Uzroci potpunog medijskog bojkota predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića

Od uvođenja višestranačkih izbora prije 34 godine prošli smo puno izbora, ali još nismo vidjeli tako gromoglasnu medijsku šutnju o čovjeku koji je u Hrvatskom Tjedniku prvi objavio svoju kandidaturu za predsjednika države. Neki tvrde kako su mediji lijevo orijentirani pa ne žele promovirati nekog desnog kandidata. Međutim, u prijašnjim predizbornim kampanjama vidjeli smo razne desne kandidate, pa čak i razne ridikule koji su imali puno veće prisustvo u mainstrim tiskovinama i televizijama s nacionalnom koncesijom. Očito je kako sama desna politička orijentiranost kandidata nije dovoljna da bi se nekoga bojkotiralo.

Uzrok je dulji.

Kada se pogledaju životopisi raznih desnih kandidata vidljivo je kako oni koji imaju partizansku obiteljsku prošlost imaju vrlo povoljan medijski tretman. Svakodnevno smo viđali u medijima i mnoge kandidate koji po svojim sposobnostima ne mogu biti ni predsjednici neke Mjesne zajednice, a ne da bi mogli voditi državu, a najčešće su egzistencijalno oslonjeni na državi proračun iz kojeg dobivaju svoju plaću. Takvi našim lijevim jugonostalgičnim medijima nikada nisu bili problem.

Ako pogledamo životopis Tomislava Jonjića vidljivo je kako je on svoj život i život svoje obitelji financirao iz svoje privatne odvjetničke prakse. Kada pogledamo knjige i tekstove koje je napisao vidljivo je kako on o takozvanim desnim temama više objavio nego su svi ostali protukandidati pročitali. Zahvaljujući odvjetničkoj praksi naučio je govoriti iz glave, bez da mora čitati odgovore na pitanja koje je netko drugi napisao.

Ali ni to sve nije dovoljno da bi se objasnio potpuni medijski bojkot. Pravi uzroci su dublji i mogu se shvatiti samo kada se pogleda obiteljska geneza. Jonjić dolazi iz obitelji stvarnih hrvatskih nacionalista koji su to platili višegodišnjom zatvorskom kaznom.

Roditelji Tomislava Jonjića su radi svojih mladenačkih ideala morali platiti cijenu komunističkoj aždaji još u srednjoj školi. Njegov otac Dinko Jonjić iz Imotskoga i majka Darinka Ćutuk iz Hercegovine upoznali su se u Imotskoj gimnaziji koja je tada bila okupljalište mladih iz čitave imotske okoline u koju su se ubrajale i sve općine zapadne hercegovine koje su ekonomski i kulturno gravitirali ovom gradiću. Godine 1958. mladi hrvatski gimnazijalci koji se nisu mirili sa komunizmom, zajedno sa seoskom mladeži, osnovali su organizaciju Hrvatska revulucionarna mladež (HRM) kojoj su pristupili mladi iz Imotske krajine i susjedne Hercegovine. Napisali su nekoliko primjeraka programa i pravilnik prema kojemu organizaciji nisu mogli pristupiti komunisti, nemoralni i alkoholičari. Zagovarali su slobodnu, demokratsku i neovisnu hrvatsku državu i višestranačje, a za ostvarenje tog cilja, po njima, trebalo se intelektualno izgrađivati, brinuti se o hrvatskom jeziku, studirati hrvatsku povijest i književnost. U tu su svrhu čitali Antu Kovačića, Eugena Kumičića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša i Antu Starčevića. Pored toga, članovi su se obvezali učiti jedan strani jezik kako bi mogli pratiti međunarodni tisak i komunicirati sa svijetom. Kad je to bilo moguće, slušali su strane radio postaje, osobito radio Madrid.

Sa današnje perspektive prilično naivan i nevin aktivizam, ali u ono vrijeme to je teška antidržavna djelatnost.

U svibnju 1959. godine ulaze im u trag udbaši, te ih uhićuju. Drniški supovac Slavko Kušpilić mjesecima ranije je odredio koga valja izvesti pred sud, a tko zaslužuje „administrativno kažnjavanje“, te koja su „lica predviđena za kažnjavanje po Sucu za prekršaje i udaljavanje iz škole na određeno vrijeme“. Optuženici su bili prisiljeni potpisivati zapisnike s preslikom koje nisu smjeli pročitati.

Narodni sud je u Splitu 22. rujna 1959. godine donio presude na kaznu strogog zatvora: Andrija Vučemil je dobio 8 godina, Jure Knezović 3 godine i 6 mjeseci, Darinka Ćutuk 7 godina, Željko Crnogorac 4 godine, Iva Šabić 4 godine, Dinko Jonjić 6 godina. Na Vrhovnom sudu NR Hrvatske, koja je postala pravomoćnom 14. travnja 1960. osuđeni su na višegodišnju robiju „strogog zatvora“: Andrija Vučemil 6 godina, Jure Knezović 3 i pol godine (malodobničkog umjesto strogog), Darinka Ćutuk 5 i pol godina, Iva Šabić 3 godine, Dinko Jonjić 5 godina, a Željko Crnogorac je ostao na 4 godišnjoj kazni. Darinka Ćutuk i Iva Šabić su svoj strogi zatvor odrobijale u ženskoj tamnici u Požegi radeći na ekonomiji. Jure Knezović je zbog malodobnosti poslan na odsluženje kazne u Zenicu. Ostala su trojica upućena na odsluženje strogog zatvora na Goli otok i dobili brojeve: Crnogorac 8133-4, Jonjić 8134-4, Vučemil 8135-4.

Sa ovakvom prošlosti roditelja Tomislav Jonjić je u očima čuvara komunističke jugoslavenske prošlosti kandidat koji bi mogao snažno utjecati na rušenje takve medijske i obrazovno definirane prošlosti. Pisanjem nove povijesti temeljene na činjenicama mogli bi se srušiti svi temelji na kojima počivaju karijere velike većine hrvatske elite i to je osnovni razlog potpunog medijskog bojkota Tomislava Jonjića, ne samo od strane ljevice već i od strane mnogih koji se prikazuju kao desničari, ali kada im se pogleda obiteljsko stablo vidljivo je kao su i oni bili pripadnici zlatne komunističke mladeži koji su tek pobjedom otvorenog četništva u Srbiji 1990 shvatili kako su Hrvati.