Zašto su sitni seljaci u komunizmu živjeli bolje nego danas?

Zašto su sitni seljaci u komunizmu živjeli bolje nego danas?
63
0
0

Nakon II svjetskog rata u Jugoslaviji je uvedena kolektivizacija poljoprivrede po uzoru na Sovjetski Savez. Seljaci su pod pritiskom ulazili u radne zadruge u koje su unosili svoju zemlju i opremu. One koji su se opirali prisiljavali su iseljivanjem, prisilnim radom na državnim imanjima, progresivnim porezom i slično.

Rezultat je bio pad proizvodnje.

Zbog kolektivizacije zemlje poljoprivredna proizvodnja nije mogla prehraniti stanovništvo i da nije bilo humanitarne pomoći zapada vladala bi masovna glad. Jugoslavija je bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon SSSR-a i Mongolije.

Zbog gladi počeli su se buniti čak i bivši partizani.

U proljeće 6. 5. 1950. na području Cazinske krajine dogodio se ustanak seljaka kao reakcija na nepravedan i prisilan način otkupa poljoprivrednih proizvoda. Pobunili su se seljaci na području Cazina, Velike Kladuše i Slunja. Ustanak se dogodio u tijeku prvog petogodišnjeg plana, nakon provedene agrarne reforme kada je vlast uvela prisilni otkup i distribuciju hrane. Sve republike i pokrajine su dobile kvote sa količinama za otkup, koja se nisu mogle ispuniti. Otkup je po selima provodila OZNA uz pomoć lokalnih suradnika. Seljaci su često skrivali namirnice na tavanima i drugim mjestima kako bi i njima nešto ostalo za prehranu. Neispunjavanje otkupa zadanih količina žita kažnjavan je zatvorom i isključivanjem iz KPJ. Za jednu kravu seljaci su dobili novca za koji se mogao kupiti par cipela.

Zbog gladi veliki broj stanovnika Bosanske Gradiške predao je zahtjev za emigraciju. Na tom području živjelo je oko 20.000 ljudi.

Vođe ustanka su ustanike podijelili u 7 četa i odredili zapovjednike. Tijekom noći ustanici su provalili i opljačkali zadruge u Liskovcu, Pjanićima, Šćurliću i Tršcu, te skladište Sreskog trgovačkog poduzeća i poštu u Tršcu. Narodna milicija, Ozna i Jugoslavenska armija su brzo svladale pobunu, desetak ustanika je poginulo a 15 ih je odmah strijeljano. Ostali su osuđeni na društveno-socijalni rad, a oko100 obitelji sa oko 700 osoba preseljeno je na područje općine Srbac.

U medijima događaj je prešućen. Vijest o pobuni objavili su Glas Amerike i Radio Moskva. Na suđenju je dosuđeno 17 smrtnih kazni, 271 zatvorska kazna od 5-15 godina zatvora, te 426 kazni prisilnoga rada do godine u rudniku Breza. Iako su glavni pobunjenici bili bivši partizani prvoborci iz 1941. UDBA je ustanak prikazala kao buđenje zelenokadrovaca, četnika i ustaša.

Sličnih pobuna u manjem obimu bilo je i u Slavoniji, na teritoriju Makedonije, Banije, te Smederevu u Srbiji.

Nakon neuspjelih pobuna, tisuće su tajno bježale na Zapad riskirajući život jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velikog koncentracijskog logora zvanog Jugoslavija. Strah zbog masovnih zločina Titovih partizana bio je toliki da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti. Osim zbog gladi ljudi su bježali i zbog prisilnih radova na takozvanim dobrovoljnim omladinskim radnim zadrugama u kojima su partijaši zapovijedali a ostali radili bez plaće.

Kako bi smanjili opasnost od pobuna komunisti su počeli popuštati. Obavezan otkup ukinut je 1951.–52., te su se radne zadruge počele ukidati tijekom 1952. i 1953. Progresivni porez na poljoprivrednu proizvodnju ukinut je 1953., a seljacima je dopušteno imati manje obiteljsko imanje.

Uvođenjem samoupravnog socijalizma i na selu je došlo do promjena.

Velike poljoprivredne površine su pripale velikim poljoprivrednim kombinatima, takozvanim IPK-ovima (industrijsko poljoprivredni kombinat). Zbog ogromnog izmišljanja nepotrebnih radnih mjesta ovi kombinati su bili neefikasniji ne samo od zapadnih poljoprivrednika već čak i od sovjetskih planskih sofhoza i kolhoza. Na pojedinim oglednim poljima znale su se proizvesti velike količine po površini, ali su troškovi te proizvodnje bili veći od prihoda. Kako ova velika poduzeća ne bi propala u konkurenciji sa europskim seljacima uvedene su visoke carine i zabrane uvoza onoga što se proizvodilo u dovoljnim količinama. Te metode zaštite domaće proizvodnje često nisu bile dovoljne pa su gubitci pokrivani beskamatnim, a često i nepovratnim kreditima iz primarne emisije.

Od ovakve snažne zaštite domaće poljoprivredne proizvodnje najveću korist imali su sitni seljaci. Oni su imali puno manje troškove, ali im je nedostajala mehanizacija. Taj problem su riješili odlaskom na rad u inozemstvo odakle su se nakon nekoliko godina vraćali sa malim kamionima i novcem za kupovinu traktora i druge mehanizacije. Zahvaljujući tome postali su vrlo konkurentni te je standard na selu počeo rasti. Najbolje su prošli sitni seljaci koji su radili u gradovima kako bi stekli zdravstveno i mirovinsko osiguranja, a na selu su proizvodili dovoljno hrane za svoje potrebe i prodaju viškova na pijacama. Ovakvim radom vrjedniji seljaci su na nekoliko hektara zemlje uspijevali postići standard koji su imali pripadnici nižeg dijela komunističke elite u gradovima.

Propašću komunizma i Jugoslavije prestalo je pomaganje velikim poljoprivrednim kombinatima pa su oni počeli brzo propadati. Njihovu zemlju su najčešće preuzimali vjerovnici, najčešće banke koje su tu zemlju počele prodavati odabranim kupcima. Na taj način je počelo stvaranje novih velikih zemljoposjednika. Obično bi se u svakom selu pojavilo nekoliko krupnih seljaka, dok su svi ostali počeli propadati. Odabrani seljaci su od banaka počeli dobivati i povoljne kredite za nabavku suvremene mehanizacije, a zahvaljujući većim zaradama stekli su dovoljno kapitala za podmićivanje političara od kojih su počeli iznajmljivati državno zemljište po povoljnijim uvjetima. Ovi veliki seljaci su zahvaljujući mitu mogli dobiti i puno više državnih poticaja.

Ulaskom stranih robnih lanaca u hrvatsku veliki proizvođači su lakše dolazili do polica za prodaju svojih proizvoda, dok je malima ostala samo prodaja na tržnicama.

Ulaskom u EU ukinute su zaštitne carine na poljoprivredne proizvode, a povećani su državni poticaji. Oni su većim dijelom završavali na računima velikih poljoprivrednika dok su mali dobivali manje, i sa velikim zakašnjenjem. Veliki su svoje proizvode i puno lakše prodavali prehrambenoj industriji.

Sve ovo je završilo je snažnim raslojavanjem na selu.

Pojavili su se novi veliki feudalci koji su dobili mogućnost obrade velikih zemljišnih površina, dok su djeca sitnih seljaka počeli masovno napuštati zemlju i selo, te odlaziti na rad u inozemstvo. Po selima su se počele vrlo jeftino prodavati kuće koje kupci ruše i pretvaraju u oranice.

Depopulacija sela je postala puno jača nego što je bila za vrijeme prisilnoga preseljavanja u gradove nakon II svjetskog rata.

Jedina razlika je u tome što je prisilna kolektivizacija 1946.- 47. vršena pod utjecajem Sovjetskog saveza dok je današnja depopulacija sela proizvod europske poljoprivredne politike i politike koncentracije cijele industrije u zemlje Stare europe, u prvom redu Njemačke i Francuske. U ostalim državama EU dovoljno je masovno proizvoditi sirovine za njihovu industriju na velikim imanjima sa maksimalnom tehničkom efikasnošću.

Ovakve negativne demografske tendencije na selu moguće je prevladati samo promjenom više raznih zakona.

Poticaje po jednom OIB-u bi trebalo ograničiti na 300.000 eura kao što je to u većini zemalja EU.

Trebalo bi obnoviti mrežu malih trgovina preko kojih mali proizvođači mogu puno lakše prodavati svoje proizvode. A to je lako postići. Dovoljno bi bilo limit za ulazak u sustav PDV-a dići na 3 milijuna kuna. Tim potezom broj malih proizvođača i trgovina bi se naglo povećao.

Kako bi se povećao društveni standard na selu svako selo bi po uzoru na Švicarsku trebalo imati status općine, ali bi u svim malim selima načelnici općina trebali biti volonteri. Tada bi se na čelna mjesta javljali poduzetnici, ili umirovljenici koji imaju vremena i za brigu o zajedničkim interesima. Na taj način bi svako selo umjesto sitnih uhljeba na čelnim mjestima imalo ljude koje svoje mjesto življenja nastoje urbanizirati izgradnjom bolje infrastrukture, što je nužno za kvalitetniji život na selu.