Bitka za Antunovac Tenjski

 Antunovac je selo pokraj Osijeka, na putu prema Vinkovcima. Istočno od Antunovca je selo Tenje do kojeg se može doći asfaltnim putem preko farme Orlovnjaka. Južno od Antunovca asfaltnim putem se prolazi pokraj Ivanovca i Divoša, te se prolazi kroz selo Ernestinovo. U velikom selu Tenje Srbi su imali malu većinu, dok su u malom selu Divošu živjeli gotovo sami Srbi koji nisu pokazivali nikakve neprijateljske namjere.

Tijekom lipnja oko Osijeka u svim mjestima s većinskim srpskim stanovništvom primjećuje se naoružavanje Srba od strane JNA, te formiranje jedinica TO. Na njihovo čelo su postavljani četnički vođe iz Srbije, ili umirovljeni oficiri JNA. U svakom većinski srpskom selu je raspoređeno od 100 do 200 ljudi naoružanih pješačkim oružjem, po desetak zolja, te jednim bestrzajnim topom (BST), a postojali su podaci o očekivanju minobacača 60 mm.
Radi toga je u Antunovcu 27. lipnja od naoružanih dragovoljaca osnovan vod koji je odmah ušao u sastav 106. brigade koja je mobilizirana idući dan.
Nakon mobilizacije 106. brigade 28. 6. 1991. te zauzimanja prvih položaja 1. svibnja 2. bojna sa sjedištem na zbornom mjesto Teina – Frigis premjestila je zapovjedništvo u OŠ Tenjski Antunovac.
- 3. četa zauzima položaje u Ernestinovu na cesti prema Petrovoj Slatini, te u Laslovu;
- 2. četa dobila je zadaću da presiječe prometnicu Tenja – Silaš kod Betin Dvora;
- 1. četa zauzima položaj u Ćelijama sa zadaćom zaštite pučanstva mjesta od neprijateljske odmazde;
- prateći vod smjestio se na farmi Orlovnjak sa zadaćom sprječavanja prodora neprijatelja u Antunovac iz pravca Tenje.

Zadatak bojne je spriječiti komunikaciju četnika pravcem Tenja – Ada – Markušica, osigurati pustare Orlovnjak, Bricin Bunar, Betin Dvor, te Novi Seleš i Stari Seleš.
Već prvi dan na položajima 1. bojne dolazi do raspada organizacije, te se bojna ponovno formira. Obnovljena druga bojna 5. srpnja zauzima nove položaje, a položaje ispred Antunovca od 2. bojne preuzima 1. bojna 106. brigade.

Dana 7. srpnja započeo je napad na Staro Tenje u kojem je kao pomoćni pravac napada sudjelovala i 1. bojna smještena u Antunovcu. Njihov zadatak je bio početkom napada pješačkom vatrom privući dio četničkih snaga u Tenji, te nakon toga spriječiti proboja neprijatelja na pravcu Tenje – Antunovac. U ovoj blokadi osim pripadnika 1/106. brigade sudjelovao je i samostalni vod Tenjski Antunovac s 25 pripadnika.

Tijekom bitke neprijatelj je snimanjem iz aviona Galeb G-4 otkrio sve naše položaje.
Napad na Staro Tenje iz pravca Osijeka je zaustavljen nakon što se umiješala kolona tenkova iz Osijeka, a uskoro je i u Antunovac došla kolona tenkova iz Silaša. Tenkovi su cestom Tenje - Silaš došli do križanja ove ceste s cestom koju je IPK napravila za izvlačenje repe i koji nije bio ucrtan na topografskim kartama. Tu su skrenuli lijevo, prošli pokraj srušene stare kudeljare i Starog Seleša, te izbili na cestu Antunovac - Orlovnjak. Tu su skrenuli desno i došli do srušene farme Stari Orlovnjak koja se nalazila odmah pokraj ceste zarasla u grmlje, i gdje je bilo smješteno sjedište 1. bojne sa zaštitnim vodom. Dolaskom tenkova na ovaj položaj prvi tenk je odmah ispalio granatu na barikadu koju smo postavili 800 metara ispred na Orlovnjaku. Pratnja zapovjedništva nije imala ništa od protuoklopa, te su se počeli povlačiti na lijevu stranu plitkim kanalom i niskim mladim kukuruzom.

U tom trenutku skupina gardista je ostala s desne strane ceste i nije se mogla povući. Uočili su ih rezervisti u tenka JNA. Iz jednog od tenkova koji je bio opremljen razglasom zapovjednik se ultimativno obratio zaostaloj skupini gardista; “izlazi bre, ću te torpediram”. Tada smo vidjeli da se ne radi o pripadnicima JNA već četničkim rezervistima s jasnim obilježjima na kombinezonu i bradom do „pojasa“. Po izričaju zapovjednika tenkovske grupacije vidljivo je bilo kako se radi o „uvoznim“ četnicima iz okolice Leskovca, ili Pirota.
Zapovjednik bojne Tugomir Kuduz se odlučuje za pregovore, te se o tome konzultira sa zapovjednikom brigade. U komunikaciji sa zapovjednikom brigade, brigadirom Eduardom upoznaje ga sa stanjem na terenu. Bakarec je stupio u pregovore sa zapovjednikom vojarne JNA u Osijeku. Dogovoreno je povlačenje tenkova i rezervista nazad u vojarnu, što je rezultiralo i oslobađanjem gardista iz okruženja.

Kako napad na Tenje nije uspio cijela postrojba se vraća na Pampas.
Obrana Antunovca je preuzelo 25 dragovoljaca iz samostalnog voda Antunovac, a Antunovac iz zone odgovornosti 1. bojne dolazi u zonu odgovornosti 2 bojne 106. brigade. Zapovjedništvo 2. bojne 106. brigade se s Pampasa premješta u MZ Čepin, sa zonom odgovornosti na jugu: južna obilaznica – Poljoprivredni fakultet – Tufek – Brijest – Antunovac; na jugozapadu: zaposjesti položaje u selima Ivanovac, Ernestinovo, Čepin, Hrastin i Laslovo. Krajem srpnja zapovjednik 2. bataljuna/bojne Vlado Burić odlazi u 3. gardijsku brigadu ZNG (gbr). Zapovijedanje 2. bataljunom/bojnom 106. brigade ZNG preuzima Dubravko Pancić sa zamjenikom Željkom Kožulom.
Zapovjedništvo bataljuna/bojne seli se iz prostora MZ Čepin u Osijek (stara zgrada Osnovne škole Rade Končar) danas Osnovna škola Frana Krste Frankopana. Po zapovijedi zapovjedništva brigade formirane su nove postrojbe po mjesnim zajednicama, što je provedeno od 9. srpnja do 1. kolovoza 1991. godine. U gradu Osijeku i okolini u tadašnje 22 Mjesne zajednice formirane su desetine, vodovi i čete (satnije). Te Mjesne Zajednice su: 3 MZ u Čepinu, Čepinski Martinci, Vladislavci, Hrastin, Beketinci, Vuka, Antunovac, Ivanovac, Ernestinovo, Laslovo, Brijest i Nemetin, te gradske Mjesne zajednice: MZ Knez Domagoj, Nikola Šubić Zrinski, Knez Branimir, Donji Grad, Šećerana, Croatia, Zeleno Polje, 30. svibanj i Sjenjak.

Branitelji iz Antunovca i okolnih sela su 14. srpnja 1991. godine organizirani u 2. četu/satniju 2. bataljuna/bojne 106. brigade ZNG kojom zapovijeda Ilija Vučemilović-Alegić, a njegov zamjenik je Željko Zaterini, te logističar Marinko Ćorić. Zdenko Pongrac bio je zapovjednik 1. voda u Antunovcu, Gordan Prpić bio je zapovjednik 2. voda u Ivanovcu, Nenad Vidović bio je zapovjednik 3. voda u Ernestinovu, a zamjenik Ante Sesar, te od 13. 8. 1991. godine Zvonko Milas. Ladislav Kočiš bio je zapovjednik 4. voda u Laslovu, a zamjenik Rudolf Frančić, po njegovoj pogibiji Josip Pavišić. PD 2. čete vodi Ivan Šimić.

Priljevom novih branitelja 2. bataljun je brzo narastao izvan formacijom predviđenog broja vojnika, te se iz njegovog sastava se izdvajaju još dva bataljuna, i to: 3. bataljun na području Čepina, Čepinskih Martinaca, Beketinaca, Vuke, Vladislavaca i Hrastina, te 4. bataljun na području Antunovca, Ivanovca, Ernestinova i Lastova.

U popodnevnim satima 18. rujna počinje napad na vojno skladište LUG koje se nalazi između Čepina i Antunovca. Napad vodi vojna policija i čepinska satnija 106. brigade. U ispomoć dolazi tenk T-55 zarobljen tijekom osvajanja vojarne u Osijeku i posjeda položaj na cesti prema Ivanovcu kod pruge. Oko podneva 18. rujna iz pravca Tenje pored šume Rosinjače do Ekonomije Josipin Dvor krenula je oklopno-mehanizirana kolona (na prednjem tenku bila je bijela zastava), te otvaraju paljbu iz topova sa sjevera prema položajima Antunovačkih branitelja koji su do tada postali satnija. Tom prilikom pogođen je jedan kamion iz Ernestinovačke satnije koji se tu slučajno zateklo. Po noći 19. rujna u ranu zoru neprijatelj bježi iz skladišta LUG kanalima prema Antunovcu, a u skladište ulaze pripadnici čepinske satnije i vojne policije. Za vrijeme akcije vod Antunovačke satnije je blokirao pravac prema Antunovcu, a jedan je vod bio u pripremi za intervenciju na ekonomiji Novi Seleš.

Vojnici JNA koji su pobjegli iz skladišta lutali su kanalima. Njih 54 vojnika i zapovjednika uspjelo se neopaženo izvući iz skladišnog kompleksa, te su krenuli smjerom kanala Salaj prema Vladislavcima i dolaskom do Bobotskog kanala prema Ernestinovu nastavljaju dalje u pravcu Ćelija. Došavši do ispred šume Matica, uočavaju crte obrane naših postrojbi, te se vraćaju natrag tri kilometra do spojnog kanala prema Antunovcu i izbijaju u šumu između trafostanice Divoš i Ekonomije Novi Seleš. Nastavljaju pokret s vjerojatnom namjerom spajanja s neprijateljskim snagama u Tenji i to pravcem: Šuma - sabirni kanal ispred Ekonomije Stari Orlovnjak. Tijekom kretanja ovim pravcem uočili su ih mještani Antunovca dok su pretrčavali cestu. Antunovačka satnija koja je držala obranu prema Tenji brzim manevrom uspijeva posjesti položaje za izvođenje zasjede. Oko 13:00 neprijateljska grupa, ne sluteći da su otkriveni, ulazi u područje zasjede te se predaje uvidjevši besmislenost pružanja otpora. Osvojenim oružjem u LUG-u naoružavaju se mnoge postrojbe u Slavoniji, te jačaju i seoske postrojbe oko Osijeka.

Idućih dana Antunovac je branjen s juga i Istoka, a kroz njega su prolazili postrojbe koje su odlazile u ispomoć prema Laslovu. U obrani sela povremeno je sudjelovali i topništvo, kao i PZO postrojbe. Vod je branio i Orlovljak u čemu su povremeno imali ispomoć pojedinih postrojbi 106. brigade, voda sa Sjenjaka i drugih.
JNA je zauzela Orlovnjak 6. listopada bez otpora, nakon višednevnog granatiranja.

U jednom protunapadnom djelovanju bitnica B1 imala je uspjeha - onesposobila je centar veze neprijatelja u Tenji, skladište streljiva na farmi Orlovanjak i ekonomiji Seleš. Po potrebi su uzvraćali paljbu na neprijatelja stacioniranog u selu Sarvaš, Tenja, Antunovac, Ernestinovo, Bilje i Kopačevo. Jedan top postrojbe PZO 106. brigade bio je povremeno stacioniran na crti obrane u Selešu i Orlovnjaku koju je branio vod “Antunovačke satnije“ 2. bojne 106. br. ZNG. PZO je 21. kolovoza s pravca Tenjski Antunovac – Orlovnjak, blizu Seleša, djelovanje po utvrđenoj fortifikaciji u Tenji i po dva oklopna vozila koja su napredovala rubom šumarka iz Stare Tenje. Paljbene položaje

su zauzeli u horizontalnim silo-trenčevima na farmi negdje iza ponoći i čekali. Oko 04:30 otvorili su vatru prema neprijatelju, ali su odmah dobili i odgovor. Oko 05:00 primijećeno je kako neprijatelj izvlačili oštećeni transporter. Još jednom su djelovali s novog paljbenog položaja, te se odmah skrivaju. Ovaj postrojba PZO-a je ponovno djelovala 26. kolovoza u obrani Orlovnjaka kada neprijatelj napada oklopnim sredstvima i pješadijom uz prethodno avioizviđanje. U borbu su stupili u 13:30. S osnovnog položaja su ispalili 112 projektila, iz drugog oruđa 111, ukupno 223. time je napad odbijen bez gubitaka.
Topništvo OZ Osijek djelovalo je po dubini neprijatelja, te im tako nanosilo gubitke
Krajem rujna JNA I četnici dovlače nova pojačanja u ljudstvu I tehnici. Sve jači je pritisak na liniji Novo Tenje - Orlovnjak – Antunovac - Ernestinovo – Laslovo. Pod snažnim pritiskom agresora 106. brigada Hrvatske vojske povlači liniju obrane s farme Orlovnjak na staru pustaru Orlovnjak.

Antunovačka satnija je 25. 10. 1991. godine prebačena u 130. br. HV. U tu novu brigadu ušle su 3. i 4. pješačka bojna 106. brigade. Zapovjedništvo 130. brigade preuzima zonu odgovornosti: lijevo Široko polje – Brijest – Livana; desno: Laslovo – rijeka Vuka – Hrastin i zadaću: odlučnom obranom spriječiti prodor neprijatelja na smjerovima napada i slomiti mu napadnu moć najdalje do crte Antunovac – Ernestinovo – Paulin Dvor. Brigada treba aktivnim djelovanjem vezati što veće neprijateljske snage i spriječiti prodor na smjerovima Antunovac – Ivanovac – Čepin i Ernestinovo – Paulin Dvor – Vladislavci, te ga zaustaviti najdalje do crte Antunovac – Ivanovac – Paulin Dvor.

Uočena je i opasnost od neprijateljskog napadne odostraga, iz sela sa srpskom većinom između Čepina i Našica te da dođe do presijecanja ceste Osijek - Đakovo. Akcija čišćenja s više brigada je počela 20. 11. te je nakon dva dana zarobljen veliki broj pješačkog naoružanja i streljiva, znatne količine minobacačkih granata MB 60 i 82 mm, te sredstva veze vojnog porijekla.

Tijekom studenoga 1991. godine neprijatelj vrši snažne topničke napade te Antunovačka satnija 106. brigada napušta i srušenu farmu stari Orlovnjak 17. studenoga.

Napad na Ernestinovo i Seleš započeo je 20 studenoga. JNA i četnici su se noću privukli na početne položaje te su sa svitanjem krenuli naprijed. Kružna obrana oko Ernestinova i Antunovca nije postojala, iako su mjesec dana ranije dobili takvu zapovijed. U ranim jutarnjim satima 20. prosinca neprijatelj je topničkom vatrom djelovao široko po Ernestinovu, pustari Novi Seleš, selu Antunovac i Ivanovac, te prednjem kraju obrane grada Osijeka. Dok traje topnički napad kolona JNA tenkova i četnika dolaze od starog Orlovnjaka 1800 metara naprijed do križanja prema Antunovcu i Starom Selešu. Odatle jedna grupa odlazi lijevo 700 metara do prazne srušene pustare Stari Seleš, a ostali čekaju da prestane topnički napad na Antunovac i Novi Seleš kako bi krenuli 500 metara naprijed do te farme.

Čim je počeo topnički napad na farmu Novi Seleš zapovjednik odjeljenja angažiranog na pustari donosi odluku da se izvuče preostala tehnika, te da se povuče u Antunovac zajedno s preostalim djelatnicima IPK Osijek.
Ekonomija Novi Seleš je bila glavni punkt za obranu Antunova s juga, iz pravca Orlovnjaka. Nedostatak ovog položaja je bio što je farma okružena visokim kukuruzima, te je vidljivost prema naprijed bila samo cestom. Nikom nije palo na pamet da traktorima s tanjuračama noću uđu u table s kukuruzom, te potanjurati barem 200 metara ispred položaja. Naprotiv, vojno neiskusni vojnici su u kukuruzu vidjeli zaštitu od snajperista.  Na samom Novom Selešu je trebalo utvrditi drugu liniju obrane na kojoj su se trebali nalaziti vojnici u pripremi.

Čim su izvukli strojeve povukli su se u Antunovac. Prilikom topničkog napada i izvlačenja ljudi na pustari Novi Seleš nepoznata je sudbina dva djelatnika IPK-a Osijek, koji se nisu uspjeli na vrijeme povući te se vode kao nestali. Na pustari je ostao manji dio poljoprivrednih strojeva. Ubrzo nakon njihovog odlaska neprijatelj ulazi s tenkovskim postrojbama iz pravca pustara Orlovnjaka i Starog Seleša. Malo nakon toga postrojba PZO 106. brigade dolazi na položaj Rudine - Ivanovac, gdje su dočekani vatrom iz pješačkog oružja iz pravca sela Divoš i topničkom vatrom iz pravca Seleša. Tada dobivaju vijest da je Laslovo ostalo u okruženju, pao Seleš, pola Ernestinova i Antunovca. To je sve bilo točno osim da je pao i dio Antunovca. Otvaraju vatru u pravcu nekih objekata u Divošu koje su zaposjeli četnici. Nakon toga se povlače do "Luga" gdje vrše popunu streljiva, te dobivaju zapovijed za odlazak u pravcu trafostanice u trokutu Antunovac - Ernestinovo - Ivanovac, s ciljem otvaranja vatre u pravcu "Vrbik" iz kojega djeluje topništvo. Otvaraju vatru iz oba PAT-a, a tada nastaje pakao. Neprijatelj topničkom vatrom zasipa cijeli potez te pogiba Franjo Lovković. Uokolo je bilo više poginulih i ranjenih i iz drugih postrojbi.

Padom Ernestinova i Seleša JNA Topnički divizion je zaposjeo vatreni položaj na području pustare između Starog Seleša i Novog Seleša.
Neposredno po saznanju o načinu zauzimanja pustare Novi Seleš, zapovjednik 106. br. HV izdaje naredbu 1./106. br. HV da tijekom prijepodneva pokuša vratiti pustaru. Sve tri satnije pokušale su borbeno prodrijeti na pustaru u dva navrata, ali bez uspjeha, te su se povukli u Osijek. Vrijeme je bilo vrlo hladno, a kanali s desne strane ceste kuda su krenuli u napad bili su puni vode. U ovom trenutku dok se neprijatelj još nije ukopao napad je mogao biti uspješan da se kroz kanale i kukuruze izvršilo izviđanje točnog položaja pojedinih tenkova i oklopnjaka, te da se krenulo lijevom stranom kroz kanale i zašlo protivniku s leđa, ciljano jedna protuoklopna grupa na svaki oklopnjak. Tijekom noći protivnici su se dobro ukopali na samoj farmi, te lijevo od nje i iza stotinjak metara od nje, te su daljnji napadi bili beskorisni.

Idući dan 21. 11. Zapovjedništvo OG Osijek oko 15:00 donosi odluku o poduzimanju kontranapada. Na temeju pisane zapovijedi održan je sastanak sa zapovjednicima postrojbi i borbenih grupa snage ojačane satnije i to: 1. i 2./106. br. HV, 1./160. br. HV, i satnija PP B. Manastir, opremljene protuoklopnim sredstvima. Na polaznim položajima trebali su biti u 4 sata i koordiniranim napadom, kojem je trebala prethoditi topnička priprema u 04:30, uništiti neprijatelja i povratiti pustaru Novi Seleš.

Iz 106. brigadu u oslobađanje Novog Seleša u rubne kuće prema Novom Selešu dolazi 27 pripadnika voda Knez Domagoj sa stadiona i 20 sa Sjenjaka. Smjestili su se na rubni dio Antunovca prema Novom Selešu koje je neprijatelj prethodni dan zauzeo i tu smjestio topnički divizion. Satnija iz Čepina je trebala doći iz Ivanovca preko trafostanice, a satnija 1. bojne 106. brigade iz Antunovca glavnom cestom prema Selešu. Navečer u 22.15 sat idu u napad na Seleš, istovremeno s početkom našeg napada na Ernestinovo i Divoš. Prešavši kanal pun vode i kroz kukuruz su prišli Novom Selešu na pedesetak metara te zalegli u nekakav kanal. Tu su čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad, pa da i oni krenu dalje. Kako nisu čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali su u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, nakon čega su se vratili na početne položaje u rubne kuće. Pred jutro protivnici su se privukli u kanal 70 metara ispred te je borba trajala oko 2 sata. Tek kada su zasuti tromblonima i zoljama povukli su se.
Oko podneva 22. 11. stigla je nova zapovijed za napad koji je trebao krenuti u isto vrijeme kada je i 3. brg. krenula u napad na Ernestinovo. Zapovjednik grupe je s vojnicima iz voda Knez Domagoj i Sjenjak ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuli su u napad lijevom stranom, pa su se kroz kukuruze privukli Selešu. Približivši se dvorištu, došli su do dimnjaka gdje su primijećeni. Počeli su se paliti motori tenkova i oklopnjaka: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema starom Selešu i tri jugoistočno iza leđa. Nakon što su ispalili sva protuoklopna sredstva koja su imali sa sobom povukli su se kroz kukuruze u Antunovac. Prilikom povlačenja dvojica vojnika su poginula od protivničke minobacačke granate, teško je ranjeno 8 vojnika, te nekoliko lakše. Većina ranjenih je ranjena od pješačke čete koja je raspoređena u strijelce iz pravca Orlovnjaka krenuli prema Antunovcu kako bi Seleš odsjekli od Antunovca i tako opkolili grupu koja je napadala Seleš. I u ovom napadu dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu ni krenule u napad.
Sljedećeg dana 23. 11. novi pripadnici 106. sa Stadiona i Sjenjaka su dobili zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su čekali napad, pa su pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati pedesetak novih vojnika je krenulo u napad kroz kanale. Jedno odjeljenje sa stadiona je krenulo kroz kanale prema Orlovnjaku radi bočne zaštite, interventni vod 2. bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a drugo odjeljenja odjeljenjem istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Svi su zalegli, a svaki pokušaj kretanja - novi rafal. Tu su ležali dok nije pao mrak.

Vrativši se u bazu, doznali su kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo. U ovim napadima na Novi Seleš 106. brigada je imala 4 poginulih, 8 teško ranjenih i desetak lakše ranjenih.
Razmatrajući nastalu situaciju ZOG Osijek donosi odluku o prekidu operacije i izvlačenju postrojbi, jer je procijenjeno kako se bez djelovanja iz pravca udara 1./106. ne bi mogao uništiti neprijatelj i zauzeti pustara, a mogući su i veliki gubitci u ljudstvu.
Također, izostala je dogovorena topnička potpora po neprijatelju od MAD-a 122. br. HV.
I ovom prilikom se pokazalo kako neprijatelj vrlo lako iznenadnim ulaska tenkova u naseljeno mjesto i dobrom topničkom pripremom osvaja mjesto po mjesto, te dolazi do izražaja nedostatak kvalitetnog protuoklopnog oružja.

Nakon pada Novog Seleša obrana Antunovca se najčešće temeljila na boravku vojnika po kućama.
S južne strane su se smjestili u rubne kuće prema Selešu uz cestu.
Na istočnoj strani prema Tenji, na poljskom putu koji je od Tenja vodio u sami centar Antunovca nalazila su se dva punkta. Najistureniji punkt je bio na pustari Široko Polje, 2 kilometra istočno od centra Antunovca, a okolo kukuruzi. Oko 500 metra naprijed nalazio se duboki kanal ispred kojeg je bila čistina, ali smjestiti položaj na ovom mjestu vojnicima nije odgovaralo radi toga što ih tu kukuruzi nisu štitili od pogleda pa bi na njih mogli djelovati snajperisti iz 2. kilometra udaljenog Tenja. Na ovom punktu izmjenjivali su se branitelji Antunovca s različitim satnijama i vodovima iz 106. brigade. Kada su desetak dana kasnije tenkovi prošli pokraj njih mogli su ih samo čuti, ali ne i vidjeti. Drugi punkt kilometar bliže Antunovcu bio je u podrumu nove kuće uz sami put. Ispred ove kuće i lijevo od nje bili su kukuruzi, a otvoren vidik je bio samo desno prema Orlovnjaku. S ovog punkta vojnici su se mogli braniti samo da su prekopali samu cestu, dobro ukopali mine u zemlju stotinjak metara ispred, te protuoklopnu pješačku grupu postavili u taj rov. Tako bi mogli vidjeli tenkove koji su ovim putem uši u Antunovac. Svi ostali obrambeni punktovi Antunovca su postavljeni u rubnim kućama prema kukuruzištima gdje su se mogli braniti samo od četničke pješadije, kada se dovoljno približe da ih vide. Na sjevernoj strani Antunovca nije postojala nikakva obrana, iako su ranije dobili zapovijed za organiziranje kružne obrane.

Kako bi Antunovac odsjekli od Ivanovca 27. studenoga 1991. četnici i JNA su žestoko napali Paulin Dvor, kako bi odatle okružili Ivanovac i Antunovac. Kod Paulin Dvora prvu crtu obrane na nasipu ispred sela držali su pripadnici 1. bojne 101. brigade, ojačani pripadnicima 1. samostalne satnije Podsused, 1. bojne 130. brigade, te vodom HOS-a iz Osijeka. Napad je započeo u ranim jutarnjim satima s ciljem zauzimanja mosta između Ernestinova i Paulin Dvora kako bi se omogućio proboj oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu prema Paulin Dvoru.
Nakon što su neutralizirani, pobunjeni Srbi i JNA poduzeli su dva nova tenkovsko-pješačka napada jedan za drugim, koje su branitelji Paulin Dvora uspješno odbili. Zbog velikih gubitaka u ljudstvu tijekom bojnih djelovanja na nasipu i od hrvatskog topništva koje je djelovalo po ciljevima u njihovoj dubini, pobunjeni Srbi i JNA otvorili su žestoku topničku vatru. U samo desetak minuta na područje Paulin Dvora, Hrastina i Vladislavaca palo je više od 1.000 granata. Nakon toga je uslijedio novi tenkovsko pješački napad. U ovoj bitci HOS- ovci su držali pumparnicu na Bobotskom kanalu. U sat vremena borbe, uz devet poginulih pripadnika 101. brigade poginula su i dva hosovca, Darko Matković i Ivica Benaković. Jedan hosovac je zoljom pogodio jedan T55, nakon čega je jedan BST 101. brigade s Paulin dvora pogodio drugi tenk koji se kretao u napad. Juriš rezervista JNA na ovom punktu hosovci su odbili s pedesetak ručnih bombi, više tromblona i snažnom puščanom vatrom. Ovaj vod HOS-a je nakon ove bitke 27. 11. 1991. formacijski ušao u Donjogradsku satniju 2. bojne 106. brigade. Nakon što je BsT 1. bojne uništio neprijateljski tenk T-55 napad je zaustavljen, a pobunjeni Srbi i JNA povlače se na početne položaje. Tijekom sukoba, uglavnom od topničke i tenkovske vatre, poginula su devetorica pripadnika 1. bojne 101. brigade, dok su petnaestorica ranjena. Pojedine položaje u Antunovcu brane i pojedini vodovi iz 106. brigade, a u rovove nekoliko dana dolaze i pripadnici bojne Frankopan pod zapovjedništvom Mladena Mikolčevića.
Nakon ovog neuspjelog pokušaja proboja, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su svakodnevne topničke napade po prvoj crti obrane postrojbi brigade, da bi ujutro 4. prosinca 1991. poduzeli novi tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor, gdje su prvu crtu obrane držali pripadnici 3. satnije 3. bojne 101. brigade.
Taj dan Zapovjednik OZ Karl Gorinšek svojim zapovijedima OP. br. 38. od 4. prosinca poslao je 1/3.A brigade na područje Županje kako bi spriječili možebitni desant Tuzlanskog korpusa preko Save. Umjesto 3. A brigade na položaje oko Ivanovca dovodi 132. i dijelove 107. brigade koje podređuje Zagrebačkoj 101. brigadi. Lokalnoj 130. brigadi naređuje se odlazak u Beketince na oporavak nakon velikih gubitaka, s tim da se trebaju oporaviti do 9. prosinca. Prvi bataljun 130. brigade iz Čepina i Antunovca pod zapovjedništvom Slobodna Tolja to odbijaju i ostaju u svojim mjestima.
Pod otkriIjem magle (vidljivost je bila svega 30-ak metara) pješaštvo i tenkovi neprijatelja uspjeli su se približiti položajima branitelja i rasporediti oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, otkuda vatreno djeluju. Nakon što su pripadnici 3. bojne pogodili i onesposobili jedan tenk T-55 napad je zaustavljen. Tijekom cjelodnevnog boja pobunjeni Srbi i JNA pokušali su nekoliko puta probiti crtu obrane, ali su se morali povući izloženi udarima hrvatskog topništva.

Idućeg dana počinje napad na Antunovac iz pravca Tenja puno većim snagama. S ove strane ključna točka za obranu Antunovca je bila kota Drvaruša koja se nalazi istočno od Antunovca 600 metara zapadno od depresije Rosinjska bara u kojoj je posađena šuma topola za potrebe tvornice šibica, nazvana šuma Rosinjača. Udaljenost Drvaruše od puta prema Antunovcu je 1 km na jug, do samog Antunovca kao i do pustare Josipin Dvor udaljenost je oko 2 km. Kota Drvaruša sa nadmorskom visinom 91,5 je oko 3 metra viša od Rosinjske bare i ispred nje je bilo polje polegle pšenice, te se s tog mjesta odlično vidjela prtena cesta od Tenja prema centru Antunovca, kojim su kasnije tenkovi JNA ušli u Antunovac. Ovaj poljski put s nadmorskom visinom 90 metara odlično se vidio s Drvaruše, a odlično se vidjela i 3. km udaljena cesta Orlovnjak - Stari Orlovnjak s nadmorskom visinom 89 metara, kojim su se kretali tenkovi na putu prema Novom Selešu. Dobro ukopana dva BST-a na ovom mjestu mogli su spriječiti prolazak tenkova ovim putem prema Antunovcu, a dobro ukopano odjeljenje maljutkaša moglo je spriječiti i kretanje cestom Orlovnjak – Stari Orlovnjak.
Međutim, na ovoj lokaciji nije bilo nikoga. Tu je bila linija dodira između 106. brigade i 130. brigade, a zonu podjele odgovornosti upravo na ovom mjestu mogao je odrediti samo zapovjednik OZ Osijek Karlo Gorinšek.

U samoj šumi Rosinjača bila su tri voda iz dvije različite bojne 106. brigade bez zajedničkog zapovjednika. Pojačano držanje ove šume zapovjedio je zapovjednik OZ Osijek Karlo Gorinšek, što je zapovjednik 106. brigade Eduard Bakarec proslijedio na 2. bojnu i 5. bojnu. Svi koji su u JNA pažljivo pratili obuku znali su kako se u depresijama drže minobacačke i haubičke postrojbe, kako bi ih neprijatelj teže uočio, a kako se protuoklopne i protupješačke postrojbe drže na povišenim kotama.
Vojnici su na Rosinjaču upućeni kako bi se dobro ukopali, spriječili opkoljavanje Tenja s desne strane, te spriječili komunikaciju poljskim putem između Tenja i Antunovca. Ovaj zadatak oni nisu mogli izvršiti zato što je ispred šume i lijevo od nje bio visoki neobrani kukuruz, te oni cestu ispred nisu mogli ni vidjeli. Kukuruz je bio i lijevo od njih tako da su od Tenja vidjeli samo krovove kuća. Ukopati su se mogli samo plitko zato što je na pola metra izbijala podzemna voda. Tenkove koji bi pokušali proći pokraj njih na samo 100 metara udaljenosti mogli bi čuti, ali ne i vidjeti.

Kada su četnici i JNA 5. prosinca krenuli u veliki napad na cijelu južnu stranu Osijeka jedna oklopno mehanizirana kolona podržana pješadijom krenula je iz Starog Tenja na Novo Tenje. Druga kolona je krenula u napad prema Nemetinu. Treća kolona je iz Novog Seleša krenula prema južnom ulasku u Antunovac. Četvrta kolona je iz Starog Tenja krenula poljskim putem prema centru Antunovca, gdje ih je dočekao vrlo slab otpor. Pri tome se jedan dio ove kolone, dva oklopna voda i jedna pješačka satnija odvojio i krenulo desno prema šumi Rosinjača. Ova šuma je 600 metara sjeverno od puta koji su tenkovi išli prema Antunovcu, te oko 800 metara od Tenja. Dok je trajao topnički napad na sve naše položaje kroz kukuruze su tenkovi i oklopnjaci prišli šumi. Kad se gusta magla počela dizati topnička i minobacačka vatra je prestala, te su oklopnjaci sa strane i pješaci odnaprijed krenuli i pregazili branitelje iz Retfale.

U ovome napadu na cijelu južnu crtu obrane Osijeka sudjelovale su snažne oklopno-mehanizirane postrojbe JNA potpomognute pješačkim brigadama, snagama TO s okupiranih područja te mobiliziranim postrojbama iz Vojvodine u kojima su bili i prisilno mobilizirani Hrvati i Mađari.

U Rosinjači je bilo smješten vod iz 1. satnija 2. bataljuna 106. br. HV (Sjenjak) na istočnom dijelu šume, te 2. satnija 3. bataljuna 106. br. HV (Sveti Rok, Filipovica i Bosutsko naselje) - zapadni dio šume Rosinjača. Pojačana topnička vatra je počela u predvečerje, 4. prosinca, na Novo Tenje, Tufek i Policer. Od te topničke vatre u novoj Tenji te večeri imaju gubitke od desetak ranjenih i četiri poginula. Branitelji satnije Sjenjak

s lijeve strane šume su se povukli čim su vidjeli kako se ne mogu boriti protiv oklopa koji dolazi kroz kukuruze. Uslijed snažnih topničkih napada na šumu granate su se aktivirale na krošnjama drveća, te su kosile sve ispod sebe. Radi toga se vojnici ispod nisu mogli slobodno kretati, a nije bilo ni zajedničkog zapovjednika koji bi im to naredio. Svaki vod je imao svog zapovjednika, a nitko nije zapovijedao čitavim položajem. Jedan dio vojnika se uspio izvući, a 16 ih je poginulo.

Nakon što su pregazili Rosinjaču veći dio tenkovske kolone je s Rosinjače krenuo prema pustari Josipin Dvor odakle su izbili na cestu između Osijeka i Antunovca, te ušli u Antunovac i sa sjeverne strane. Josipin Dvor je farma do koje su svaki dan kamionima dolazili vodovi iz Retfale, Filipovice i Bosutskog naselja, te su odavde pješke išli na položaje u Rosinjači. Pri tome su svaki dan prolazili kotu Drvaruša i nije im palo na pamet da se tu trebaju ukopati. Dobili su zapovijed za držanje šume i zapovijedi su se slijepo držali, ne razmišljajući o vlastitom životu. Pobijedio ih je „general kukuruz” o kojem nisu ni razmišljali. A taj „general” se kao i kod Ernestinova 15 dana ranije pokazao kao vrlo opak protivnik. Protivnik kojeg ne možeš vidjeti ni na topografskim kartama ni na avio snimkama. Možeš ga uočiti jedino zapovjednim izviđanjem, što u Osječkoj operativnoj zoni nisu imali običaj raditi.

Dok tenkovi ulaze u Antunovac s istoka druga kolona vrši tenkovski napad na isturene punktove 1. s 3/ 130. br. HV postavljene prema Novom Selešu. Oni se izvlače prema Antunovcu i Ivanovcu.
Iako su izvršena zaprečivanja MeS-om, tenkovi M-84 prolaze kroz zapreku bez ikakvih poteškoća i uz kontinuiranu paljbu po braniteljima polako napreduju. Cesta kojom su išli tenkovi bila je s obje strane okružena kukuruzima i obrana se mogla temeljiti samo na jakoj protuoklopnoj pješačkoj postrojbi smještenoj na samoj cesti. Moglo se prekopati cestu i protuoklopnu pješačku grupu staviti u rov na samoj cesti, a ispred mine ukopati u samu cestu. To je bio jedini način da se zaustave tenkovi s južne strane.
Treći pravac napada sa sjevera izvršila je kolona koja je pregazila naše snage u Rosinjači, te prošla kroz Josipin Dvor odakle su se malobrojni branitelji s Brijesta povukli bez borbe. Pri ulasku u Antunovac sa sjeverne strane naišli su na 2. bojna, ojačanu 3. satnijom 4. bojne 101. Zagrebačke brigade, koji su bili raspoređeni s Antunovčanima. Napad sa sjeverne strane bilo je potpuno iznenađenje za pripadnike 3. satnije 4. bojne 101. brigade na lijevom krilu obrane, te se oni povlače poljima prema Čepinu i Brijestu. Neprijateljski tenkovi i pješaštvo su prodrli kilometar duboko u područje Antunovca te iznenadili i Zapovjedništvo 2. bojne 101. brigade.
Uslijed prodora neprijatelja u središte sela i razdvajanja snaga branitelja na dva dijela, te nedostatka protuoklopnih sredstava i nedolaska obećanih pojačanja, zapovjednik 2. bojne 101. brigade je zapovjedio povlačenje iz Antunovca, prema Ivanovcu. Antunovac su u kasnim popodnevnim satima 5. prosinca 1991. zauzele snage JNA i pobunjenih Srba.
Tijekom napada Antunovački branitelji su zvali zapovjednika čepinske bojne 130. brigade Slobodana Tolja u pomoć, ali je to zapovjednik brigade Nikola Huđin zabranio. Unatoč tome Tolj je samoinicijativni uspio poslati jednu satniju u Antunovac, ali bilo je kasno. Antunovac je već pao. Ovo je zapovjedniku 130. brigade Nikoli Huđinu bila druga velika greška koju je lako prepoznati kao sabotažu, te je smijenjen, a zapovjednik brigade postaje Živko Mijić.

U samom Antunovcu poginulo je 8 vojnika, 11 ranjeno, 2 su nestala iz 130. br. HV. 106. brigada je imala 2 poginula i 4 ranjena pripadnika., dok je 160. br. HV imala 1 poginulog i 3 ranjena.

Nakon pada Antunovca u Zapovjedništvu OZ Osijek je zaključeno kako se za efikasniju obranu mjesta moramo dobro ukopati, kako na prednjem kraju tako i po dubini. Osobito je potrebno dobro se pripremiti za topničku pripremu na prednjem kraju, izgraditi skloništa i što manje ljudi imati na otvorenom, budući da je većina pripadnika poginula na otvorenom prilikom ulaska u Antunovac.
Nadalje, u ovoj akciji je vidljivo kako se u obrani mjesta mora imati jedno zajedničko zapovjedništvo koje će koordinirati rad svih postrojbi, a ne da pojedine dijelove mjesta brane pojedine postrojbe sa strane koje ne znaju ni tko im je lijevo a tko desno.

Nova crta obrane uspostavlja se na pričuvnim položajima duž crte Kolođvar – Ivanovački salaš – Ivanovac – Rudine - Lateralni kanal – pustara Paulin Dvor.

Nakon pada Antunovca Zapovjednik 1. OZ daje zapovijed 3. A br. ZNG o provedbi napada na Antunovac u cilju odbacivanja neprijateljskih postrojbi, oslobađanja samog mjesta i stvaranja povoljnih uvjeta za daljnja napadna djelovanja prema Tenji i Ernestinovu čime bi se stabilizirao južni dio obrane grada Osijeka, a postrojbama u neposrednom dodiru s neprijateljem omogućila konsolidacija stanja, pregrupiranje i ponovna uspostava crte obrane.
Naše snage
Sukladno odluci o provedbi napada zapovjednici satnija raspoređuju postrojbe na planiranim pravcima napada:
- 1. ps/3. A br. ZNG raspoređena je na pravcu napada Ivanovac – Veliki pašnjak;
- 3. ps/3. A br. ZNG raspoređena je na pravcu napada Ivanovac – željeznička pruga Osijek – Vinkovci;
- 2. ps/3. A br. ZNG zauzela je položaj prema Divošu;
- bitnica MB 120 mm/3. A br. ZNG zaposjela je paljbeni položaj na ulasku iz pravca Čepina u Ivanovac s desne strane;
- dijelovi 101. br. HV i 130. br. HV;
- druga linija obrane 1./132. br. HV s oklopnom satnijom i baterijom VBR-a, po dubini Ivanovca i Vladislavaca.

Raspored snaga neprijatelja
- protuoklopni odred bio je raspoređen na prilazima Antunovca iz pravca Osijeka,
- tenkovska satnija bila je raspoređena po vodovima na izlazu iz mjesta prema Osijeku i selu Divoš.
- jedan vod se nalazi na pustari Stari Seleš kao pričuva, bitnica MB nalazila se na području pustare Novi Seleš, topnički divizion bio je raspoređen na prostoru pustare Stari Seleš – Bricin bunar – pustare Stari Orlovnjak.

Cilj napadnog djelovanja bio je ne dozvoliti neprijatelju organizaciju obrane, te iznenadnom akcijom napasti neprijatelja, osloboditi Antunovac i omogućiti uvođenje novih snaga radi nastavka napadnih djelovanja prema Tenji i Ernestinovu.
Na osnovu uputa zapovjednika 1. pb 3.A br. ZNG izvršila je napad s početkom u 6:00 7. prosinca iz dva pravca:
- 1. ps pravcem Ivanovac – Veliki pašnjak – željeznička stanica;
- 3. ps pravcem Ivanovac – groblje – nogometno igralište u Antunovcu.

Radi osiguranja desnog boka napada zapovjednik 1. pb 3 A br. ZNG-a šalje u mjesto Divoš 2. ps, jer je bilo napušteno od strane postrojbe koja ga je do tada branila, sa zadaćom organizacije obrane i utvrđivanja položaja, te da spriječi svaki upad postrojbi neprijatelja u mjesto i time osigura desni bok napada.
Pod okriljem noći 1. i 3. satnija uspjele su se približiti neprijatelju preko polja koristeći mrežu vodnih kanala. 3. ps uspjela je zauzeti položaje u visini željezničke pruge nasuprot nogometnom igralištu, ali 1. ps otkrivena je na prilazu prvim kućama prije nego je zaposjela povoljne položaje. Neprijatelj je otvorio snažnu pješačku paljbu po 1. ps koju uskoro podupire i jaka topnička paljba.
Zbog snažne neprijateljske vatre, kao i nemogućnosti djelovanja snaga 101. br. HV i 1./130. br. HV ne mogu doći na dogovorene položaje, te se snage 1. i 3. ps postupno izvlače na polazne položaje u Ivanovac. Tijekom borbenih djelovanja postrojbe 3. br. ZNG imale su 3 ranjena pripadnika.

Na osnovu neuspjeha napada zaključeno je kako je topnička potpora djelovanjem samo jedne bitnice MB 120 mm je nedostatna, te kako bez jakog topničkog djelovanja na uređene neprijateljske položaje koje se osim dobro naoružanog pješaštva brani neposrednim djelovanjem i oklopnom borbenom tehnikom i topništvom, te nije moguće ostvariti uspješna napadna djelovanja.
Također se zaključuje kako je potrebna bolja koordinacije u planiranju i nadzoru napadnih akcija zbog sinkronizacije djelovanja, kao i sprječavanja gubitaka od mogućeg borbenog djelovanja po vlastitim snagama.

Iduće dvije noći male grupe branitelja Antunovca su upadali u Antunovac i u direktnoj borbi četnicima koji su pljačkali kuće nanijeli velike gubitke. Radi toga oni bježe u Antunovac, a zapovjednik brigade u transporter stavlja cijelo zapovjedništvo i kako bi ohrabrio četnike kreće s Orlovnjaka prema Antunovcu. Oklopnjak nailazi na trostruku protuoklopnu minu pri čemu je poginulo svih 17 oficira i 10 vojnika. Brigada se raspada, a u Antunovac dolaze četnički dragovoljci iz Srbije.