Zašto i kako su 1941. zaratili četnici i partizani ?

Zašto i kako su 1941. zaratili četnici i partizani ?
105
0
0

Nakon napada na SSSR 1.7.1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića njihovog agenta za Balkan stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje "Španaca" je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu "Španci" trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.

"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je tek početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima.

Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.

Čim je Popovića ovlastio za pregovore sa Nijemcima Tito je sam na Dedinju u Beogradu uspostavio kontakte sa talijanskom obavještajnom službom. Talijani su mu trebali kako bi preko njih nabavio oružje i streljivo bez čega nije moguće organizirati rat. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a pošto je vrlo dobro znao za talijanske pretenzije prema teritoriju bivše Jugoslavije mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH, umjesto da ih prepuste Talijanima. Mogao im je obećati i kako će spriječiti svaki napad na Talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje žive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i Zapadnoj Srbiji. Nakon što je sve organizirao i tajno se dogovorio sa talijanskim i njemačkim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje partizanske "Užičke republike".

Nakon brzog vojnog poraza srpska vjerska, politička i intelektualna elita već u kolovozu 1941. pozvala je Srbe da se priklone okupatorskom redu i miru, te se odupru komunističkom ustanku.

Nakon što je Srpska pravoslavna crkava preuzela inicijativu za ideološku organizaciju rata protiv svih nesrpskih naroda u to se se uključili i četnici. Draža Mihailović je ustrojio vojne četničke organizacije, a u kolovozu 1941. na Ravnoj gori je osnovano i političko rukovodstvo pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste. Njegovi vodeći članovi bili su Dragiša Vasić, Mladen Žujović i dr. Stevan Moljević. Odmah potom su osnovani lokalni politički odbori, a najveću važnost je imao četnički odbor u Beogradu (tzv. Beogradski četnički komitet). Beogradski komitet je odmah dao prijedlog o protjerivanju 2.675.000 ljudi iz četničke zamišljene Velike Srbije, uključujući više od 1.000.000 Hrvata, te 500.000 Nijemaca. U tu «redefiniranu» Srbiju ušlo bi 1.310.000 ljudi, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske, dok bi se u Velikoj Srbiji dopustilo da ostane oko 200.000 Hrvata.

Dok su planirali obračun sa svim nesrbima četnici su gledali kako surađivati i sa komunistima. Tito i Mihailović su se sastali u selu Strugarniku već 9. srpnja s namjerom ujedinjenja svojih snaga u borbi protiv Nezavisne države Hrvatske. U kolovozu je osnovan zajednički štab Valjevskog partizanskog odreda i četničkih odreda, a u rujnu je utemeljen zajednički štab Mačvanskog partizanskog odreda i četničkih odreda. Nakon toga Tito i Draža su se ponovno sastali 19. rujna 1941. u Struganiku radi dogovora o zajedničkoj borbi. U listopadu se formira zajednički partizansko četnički operativni štab i za istočnu Bosnu. Nakon toga Tito shvaća kako srpski partizani iskreno surađuju sa četnicima, te se pobojao kako će izgubiti kontrolu nad partizanima. Stoga je na idućem sastanku 27. listopada 1941. u Brajićima Draži pripremio zamku, pozvati četnike na teren koje drže partizani, te ga optužiti za napad na partizane. Draža Mihailovića je na suđenju nakon rata izjavio kako ga je Tito nagovorio na preuzimanje Užica u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), a kad je ovaj to učinio partizani su četnike napali sa leđa. O ovome dogovoru Tito, naravno, nije upoznao svoje partizane. Na taj način je Tito svoje partizane uvjerio kako su četnici napali partizane i krivi su za sukob, te su nakon toga sukobi preneseni i na druge krajeve. Procijenivši kako se Titu ne može vjerovati Mihailović ubrzo pregovara sa Nijemcima kojima daje obećanje kako će upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena 11. studenoga 1941., u selu Divci blizu Valjeva u kojem se Mihailović sastao sa njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom.

I tako su Srbi u četnicima i partizanima pomalo ratovali između sebe do amnestije 1944. Prema knjizi američkog pisca Stephena Clissolda (Povijesni prikazi zbornik sjećanja ratnih suboraca) u dvije amnestije od 17. kolovoza 1994. i 21. studenog 1944. u partizane je prešlo 264.000 četnika. A onda su zajedno krenuli na zapad klati Hrvate.