Židovi i NDH

Kada je 1941. izvršen državni udar u Kraljevini Jugoslaviji Hitler je odmah odlučio okupirati Jugoslaviju. Tada je Njemačka obavještajna služba SS-a napravila analizu o stanju u Jugoslaviji u kojem je kao najopasnijeg protivnika Njemačkih interesa u Jugoslaviji navela nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je po njima napravio jedinstveni front antinacističkih osjećaja zajedno sa židovskim skupinama. U tom dokumentu je navedeno kako se sjedišta svih židovskih organizacija nalaze u Zagrebu i kako je Stepinac direktno povezan sa engleskom i francuskom obavještajnom službom. U dokumentu se komunisti ne prepoznaju kao opasnost za njemačke interese.

Čim je Jugoslavija okupirana Hitler i Mussolini su se brzo dogovorili o svom razgraničenju. Talijani su u Beču 21. i 22. travnja tražili od Ribentropa da se talijansko posadno područje proširi na čitav teritorij NDH, ali Hitler želi Podunavlje zadržati za sebe. Radi toga je 23. travnja određena nova crta razgraničenja talijanskih i njemačkih snaga pravcem; Samobor – Glina – Prijedor – Banja Luka – Jajce – Donji Vakuf – Travnik -Visoko – Sarajevo – Prača – Ustiprača – Rudo. Radi toga dolazi do nezadovoljstva Hrvata u mnogim mjestima, a u makarskoj, Gospiću i Braču dolazi i do oružanih sukoba između ustaša i Talijana u kojima je bilo i mrtvih.

Kako bi osigura opstanak NDH Pavelić u potpunosti podilazi Nijemcima, stoga što mu oni jedini mogu pomoći u obuzdavanju talijanskih pretenzijama prema hrvatskim teritorijima. Iako formalno prihvaća progon Židova, u stvarnosti ih nastoji što više premjestiti u BIH kao liječnike, ili na područje talijanske aneksije. Prihvaća i njemačke zahtjeve za plaćanje troškova rata, ali ni nakon toga mu Hitler ne želi pomaći protiv Musolinija, dok se sa Talijanima ne dogovori o granicama.

Vrlo brzo talijani su Eugena Didu Kvaternika i Slavka Kvaternika prepoznali kao svoje najveće protivnike. Radi toga Dido je u talijanskim medijima postao najveći krvnik koji "jede malu djecu". Takvim glasinama Talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje četnika i partizana. Radi toga je 1943. Dido morao pobjeći u Slovačku tijekom 1943., a UNS je došao pod potpuni nadzor Gestapoa. Time je položaj Židova i Roma postao puno gori, a često formalni progon je postao vrlo stvarni progon, te su mnogi završili u Auschwitzu.

Unatoč donošenju rasnih zakona protiv Židova koje je Hitler zahtijevao u NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Židova.

Kako su partizani 1945. krenuli prema zapadu u logoru Jasenovac je 22. travnja 1945. organiziran ustanak. Prema zapisanim sjećanjima ustaškog poručnika Bože Jelića koji je ranjen oko Mostara, pa je u Jasenovac došao zato što je tu bila smještena vojna bolnica i Glavno zapovjedništvo 9. stajaćeg ustaškog zdruga. Među liječnicima su bila i dvojica vrlo dobrih Židovskih liječnika, te se tu liječio oko mjesec dana. Nakon liječenja je ostao u logoru pošto je imao gelere u tijelu. Prema njegovom svjedočenju dio logoraša je 22. travnja u jutro organiziralo pobunu uz pomoć strojnica "maks". Ove strojnice su se proizvodile u logoru, a pojedi logoraši su uspjeli dio njih sakriti i organizirati pobunu. Pobili su stražu na jednom ulazu u logor, te su pobjegli. Logorska straža je uspjela uhvatiti većinu, dok se manji dio uspio pridružiti partizanima oko Novske. Podatke o proizvodnji oružja, kao i električne energije za šire okolno područje u logoru Jasenovac doznali su i zapadni saveznici, te su ga bombardirali tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. tako da je u najvećem dijelu bio uništen prije dolaska partizana. Nakon rata strojevi za proizvodnju oružja su preneseni u Kragujevac gdje je komunistička Jugoslavija započela svoju proizvodnju oružja. Na taj način su logorske zgrade u kojima se proizvodilo oružje postale slobodne, te je tako znatno povećan kapacitet logora za držanje novih zatočenika, zarobljenih ustaša i domobrana, a kasnije i informbirovaca.

Početkom 2018. istraživač Roman Leljak u Vojnome arhivu u Beogradu otkrio dokument Zemaljske komisije hrvatske na kojem se nalazi popis ubijenih i umrlih. Isti istraživač otkrio je i u Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu popis svih Židova koji su prošli kroz logor Jasenovac od 1941. do 1945. godine. Prema tom dokumentu, vidi se kako je u logor ušlo 1454. Židova, ali se ne vidi njihova sudbina, koliko ih je pušteno, prebačeno u druge logore, umrlo, ili ubijeno.

Od ukupnog broja Židova koji su živjeli na teritoriju NDH rat je preživjela većina, a pitanje je bili oni preživjeli da nije bilo NDH i Pavelića?

Hitler je 1941. vlast ponudio Mačeku, koji je to odbio, te je tek nakon toga vlast ponudio Paveliću. Hitelr je mogao postupiti i drugačije, mogao je čitavu Jugoslaviju podijeliti sa Mussolinijem i uvesti vlastitu upravu sa nekakvim guvernerom na njemačkom dijelu teritorija, kao što je napravio u Sloveniji.

Takav scenarij nije teško napraviti.

Tada se Talijani ne bi usudili naoružavati četnike i partizane te nakon slamanja lipanjske i srpanjske pobune iz 1941. nikakvog daljnjeg ustanka ne bi bilo. Broj ubijenih Hrvata, Srba, Slovenaca i Albanaca bio bi daleko manji, ali od Židova i Roma nitko ne bi preživio. Nijemci bi najprije pobili one na svom području, a nakon kapitulacije Italije i one na talijanskom području. Nakon toga bi 1945. Jugoslaviju okupirala Crvena Armija koja bi napravila puno manje zločina nego četnici i partizani, a moguće je i da bi Jugoslavija bila podijeljena na dva dijela "fifti fifti" po dogovoru iz Jalte.

Iz analize ovakvog scenarij jasno je kako su od osnivanja NDH najviše koristi imali oni Židovi, a i Romi koji su u znatnom broju uspjeli preživjeti. Da nije bilo NDH Židova i Roma u Hrvatskoj danas ne bi bilo, a za to Hrvati ništa ne bi bili krivi. A kako su mnogi preživjeli upravo zahvaljujući postojanju NDH krivi su Hrvati koji su ih spašavali koliko su mogli, za što ih optužuju ne samo lažni antifašisti koji su se zajedno sa fašistima borili protiv NDH, već čak i Nijemci koji su na slobodnim izborima izabrali Hitlera, koji je u sve osvojene teritorije postavljao poglavare, i jedini je stvarni krivac za sva etnička čišćenja u Europi od 1939. do 1945.