Vojno industrijski lobiji

Vojno industrijski lobiji
222
0
0

Oružje se proizvodi u mnogim državama svijeta, a ta proizvodnja je u svim državama pod jakim nadzorom države u tijeku proizvodnje, ali i prodaje. U mnogim državama tvornice za proizvodnju oružja i streljiva su u vlasništvu države, te je u njima uspostavljena potpuna kontrola nad tim poslom. Radi toga nije moguće formirati neki svjetski lobi proizvođača oružja. Takav lobi se može formirati samo na nivou pojedinih država.

U državama gdje postoje privatni proizvođači oružja oni preko svojih lobista obično nastoje usmjeravati političare prema jačanju vlastite vojske i redovitom popunjavanju rezervi ratnoga materijale, a osobito su zainteresirani za izvoz u druge zemlje uz pomoć domaćih političara. Takvi lobisti pronalaze političare koji su spremni pomoći proizvođačima oružja, te im financiraju političke kampanje, a ti političari svoje lobiranje u inozemstvu brane brigom za radna mjesta u tvornicama oružja. Najjače države svijeta poput SAD-a, Velike Britanije i države u lobiranju za svoje proizvođače oružja spremne su na snažno korumpiranje lokalnih političara, pa i na ucjene. Ako potencijalni kupac ratuje tada mu mogu čak i uvesti embargo na isporuke oružja, kako bi im to to oružje oni sami isporučili po nekoliku puta većoj cijeni. Tako su na primjer za vrijeme rata u BIH Iranci kupili od Britanaca oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, pod uvjetom da ga sami Britanci dostave Bošnjacima u BIH, koja je zajedno sa ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije bila pod embargom na nabavku oružja. Britanija je to iskrcala u hrvatskim lukama, te je dio oružja ostavljala Hrvatskoj u skladu sa dogovorom, a ostalo je pod pratnjom britanskih snaga SFOR-a transportirano preko svih borbenih linija do bošnjačkih postrojbi.

Lobisti proizvođača oružja imaju veliki utjecaj na politiku u vrijeme ratova, ali u demokratskim državama nakon svakog rata vrlo brzo postaju puno slabiji od pacifista koji nastoje smanjiti vojsku, ukinuti vojni rok, te prestati sa održavanjem vojnih ratnih rezervi.

Kroz povijest se puno puta pokazalo kako su pacifisti puno opasniji za državu od zagovornika militarizacije. Kad god se neka država razoruža vrlo brzo se u drugim, obično susjednim susjednim državama pojave neki političari koji u razoružanim državama vide svoj plijen. Ako procijene kako se plijen ne može obraniti rat je neizbježan.

Kako vlastita država ne bi mogla postati ničiji plijen svaka ozbiljna država bi morala pratiti vojnu snagu svih susjednih država, ili drugih država koje bi ju mogle ugroziti, te bi na osnovu toga morala odlučivati o ulaganju u vlastitu obranu. Za pokoriti drugu državu dovoljno je imati tri puta jače vojne potencijale, a onoj tko to želi spriječiti morao bi uvijek imati vojnu snagu koja je jednaka najmanje 50 posto snage najjačeg susjeda, ili drugog protivnika.

Kako ulaganja ne bi bila preveliki teret za vlastitu državu potrebno je donijeti zakone koji sve sigurnosne služe obvezuju na nabavku oružja opreme i streljiva od domaćih proizvođača. Na taj način se zapošljava domaća radna snaga, te to potiče zapošljavanje i standard stanovništva. U Švicarskoj čak i dijelovi i sirovine moraju biti iz domaće proizvodnje, osim ako ne postoje proizvođači koji bi neku opremu mogli proizvesti. To je model nabavke oružja i opreme koje bi svaka odgovorna država morala kopirati, bez obzira što o tome mislili neodgovorni pacifisti.

Odgovorne države bi također morale o obrani misliti ne samo kada kupuju oružje, već i kod donošenja zakona o građenju. Vlastitom stanovništvu bi trebalo omogućiti da slobodno i bez puno propisa grade obiteljske kuće oko svih gradova i uz sve ceste, pod uvjetom da je kuća dvadesetak metara udaljena od susjednih kuća ili drugih objekata visokogradnje, pod uvjetom da se ispod cijele kuće nalazi podrum. Ovakve kuće okolo gradova mogu, u slučaju rata poslužiti kao odlični obrambeni položaji koji mogu znatno smanjiti broj poginulih branitelja, i potrošnju streljiva.