Zambijska usvojiteljska trakavica

Kada ne bi bilo konzumenata droge ne bi bilo ni trgovaca drogom, a ni uzgajatelja droge.

Kada ne bi bilo bilo bolesnika koji su spremni platiti ilegalno nabavljene organe nepoznatih davatelja tada ne bi bilo ni onih koji otimaju i ubijaju ljude, najčešće beskućnike, kako bi od njih uzeli organe. A ne bi bilo ni onih koji su radi svoje neimaštine spremni prodati vlastiti bubreg.

Kada ne bi bilo onih koji su spremni platiti malo dijete kako bi ga posvojili tada ne bi bilo ni onih koji otimaju i prodaju djecu radi prodaje posvojiteljima.

U Hrvatskoj je proteklih godina usvojeno preko stotinu djece iz Konga, iako je to u toj zemlji već 7 godina protuzakonito. Ali, unatoč tome razvio se biznis sa uvozom male djece iz te države. Biznis koji je dugo trajao, dok 4 para nisu zapela za oko zambijskoj pravnoj državi.

U tom organiziranom poslu svoj interes su našli oni koji u Hrvatskoj ne mogu usvojiti dijete zato što su po stručnim kriterijima za usvajanje na začelju liste potencijalnih posvojitelja.

U tom organiziranom poslu svoj interes su našli i neki suci koji su bez ikakve provjere dokumenata o usvajanju davali državljanstvo djeci koju ni posvojitelji nisu vidjeli.

U tom organiziranom poslu svoj interes su našli i oni koji su izdavali dokumente djeci koju nitko u Hrvatskoj nije vidio.

U tom organiziranom poslu svoj interes su našli i neki posrednici koji su sve organizirali.

A kod svakog organiziranog posla osnovni motiv udruživanja je novac. Jedni plaćaju a drugi lovu uzimaju.

Prema nekom medijskim natpisima posvojitelji su za dijete morali platiti oko 20.000 eura. Ako se tome pridodaju i drugi troškovi poput putovanja i smještaja u Zambiju, gdje su djeca prebačena radi daljnjeg transporta, troškovi nabave djece su se mogli popeti i do 30.000 eura. Nije to mali iznos. To su spremni platiti samo oni koji imaju dosta novca. Naši političari lijeve orijentacije stalno ističu kako se radi o dobrim ljudima koje je na ovo natjerala velika empatija prema malim sirotanima i velika želje za vlastitim djetetom.

Da se doista radi o velikoj empatiji mogli su oni utrošenih 20.000 eura uplatiti na žiroračune sirotišta iz kojih su nabavljali tu djecu. Sa tom novcem mogli su se godinama hraniti stotine djece.

A pitanje je i koliko oni vole djecu. Usvajaju ih najčešće zato što su sami neplodni. Neplodnost je u današnje vrijeme, najčešće posljedica prijašnjih abortusa. A i godine starosti tu imaju veliku ulogu. Dok su bili mlađi nije ih zanimalo ni roditeljstvo ni djeca. Važnije su im bile neobuzdane zabave, uživanje u životu, putovanja po svijetu, kao i rad u raznim udrugama koje su im to sve omogućavale.

A kada su ostarili počeli su misliti o starosti.

Tko će se brinuti o njima kada ostare i više se ne budu mogli iskazivati svojim aktivističkim, dobro plaćenim mrežnim trolanjima, perfomansima, protestima i pobunama. Bez svojih udruga mogli bi ostarjeti i umrijeti sami i napušteni.

Kako im se to ne bi dogodilo bilo bi dobro nabaviti djecu kojima će pružiti roditeljsku skrb, a možda i ljubav kako bi im ta djeca, kada odrastu isto to i vratila. Rekli bi stari mudraci; „pod starost došlo im iz dupeta u glavu”.