106. brigada u obrani doline Neretve

106. brigada u obrani doline Neretve
109
0
0

Pod izgovorom o ugroženosti aerodroma u Mostaru, 20. rujna 1991. postrojbe JNA iz sastava Užičkog i Podgoričkog korpusa upale su u BiH. Zaposjele su istočnu Hercegovinu, te počele s agresijom na Hrvatsku. Dijelovi tih postrojbi iz Podgoričkog korpusa pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije 12. listopada sravnile su sa zemljom hrvatsko selo Ravno u trebinjskoj općini. Stanovništvo je protjerano, a veliki broj seljaka je ubijen.

Krajem ljeta 1991. godine na područje BiH izvučen je veći dio MTS 14. korpusa JNA, a kasnije 10. korpusa iz šireg rajona Zagreba, te 13. korpusa koji će biti prebačen u istočnu Hercegovinu. To oružje je raspoređeno u BIH na startne pozicije za predstojeći rat.

Noću 29./30. 11. 1991. oružje TO Mostar odvezeno je prema Ulogu i Kalinoviku.

Sredinom ožujka 1992. zapadna je Hercegovina bila ugrožena od snaga u zaleđu Dubrovnika i istočnoj Hercegovini. U Mostaru i na lijevoj obali Neretve nalazile su se snage 13. korpusa i lokalne TO skupine. U prvom borbenom redu nalazila se 10. hercegovačka brigada i odred TO Ljubinje, a u Titogradskom korpusu brigada Veljko Vlahović i 472. motorizirana. Noću 15./16. ožujka dogodio se je incident u selu Kruševu. Postrojba JA ojačani vod prekinula je promet na cesti prema Mostaru, te je uz pucnjavau maltretirala prolaznike.

Borbe u Mostaru počele su početkom travnja 1992. nakon eksplozije cisterne postavljene pored srpske vojarne i instalirane od »nepoznatog izvršitelja«. Nekoliko dana prije Srbi su se počeli iseljavati iz Mostara napuštajući svoje stanove i noseći što su mogli ponijeti. Srbi su iz više od 500 oruđa postavljenih na brda oko Mostara osuli paljbu na grad i okolicu. Usprkos tome jedinice HVO-a i HOS-a koje su se sastojale uglavnom od Hrvata i nešto Muslimana uspjele su sačuvati grad. Iako su srpske snage uspjele osvojiti 60% teritorija BiH, nisu uspjele na strateškim pravcima prema Jadranu, te su ubrzo prešle u defenzivu. Na ovim pravcima zaustavile su ih jedinice HVO-a i HV-a.

Dana 6. travnja s platoa Pijesci tučen je Čitluk. Na području od i oko Mostara pa do Čapljine Srbi su imali snage na brdu Hum odakle su nadzirali prometnice Čitluk-Mostar i Široko Brijeg-Mostar. Držali su jake pješačke i topničke snage na svim okolnim uzvisinama. Taktika im je bila na nadzoru prometnica s osloncem na visinske točke s kojih su topnički djelovali po našoj crti i dubini.

Četnici su u selu Čulama 21. travanj 1992. ubili promatrača EZ (belgijanac), te ubrzo iza toga promatrači EZ napuštaju Mostar.

Srpske snage pokreću napad od 24. do 28. 4. 1992., pri čemu su uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i HVO-a, u kojem je bilo i pola Muslimana. Hrvati osvajaju vojarna JNA u Čapljini, te je JNA potisnuta istočno od Stoca.

Nešto prije izbijanja sukoba iz mostarske zrakoplovne baze pobjegao je časnik JNA, neki Perak te se javio generalu Tusu u Zagrebu. Tus ga je odmah imenovao zapovjednikom obrane Mostara. Čim je dobio imenovanje Perak je izdao zapovijed o povlačenju HVO-a i civila zato što je JNA navodno toliko jaka da će srušiti cijeli Mostar. Lokalni zapovjednici HVO-a tu su zapovijed odbili stoga što su svoje ljudstvo već rasporedili na strateške točke oko vojarni JNA. Perak je nakon toga nestao i više nitko za njega nije čuo. Nakon toga lokalni zapovjednici više nikad nisu obraćali pozornost na zapovjedi koje su stizale od generala Tusa. Slušali su samo ono što je dolazilo od zapovjednika južnog bojišta generala Janka Bobetka.

Predsjednik HVO-općine Mostar 29. travnja Jadran Topić imenuje Općinski stožer HVO Mostar.

Prvih dana svibnja srpsko vodstvo dalo je nalog da se po HVO-u udari svim raspoloživim snagama, te da se na lijevoj obali Nerteve opljačka sve što nije srpsko. Petog svibnja vode se cjelodnevne borbe i na području Konjica. U Konjicu (52 % Muslimani, 32 % Hrvata i 16 % Srba) Hrvati su organizirani preko HVO-a, Muslimani djeluju kroz TO. Postoji dogovorena suradnja HVO i TO, ali to u potpunosti ne funkcionira. Zauzet je objekt centra veze, čije je antensko čvor na planini Zlatar podzemno vezano sa objektom centra veze i zapovjedničkim mjestom, koji je od 1. 05. 1992. godine u rukama snaga HVO i TO Konjica.

Koncem svibnja obavještajni podaci govore kako je Radovan Karadžić kao vrhovni komandant srpske republike BiH naredio početak provođenja plana izlaska Srba i vojske na Neretvu. Taj plan se vodi pod nazivom "Val", a sadrži pravac prodora glavnih snaga sa Kupresa i Komara-Prozor-Jablanica, a pomoćnim snagama Donji Vakuf-Bugojno-Gornji Vakuf-·Prozor-Jablnica, kako bi se na taj način "spojila krajina sa SAO Hercegovinom".

Zapovjednik Južnog bojišta Janko Bobetko 28. V. 1992. daje nalog za pripremu operacije "Čagalj". Zadaća; prelaz na istočnu obalu Neretve i razbijanje srpskih snaga u širem rajonu Čapljine. Idućih dana vode se borbe te su do večernjih sati 9. VI. 1992 neprijateljske snage odbačene do crte: lijeva obala Neretve-Brijeg (tt I84)-tt 1 72-tt 1 83-raskršće sela Domanovići-Osmančuša. Ovladano je čitavim prostorom južno od rijeke Bregave, te izvršeno borbeno osiguranje oslobođene teritorije. Prelazak preko Nertve izveden je 14. lipnja našim ranojutarnjim napadom na istočnu obalu Neretve. Napad preko Starog mosta i rijeke Neretve štićen je topništvom. Nakon toga počelo je prebacivanje naših snaga kod ušća Bune u Nertevu, a neprijateljsko djelovanje nastavljeno je u gradu. General Janko Bobetko naređuje Širokom Brijegu da djeluje oko pravoslavne crkve, na zaobilaznicu, Južni i Sjeverni logor, nakon čega nastaje panika među četnicima. Naše snage iz Čitluku kreću sa južne strane preko Mostova na rijeci Buni. U 10 sati gore dijelovi Južnog logora, a kolone vozila JNA bježe iz grada. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga. Istovremeno je napad počeo i prema Livanjskom polju na pravcu prema Splitu, ali im je tenkovski napad zaustavljen u Donjim Rujanima kod Livna. S ova dva pravca kretanja Srbi su željeli ispresijecati južnu Dalmaciju i BiH, te postepeno ovladati Jadranskim morem.

General Bobetko odmah nakon operacije "Čagalj" priprema operaciju "Lipanjske zore" sa zadatkom potpunog oslobađanja Mostara i okolice. Akcija je započela djelovanjem našeg pješaštva, topništva i tenkova na širem području Domanovića prema Buni sa snagama pod zapovjedništvom Krstičevića, te djelovanjem snaga HVO na području Kruševa prema Vardi i Jasenici. Snage HVO pod zapovjedanjem Slavka Puljića očistile su područje od Jablanice do Sutine na prilazu Mostaru. Oslobođeni su Hum, Oriovac, Mahala i Heliodrom. Mostarski bataljon HVO-a pod zapovjednišitvom Karla Džebe oslobodio je lijevu obalu grada 15. 06. 1992. godine. Dijelovi bojne "Ludvig Pavlović" i bojne "Stolac" 19. VI. 1992. zaposjeli su Stolac.

Idući dan, 20. 6. 1992. U Konjicu dolazi do sukoba za Muslimanima. Ratno predsjedništvo Konjica jednostrano stavlja van snage dokumente, potvrde i ovlaštenja s pečatom HVO-a. Postavljaju svojevoljno šefa vojne policije, koji odmah naređuje trenutačno iseljavanje dijelova zapovjedništva u kojoj se nalazi HVO. Gorivo na pumpi je stopirano za HVO.

Slijedećeg dana 21. VI. 1992. na području Mostara nastavlja se borba protiv Srba. Na sjevernom sektoru ratišta ovladano je linijom Drežnica-Ravni-Podporim i tako očišćeno od neprijateljskih snaga područje Bijelog Polja uključujući i rajon od Vojna do Orlaea na desnoj obali rijeke Neretve.

Dok Hrvati i dio Muslimana oslobađaju okolicu Mostara suradnja sa Sarajevom postaje sve lošija.

S vremenom su nepovjerenje i nesporazumi sve više rasli, najčešće zbog nabave oružja. Hrvatska vojska koju kontrolira Šušak naoružavala je HVO, a Hrvatska policija koju kontrolira Manolić i Jarnjak naoružava HOS i muslimansku političku stranku SDA koja je formirala ABiH. Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je bilo i dosta Muslimana, te pojedine paravojne jedinice muslimana iz Patriotske lige. Lokalni politički vođe HVO nastoje sukobe smanjiti pregovorima, dok vojni zapovjednici u ponašanju Muslimana vide jasnu Izedbegovićevu strategiju postepenog izbijanja na Jadran, te su oštriji prema Muslimanima.

I na Muslimanskoj strani postoje podjele između zapovjednika Patriotske lige i zapovjednika ABIH koji su nedavno napustili JNA. Pripadnici Patriotske lige često također nastoje pregovorima smiriti stanje, dok bivši oficiri JNA među Muslimanima razmišljaju geostrateški, sa ciljem izbijanja na Jadran.

Kako bi se Muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izetbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Tamo gdje su Muslimani većina HVO se treba podčiniti ABIH, a tamo gdje su Hrvati većina ABiH se treba podčiniti HVO-u. Kako sporazum nije imao nikakvih učinaka na terenu, Šušak je odmah poduzeo sve kako bi primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu.

Unatoč sukobima nastavljena je doprema oružja i Muslimanima. Da je Hrvatska prekinula dopremu oružja Muslimanima, Srbi bi pričekali da potroše što su osvojili u kasarnama JNA, te bi ih nakon toga sve protjerali u Hrvatsku, što Hrvatska ekonomski ne bi mogla podnijeti. Kako bi obranili hrvatske enklave u Srednjoj Bosni Šušak je oružje i streljivo doprema čak i helikopterima koji su hitno nabavljeni u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Zahvaljujući ovim helikopterima sa iznajmljenim ruskim pilotima naoružavan je i potpuno opkoljeni 5 korpus AbiH. Pad petog korpusa koji je vezao znatan dio srpskih snaga za sebe bio bi veliki strateški udarac za Hrvatsku zato što bi tada te snage mogli prebaciti na druga bojišta.

 

Prva Muslimanska ofenziva.

Ključna točka za Muslimanski prodor prema Jadranu je bio Konjic. Radi toga Muslimani pokreću svoju prvu ofenzivu kojoj je cilj bio zauzeti bolje položaje između Bugojna, Uskoplja (Gornjeg Vakufa) i Mostara, te opkoliti okolna hrvatska sela. U jutro 3. travnja iz Bugojna je poslana pomoć napadnutom Kupresu u jačini satnije dragovoljaca, ali ne mogu proći zato što su Muslimani zapriječili cestu. Radi toga satnija ide zaobilaznim snijegom zametenim putevima, te u Kupres stižu tek u jutro 4. travnja.

Početkom srpnja na području općina Jablanica, Konjic, Pazarić i Hadžić ustrojena je I. Operativnu grupu ABIH, pod zapovjedništvom Zejnila Delalića koji je odmah uputio zahtjev HVO Posušje da napusti svoje položaje u rajonu Sovićkih Vrata i Risovca (područje općine Jablanica). HVO ne pristaje na Delalićev zahtjev, te Delalić 3. svibnja izjavljuje; "Od danas HVO je na području ove općine strana vojska. "

Između 1. i 2. srpnja 1992. u Jadran je uplovila šesta flota SAD-a čime je onemogućeno nabavljanje ozbiljnih količina oružja, streljiva i granata. U trenutcima dok je američka flota ulazila u Jadran HV je poduzeo na Dubrovačkom području oslobodilačku operaciju Tigar koja je za cilj imala izvršiti deblokadu Dubrovnika i zauzeti dominantne visove oko Dubrovnika. Akcija je trajala od 1. do 13. 7. 1992. i u njoj su sudjelovale 1.A, 2.A i 3.A brigada, te 163. pričuvna dubrovačka brigada.

Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili su slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedile u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani.

Krajem rujna pripadnici Armije BiH pokušavaju zauzeti dominantne kote u rajonu Klisa u kojem žive Hrvati i Muslimani (50:50). Postrojbe 1. bojne "Herceg Stjepan" to spriječavaju.

U drugoj polovici listopada zaoštrava se stanje u Prozoru, što se prenosi i na Jablanicu.

Na prostoru Jablanice 20. 09. 1992. godine, došlo je do sukoba između HVO i Armije BiH u Ostrožcu, općina Jablanica. Jedan pripadnik HOS-a je poginuo, a ranjen je jedan Srbin koji je bio skupa sa njim. Pritom su ranjena i dvojica pripadnika VP TO Jablanica. Do sukoba je došlo zato što su Muslimani htjeli likvidirati lokalne Srbe, a Hrvati su ih zaštitili.

U Konjicu ABIH u noći 01./02. 10. uspostavlja kontrolni punkt kod motela, te zabranjuju kretanje cestom u oba smjera.

Dok ABIH zauzima pozicije za lakši sukob sa Hrvatima general Janko Bobetko 9.10. 1992. daje nalog za pripremu operacije "Bura". Cilj operacije je obrana lijeve obale Neretve, odbacivanje neprijatelja izvan dometa topništva gradova Mostara i Stolaca, i pomjeranje prednje crte obrane na Dvrsniku i Žegulji. Nakon višednevnih snažnih borbi operacija je samo djelomično uspjela. Povraćeni su Kozjak, Ošljak, Čomori, Gradina, te dio Kotašnice.

Četvrti korpus A BiH ustrojen je 20. 10. 1992. Zapovjednikom korpusa imenovan je Arif Pašalić. Po njegovoj zapovjedi postrojbe HOS-a, MUP-a u BIH u rajonu Blagaja postaju samostalna četa "Blagaj" u sastavu ABIH.

Koncem 1992. godine u rat se umiješao Iran sa milijardu dolara vrijednim oružjem. Prema dogovoru Hrvatskoj je pripalo 50% za slobodan prolaz i troškove prijevoza, HVO-u 25%, a Muslimanima preostalih 25%. Iranci su oružje kupili od Britanaca po višestruko većoj cijeni od normalne, sa tim da su britanske snage Unprofora to oružje morali isporučiti u BIH. Dio najskupljeg oružja iz kontigenta ABIH je dobivao preko Tuzlanskog aerodroma, a od toga Hrvati nisu dobivali ništa.

Uz isporuku oružja Britanci pomažu Muslimanima i organizacijski tako da nagovaraju Srbe da prestanu sa napadima na Muslimane, a pojačaju napade na Hrvate. Kako bi olakšali muslimanski prodor dolinom Neretve lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor britansko-francuskih obavještajaca, jačaju oružane provokacije na zadarskom području. Time su željeli vezati što veće snage HV-a za ovo područje i smanjiti pažnju s ratišta u srednjoj Bosni i dolini Neretve, gdje su Muslimani završili logističke i kadrovske pripreme za prve veće organizirane napade na Hrvatske enklave.

Srbi granatiraju Zadar i okolicu, prijete rušenjem brane Peruča, te traže proširenje izlaska na Jadransko more kod Karina. Zahvaljujući takvim oružanim provokacijama Predsjednik Tuđman odobrava oslobađanja šireg prostora oko Masleničkog mosta u akciji Maslenica. S užim tijelom zapovjedništva koje je odredio general Bobetko, u Zadru, u potpunoj tajnosti, planira akciju koja je 22. siječnja istodobno krenula s četiriju odvojenih pravaca djelovanja i izvedena u dvije etape. Treća etapa koja je bila razrađena, a trebala je završiti oslobađanjem Benkovca i Obrovca, zaustavljena je zbog snažnih intervencija iz svijeta. Odmah nakon akcije Maslenica pokrenuta je i operacija Peruča 27. i 28. 1. 1993. u kojoj je oslobođena hidrocentrala Peruča i sela oko nje.

Tada Francuzi i Englezi žurno šalju jedan nosač aviona u Jadran i prijete vojnom intervencijom, a Milošević prijeti prekidom primirja i na drugim dijelovima ratišta. Zbog toga je predsjednik Tuđman zapovjedio djelomično povlačenje. Hrvatski Srbi su sve do ožujka pokušavali vratiti izgubljeno područje ali bezuspješno. Nakon toga njihov moral počinje naglo slabiti.

 

Radi bolje obrane u HVO-u BIH je početkom 1993. uspostavljena čvrsta civilna i vojna struktura.

- Predsjednik HR HB: Mate Boban
- Ministar obrane HR HB: Bruno Stojić
- Glavni stožer HVO-a u Grudama, zapovjednici: Žarko Tole, Milivoj Petković, Slobodan Praljak i Ante Roso
* Operativna zona Jugoistočna Hercegovina
- Stožer u Širokom Brijegu, zapovjednik: Miljenko Lasić
- 8 pješačkih brigada
- 4 samostalne pješačke bojne (svaka od stožerne satnije, tri pješačke i jedne inžinjerske satnije)
- 1 bojna VP

* Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina
- Stožer u Tomislavgradu, zapovjednik: Željko Šiljeg
- 4 pješačke brigade
- 1 bojna VP

* Operativna zona Srednja Bosna
- Stožer u Vitezu, zapovjednik: Tihomir Blaškić
- 8 pješačkih brigada
- Postrojba za posebne namjene "Vitezovi"
- 1 bojna VP

* Operativna zona Posavina
- Stožer u Orašju, zapovjednik Đuro Matuzović
- 8 pješačkih brigada
- 1 bojna VP

 

Druga Muslimanska ofenziva.

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj velikog etničkog čišćenja Hrvata iz Lašvanske doline i naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi masakr civilnoga stanovništva na ovom području, učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina i Laštva, u zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača). Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH (Zenica) s IV. korpusom (Konjic-Jablanica). Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u pozadini Masleničke operacije koja je potpuno ispunila Hrvatske medije i tako skrenula pažnju Hrvatske javnosti s rata u BiH.

U ovoj drugoj ofenzivi Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote iznad hrvatskih sela srednje Bosne i pojedine manje hrvatske zaseoke, te ispresijecati hrvatske enklave. Time je ABIH stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima na području središnje Bosne. Lokalni Hrvatski politički čelnici su još uvijek zagovarali pomirljivu politiku prema Muslimanima dok su vojni čelnici HVO-a zagovarali totalni sukob, shvaćajući kako lokalni čelnici ne mogu dogovoriti mir ako je u Sarajevu skrojen plan za osvajanje hrvatskih prostora.

Nakon prvih ozbiljnih sukoba u Lašvanskoj dolini lokalni HVO je počeo obavještajno pratiti pokrete ABiH kako bi spriječio kasnija iznenađenja. Muslimani su s planinskih vrhova kontrolirali sve što se događa u hrvatskim enklavama, te zbog toga Hrvati ni sahrane nisu mogli obavljati po danu. Dostava oružja iz Hrvatske, u periodima sukoba mogla se vršiti samo noću helikopterima, a i to je bilo vrlo rizično, zato što je područje pod nadzorom HVO-a bilo previše usko.

 

Zapovjednika 4. korpusa A BiH Arif Pašalić 16. siječnja 1993. izdaje zapovijed:

Na osnovu Odluke HVO, HZ H-B o potčinjavanju svih postrojbi Armije BiH na teritoriji HZ H-B pod komandom Glavnog stožera HVO dana 16. siječnja 1993. god.

NAREĐUJEM

1. Komande, štabovi, jedinice i ustanove Armije BiH u zoni odgovornosti IV koprusa Armije BiH ne smiju prihvatiti niti postupiti po odlukama HVO HZ H-B, već isključivo se pridržavati odluka i naređenja komande IV korpusa.

2. Borbenu gotovost podići na najviši nivo.

3. Procjene i planove u vezi sadašnjeg stanja i mogućnosti konfliktnih situacija u svezi sa Odlukom HVO dostaviti komandi IV korpusa 17.01. 1993. god. do 20,00 sati.

4. Sva zapažanja o ponašanju HVO dostavljati komandi korpusa.

5. Očistiti objekte od posebnog interesa: - vojna industrija Konjic, - d "D-D" Konjic,, - poštu Konjic, - kasarnu Konjic, - razvodna postrojenja Elektroprivrede Jablanica.

 

Treća Muslimanska ofenziva.

Početkom ožujka 1993. pokrenuta je nova ofenziva kojoj je cilj bio potpuno zauzeti Hrvatske enklave u središnjoj Bosni, te protjerati Hrvate i tu naseliti Muslimane koje su Srbi protjerali iz drugih dijelova BiH. Ovu treću ofenzivu organizirao je Sefer Halilović i ona se protegla na više mjeseci. Sarajevo sve tumači kao lokale sukobe.

Radi jačanja obrane prema dolini Neretve u pomoć dolaze i postrojbe iz Hrvatske. Dragovoljci na granici skidaju oznake postrojbi i činove.

 

Četvrta Muslimanska ofenziva.

Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga na linije prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije ofenzive na HVO. Alija naređuje Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje formalne saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-hrvatska crta obrane se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru.

Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva.

Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora gdje su bili u izbjeglištvu. Izedbegović smjenjuje prohrvatski orijentiranog muslimanskog političkog čelnika za grad Mostar dr. Ismeta Hađiosmanovića. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u Mostaru izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli otvoreni sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. Zapovjednik 41. motorizirane brigade ABIH u Mostaru Midhad Hujdur Hujka 19. 4.1993. izdaje zapovijed o hitnom odsijecanju Mostara južno prema Buni i sjeverno prema Vrapčićima. Prvi bataljun trebao je prodrijeti duboko u središte grada. Dio snaga trebao bi napasti s bokova i osvojiti brdo Hum. U centru grada trebalo je zauzeti dominantne zgrade, Đački dom i Ekonomsku školu. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH pripremali su se za zauzimanje ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala ABiH. Nakon što su pripreme otkrivene HVO se također potajno sprema za obranu. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti Hujkinu zapovijed kao i poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem.

Jedinice ABiH smještene u zapadnom Mostaru u objektima Vranice 19. 5. 1993. godine pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko 200 hrvatskih civila i vojnika je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000 minobacačkih projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja srušene, a borbe su trajale dva dana. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa. Sve muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su zatvorene u zarobljeničke logore, ili su protjerane u Hrvatsku.

HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. U tom trenutku muslimani su imali oko 200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su Srbi imali oko 80.000 vojnika naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i prema Muslimanima.

Velike borbe se nisu vodile samo u Mostaru već i na čitavoj liniji između Mostara i Bugojna, na pravcima pogodnim za napad. Najjača i najbolje pripremljena četvrta muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući dragovoljcima iz Hrvatske, te Tuti koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Demoralizacija se počela osjećati i u Hercegovini, pa je i ovdje sve više vojnika povremeno dezertiralo iz postrojbi. Najveći razlog za demoralizaciju bile su glasine kako oni koji plate ne moraju ići na borbene linije, već čuvaju pozadinske baze i zapovjedništva.

Nakon propale muslimanske ofenzive na Mostar Šušak je zabranio propuštanje oružja i streljiva ABIH.

Snažne borbe nastavljene su 4. i 5. srpnja u Uskoplju pri čemu su spaljena hrvatska sela Rostovo i Sebešić, nakon čega je počelo čišćenje sela od Hrvata; Milići, Krupa, Bistrica, Batuša, i Pajić Polje. Dana 16. 7. 1993. pred silovitim napadima ABiH sa Malkoća (zadnje linije obrane Fojnice) povlače se pripadnici HVO-a. Zajedno s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva. Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo.

U srpnju radikalni vojni zapovjednici HVO-a u Bugojnu pokušavaju vrlo nerealno preuzeti svu vlast od višestruko brojnijih i jačih Muslimana, nakon čega svoj egzodus i tragediju doživljavaju bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe ABiH na području općine Bugojno, osobito u samom gradu, počinile su mnoge zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Tada je ubijen i 21 ugledni bugojanski Hrvat. Mnogi su zatvoreni u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 Bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo.

 

Peta Muslimanska ofenziva

Vojna suradnja 4. korpusa ABIH i Nevesinjske brigade VRS, formalno je započela 8. 8. 1993. kada je zapovjednik 4. korpusa Arif Pašalić uputio dopis u sarajevsko zapovjedništvo gdje izvješćuje o pojedinostima pregovora, iako su neformalno lokalno i ranije surađivali. Pregovorima su prisustvovali Fatima Leho i Safer Oručević, a kasnije u pregovore se uključio i general Ratko Mladić koji je predložio: «Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu, a mi ćemo uzeti sve lijevo od Neuma i Ploča. ». Ovu suradnju između Srba i Muslimana na području Istočne Hercegovine Alija Izedbegović je, uz pomoć Irana, dogovorio prije pokretanja napada na Mostar. Iran je preko Ruskih veza dogovorio primirje sa Beogradom na ovom području. Krajem kolovoza uspostavljena i stalna telefonska veza između ovih Srpskih i Muslimanskih jedinica pod kodnim imenom «Višnja - Jabuka». Srbi su Muslimanima redovito isporučivali pješačko streljivo dok su topničke i minobacačke projektile ispaljivali Srbi na položaje HVO-a prema koordinatama dobivenim preko telefonske veze «Višnja Jabuka». Ova veza trajala je idućih 15 mjeseci. Srbi su istovremeno u Srednjoj Bosni surađivali sa Hrvatima protiv Muslimana. Interes im je bio da se Hrvati i Muslimani što više iscrpe u međusobnoj borbi.

U kolovozu formirana je brigada El-mudžahid u Zenici koja se istakla velikim zločinima. Tu su prva ratna iskustva stekli mnogi kasniji pripadnici terorističke organizacije AlQaida.

Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi zapovjednika ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica sa zadatkom planiranja i analiziranja. Odmah je počeo nastavak plana prošle operacije kodnog imena «Neretva 93.» koja je sad dobila ime «Vrdi 93». Operacijom je operativno zapovijedao zapovjednik operativne grupe Sjever 2 Zulfikar Ališpago Zuka. Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju se u borbeni poredak, te 6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. Da su Vrda pala obrana Mostara bila bi gotovo nemoguća. Opći napad počeo je 12. 9., a 13. 9. 1993. samostalni prozorski bataljun ulazi u Uzdol, odakle je nakon jakih borbi potisnut. HVO brani položaje i hrvatsko pučanstvo, a postrojbe ABiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a. U ovom općem napadu ABiH je uspjela uzeti HVO-u oko 450 kilometara četvornih.

Usporedno s ovom petom muslimanskom ofenzivom, Britansko-francuske službe, u nastojanju onemogućavanja slanja hrvatskih dragovoljaca u BiH početkom rujna uspjele su navesti lokalne Srbe oko Gospića na oružane provokacije, kako bi hrvatske snage razvukli na dva ratišta istovremeno. Kako bi smirila gospićke Srbe 9. rujna 1993. HV poduzima razmjerno malu akciju ispravljanja crte bojišta oko Gospića i u kratkom napadu osvaja nekoliko naselja južno od Gospića, te zauzima bolje položaje na Velebitu. Srbi su brzo razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom. Planirana akcija završava istoga dana, ali se borbe nastavljaju i narednih dana, te se zaustavljaju pred mjestom Medakom, dvadesetak kilometara jugoistočno od Gospića. Cijela bojišnica od Dalmacije do Karlovca je oživjela i Srbi počinju s granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čemu je osobito teško gađan Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pao je veliki projektil Zemlja-zemlja Luna-17. Medačka akcija imala je nominalno vrlo ograničeni cilj uklanjanja srpskog “džepa” te olakšavanje situacije u Gospiću, koji je godinama bio pod stalnim topničkim udarima, ali je uspjela iznad Bobetkovih očekivanja . Zbog toga Britanci organiziraju vrlo snažne političke i medijske pritiske na Tuđmana kako bi se HV povukla na početne položaje.

Dok su trajali muslimanski napadi na hrvatske položaje u BiH predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović pregovara s predsjednikom RH Tuđmanom o prekidu svih neprijateljstava i početku stvaranja «konfederacije bosanske i hrvatske republike unutar BIH» što je kasnije nazvano federacija BIH. Izedbegović shvaća kako ne može osvojiti dolinu Neretve te pregovara. Pet dana nakon početka akcije Medački đep, sukladno tim pregovorima 14. 9.1993. u Ženevi Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Zajedničku deklaraciju o prekidu sukoba između Hrvata i Muslimana, raspuštanju logora, te osnivanju radne skupine o razgraničenju između hrvatske i bosanske republike unutar BiH. Dva dana kasnije 16.9. Izetbegović je i sa Miloševićem potpisao isti sporazum pri čemu je Muslimanima iz Srebrenice ponuđena zamjena za sarajevska naselja Vogošća i Ilijaš.

Dok na Britanskom nosaču zrakoplova Invisible 20. 9. 1993. Predsjednici Izetbegović, Miloševići Tuđman nastavljaju ženevske pregovore, Armija R BiH na čelu sa Rasimom Delićem, Gušićem i Ališpagom ne prekidaju napade.

Dana 18. 9. 1993. godine supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg posjetili su obalne gradove Ploče i Neum gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku BiH u tri mini države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi utvrdili gdje bi bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu.

U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, zato što Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. Mnoge pojave nagovješćuju napadaje postrojbi Armije BiH na Vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski.

 

U jesen 1993. vojna policija osječke 106. brigade se seli na južno bojište, na poziv zapovjednika HVO-a generala Rose. Policajci se raspoređuju na ključna prometna raskršća, te odatle uklanjaju pripadnike kažnjeničke bojne. Na taj način general Roso sa vojnim policajcima stavlja pod kontrolu Tutinu postrojbu koja se počela ponašati kao vlast u Hercegovini.

U studenom na ratište oko Gornjeg Vakufa dolazi 106. brigada iz Osijeka. Ovdje muslimani još uvijek pokušavaju probiti linije. Prva je ušla inžinjerijska satniju od stotinjak vojnika pod zapovjedništvom Zdenka Rebe, a nakon toga su na položaje dolazile borbene grupe od oko 400 ljudi zajedno sa topništvom, kao postrojba Kralj Tomislav. Ove grupe sastavljene od pripadnika 106. brigade i 5. domobranske pukovnije smjenjivale su se svakih mjesec dana, a vodili su ih Ivan Šoltić, Gani Zahiti i Miljenko Vrgoč.

Držali su položaje kod Gornjeg Vakufa iznad sela Vaganjac, Kute i Jelače, a topništvo je smješteno na uzvisini Podi. Dobili su svoju zonu odgovornosti koju su držali stalno sa smjenama unutar brigade. Odlazili su samo dragovoljci, a tko će otići znalo se tek kada bi ušli u autobuse. Na ovaj tren su odlazili do polovice travnja 1994. a bili su kao samostalna taktička grupa podčinjeni izravno Zapovjedništvu tamošnjeg Zbornog područja.

Slavonsku 5. domobransku pukovniju 1.1. 1994. preuzima Ivan Šoltić, a 106. brigadu preuzima Ivan Boras.

U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva, zato što im je opskrba iz Hrvatske prekinuta prije pola godine.

Tuđman i Izedbegović svjesni nužnosti potpisivanju Washingtonskih sporazuma, nastoje primiriti stanje. Zbog logističkih problema i Alija Izetbegović počinje prihvaćati pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine postrojbe ABiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići.

 

Kako bi oslabili Hrvate u BiH Britanci kroz UN pritišću Hrvatsku, te je 4. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Dana 18. ožujka 1994. predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu »Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«. Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH. Amerikanci su ovim željeli Muslimane vezati uz Hrvatsku. Washingtonski sporazumi potpisani 22. ožujka 1994. u suštini su bili američki projekt, suprotan europskom projektu »UNIJE«.