni su u borbu u nimalo dobrim uvjetima, preuzimajući položaje oko mjesta za koja se uopće nije znalo u čijim su rukama, baš kao što se nije znala ni snaga protivnika. Nakon prvog okršaja Vange su, iako u podređenom i krajnje nepovoljnom položaju, održale linije. Posebno otežavajuća okolnost bila im je što su zbog neposjedovanja preciznih informacija prilikom zauzimanja položaja bili prisiljeni zauzeti pozicije kod „ceste smrti“ ka Paljuvu, a koje su u početku držali bez iskopanih rovova.

Tri dana i tri noći, junačkom obranom držali su položaje,  ručno su zidali suhozide i odolijevali kombiniranim topničkim i pješačkim napadima. Borba se vodila prsa o prsa. Njihov zapovjednik Luka Soldo, je nevjerojatnom hrabrošću i odlučnošću hrabrio svoje momke i stalno ponavljao“ imamo mrtvih i ranjenih, ali linija neće pasti“. Luka Soldo nije spavao ni trenutka u tih 72 sata krvavih borbi.

Zapovjednik 1. voda, Karlo Godina prisjeća se konfuzije u obrambenim linijama prilikom uvođenja u borbu i tijekom daljnjih okršaja:

„Odmah je naša zadaća bila ići u napad. Malo je to čudno za tri voda, ali mi smo išli u napad. Preuzimali neke položaje nismo jer tu je, da ne kažem nešto gore, bilo svega... Mi smo ušli unutra, izmiješali smo se sa neprijateljem. Mogu reći slobodno da smo tako blizu došli da je neprijatelj sa tenka pitao našeg borca, koji je dignuo ručni bacač, da je li poludio, nije znao tko je. „Spusti dole ručni bacač! Ko je sad ovaj, koga tučemo?“... Mi smo se odmah ubacili na cestu, razvukli smo se po podu, tri dana i tri noći smo se ukopavali, pa i bajunetama jer nismo imali drugih sredstva za kopanje. I uspjeli smo se ukopati, iako su nas mine gadno pokrivale jer su poslali izviđače koji su otkrili di smo i tu su nas mine od jutra do mraka poklapale. Meni je najbliža mina došla na metar od glave. Devet kila ima mina od 120 mm, metar ispred glave je eksplodirala… To je bila strava! U svemu tome imali smo gadne gubitke. U napadu smo izgubili jednoga dečka dolje u selima, nismo ga mogli ni izvući, tijelo je ostalo unutra… Kasnije su druga dva pogođeni točno u rovove i ostali su bez noga i iskrvarili odmah. Eto, toliko su protivnici bili precizni minobacačima! Ukupno ovdje su četiri naša poginula i 30 ranjenika smo imali! Na groblju je isto bilo gadno! Protuoklopna je desetina bila tamo, rovovi su zapravo bili grobovi koji su bili otvoreni jer su mine tukle po groblju, to je bilo sve razbijeno i u momentima kad je bilo najteže kad je to sve bilo u dimu, morali su se skloniti u grobnice, nije bilo druge… A kapelica na groblju, bila je otvorena, bez krova, minobacače smo imali unutra. Djelovali smo i iz kapelice i oko kapelice… Gadno je bilo, bili smo pre razvučeni, premalo nas je bilo. Gledali smo njihove izviđače koji su pretrčavali cestu jer nas je bilo premalo, premalo ljudi smo mi imali i razvukli smo se maksimalno da dobijemo što veći teren. Mi nismo imali kontakta sa nikim, nismo imali vezu, nismo imali pomoć u početku. I morali smo se krvavo namučiti da obranimo položaje“.

U tim teškim borbama za obranu Novigrada, pripadnici Vange sačuvali su taj grad. Živote su u borbama izgubili Muharem Hamzić, Anđelko Kecman, Dragan Grabovac, Miljenko Kvesić, a trideset je suboraca ranjeno. O težini borbe govori i podatak da je tu svaki četvrti pripadnik jedinice izbačen iz stroja.

Na Južnom bojištu u zaleđu Dubrovnika poginuli su Adem Musa, Haris Hadžišekić, Petar Kuprešak , Mladen Mrvac, Senahid Meškić, Niko Nišandžić, a Valter Radeka poginuo je 1992. godine na Livanjskom bojištu,  kada su neprijateljske snage krenule s Kupresa u osvajanje područja oko Splita. Specijalnim postrojbama Hrvatske ratne mornarice u teškoj je bitki bila priključena i izvidničko diverzantska grupa iz Pule. Radeka je prvi pripadnik HRM-a s područja Istre koji je poginuo u Domovinskom ratu.

Za satniju Mornaričko desantnog pješaštva (MDP) „Vange“ iz Pule, svi sudionici na Novigradskom bojištu, odreda imaju lijepe riječi zbog iskazane hrabrosti.

Postrojba je više puta pohvaljena i odlikovana za doprinos u Domovinskom ratu. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao četiri ratna zapovjednika Redom hrvatskog trolista za dokazanu hrabrost u toj operaciji.

Grad Novigrad dodijelio je zahvalnicu za nesebičnu pomoć u obrani grada.

Godine 1994. satnija je ugašena, a ukupno je kroz cijelu satniju prošlo oko 1200 pripadnika od kojih je 11 poginulo, dok je 60 pripadnika bilo ranjeno.

Lili Benčik/hrvatskepravice