Odgovor je to predsjedniku Udruge antifašističkih boraca Poreštine Arduinu Matošević, na otvaranju spomen kuće Joakimu Rakovcu! ( Provjerila sam istu izjavu ponavlja iz godine u godinu) Inače svi ti istrošeni političari uhljebe se u SAAB RH! Da SAAB-ovci tvrde da nisu komunisti, oni su antifašisti??? A da ih podsjetim ; tko je vodio NOB? Tko je bio na čelu NOB? Tko je vodio državu Jugoslaviju? Komunistička partija Jugoslavije! I njihov voljeni maršal Tito!
To znači da su samo promijenili naziv iz komunista i preobukli se u antifašiste!
Pitam otvoreno te tzv. antifašistički borce, koji u NOB nisu uopće sudjelovali kako mogu tako bezočno lagati i manipulirati sa takvim nebulozama i to 79 godina nakon završetka 2. svjetskog rata, kada se većina njihovih pomno sakrivanih tajni otkrila?
Vaš antifašizam zločinačka je ideologija koja je donijela smrt, teror, progone i strahovladu, a ne demokraciju, slobodu i suživot.
Prije svega taj komunistički antifašizam nije donio demokraciju, jer je totalitarni , diktatorski, jednopartijski, komunistički režim!
Nije donio slobodu nego je samo zamijenio fašizam i istim metodama terora, progona i zabrana ukinuo slobodu kretanja, slobodu izbora i slobodu mišljenja.
Najžalosnije i veoma neljudski je činjenica da su Talijani i Nijemci činili zločine nad sebi tuđim narodima, a partizani nad svojim vlastitim narodom i to po završetku ratnih operacija.
Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“. Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu. Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je strahovladu, nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.
Vaš antifašizam donio je jame-fojbe;
Fojba Vinež i danas izgleda zastrašujuće jer se s njezinog ruba od velike dubine dno ni ne vidi, a zbog sigurnosti ljudi već je godinama ograđena čvrstom žicom. U njezinoj neposrednoj blizini netko je prije nekoliko godina postavio križ. Nando Golja na čijem je zemljištu jama Vinež, sjeća se da mu je najprije bilo čudno odakle potječe nesnosni smrad. U početku je mislio da je to od uginulih životinja, da bi kasnije od starijih ukućana doznao da dvojica partizana, jedan s „mitraljom“, a drugi kao šofer, noću obilaze domaćinstva i autom odvoze muškarce za koje su sumnjali da su surađivali s fašistima.
Nažalost, o žrtvama fojbe Vinež već desetljećima nitko ne govori javno. Zbog njih se ne održavaju komemoracije, političari tamo ne polažu vijence, niti se grade spomen obilježja. A potomci ubijenih u Vinežu žive među nama, plaćaju porez i glasuju na izborima. Krajnje je vrijeme da se i kraj fojbe na Vinežu izgradi prikladno spomen obilježje. (Nenad Čakić )
https://istarski.hr/node/277-tomislav-ravnic-ne-govori-istinu-demantira-ga-fojba-vinez
Jame Širočica i Mandaljevica blizu Pazina, Cerovica blizu Pićna, Bršljanovica blizu Lupoglava, Golubinčina blizu Raklja.
Za svaku od tih jama tužne su priče o odvođenju i likvidiranju bez suda i presude.
Vlč. Kurelović iz Pićna je za jamu Cerovica kod Jurani i ispričao priču nalik na scenario iz nekog filma. Jedan od bačenih u jamu uspio se u padu uhvatiti za nekakvu izbočinu i zaustaviti u padu, a potom se nekako popeo do izlaza i ispuzao iz nje. Možemo samo zamisliti u kakvom se stanju nalazio i naravno da je došao do najbližih kuća i zatražio hrane. Nitko ga nije izdao, ali pročulo se, pa su ga ubojice ponovo uhvatile i bacile u jamu, ovaj put uspješno.
Od domaćih ljudi saznalo se su žrtve iz jame Bršljanovica dubine 93 metra, dijelom ekshumirane, a posmrtni ostaci prebačeni su u Rijeku (KBC…), a potom „premješteni“ u Buzet na groblje. Na spomeniku piše „Neznanim civilnim žrtvama rata i poslijeratnog razdoblja s područja Ćićarije“
Jama u Goljima jedna je od najvećih fojba u Istri i nema dvojbe da s vremenom njeno obilježavanje postaje sve veći izazov za vlasti, Općinu Sv. Nedelja na čijem s području nalazi, ali i Grada Labina i cijele Labinštine, pa i Istarske županije.
Mnogi su čuli priče povezane za stradanjima u njoj. Jedna priča sa sretnim završetkom ilustrira kakvo je tada bilo stanje. Dakle, jedan od onih koji su skupljali žrtve jedne je večeri upao u stan čovjeku i prijeteći mu revolverom pred ženom i djecom zapovjedio da pođe s njim. Kada ga je čovjek pitao što je učinio, odgovorio mu je da je fašist. Čovjek je ostao na sto čuda, jer s fašistima nikada nije imao veze, ali uzalud, vezali su mu ruke žicom i ukrcali na kamion gdje su već sjedile ostale žrtve. Odvezli su ih do jame u Goljima. Naravno, oni nisu znali kamo ih voze. Kad je čovjek iz priče zajedno s ostalima iskočio iz kaminona, opazio je da sa svake strane stoje naoružani stražari. Jedan od njih bio je njegov dobar znanac. Taj se začudio što ga vidi i upitao ga je što radi ovdje, a on mu je odgovorio da pojma nema. I tada se dogodilo ono o čemu je vozeći su kamionu vjerojatno maštao: znanac mu je odvezao ruke i rekao da pođe kući.
Vratio se pješice kući, a ujutro je, što bi drugo, otišao na posao. Došavši na posao ugledao je svog jučerašnjeg krvnika. „O, pa ti si živ!“ „Jesam. Večeras dolaziš opet?“ Krvnik je samo odmahnuo rukom. Nesuđena žrtva je s obitelji prvom prilikom optirala za Italiju. (Tekst: Robi Selan)
Samo iz Porečke i Pulske biskupije 82 su svećenika bila u zatvoru, u vremenskom rasponu od 15 dana do 6 godina.
Blaženi Francesco Bonifacio (Piran, 07. 09. 1912. – Radanići, 11. 09. 1946.)
Na mjestu gdje je poratna vlast 11. rujna 1946. godine „kidnapirala“ mladog svećenika, pretpostavlja se da je u nekoj od jama u Peroju Grožnjanskome, postavljen je spomenik koji je u ravnini sa okolnim zemljištem. Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje drži do dostojanstva ljudske osobe obilježilo je mjesto otmice sa 2,6 metara visokim bijelim križem 12. kolovoza 2022. godine.
Blaženi Miroslav Bulešić (Čabrunići, 13. svibnja 1920. – Lanišće, 24. kolovoza 1947.), hrvatski katolički svećenik i mučenik. Proglašen je blaženikom 28. rujna 2013. godine u pulskom amfiteatru pred 17 000 ljudi.
U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, koji je okupljao svećenike Hrvate, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre "Hrvatskoj u Jugoslaviji"
Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“
Miroslav Bulešić je tada 19.lipnja 1945.godine upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!
Nakon što je zaslugom istarskog svećenstva zaključkom Pariške mirovne konferencije Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ, Ivan Motika, sada već javni tužitelj u Labinu pozvao je Božu Milanovića i Tomu Banka na razgovor, odnosno upozorenje „ da će vlast nastupiti protiv svećenstva, ako bi u narodu stvaralo neku opozicijsku skupinu“ Tu je dakle najavljen progon istarskog svećenstva, nacionalizacija odnosno oduzimanje crkvene imovine.
Počela je medijska hajka na svećenike, progoni i optužbe za špijunažu, proglašavani su narodnim neprijateljima, razbijanje i rušenje kapelica i križeva krajputaša, podjela svetih sakramenata izvrgnuta je napadima i na kraju Crkvi su oduzete su matične knjige, na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ.
Komunisti su spriječili krizmu u Buzetu, a slijedeće nedjelje 24.8 1947. trebala se održati u Lanišću, koju su komunisti isto namjeravali spriječiti. Do mons. Ukmara i svećenika došle su otvorene prijetnje „da će krvavo kamenje padati na Lanišće“ Vjernici su se pripremili i organizirali stražu. Misa je počela u 8 sati, umjesto u 9 kako je bilo najavljeno, a u crkvi je bilo malo muškaraca, jer su bili vani čuvajući crkvu od napadača. Krizma je održana, sveta potvrda podijeljena, pa su se svećenici povukli u župni stan. Župnik Lanišća Stjepan Cek svjedočio je što se događalo nakon krizme kada je uslijedio napad na župni stan.
U župni stan provalila je grupa naoružanih ljudi, napali su i izudarali don Mira, bacili ga na pod i Slavko Sanković iz sela Brgudac ( partizansko selo) izvukao je nož i zaklao ga u prisustvu narodne milicije. Krv je šiknula iz rane po zidu i razlijevala se po daskama na podu…
Ubilački čin Slavka Sankovića, proizvod je te po čovjeka užasne, opake i opasne komunističke ideologije koja iza sebe sije samo smrt, a oprost Bl. Miroslava Bulešića dokaz snage Božje ljubavi koju donosi vjera.
Moja osveta je oprost-bl. Miroslav Bulešić
On je simbol Istre, istarskog mučeništva, stoljećima pod tuđinskom vlasti, a ipak ostao čovjekom. Predosjećajući smrt u svoj je dnevnik zapisao; „Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš. Moja je zadnja preporuka: budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na ovom svijetu i na drugom. Zbogom! Od svih tražim oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“
Bl. Miroslav Bulešić je unaprijed oprostio. Može se oprostiti i onima koji ne traže Oprost, jer oprostom se prekida spirala zla.
Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi:“ Isuse primi dušu moju“ uz svoj gnjusni komentar –„ ali sam mu je ja primio!“
To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!
I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije i njihova antifašizma!
Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Za laniške nerede, jugoslavenske su vlasti optužile župnika Stjepana Ceka te je osuđen na montiranom procesu u Pazinu u listopadu iste godine, makar je bio nevin. Od 1947. bio je zatvoren u Staroj Gradiški šest godina. Biskupija u Trstu otvorila je postupak za proglašenje mons. Jakoba Ukmara blaženim i svetim.
Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva su dobili smiješno male kazne - i to za banalno kazneno djelo protiv javnog reda i mira, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne. Lanišćanski župnik Cek, koji nikoga nije fizički udario, osuđen je na šest i pol godina zatvora.
Eto to je ta demokracija, sloboda, suživot – konvivenca, antifašista zločinaca.
Komunističkoj ideologiji vjera je konkurencija i zapreka pridobivanju ljudi za osvajanje vlasti i stoga je u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i nakon rata od 1941-1949.godine samo u Istri , ubijeno 6 svećenika,1 sjemeništarac i 1 bogoslov. Svi su ubijeni u ime „naroda“ totalitarne ideologije koja si je umislila da iza nje stoji cijeli narod, da vladaju u ime naroda.
Nisu ubijani samo svećenici, nego i svi viđeniji i pismeniji ljudi vezani uz Crkvu.
Tako su jedne večeri odveli i Antuna Milovana, oca biskupa u miru mons. Ivana Milovana!
Milovan Antun (1907.-1945.)
Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, vjernik i ponosan narodnjak. Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri. Antunov utjecaj u selu je bio velik te kao dobro stojeći seljak imao je mogućnosti dobivati katolički tisak i bolje upoznati doktrinu komunističkog režima. Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. „Osudili su ga za šest najtežih izmišljenih optužbi protiv pokreta“ Optužnica nije postojala, a to potvrđuje činjenica da odbornik Antun Štoković ništa nije znao, a kad se sutradan zanimao za Antuna kod partizanske komande, njegov suseljan mu je zaprijetio pištoljem da se vrati kući ako želi ostati živ. Navodno suđenje je moglo biti iste te noći kad i smaknuće zbog opasnosti da se mještani pobune. Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavit će se i nakon rata.
E sada o licemjerstvu i pokvarenosti komunista po onoj njihovoj „Revolucija jede i vlastitu djecu“
Tako su i Joakima Rakovca ubili njegovi.
Među najistaknutijim vođama NOP-a Istre bio je poznati narodni partizan Joakim Rakovac. O njemu B. Milanović piše: „Dne 18.1.1945. poginuo je već poznati nam mladi bistroumni í odvažni seljak, više narodnjak ili komunist, Joakim Rakovac iz Rakovci kod Baderne, član najvažnijih partizanskih i komunističkih odbora… Kako je njegova obitelj bila partizanskim kolovođama stalno i poznato uporište, tog su je dana Nijemci i fašisti posve opljačkali. Hranu, stoku i pokućstvo odvezli u Poreč, Joakimova pobożnog oca Ivu, koji je sve do smrti shvaćao partizanstvo kao narodni pokret, odveli su tada u pazinski zatvor, da bio odveden u Njemačku. Trag mu se zauvijek zameo” (isto, 97).
Vrijedi konačno danas, nakon 79 godina, iznijeti nova saznanja o stradanju J. Rakovca. Citat iz Wikipedije ,,Za vrijeme sastanka NOO u selu Korenići iznad Limske drage upadaju Nijemci, te svatko bježi na svoju stranu; Rakovac je pogoden dum-dum metkom, ali je uspio pobjeći u obližnju šumu gdje je iskrvario. Pronađen je drugi dan, mrtav u snijegu – tako barem glasi inačica događaja kojaRakovčevi suborci desetljećima ponavljali u službenim prigodama (makar danas s nešto manje sigurnosti).
Druga inačica istog događaja je da su ga ubili elementi iz sastava partizanskog pokreta koji su po nalogu vodstva KPJ u tom razdoblju pod kraj rata diljem Hrvatske sustavno eliminirali one vođe NOP-a za koje se ocijenilo da nisu dovoljno na partijskoj liniji, što se osobito osjetilo među istarskim kadrovima. Krajem rata i poslije rata, nova jugoslavenska vlast se krvavo obračunala s tzv. istarskim narodnjacima (zvjersko ubojstvo Mate Peteha) i narodnim svećenicima (npr. Kazimir Paić). U toj čistki maknut je sav matični istarski partizanski kadar, smijenjeni su svi najistaknutiji partizanski rukovoditelji Istre, mnogi su sumnjičení i zlostavljani. Zbog svega toga je smrt Joakima Rakovca ostala krajnje sumnjiva do danas.
„A istina je da je posve sigurna da je Joakim Rakovac ubijen po nalogu Partije. Navodim najprije podatak što mi ga je malo prije svoje smrti iznio Mario Mikolić (+2016) ponajbolji poznavatelj NOP-a Istre (doktorirao je tom temom). Njemu je u nekoj prigodi jedna žena Prikodražanka u povjerenju ispričala kako su se u njezinoj kući one večeri prije Rakovčeva ubojstva partizani preoblačili u njemačke uniforme. Netko joj je od njih čak rekao: „Noćas ćemo ubiti Rakovca“ “Ako zasto?”Je doša urdin odzgora.” Pa iako je kod samih sudi akcije, ali i kod ljudi onih sela, godinama vladala zavjera šutnje. Kao i (smrtni ) strah reći bilo sto drukčije od službene verzije o Joakimovoj smrti, ipak se tijekom vremena u užem krugu počela pomalo iznositi istina. Saznale su se, dapače, pojedinosti: upucala ga je mlada pazinska skojevka N.R. a nekima je iz skupine, koji su mu htjeli pomoći da ne iskrvari (jer nisu su se upućeni u zavjeru), rečeno: ,,Pustite ga, bježimo.”
Priču o sumnjivoj smrti svoga oca potvrdio je njegov sin, pisac, Milan Rakovac. U dokumentarnom filmu MILAN, jasno je rekao da sumnja u službenu verziju kako je umro njegov otac. Jer od cijele ekipa koja je kao upala u zasjedu, samo se njegov otac nije vratio!
Joakima Rakovca suvremenici su zapamtili sa šeširom na glavi; tek kasniji umjetnički prikazi stavljaju mu na glavu „partizanku“, kako bi ga se prepoznalo kao dio jugoslavenskog NOP-a. Nigdje nije zabilježeno da je on narodu ili borcima govorio o komunizmu, makar se suglasno piše je pristupio Komunističkoj partiji i da je bio član partijskog rukovodstva za Istru.
Posmrtni ostatci Joakima Rakovca nalaze se danas u Poreču ispod kipa podignuta njemu u čast, na trgu koji nosi njegovo ime. Mladi, bistroumni i odvažni seljak narodnjak i vjernik (uvijek s molitvenikom ,Oče budi volja ja u džepu), čovjek velike energije i predanosti radu, zanesenjak u borbi nacionalno oslobođenje – doživio je sudbinu mnogih narodnjaka. Ipak tu razliku što su njegove kosti dostojno pohranjene pod spomenikom u Poreču, a kosti drugih nevino likvidiranih narodnjaka i dalje trunu u istarskim jamama.
Ivan Milovan, Istarska Danica, 2022, str. 143-145
Pravdaju se komunisti da su partizanska hapšenja i egzekucije 1943. pogađala ponajprije deklarirane i kompromitirane fašiste (koji su u regiji, logično, gotovo u potpunosti Talijani), istaknute ličnosti vladajuće klase koje su povezane s režimom te hrvatsko-slovensko-talijanske kolaboracioniste. Pritom, određeni je broj priveden samo zbog sumnje za fašizam ili zbog članstva u fašističkoj partiji (u to je vrijeme članstvo bilo de facto obvezno za sve javne službenike), a u takvom su kaotičnom ratnom kontekstu odjednom oslobođenog pritiska represivne države bilo i epizoda osobnih osveta. Zamislite tu i tamo su se neki malo svetili.
Pa Tako Franjo Habulin kaže: „ Na kraju rata dogodila se mrlja i bačena je sjena na konačnu pobjedu nad nacifašizmom na ovim prostorima. Pobjednik se u tom momentu nije znao nositi s veličinom pobjede, a osvete su se dogodile usprkos Titovoj zapovijedi da sa zarobljenicima postupe prema Ženevskim konvencijama. U tome se nije uspjelo ni kod nas ni u drugom evropskim državama, ali moram reći da ta sjena ne može zasjeniti pobjedu nad fašizmom“
A sam Tito je izjavio u Ljubljani ;
Bilo je to plansko, sistematsko likvidiranje svih koji su bili potencijalna oporba komunističkoj diktaturi.
I ne može se mjeriti različitim mjerilima, zločin je zločin bez obzira na ideološku pozadinu i bez obzira tko ga počinio. Negirati fojbe ili holokaust ima jednaku težinu.
Samo što „antifašisti“ sebe smatraju pozitivcima, iako su počinili grozne masovne zločine. To je to ideološko ispiranje mozga! Mi nismo zločinci iako smo počinili zločine jer oni su to zaslužili! Ali su se time svrstali među zločince, što je i Rezolucija EU Parlamenta od 19.9 2019. potvrdila. https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
Lili Benčik/hrvatskepravice
Oznake
Izdvojeni tekstovi
Željka Žeki
Tihomir Čuljak
