ZAŠTO SE DESNICA NE MOŽE UJEDINITI ?

Od samog stvaranja Hrvatske države hrvatsku desnicu krasi jedan zanimljivo običaj. Svi zagovaraju ujedinjenje desnice, a nakon svakog pokušaja dobijemo još poneku desnu stranku. Bile su to desne stranke po nacionalnom pitanju, ali ne i po pitanjima vjere, obitelji ili gospodarstva. Osnova politike im je bila antisrpstvo i antijugoslavenstvo.

Dvadesetak godina od osnivanja države javlja se na političkoj sceni nova desnica. Desnica koja zagovara obitelj i vjeru, a ne samo domovinu. Na izborima prolaze isto kao i nacionalna desnica, mizerno.

Dok su pripadnici prve nacionalne desnice uglavnom bili sudionici domovinskog rata u ovoj vjersko obiteljskoj desnici nema puno branitelja. Aktivizam na riječima i referendumskim štandovima im je puno draži nego na dijelima. Jedan od osnivača novih stranaka geograf Hrvoje Zekanović zbog godina nije mogao biti branitelj 1991. ali se je mogao uključiti 93. Glazbenik Ladislav Ilčić po godinama mogao je biti branitelj, ali nije osjetio taj poziv, barem koliko se to može iščitati iz njegove biografije.

Nakon vjerske desnice pojavila se na našoj političkoj sceni i antiudbaška desnica koja bi željela napraviti lustraciju, ponajprije na području kulture, pravosuđa i vanjske politike. Međutim, dijeca bivših udbaša vrlo brzo su ih istisnuli iz vlasti. Među ovim antiudbaškim desničarima ima i branitelja, ali većina zbog godina to nije mogla biti.

Ove tri opcije se ne uspjevaju ujediniti prije svega zbog prava prvenstva na vodstvo. Svi bi hteli biti vođe, osobito oni kojima ankete pokazuju kako su 2-3 puta slabiji od suparnika. Jeli ova samouvjerenost rezultat osobnog uvjerenja u vlastitu veličinu, ili je rezultat obećanja koja dolaze od glavne desne stranke HDZ-a možemo samo nagađati.

Hrvatske desne pokrete i stranke koje bi zagovarali gospodarsku desnicu još uvijek na političkoj sceni nemamo. Desnicu imamo ali samo na projugoslovenskim političkim pozicijama. Ovi se zalažu za stvaranje krupnih privatnih korporacija koje bi mogle osvojiti bivše Jugoslovensko tržište na kojemu bi Hrvati bili dominntni. Slična vjerovanja o mogućnosti hrvatske dominacije na ovom prostoru imali su u prošlosti i sve hrvatske političke guske u magli od Josipa Juraja Strossmayera pa na dalje.

Kako bi se hrvatska nacionalna, vjerska i atiudbaška desnica mogla ujediniti potrebno je stvoriti i četvrtu vrstu desnice, a to je gospodarska poduzetnička desnica koja bi se zalagala za sitno hrvatsko poduzetničko gospodarstvo. Za stvaranje velikih korporacija balkanskog, europskog ili svjetskog dometa smo previše mali te to ne treba ni pokušavati. Traženje malih tržišnih niša u kojem bi mogli opstati je jedini put na kojem hrvatsko gospodarstvo može opstati na svjetskom tržištu, a oni koji su u tome uspješni trebali bi biti okosnica ove poduzetničke desnice. Tek stvaranjem ovakve desnice mogla bi se objediniti čitava desnica. Ova gospodarska desnica bi svojim novcem mogla ostale desničare uvjeriti kako je ipak bolje biti dio tima u gradu nego prvi na ispražnjenom selu.

Pošto se uspješni poduzetnici za sada drže najjačih stranaka i ne žele osobno ući u politički ring Hrvatska će i dalje ekonomski propadati. Stigli smo Bugarsku na putu prema dolje, a uskoro ćemo i nju preteći, ta će mo biti europski primjer kako se ne treba raditi.

Tek kada se oni koji su pobjegli van počnu vraćat sa kapitalom možda desnica i uspije stvariti uspješan politički tim. Tim u kojem glavni neće biti oni koji samo viču; "ja, ja , ja" i koji su do tog položaja došli manipulacijama i vanjskim podrškama.

Kada naši desničari shvate kako se prije svakog izbornog ciklusa trebaju dobrovoljno podvrći testiranju na unutarstranačkim kandidacijskim predizborima možda od Hrvatske nešto i bude.