Uzroci propasti templarskoga reda

Arapski muslimani su 637. godine osvojili Jeruzalem. Idućih stoljeća su osvojili mnoge krajeve u južnoj Europi, opsjedali su i Konstantinopolj, a zauzeli su čak i predgrađa Rima izvan zidina. Temelj njihove moći je bila trgovina kineskom svilom i indijskim začinima, što su dopremali karavinama preko pustinja i brodovima sa polinezijsko-arapskim jedrom koji mogu ploviti u vjetar. Nakon 400 godina, njihova podjela na Šijite i Sunite dovela je do pada moći muslimana Arapa slabi, a jačaju muslimanski Turci Selđuci koji su 1071. godine napali bizantske posjede u maloj Aziji. Bizantski pravoslavni car Aleksije poziva Evropu u pomoć. Europski kršćani se mobiliziraju pozivom na oslobađanje Kristovog groba, te se pokreće veliki križarski rat. Kalif Hakem je 1009. godine razorio Baziliku Kristova groba i to je bio veliki poticaj za rat protiv muslimana u čitavoj katoličkoj Europi, te su se odazvali na poziv bizantskoga cara.

Tijekom Prvog križarskog rata (1095. – 1099.), Jeruzalem je vraćen pod vlast kršćana, ali neki veliki okolni gradovi su ostali pod vlašću muslimana. Većina križara se vraća kući, te se javlja potreba za zaštitom kršćanskih hodočasnika koji su dolazili posjetiti Svetu zemlju. Taj zadatak su na sebe preuzeli plemić Hugo de Payens sa svojim prijateljima koji su se 1118. godine udružili, te su se obvezali kako će svoje živote posvetiti obrani putova do Jeruzalema. Nazvali su se Templari, a osnovani su 1119. godine nakon prvog križarskog rata, po uzoru na cistercite. Cilj im je bio pomoći novom jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, te pružiti sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog povratka u kršćanske ruke. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad bio židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime. Godine 1127. dobili su temeljni zakonik reda, a bulom Omne datum optimum primili su povlastice koje su omogućile uspon templarskog reda. Te povlastice su bile izuzeće od biskupske vlasti, pravo na vlastite svećenike, neovisne od mjesnih crkvenih dostojanstvenika, te oslobođenje od plaćanja crkvene desetine.

Red se dijelio na vitezove, klerike i perjanike, te služeću braću. Na čelu reda bio je Veliki meštar i Veliko vijeće. Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili Solomonovom hramu, a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova. Zamjenik velikog meštra bio je senešal koji je mogao sudjelovati na najtajnijim sjednicama Velikog vijeća. Treći po redu u templarskoj hijerarhiji bio je maršal kao nositelj najviše vojne vlasti koji je bio nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vojni zapovjednici u svojim regijama, a pokoravali su se i maršalu Reda.

Da bi se razlikovali između sebe samo vitezovi Hrama su nosili „bijelu odoru“, plašt koji je postao znak raspoznavanja vitezova Hrama. Njihovi pobočnici i štitonoše nosili su samo crne ili smeđe plašteve. Kao i većina vjerskih redova, i templari su imali pridruženu subraću, ali oni nisu smjeli nositi bijeli plašt ni stanovati u kućama braće.

Maršal je imao vojna zaduženja; morao je pod svojim nadzorom imati sve oružje i oklope kuće, svu konjsku opremu koja se odnosi na oružje, osim luka i strijele koji su u ovlasti zapovjednika područja, te turskog luka koje zapovjednik kupuje za braću pobočnike.

Niži od Maršala je bio Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva. On je bio ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika. Među ostalim dužnosnicima isticali su se preceptori, upravitelji templarskih središta, časnici, podređeni maršalu i drapieri, odnosno suknari koji su se brinuli za odjeću svoje braće. Među štitonošama petorica su imala istaknutiji položaj, a to su podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i turcoplier, časnik lake konjice. Već u ovoj podjeli dužnosti vidi se kako nisu imali nikoga tko bi bio specijaliziran za mornaricu, za uzgoj stoke koja bi se kretala sa vojskom, te za izgradnju putove, mostova i luka i utvrda. I upravo u tim djelatnostima su kasnije podbacili. Također nisu imali ni vanjsku ni unutrašnju tajnu obavještajnu službu, pa su te poslove obavljali svi kada bi primijetili nešto sumnjivo. A kada neki posao rade svi onda ga najčešće ne radi nitko.

Vitezovi Hrama bili su vrlo dobro organizirani, u usporedbi sa tadašnjim pojedinim kraljevinama u kojima je vojna moć najvećim dijelom bila u rukama velikih zemljoposjednika koji su gledali svoje interese, dok je ekonomska moć najvećim dijelom bila koncentrirana u rukama konjušara, lađara i trgovaca. Radi takve vrlo decentralizirane vojne i ekonomske moći templari su vrlo brzo su postali važan čimbenik političke scene toga vremena. Da bi netko postao vitez morao je imati navršenih 18 godina, a mlađe osobe nisu smjele nositi oružje. Dobili su neke povlastice od pape, između ostalog pravo na ubiranje poreza na područjima pod svojom kontrolom. Rezultat takvog položaja je bio njihov brzi uspon.

Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.

Služeća braća su se dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda, te svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda. Pored svojih redovnih, uglavnom vojničkih aktivnosti, bavili su se i novčarskim poslovima, jer je velik dio križara njima povjeravao svoju imovinu na čuvanje. A i hodočasnici su njima povjeravali svoj novac na početku puta, da bi ga digli na kraju puta.

Opremu viteza sačinjavali su oklop, ili žičana košulja, kapa od žice, te ratna košulja, naramenice i željezne čizme. Kao oružje su imali mač, koplje, malj te mali okrugli štit. Uz to ima i tri noža, jedan bodež, jedan za kruh, te jedan džepni.

Templaru su svoje prve bitke i sposobnosti pokazali su u borbama protiv Maura u Španjolskoj i Portugalu. U Palestini prvi rat su imali 1138. godine, nakon što su muslimani osvojili grad Tecou. Kao nagradu 1143. godine dobili su pet dvoraca, desetinu državnog poreza, te petinu muslimanskih teritorija u čijem su budućem osvajanju trebali sudjelovati.

Već nakon prvih uspješnih bitaka templari, kao i svi križari, počeli činiti strateške greške. Umjesto da na dobivenom zemljištu naseljavaju siromašne katolike iz Europe, te križarske veterane koji više nisu mogli ratovati oni zemlju koriste samo za ispašu konja i kao sredstvo zarade. Lokalni zemljoposjednici su zemlju najčešće davali u najam, često i lokalnim muslimanima, ili pojedinim muslimanskim plemenima. Pri tome su zaradu često trošili na robe koje su muslimanski trgovci dovozili iz Kine i Indije, te su ti trgovci i sa njima povezani zanatlije postepeno postajali većina u mnogim lokalnim gradovima. U lokalnim ratnim sukobima doseljenji trgovci i zanatlije su često djelovali kao špijuni turskih vojskovođa, dok su se nomadski stočari u ratu često uključivali u rat protiv zemljoposjednika od kojih su unajmili zemlju za ispašu. Na taj način, stalnim migracijama mijenjala se demografska slika Palestine koja je postajala sve više muslimanska. Doseljavanje muslimana ne bi bio problem da su oni ravnomjerno naseljavali čitavu Europu gdje bi bili raspršena manjima, ali gdje god su postali većina odmah su nastojali stvoriti svoju vlast.

U upravljanju zemljama i ratovima muslimanski vođe su bili centraliziraniji, pragmatičniji i sposobniji od kršćanskih kraljeva. Zapovjednici pojedinih plemena su to najčešće postajali po nasljednom pravu, ali zapovjednike pojedinih vojnih postrojbi su određivali sultani, emiri, kalifi ili begovi koji su imali položaj vrhovnih vojnih zapovjednika. Formalno su tolerirali različite religije, pripadnici vlastitog naroda imali puno veći stupanj slobode, i svi su mogli nositi oružje, te se boriti u ratovima. Zarobljenike su tretirali kao roblje, ali oni su često mogli steći slobodu ako prijeđu na muslimansku vjeru. Za razliku od njih, kršćanski zemljoposjednici su često svoje zakupce zemlje kršćanske vjere tretirali kao roblje. Kod kršćana su ratovali samo vitezovi, dok je sirotinja mogla sudjelovati samo u slabo obučenim i slabo naoružanim pješačkim postrojbama mobiliziranima tek kod velike opasnosti. Kršćanski vojnici su najčešće sami kupovati svoje mačeve, a jedan je koštao kao 3-4 krave.

Muslimani su znali pokorena plemena često "kupovati" obećanjima i tako ih pretvarati u vojne saveznike, dok je kod kršćana to bila rijetkost. Ponekad su pravoslavni bizantski vladari pojedina turska plemena iznajmljivali u ratovima, ali kao samostalne postrojbe sa vlastitim zapovjedništvom, a ne kao dio vojnika u vlastitoj carskoj vojsci. Radi toga se znalo događati da te unajmljene postrojbe otkažu poslušnost i nastave voditi rat u svome interesu. Muslimani su znali otetu djecu i siročad obučavati za svoje vojnike koji mogu čuvati konje i stoku dok su mali, dok kod križara i templara to nije postojalo.

Da su Križari i Templari znali strateški razmišljati, te doseljavanjem povećati brojnost katolika na teritoriju Palestine malo je vjerojatno kako bi se dogodio novi pad Jeruzalema. Crkva je i malobrojni templari su bili hijerarhijski ustrojeni kao jedinstvena organizacija, dok je sva ostala politička, vojna i ekonomska moć bila decentralizirana na pojedine veće zemljoposjednike. Na taj način, unutrašnjim sukobima između velikaša Jeruzalemsko kraljevstvo je postalo razjedinjeno i nesposobno za obranu. Radi njihovih svađa, te strateških grešaka križara i templara demografski trendovi su sve više išli u korist muslimana, a na štetu ponajviše istočnih bizantskih kršćana, pravoslavaca.

Nakon što je emir Alepa i Mosula Zengi, zauzeo mnoge kršćanske gradove u Svetoj zemlji, te je na Božić 1144. godine osvojio grad Edesu, Sveti Bernard je pozvao kršćane u Drugi križarski rat. Ovaj rat je trajao od 1147. do 1149. Predvođeni kraljem Lujom VII. i carem Konradom III. Oko 100.000 Križara, kao dvije odvojene vojske su krenule u rat, a tu vojsku je trebalo prehraniti. Nakon nekoliko mjeseci su potrošili zalihe, te su počeli pljačkati okolne seljake, uključujući i lokalne pravoslavne kršćane. Radi toga je došlo do rata i sa bizantskim carem, a mnogi pravoslavci se uključuju u muslimansku vojsku. Rat je završio 1149. godine porazom do tada vrlo oslabljene kršćanske vojske kod Damaska, te padom mnogih gradova, ali Jeruzalem je ostao u rukama kršćana.

Templari su se istaknuli u ovim borbama, ali nisu uspjeli nadoknaditi greške loše vođene i loše organizirane križarske vojske, sastavljene od raznih nacija i samouvjerenih vitezova bez ozbiljnog ratnoga iskustva.

Godine 1156. u borbi kod Tiberijade zarobljen je templarski veliki meštar, pri čemu je poginulo 300 njegovih vitezova. Kršćanski Jeruzalemski kralj Baudouin III. umro je 1162. godine bez potomstva, a naslijedio ga je brat Amalarik koji je nastavio borbe protiv Fatimidskog kalifata.

Dok su križari brinuli samo za Jeruzalem i nekoliko gradova koje su držali, pape su templare usmjeravali na osiguravanje putova prema Jeruzalemu, preko Dalmacije i Slavonije do Konstantinopolja, i dalje prema Jeruzalemu. Radi toga tijekom druge polovine 12. stoljeća templari dolaze u Hrvatsku i Slavoniju i tu dobivaju nadimak božjaci (od ubogi, što znači da su pri dolasku bili siromašni). Već 1163. godine templari su vladali u gradu Bela kod Varaždina. Oko 1169. sjedište im je bilo u Vrani gdje su od pape dobili samostan sv. Grgura. Osnivaju svoje kuće-podružnice i velike posjede u Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta, te su vladali cijelim županijama. Zahvaljujući tolikoj imovini stekli su veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, te su radi toga dolazili u sukob s plemstvom i pukom.

Godine 1174. umro je Amalarik i ostavio prijestolje maloljetnom Baudouinu IV. koji je bolovao od gube, a vodstvo muslimana preuzeo je Saladin koji je odlučio osvojiti čitav prostor Sirije i Palestine. Cilj mu je bio Jeruzalem koji je već 88 godina u vlasti kršćana. Grad je bio u nepovoljnom položaju koji se dodatno pogoršao nakon velikog poraza kršćanske vojske u bitci kod Hattina. Odlučivši istjerati križare iz Svete zemlje, Saladin je ostvario niz pobjeda i u listopadu 1187. godine zauzeo je Jeruzalem. Islamska vojska, predvođena Saladinom, brojala je preko 100.000 ljudi. Njima se suprotstavilo 2000 profesionalnih vojnika i vitezova, te nekoliko tisuća lokalnih unovačenih civila kršćana kojih je u gradu bilo manje nego muslimana. Ostatak kraljevstva, podjeljen na samostalne niže vazalne moharhije, nije mogao pomoći zato što nisu imali vojsku ni za svoju nužnu obranu. Nakon velikih gubitaka Saladin je pristao na ponudu plemića Baliana od Ibelina koji je zapovijedao obranom da preda Jeruzalema bez odmazde nad vojnicima i civilima. Saladin je na to pristao kako bi smanjio svoje žrtve, te je postao poznat kao milostivi vladar, iako u mladosti bio puno okrutniji.

Pad Jeruzalem izazvao je šok u Europi što je rezultiralo organiziranjem Trećeg križarskog rata (1189. – 1192.) na čelu s njemačkim carem Fridrihom I. Barbarosom, francuskim kraljem Filipom II. Augustom i i engleskim kraljem Rikardom I. Lavljeg Srca. Kršćanska vojska predvođena Rikardom Lavljeg Srca i Guyem de Lusignanom uspjela je u srpnju 1191. godine osloboditi grad Akko, koji je postao nova prijestolnica Jeruzalemskog Kraljevstva. U tom gradu su i templari osnovali svoje novo sjedište. Rat se završio 1192. godine sklapanjem mira između Rikarda Lavljeg Srca i Saladina. Rikard se uspio probiti do Jeruzalema, ali njegovi iscrpljeni vojnici su se odbili dalje boriti, pa je Rikard pristao na mirovni sporazum.

Nakon toga, Gilbert Erail, koji je postao veliki meštar templara 1195. godine, započeo je gradnju monumentalne utvrde nazvane Zamak hodočasnika, koja se uzdizala nad cestom između Akka i Jeruzalema. Ali unatoč tome muslimani jačaju, te u Palestini raste vojni pritisak arapskih muslimana Saracena. Radi toga Templari krajem 12. stoljeća svoje sjedište premještaju prvo na Cipar, a zatim u Francusku i počinju osnivati svoje podružnice, kuće po cijeloj Europi. Umjesto zaštitnika hodočasnika pretvaraju se u bankare koji od hodočasnika uzimaju novac u jednom mjestu, a oni ga podižu u drugom mjestu. Ako bi neki hodočasnik poginuo, a nije imao nasljednika novac je ostao templarima. Bankarskim poslovima počeli su se baviti još za vrijeme križarskih ratova, na čemu su dobro zarađivali, a ranije su dobivali i velike poklone od pape, kraljeva i feudalaca širom Europe. Svi ti izvori prihoda su stvorili veliko bogatstvo u njihovim rukama, te su novac uz kamatu posuđivati mnogim kraljevima i plemstvu tog doba, te su često postajali i financijski savjetnici na dvorovima.

I tu je posijano sjeme njihove propasti.

Umjesto da grade široke kamene ceste i mostove od Rima preko Balkana i Konstantinopolja do Jeruzalema odlučili su zarađivati. U početku su na tom pravcu dobivali, ili osnivali utvrđena svratišta u kojima su se hodočasnici mogli odmoriti, ali su to kasnije zanemarili. Da su se držali svoje prvotne funkcije trebali su takva svratišta graditi na svakih 30 do 50 kilometara, a na zemljištima oko njih su mogli su naseljavati siromašne kršćane i razvojačene križare, koje su mogli organizirati kao slobodne naoružane seljake koji u ratu lako postaju vojnici. Sitnim seljacima i poduzetnim zanatlijama oko svojih svratišta mogli su davati male kredite za pokretanje poslova, a novac za daljnju izgradnju cesta i svratišta su mogli zarađivati naplatom cestarine i mostarine od trgovaca, bilo kršćanskih, bilo muslimanskih. Mogli su i između pojedinih postaja stvoriti službu za slanje pošte i to dobro naplaćivati. Na taj način bi se pretvorili u veliku cestovnu i poštansku organizaciju koja zarađuje na prometu, ali nasljednici osnivača Reda su se odlučili za izgradnju velikog bankarskoga sustava. Zemlju širom Europe u svom vlasništvu su radije koristili za ispašu, a novac su najradije posuđivali kraljevima i velikašima. Da su shvaćali kreditni rizik tada bi puno malih kredita posuđivali malim poduzetnim seljacima i zanatlijama, a ne malo velikih kredita posuđivali moćnim kraljevima.

Kraljevi su posuđivali sve više, a stare kredite su vraćali novim kreditima. Kada templari više nisu imali dovoljno novca za sve veće kredite prezaduženi kraljevi ih počinju optuživati za razvrat i krivovjerstvo. U tome je prednjačio francuski kralj Filip IV, te optužbe postaju sve ozbiljnije, pa počinju i progoni. Sukob Filipa i Templara završava 1314. kad spaljuju na lomači zadnjeg velikog meštra Templara, Jacquesa DeMaloya. Imovinu im je u Francuskoj konfiscirao francuski kralj, dok je u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju drugi crkveni redovi, većinom ivanovci.

Neki su Templari uspjeli izbjeći progonima i sklonili su se u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red.

Na osnovu njihovog bankarskoga iskustva pojedine, najčešće talijanske obitelji počele su osnivati svoje privatne banke. Kasnijim jačanjem otomanskog carstva Venecija je počela slabiti, te su venecijanski bankari 300 godina kasnije počeli seliti u Amsterdam i London. Tu su osnovali svoje nove banke, a na iskustvima Temlara su znali kako nije dobro novac posuđivati kraljevima i velikašima, te su puno malih kredita odobravali sitnim obrtnicima i trgovcima. To je dovelo do brzog ekonomskog i tehnološkog napretka u Amsterdamu i Engleskoj, te nastanka industrijske civilizacije.