Zašto se hrvatske desne stranke ne mogu dogovoriti o zajedničkim izbornim listama?

Zašto se hrvatske desne stranke ne mogu dogovoriti o zajedničkim izbornim listama?
37
0
0

Od dolaska demokracije u Hrvatsku na svakim izborima pojavljuju se mnoge stranke koje dobivaju nedovoljno glasova da bi ušli u Sabor. Njihovi glasovi se po Dhontovoj metodi dijele na ove koji su prešli izborni prag. Od toga najviše koristi imaju stranke koje su u pojedinoj izbornoj jedinici dobili najveći postotak glasova.

Male stranke koje znaju da će možda prijeći izborni prag u jednoj jedinici uporno prijavljuju svoje liste, čak i na izbornim jedinicama gdje zasigurno ne mogu dobiti ni jedan posto. Postoje i stranke koje se kandidiraju čak i ako su potpuno svjesni kakao nigdje ne mogu prijeći izborni prag.

Razloga za ovakvo ponašanje čelnika stranaka su različiti.

Nekima je plaćeno da izađu na izbore i tko oduzmu dio glasova drugim malim strankama koje konkuriraju velikim strankama. To mogu platiti velike stranke, ali i interesne grupe koje žele što jaču pobjedu velikih stranaka koje ti donatori, radi svojih interesa stvarno podupiru.

Druga grupa financijera malih stranaka su strane obavještajne koje financiraju više malih stranaka desnih suverenističkih kako bi najjača suverenistička stranka dobila što manje glasova.

Treći razlog za samostalne nastupe malih stranaka su "velike vođe" malih stranaka koji u sebi vide velike lidere koje birači još uvijek nisu prepoznali, ali vjeruju kako će ih baš na slijedećim izborima prepoznati. Radi toga se ne žele udružiti već idu na sve ili ništa.

Najveći interes za udruživanje imaju male stranke koje prelaze prag, a udruživanjem onih koji ne prolaze prag mogli bi dobiti znatno više. Međutim, vođe ovakvih stranaka, uporno, na svakim novih izborima vjeruju kako će pregovorima malima dati ništa kako bi oni dobili nešto. A manji obično traže puno više nego mogu dobiti samo. Pri ovome mali koji sigurno prelaze prag svojim stranačkim suradnicima objašnjavaju kako bi ti potencijalni suradnici odmah nakon izbora otišli u druge koalicije, a kako bi sa njima dobili vrlo malo glasova.

Radi svega navedenog nerealno je očekivati ujedinjenje stranačkih vođa.

Ujedinjenje je moguće jedino na nivou članstva i birača. Ali z ato je potrebno u stranke uvesti demokraciju. Međutim, u hrvatski strankama demokracija je nepoznat pojam. Većina stranačkih vođa demokraciju želi na državnim izborima, ali ne i unutar stranke. Svaki vođa kada ga izaberu za vođu smatra kako će od sada on doživotno voditi stranku, ali kada izgubi izbore za sabor, pa nakon toga izgubi i mjesto predsjednika stranke počinje žaliti što ga više nitko za ništa ne pita. A da su u stranku uveli demokraciju mogli bi zadržati utjecaj i nakon što izgube predsjedničko mjesto.

Demokraciju u stranke i stranačke koalicije bi se moglo uvesti vrlo jednostavno.

Bilo bi dovoljno u statutu stranaka i koalicija odredili kako se liste za izbore u Sabor slažu na demokratski način, uvođenjem predizbora. Na tim predizborima za svaku izbornu jedinicu trebalo bi odrediti kako se svaki član stranke ili koalicije može kandidirati prikupljanjem određenog broja glasova članstva, a svi kandidati bi se trebali imati predstaviti članstvu. Nakon toga bi svo članstvo stranke, ili svih stranaka u koaliciji glasovali, a tko dobije najviše glasova bio bi prvi na listi. Onaj tko dobije malo manje bio bi drugi, te na isti način bi se složila čitava lista.

Međutim, stranačke vođe koje nemaju povjerenje u svoju trenutačnu popularnost ne žele ovakve predizbore. Oni često predlažu da zajedničke liste određuje nekakva stručna komisija koja bi svojim genijalnim znanstvenim metodama odredila popularnost pojedinaca među građanstvom, te na osnovu toga sastave listu. A tu stručnu komisiju bi naravno odabrali oni.

I dok se oni tako nadmudruju u pregovorima sa ideološki bliskim manjim strankama pažnja javnosti se brzo prebacuje na nove ljude u kojima javnost vidi neke nove mesije.

Prije dvadesetak godina mnogi desni birači su mesije vidjeli u HSP-a, ali ta stranka radi svojih unutrašnjih konkurentskim sukobima taj trenutak nije iskoristila.

Prije 5-6 godina mnogi desni birači su mesije vidjeli u Hrvatskom Bloku koji su sastavili svoj politički generalštab bez vojske, a vojsku nisu željeli okupljati i organizirali radi toga što mnogi koji su se željeli pridružiti nisu bili intelektualno na nivou vođa, pa su se bojali kako bi to mogli biti špijuni jačih stranaka. Ili bi ih možda mogli kompromitirati.

Danas mnogi na desnici koji su se razočarali postojećom politikom mesije vide u Domovinskom pokretu, ali i taj pokret je propustio okupiti oko sebe sve na desnici. Verbalno su govorili o potrebi ujedinjenja, a stvarno su se bojali kako bi neki medijski poznati pojedinci na listama sa njima mogli proći na njihov račun, pa su sve učinili da do zajedničkih lista ne dođe. Da su se ujedinili na zajedničke liste sa više manjih stranaka mogli su na izborima dobiti puno više nego sami, a glasovi koji su otišli malim strankama i pripast će najjačima.

Loše sijanje, loša berba, baš onakvo kakvo smo vidjeli na prošlim predsjedničkim izborima kada je lijevi kandidat pobijedio zahvaljujući sukobu na desnici.

Ali pojedincima je i manje glasova dovoljno za možebitno sudjelovanje u podjelu vlasti.