Zloupotrebe socijalne pomoći i socijalne politike

Već kod starih civilizacija vladari su se brinuli za sirotinju, najčešće čuvanjem hrane u velikim skladištima koju su dijelili gladnima u trenucima kada je sirotinja ostala bez hrane. To je vladarima bio jedini način na koji su mogli izbjeći pobune i privoliti narod na obranu države i vladara.

Organizirana socijalna politika postoji već u srednjem vijeku kao politika državnih i lokalnih vlasti prema prosjacima i skitnicama. U kasnom vijeku su se počeli donositi tzv. siromaški zakoni usmjereni na elementarno zbrinjavanje i kontrolu prosjaka i skitnica.

Moderna socijalna politika počela se razvijati potkraj XIX. st. kao posljedica razvoja gradova i industrije, kada je sirotinja naglo počela seliti iz sela u gradove gdje bi nakon stečaja poduzeća u povremenim krizama ostajali bez posla i bez sredstava za život. U velikim krizama broj takve sirotinje je bio preveliki da bi se mogao riješiti crkvenim milosrđem ili represijom države prema prosjacima i skitnicama. Prvi je ove probleme sustavno počeo rješavati Bismarck u Njemačkoj zakonima iz 1880-ih. On je donio zakon o zdravstvenom osiguranju (1883), zakon o osiguranju za slučaj nesreće na poslu (1884), te zakon o mirovinskom osiguranju (1889).

Odmah nakon njega i druge industrijske države su počele donositi slične zakone, ali su se istovremeno pojavili i oni koji su pronalazili načine za zloupotrebu socijalne pomoći. I upravo te zloupotrebe su bile osnovni argument poduzetnicima i svima drugima koji su se protivili povećanju socijalnoj pomoći. Radi previše široke socijalne pomoći morali su se povećavati porezi što je trošak za poduzetnike i sve one koji rade, a istovremeno je smanjena ponuda najjednostavnije radne snage čime je poduzetnicima povećan trošak za takvu radnu snagu.

Danas i poduzetnici koji proizvode osnovne životne potrebe podržavaju socijalnu politiku prije svega zato što shvaćaju kako ta pomoć povećava potražnju za njihovim proizvodima. Bez socijalne pomoći u trenucima kriza naglo bi pala i potražnja za njihovim proizvodima, a povećao bi se kriminal, pa bi država morala puno više novca koristiti za jačanje vrlo skupih sigurnosnih službi.

Rezultat sve šire socijalne politike je i pojava sve većih zlopotreba.

Danas u zapadnoj Europi mnogi neprilagođeni, osobito iz redova migranata ne žele raditi zato što od socijalne pomoći mogu živjeti bolje nego od rada u svojim matičnim državama. U mnogim zapadnim državama dobiju za dječji doplatak više nego kada rade pa mnogi stvaraju djecu samo zato da bi dobili dječji doplatak. A puno njih taj dječji doplatak čim ga dobiju potroše na kocku, alkohol, ili drogu.

Pojedine države zloupotrebe pokušavaju spriječiti na različite načine.

Ponegdje beskućnicima osiguravaju smještaj i prehranu u javnim kuhinjama umjesto novca, ali oni više vole spavati pod mostovima nego u socijalnim ustanovama, osim u trenucima velike hladnoće.

Ponegdje beskućnicima umjesto novca dijele bonove za koje mogu kupiti samo hranu, kako ne bi novcem mogli kupovati alkohol i drogu, ili ga trošiti u kockarnicama. Međutim, oni vrlo lako nađu neke trgovce koji im bonove mijenjaju za novac koji odmah potroše za drogu ili kocku.

Kako bi socijalna politika bila učinkovita prema onima kojima je doista potrebna i kako bi se smanjile zloupotrebe trebalo bi promijeniti mnoge zakone, ali bi se mogle iskoristiti i moderne tehnike.

Osnovni cilj promjena u socijalnoj politici bi morao biti spriječiti neodgovorne roditelje u zloupotrebi dječjeg doplatka. Novac za djecu bi morao biti usmjeren prema djeci, a ne njihovim roditeljima. Radi toga bi sva djeca morala imati pravo na besplatni dječji vrtić i školu gdje bi morali imati i pravo na prehranu. To bi država trebala plaćati direktno tim ustanovama, a ne posredstvom roditelja. Roditelji koji odbijaju posao bi se morali suočiti sa sve manjom socijalnom pomoći svaki puta kada odbiju posao, ali radi toga ne bi smjela biti kažnjena njihova djeca.

Nekad davno u Austrougarskoj Marija Terezija je donijela propise po kojima je svaki vlasnik zemlje uz putove morao posaditi jablanove, ili voćke. Visoki jablani su čuvali pšenicu od jakih vjetrova, a voćke su svi putnici smjeli ubrati i jesti kako na putovanju ne bi gladovali. Po uzoru na taj običaj i danas bi bilo dobro donijeti propise po kojima bi u svim parkovima na najmanje 20 posto površine trebale biti posađene voćke, od najranijih do najkasnijih. Osim toga, u parkovima bi najmanje 40 posto površine trebali zauzimati zimzelene biljke kako bi parkovi i zimi bili zeleni. Parkovi ne smiju biti hortikulturna umjetnička dijela, već moraju služiti ljudima, kako bi se sirotinja i u parkovima mogla boraviti i nabaviti bar malo hrane.

U drvoredima po gradovima i selima, te pokraj cesta bi također trebalo saditi voće kako bi beskućnici imali što pojesti kada pješače iz jednog mjesta u drugo.

Kako primatelji socijalne pomoći ne bi mogli odjednom potrošiti sve što dobiju mogle bi im se podijeliti kartice sa kojih bi u jednom danu mogli trošiti samo dvadeseti iznos mjesečnog iznosa koji dobivaju. Na taj način bi ih se onemogućilo da svu socijalnu pomoć potroše u jednom danu na kocku. Kako ove kartice ne bi mogle nekom prodati mogle bi pomoći i nove tehnologije po kojima bankomati prema licu prepoznaju korisnika, umjesto preko šifre koja se može ukrasti. Ova tehnologija brzo napreduje, te već postoji dobra zaštita od zloupotrebe upotrebom fotografije lica. Takve aplikacije već mogu lice razlikovati od slike mjerenjem temperature, vlažnosti i izradom trodimenzionalne slike onoga što kamere vide. Te tehnologije će vrlo brzo zamijeniti ključeve za ulazak u automobil, ili šifre za ulazak u kuće pod alarmom, a mogle bi i poslužiti za sprječavanje zloupotrebe socijalne pomoći. S posebnim aplikacijama osim što bi se moglo kontrolirati koliko novca pojadinac na socijalnoj pomoći dnevno može dići na bankomatu, moglo bi se i u trgovinama ograničiti što pojedinac može kupiti i u kojoj količini. Na ovaj način bi i djeca mogla sama trošiti svoj dječji doplatak na kupovinu hrane u određenoj dnevnoj količini. Samim time bi se poboljšao položaj djece koja žive u socijalno problematičnim obiteljima, a smanjilo bi se obiteljsko nasilje u obiteljima alkoholičara. Također bi se smanjio broj krivičnih dijela napravljenih pod utjecajem alkohola i droge, i problemi koje socijalno neprilagođeni izazivaju u sigurnosnom i pravosudnom sustavu.

A kada je broj nezaposlenih u nekoj mjestu ili etničkoj skupini veći od 3-4 posto oni vrlo brzo postaju socijalni problemi. Kako bi se to spriječilo potrebno je voditi fiskalnu i monetarnu politiku kojima osnovni cilj mora biti puna zaposlenost. U mnogim državama cilj fiskalne politike je državni proračun popuniti sa što većim iznosima kako bi ostali ministri mogli što više trošiti. U takvim državama ministar financija je glavni državni "reketaš" umjesto da bude glavni regulator svih gospodarskih procesa. U takvim državama najčešće se vodi i pogrešna monetarna politika kojoj je glavni cilj stabilnost cijena i deviznoga tečaja, umjesto poticanja investicija koje osiguravaju punu zaposlenost, čime se najbolje rješavaju svi problemi socijalne politike i njenih zloupotreba.