Bitka za Baranju

Bitka za Baranju
74
0
0

U Baranji na izborima su pobijedili "socijalisti". Međutim već u lipnju, nakon konstituiranja na drugoj sjednici Općinskog vijeća, istu napuštaju dva vijećnika HDZ-a. Odmah nakon toga dolazi do raspada Skupštine kada se odvajaju vijećnici hrvatske nacionalnosti te vijećnici srpske nacionalnosti, a ostali neutralni, koji su bili u manjini, nisu bili niti za jednu opciju. Dolazi do izvanrednih izbora i do novog preslagivanja vlasti. Počinje "vruća jesen" i u svim mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom osnivaju se ogranci HDZ-a (Duboševica, Čeminac, Kozarac, Bilje, Mece), dok se u mjestima s pretežito srpskim stanovništvom osnivaju ogranci SDS-a (Jagodnjak, Darda i Kneževi Vinogradi).

Budući da je u Baranji većinsko hrvatsko stanovništvo (od 54.550 stanovnika ima ih oko 43%) od jeseni 1990. godine. Hrvati žele kompletnu političku i gospodarsku vlast jer su bili bez rukovodećih mjesta i raspoređeni na slabije plaćene poslove bez obzira na stručnu spremu.

Do konca 1990. i po svim hrvatskim mjestima u Baranji formiraju se nenaoružane postrojbe Narodne zaštite koje kasnije postaju nenaoružane postrojbe Zbora narodne garde, veličine su 30-80 pripadnika, a u tome se najviše ističu mjesta koja su naseljena Hrvatima iz Međimurja, Zagorja, Dalmacije, (Kozarac, Čeminac, Petlovac, Mece, Bilje, Popovac), a postrojbe ZNG-a se ustrojavaju i u mjestima Draž, Gajić, Branjin Vrh, Baranjsko Petrovo Selo. Mađarsko stanovništvo iz Kopačeva, Vardarca i. Batine najčešće se priključuju hrvatskoj demokratskoj opciji. Stanovnici naoružati lovačkim i trofejnim naoružanjem pokušavaju štititi svoja mjesta i žitna polja, ali Srbi su imali puno više oružja. Ustrojena je i pričuvna postrojba Policije veličine bojne u kojoj su Hrvati zastupljeni u većini prvi put od 1946. godine. Postrojba je naoružana lakim pješačkim naoružanjem koje se nalazi uskladišteno u prostoru policije Beli Manastir, što se kasnije pokazalo kao velika greška. U travnju 1991. godine osječka policijska uprava oduzma ovo naoružanje i odvozi ga u Osijek s obrazloženjem da bi se spriječili eventualni međunacionalni sukoba.

Po zapovijedi ministra Boljkovca, a pod objašnjenjem spriječavanja incidenata i osječkim pričuvnim policajcima se pokušalo oduzeti oružje koje oni nisu držali u skladištima već kod kuće, te ga nisu željeli predati. Većina aktivnih policajaca koja je u Osijeku pokušali pričuvnicima oduzeti oružje čula je često samo riječ; “mrš”. Razlika u postupanju nastala je već kod osnivanja ogranaka HDZ-a. Za osnivanje ogranaka HDZ-a u Baranji bio je zadužen Ivan Vekić koji je prije izbora na tome vrlo malo radio. Tek nakon izbora se aktivirao. Na vodeće položaje gurao je najčešće starije ljude iz Maspoka koji su uplašeni doživljenim postupali vrlo oprezno, te nisu pokazivali inicijativu i sklonost riziku. Najvažnije im je bilo da svaki potez bude pokriven naredbom “odozgo”. Za razliku od Vekića, na Osječkom području lokalne lidere po mjesnim zajednicama birao je Branimir Glavaš koji je odabirao mlađe energičnije ljude koji su bili spremni na samoinicijativu i često veliki rizik. Takvi su znali često pogriješiti, ali su na osnovu vlastitih grešaka znali brzo i učiti. Zahvaljujući takvoj razlici u izboru loklanih lidera baranjci su vratili oružje u PU, čak i oni koji su oružje dobili osobno od Glavaša već koncem 1990. godine.

Radi oduzimanja oružja i hrvatsko i mađarsko stanovništvo gubi sigurnost, a Srbi se i dalje naoružavaju oružjem iz AP Vojvodine u koju se kamionima hrvatskih poduzeća odvoze žitarice i ostala roba, dok se pod okriljem noći, u hladnjačama i pod ceradama noću oružje dovozi do Srpskih kuća.

Pod parolom "Baranja oaza mira" i u zadaći "očuvanja mira" JNA preuzima ulogu mirotvorca, pa je već 2. svibnja 1991. godine na most u Batinu došlo šest tenkova iz sastava Novosadskog korpusa kako bi zaštitili most od eventualne blokada ili miniranja. Prije toga, Branimir Glavaš je predlagao miniranje mosta, ali je predsjednik vlade Josip Manolić to spriječio. Nakon nekoliko dana dolaskom novih tenkova napustili su most na Dunavu i zauzeli dominantnu točku na brijegu iznad sela, te demonstrirajući silu zauzeli položaje u poljima pšenice. Baranjski dragovoljci nisu imali protuoklopnog oružja, te se nisu mogli suprostaviti. Time je počela tiha okupacija Baranje. Uz tenkove po naseljenim mjestima bili su vojni ročnici, dok su po poljima u rovovima bili rezervisti iz Srbije.

Predsjednik MZ Batina ponudio je predstavnicima JNA i rezervistima gledanje filmova u mjesnom kinu i kulturno - umjetnički program s mještanima kako bi pokazao dobru volju i gostoprimstvo, ali su oni sve odbili. Kao razlog su naveli mjere sigurnosti i opreza prema “ustašama”.

Bez obzira na prijetnju koju osjeća od “Jugoslovenske armije”, hrvatsko i ostalo nesrpsko pučanstvo organizira prvu proslavu obljetnice Dana državnosti po baranjskim mjestima uz razna kulturno-umjetnička i sportska događanja 30. svibnja 1991. godine, ali s osjećanjem gorčine i sjećanjem na poginulog Josipa Jovića na Plitvičkim jezerima i redarstvenike poginule u Borovu selu. Krajem svibnja, baranjski Srbi organiziraju odlazak nekoliko autobusa žena s djecom i pod geslom ugroženost u Hrvatskoj Baranji. Odlaze u Vojvodinu u okolicu Sombora, a vraćaju se nakon dva tjedna da bi djeca primila školske svjedodžbe po završetku školske godine.

Početkom lipnja dodatne snage Novosadskog korpus izlazi iz vojarni i postupno kreću prema Baranji i Vukovaru.

Nakon bjega civila stanje postaje sve zategnutije. Od rujna 1990. za obranu grada Bijelog Manastira ustrojena je satnija IV. PP B. Manastir sa zapovjednikom Antom Prgometom.

Dok se po noći čuvaju sela i žitna polja, po danu se zida i žanje. A onda iznenada i nepozvano u Baranju 3. srpnja 1991. godine ulazi oko 100 tenkova i samohotki iz sastava 12. novosadskog korpusa JNA potpomognutih rezervistima i četnicima. Izvirivali su iz kamiona prikrivenih ceradama, s bradama do trideset centimetara, držeći tri prsta u zraku i pokazujući cijevi pješačkog naoružanja. Njima se odmah priključuju lokalni Srbi koji su ih dočekali već u selu Batina. Od Batine do Belog Manastira nitko ih nije ni pokušao zaustaviti. Nije se imalo ni protuoklopnog oružja, niti protuoklopnih mina.


 

JNA s oko 4000 srbočetnika stavlja na stranu “ugroženoga” srpskoga življa, te demonstriraju silu vozeći se oklopnjacima i sijući strah po hrvatskim selima. Počeli su topnički i pješački napadi na hrvatska sela a otpor Hrvata i Mađara bio je vrlo slab jer nije bilo protuoklopnog naoružanja.

Nakon neuspješne bitke za oslobađanje Tenji od 7. srpnja, 1. pješačka bojna dobila je zonu odgovornosti na lijevoj strani Drave; Zoološki vrt – nasip oko Tvrđavice – željeznička pruga Osijek-Beli Manastir – cesta Osijek - Bilje – nasip oko Podravlja do rijeke Drave. Zapovjedništvu 106. brigade je bilo jasno kako se JNA može iznenada pojaviti na lijevoj obali rijeke Drave, te su dio svojih snaga prebacili na ova rubna baranjska naselja koja su u stvarnosti postali rubna osječka naselja. Ove položaje preuzima 1. pješačka bojna brani odakle povremeno pojedini vodovi odlaze na ispomoć u obrani Tenja, Tenjskog Antunovca i Laslova. Uskoro i jedinice veze 106. brigade povezuje položaje.

Sredinom kolovoza Hrvatima i ostalom nesrpskom pučanstvu postaje jsno kako moraju spasiti obitelji te mala djeca sa ženama odlaze organizirano diljem Hrvatske, a najviše u hotele na Jadran u organizaciji Crvenog križa i mjesnih vlasti. Prognano je 25.000 - 27.000 stanovnika ili 50 % u odnosu na broj od 54.550. Puno je ljudi izbjeglo s vrećicom ili bez ičega. Domaći Srbi i došljaci tada su počeli pljačkati napuštene domove. Samo u Međimurje do nove 1991. godine broji 3.300 baranjskih prognanika a veliki ih je broj u Zagrebu, Dalmaciji i Istri. Dio prognanika raselio se u Mađarsku, Njemačku, Austriju ili Kanadu. U tim odlascima autobusima, vlakovima i automobilima bilo je puno maloljetne djece koja su se u Baranju vratii tek kao odrasli ljudi 1998./1999. godine. Svako baranjsko selo ima jako puno umrlih koji su se u Baranju vratili u mrtvačkom sanduku. Puno preživjelih se nikad nije vratilo. U Baranju dolaze samo za vrijeme godišnjih odmora, obiteljskih svečanosti ili eventualno na pokope bliskih osoba.


 

Nekakva obrana je organizirana tek u Dardi. Ovdje su se braniteljima iz policije pridružili manji dijelovi 3. A brigade i 106. brigade koji se 22. 8. probijaju prema Dardi kako bi braniteljima pomogli u izvlačenju. Zahvaljujući napadima tenkovima JNA Darda je pala a obrana se pomaknula u Bilje. Odatle su pokušali osvojiti pogone Belja te Mece, ali radi uključenja aviona JNA u borbe morali su se povući. Naveče se specijalna policija po zapovjedi povlači u Osijek, a u obrani Bilja ostaju samo pripadnici ZNG-a.

Hrvati i Mađari se počinje povlačiti iz Baranje, što završava 23. kolovoza 1991. godine povlačenjem postrojbi MUP-a Beli Manastir iz Baranje, jedine koliko toliko naoružane postrojbe.

U kolovozu i rujnu četnici iz Baranje protjeruju oko 20.000 ljudi od kojih se mnogi uključuju u obranu. Jedino selo koje se održalo do 3. rujna 1991. je Bilje. Bilje je blizu Osijeka, sa strane okružena močvarama, a branitelji su iz Osijeka imali dobar pregled na Biljska cesta, pa se JNA nije usudila napasti, ne znajući kakav je vojni potencijal smješten u Osijeku za pomoć selu Bilje. Posljednji branitelji su se iz Bilja radi snažnih napada morali povući tek 3. rujna. Baranja tiho i šaptom pala.

Prilikom evakuacije građana Baranje i većeg broja konvoja šlepera, najviše iz PIK-a Belje protuzračnu zaštitu je obavljala PZO postrojba 106. brigade, na biljskoj cesti.

 

U Osijeku se osniva Povjereništvo za Baranju. Imenuje se povjerenik za Baranju, Marko Kvesić. Među izbjeglima ima puno vojno sposobnih te se oni organiziraju u postrojbu veličine satnije. Prvi baranjski samostalni bataljun se organizira 26. kolovoza 1991. godine pod zapovijedanjem Stipana Šašlina.

Bataljun izvršava sve postavljene zadaće koje dobiva od višeg Zapovjedništva u Osijeku, a to je najčešće obrana Osijeka sa lijeve strane Drave. Polako se popunjava naoružanjem i streljivom, te se brane punktovi na potezu Tvrđavica – Podravlje – Kopački rit. Bataljun je i nekoliko uspješnih vojnih akcija oko grada Osijeka.

Uskoro je i u Međimurju formiran bataljun od izbjeglica iz Baranje, baranjsko-međimurski bataljun.

Organizirao ga je Josip Bartolić koji s nekoliko Baranjaca obilazi organe Skupštine općine Čakovec i Štab teritorijalne obrane Čakovec, tražeći od njihovih čelnih ljudi pomoć pri formiranju prognaničke postrojbe.

Vojarna Čakovec oslobođena je od JNA 13. rujna 1991. godine, a oslobođene su i vojarne u Varaždinu. Tada Krizni štab općine Čakovec na svojoj sjednici 19. rujna 1991. godine donosi odluku da se na osnovu vojno sposobnih Baranjskih prognanika ide u formiranje "Baranjsko-Međimurskog bataljuna", a ime bataljunu dali su sami Baranjci zato što je 90 % prognanika bilo Međimurskog porijekla. Za zapovjednika bataljuna postavljen je Josip Bartolić, a za njegova zamjenika Vladimir Blagus. Vrlo brzo se izvršilo opremanje bataljuna i ubrzana izobrazba s ciljanjem. Postrojba se uputila na osječko-baranjsko ratište 2. listopada 1991. godine. Krenulo se u dva sata ujutro sa sedam autobusa ATP Varaždin koji su prevezli 300 vojnika. Tih dana na radio Novom Sadu i radio Somboru početkom listopada 1991.godine objavljivali su vijest kako je u pitomo slavonsko selo Bizovac stiglo iz Čakovca i ostalih dijelova Hrvatske 3.000 do zuba naoružanih “ustaša- crnokošuljaša” s namjerom da napadnu i Baranju.

Tada je to bila respektabilna postrojba, popunjena mlađim Baranjcima, s dobrom logistikom i moralom. Zapovjednik OZ Osijek Karl Gorinšek raspoređuje postrojbu na Valpovačko ratište, na crti bojišnice Gat – Kitišanci – Nard – Petrijevci po dubini Tiborjanci u sastavu 107. brigade, a na ovom ratištu u Valpovštini ostaje do 20. prosinca 1991. godine. Bataljun je držao otporne točke na rijeci Dravi, uz povremene izvidničke akcije u Baranji. Često su bili izloženi topničkim napadima, a također i zrakoplovima s uzletišta zračne luke u Somboru.

 

Dolaskom Baranjsko-međimurskog bataljuna na Osječko-baranjsko i Valpovačko ratište počeli su se stvarati uvjeti i pozitivna klima da i Baranja dobije svoju ratnu brigadu.

Ministar obrane RH Gojko Šušak RH za 30. listopada 1991. godine potpisuje zapovijed za ustroj 135. baranjske brigade, te postavlja bojnika Milu Vukičevića iz Slavonskog broda za zapovjednika Brigade. U nju ulaze dva postojeća baranjska bataljuna, a vrlo brzo se ustrojavaju pristožerne postrojbe. Istovremeno se od prognanih Baranjaca u selu Marijanci počinje s ustrojem i 3. baranjskog bataljuna. Za zapovjednika je postavljen Dragan Šimić, a za njegovog zamjenika Matija Drventić.

Nakon pada Vukovara jake srpske snage se prebacuju prema Osijeku. Nakon pada Novog Seleša 21. 11. postoje informacije da bi moglo doći do napada na Osijek sa juga, ali i sjevera iz Baranje. Radi toga se i dio PZO snaga prebacuje na lijevu obalu Drave. Položaji PZO bili su: na rijeci Dravi kod tvornice kože u Donjem gradu, na Sjemenari i Bikari, na najvišim zgradama kod Saponije, na Jugu II i obilaznici, građevinskom poduzeću "Cesta" i rasadniku kod stadiona Gradski vrt, glavnom željezničkom kolodvoru, na Sjenjaku, u Tvrđi kod Vodenih vrata, na biljskoj cesti, neboderima kod dravskog, željezničkog i pješačkog mosta, na Trgu Slobode, u višim zgradama u Retfali prema obilaznici. Međutim, informacija se pokazala netočna, a stvarna opasnost od ovakvog napada se ponovila tek petnaestak dana kasnije, nakon pada Novog Tenja i šume Rosinjača, kad je otvoren put prema gradskom stadionu i Klajnovoj ulici gdje je Osijek širok samo oko 1,5 kilometara.

Najvažnija bitka za 135. baranjsku brigadu se dogodila 20. prosinac 1991. godine kada je na 13. km Kopačkog rita (Đavolja greda) oslobođen veliki dio okupiranog teritorija u Baranji.

Sve je počelo u predvečerje 15. prosinca kada je iz zapovjedništva 135. br. HV javljeno u ZOG Osijek da su neprijateljske postrojbe izbile na lijevu obalu Drave (šire područje Đavolje Grede), a nasuprot Donjogradskog groblja – Luke Tranzit i prigradskog naselja Nemetin, čime su naše postrojbe na prednjem kraju bile izložene direktnoj bočnoj vatri, a istočni dio grada Osijeka sada je izložen u cijelosti čak i pješačkoj vatri. Uočeno je kako neprijatelj poduzima mjere inženjerijskog uređenja dostignute crte ne samo duž Đavolje grede već i u visini Pavlove grede koja mu ujedno koristi za dovoz ljudstva i MTS-a iz uporišta u Kopačevu. Zauzimanjem navedenih položaja neprijatelju se otvara mogućnost uspostave dodira kroz područje Kopačkog rita sa snagama istočno od Osijeka, na potezu Sarvaš – Bijelo Brdo i dalje prema Vukovaru. Ovaj dio Kopačkog rita i Drave su tenkoprohodna područja. Postojala je velika mogućnost osvajanja Podravlja, forsiranja Drave te brzog neprijateljskog prodora i presijecanja grada Osijeka na dva dijela i spajanja sa svojim snagama u Tenji i Antunovcu.

Radi toga je u ZOG Osijek, sa zapovjednikom Branimirom Glavašem isplanirao operaciju protjerivanje okupatorskih snaga iz šireg područja Kopačkog rita, te zauzimanje zone obrane od lijeve obale Drave tt. 85 – južnog ruba Pavlove bare – sve do kote 84 na cesti Osijek – Bilje, čime bi se spriječio prilaz sjevernim dijelovima grada Osijeka.

Neposredno po prijemu obavještajnih podataka Zapovjednik ZOG-a Osijek, nakon kraćeg sastanka, izdaje pismenu zapovijed 135. br. HV da s odmornim pričuvnim snagama napadne neprijatelja i istjera ga iz užeg područja Drave te kasnije, uvođenjem novih snaga, iz šireg područja Đavolje grede i u konačnici iz cijelog Kopačkog rita. Zapovjednik postrojbe sve aktivnosti razradio je sa svojim časnicima tijekom noći 15./16. prosinca, kada je dogovorena i topnička potpora.

Neprijatelj je raspolagao snagama 1. bataljuna 36. mbr./12. novosadskog korpusa, novoizgrađene bunkre, izvidničku satniju u Kopačkom ritu, tenkovski vod PT-76, satniju samohotki, bateriju SH 122 mm, kod Vardarcu Zapovjedništvo 2.mb/36. Mbr., te između Švajcarnice i Darde 36. MAD.

Baranjska ojačana satnija 1./135. br. HV krenula je 16. prosinca u 6:00 s polaznih položaja u Podravlju. Već prilikom razvijanja postrojbe za prikriveno kretanje i napad na neprijatelja, kompletna postrojba, koja se je većim dijelom nalazila u šumi, bila je pokrivena minobacačkom i topničkom vatrom. Neprijatelj je spremno dočekao pokret naših snaga koje su u samom začetku kretanja imale jednog poginulog i dva teško ranjena pripadnika. Najvjerojatnije je došlo do curenja informacija, budući da se većim dijelom komunikacija između svih naših postrojbi odvijala putem motorola.

Radi nesupjeha napada časnici ZOG-a Osijek su razradili plana napada tijekom 17./18. prosinca. U ponoć je održan brifing sa svim zapovjednicima postrojbi koje su trebale sudjelovati u ovoj ponovljenoj napadnoj akciji. Akciju su pripremili topnik Viljem Marolt i operativni časnici Vlado Šimić i Alfred Polonji. Pripremljenu dokumentaciju je pregledao i odobrio načelnik stožera bojnik Eduard Bakarec, te predočio zapovjedniku ZOG-a Branimiru Glavašu koji ju je odobrio i potpisao. Sve postrojbe su već bile na svojim polaznim crtama spremne za provedbu akcije. Zapovjednici su upoznati s načinom napadnog djelovanja, a ukazano je i na nedostatke koji su uočeni prethodnog dana. Postrojbe su dobile šifrarnike za razgovor putem motorola i telefona s upozorenjem da ih smiju koristiti tek po započinjanju napadnih aktivnosti i to samo u slučaju nekakvih negativnosti ili gubljenja položaja. Tijekom prilaženja naših snaga prednjem kraju neprijatelja planskom, preciznom i jakom topničkom paljbom (topništvo 106., 135. i 160. br i 1. OZ) po nasipu od rijeke Drave (kote 82) ka Kopačevu onemogućiti neprijatelju kretanje i motrenje.

U napadu su sudjelovali dijelovi baranjske 3./135. br HV koji su zaposjeli obrambene položaje na nasipu od lugarnice Podravlje do 10 km obrambenog nasipa, a za 2. i 3. satniju 1./135. br HV područje djelovanja je bilo šire područje Podravlja, sa zadaćom da do 4 sata priđu prednjem kraju neprijatelja i zaposjednu polazne položaje za napad.

106. br HV s jednom satnijom osigurava desni bok snagama 135. br HV s ciljem sprječavanja mogućeg angažiranja JNA i lokalnih pobunjenika iz pravca Sarvaša. Ojačana izvidnička postrojba 106. br. HV sa snagama RRF-a forsira Dravu u području Nemetina, neprimjetno ulazi na k. 85,2 te razvijanjem manjih snaga za borbu osigurava bokove svoje glavnine snaga, koja se treba s dijelovima RRF-a razviti u širem području Olaj bare tt. 82,3 do tt. 82,4 i svojim manevrom u cijelosti okružuje neprijatelja.

Prva bojna 160. br. HV bila je u pričuvi za dalje prodore, ili za neposrednu potporu 135. br. HV, ako što pođe po zlu.

Postrojbi PP Beli Manastir u snazi satnije trebaju do 4 sata biti u zasjedi po dubini područja Stare Drave od Bilja do Kopačeva (šire područje Žadanj bare i Pavlove grede), razviti se i ukopati za obranu, osobito u blizini nasipa ka Kopačevu te s jednim ojačanim vodom i protuoklopnim sredstvima biti u zasjedi i bočnom osiguranju na 13. kilometru Sakadaškog nasipa.

Vod bojne Frankopan tijekom noći je trebao forsirati Dravu na području Vinograda, ući dublje u Kopački rit i napadnim djelovanjima uništiti pješaštvo neprijatelja u visini tt. 82,8 ka tt. 82,9. te onemogućiti bojno djelovanje neprijateljskih tenkova ukopanih na 11. kilometru nasipa.

Raketna i topnička podrška 160. br. HV iz šireg područja poduzeća Tranzit i Nemetina ima zadaću topničkom i raketnom vatrom pokriti nasip od Drave prema Kopačevu, te pokriti uočene bunkere neprijatelja do Olaj bare.

106. br. HV s ojačanom satnijom drži samohotku 122 mm u širem području prigradskog naselja Bikara, te naselja Vinogradi sa zadaćom da kontinuiranom topničkom vatrom drže nasip na Kopačevu od Olaj bare do Pavlove grede čime će onemogućiti dopremanje MTS i ljudstva. 106. br. HV također svim raspoloživim minobacačima treba otvoriti vatru po prednjem kraju neprijatelja u području Sarvaš – Tenja – Antunovac, čime će privući pozornost neprijatelja i onemogućiti komunikaciju sa snagama na sjeveru.

135. br. HV topničkom vatrom sa svog prednjeg kraja obrane (tzv. Krunska utvrda na lijevoj obali Drave) treba pokriti prednji kraj neprijatelja od Kopačeva preko Bilja po dubini do Darde kako bi odvukli pažnju neprijatelju od planirane napadne akcije.

MAD ZOG-a i 1. OZ treba pokriti poznate položaje neprijatelja po dubini u Baranji.


 

Tijekom noći 18. prosinca pripadnici PP Beli Manastir te izvidničke postrojbe koje su izvršile desant na Dravi zauzeli su svoje dogovorene položaje. U 05:45 minobacači 106. br. HV započinju djelovanje po prednjem kraju neprijatelja od Sarvaša do Antunovca. U 05:50 topništvo 135. br. HV tuče prednji kraj neprijatelja od Kopačeva do Bilja i po dubini Dardu. U 06:00 preostalo topništvo započinje sa svojim djelovanjem po unaprijed dogovorenim ciljevima. U 06:15 pripadnici 135. br. HV kreću u napad, koji je trajao do 07:48 prilikom kojeg su u cijelosti porazili snage neprijatelja. Češljanje i čišćenje terena po dubini traje do 9:00.

U 10:00 Zapovjednik ZOG-a Osijek sa svojim najužim suradnicima obilazi osvojeno područje, čestita pripadnicima 135. br. HV koje je zatekao na terenu te sa Zapovjedništvom 135. br. HV dogovara na licu mjesta dalje mjere, razvijanje snaga, načine obrane i ukopavanja, fortifikacije te izradu drugih objekata neophodnih za dalju obranu. U 13:00 u prostorijama ZOG-a održan je sastanak o samom tijeku akcije na kojem su svi sudionici pohvaljeni za prvu uspješno izvedenu napadnu akciju na ovim prostorima. Također je utvrđeno da je od samog početka veliki problem predstavljala loša veza između postrojbi koje su sudjelovale u napadnim aktivnostima, osobito između Zapovjedništva napada i ZOG-a, te slabo izvješćivanje o tijeku napadnih aktivnosti.

Već tijekom izvođenja akcije u Kopačevu, Vardarcu, Bilju te Dardi kao i u ostalim mjestima u Baranji nastala je panika. Civili, pa i dio četnika su se počeli neorganizirano izvlačiti i bježati na Batinski most.

U akciji je poginulo 5 pripadnika 135. br. HV i 3 pripadnika satnije PP Beli Manastir. Zarobljena su 2 oklopna transportera, 2 kamiona, 2 osobna automobila, 1 bager, te veća količina streljiva, oružja i druge vojne opreme.

Poslije ove akcije nastavljene su izvidničke aktivnosti i diverzantske akcije u dubini Kopačkog rita s namjerom motrenja djelovanja, nanošenja što više gubitaka i sprječavanja neposrednog ugrožavanja sigurnosti pučanstva grada Osijeka.

Ovo je bila prva uspješna oslobodilačka akcija na području Osijeka protiv jakih snaga neprijatelja koji je u cijelosti bio ukopan i dobro opremljen.

Na dostignutoj crti bojišnice u Kopačkom ritu baranjska brigada je ostali do dolaska snaga UN-a. Brigada je 1992. godine imala oko 3.000 pripadnika, poginulo ih je 52, a ranjeno 246.

Sa srpske strane okupiranu Baranju su branile velike srpske snage organizirane u TO. Tijekom jeseni 1991. godine u Baranji neprijateljske postrojbe popunjavaju Srbi i dio Roma. iz svih baranjskih mjesta, te pripadnici JNA iz sastava Novosadskog korpusa. Na prvu crtu su pod prisilom dolazili Hrvati, Mađari i svi oni kojima su djeca bila u slobodnom dijelu Hrvatske. Srbo - četnici na prve borbene položaje upućivali Hrvate i Mađare radi kopanja rovova i skloništa, držanja straže, a vrlo često dobili bi metak u leđa. Četnici bi govorili da su pogođeni snajperom iz pravca postrojbi HV.

Postrojbe TO su organizirali na rangu pješačkih satnija i to iz Belog Manastira, Darde, Jagodnjaka, Uglješa, Kneževih Vinograda i ostalih većih baranjskih mjesta. Zapovijedali su im četnici iz Srbije i domaći četnici, a najčešće su se bavili pljačkom hrvatskih kuća, ubijanjem nedužnog hrvatskog i nesrpskog pučanstva, paljenje kuća, crkava i sl. Na borbene položaje koji su se nalazili na povišenim položajima, najčešće iza močvara izlazili su vrlo rijetko.

Do 1997. godine pod nadzorom UNPROFOR-a ubijeno je više od 300 civila, većinom starijih ljudi čija su djeca bila na teritoriju slobodne RH, ali i oni koji nisu podržavali okupacijsku vlast, ili su joj se na bilo koji način suprotstavljali neposluhom i tihim bojkotom.

Bilo je i puno silovanja, a nekoliko njih je radi toga izvršilo suicid, ili su teško psihički oboljele.

 

Dana 13. i 14. siječnja 1992. godine, uoči priznanja Republike Hrvatske, mnogi baranjci su se ponadali kako će se brzo vratiti kući, ali su vrlo brzo shvatili kako će to morati još dugo čekati. U rano proljeće 1992. godine dolaze međunarodni promatrači, a vojnici se izmještaju s prvih crta obrane u grad Osijek, te političkim odlukama dolazi do izmještanja postrojbi i teškog topništva nekoliko kilometara u dubinu sa desne strane rijeke Drave. Srbi to koriste te se vraćaju na položaje koji su izgubili u akciji Đavolja Greda, koji su kasnije morali biti ponovno oslobađani.

UNPROFOR se prilagođava lokalnim Srbima i ne štiti civile. Kako bi se sačuvale prognaničke postrojba predsjednik RH i vrhovnik dr. Franjo Tuđman odlučuje da se njih ne demobilizira, te se one prevode u domobranske pukovnije za čuvanje ljudi i naselja u povratku. Dana 14. listopada 1992. godine po zapovijedi ministra obrane RH gospodina Gojka Šuška počelo je ustrojavanje 9. domobranske pukovnije Beli Manastir sastavljene pretežito od prognanih Baranjaca koji su već imali jednogodišnje iskustvo u Domovinskom ratu kao pripadnici tadašnje 135. baranjske brigade.

Dolaskom mira baranjski izbjeglice su sve češće izbacivani iz stanova u koje su se počeli vraćati raniji stanari, te su baranjci odvojeni od obitelji često padali u depresiju. Česta su ranjavanja i smrt vojnika, a česta je i smrt od raznih bolesti. Veliki broj vojnika je pet zima proveo na prvoj crti bojišnice: Tvrđavica – Podravlje – Kopački rit – 11 km Drave kod Nemetina – pustara Tufek – Josipin Dvor do raskrižja ceste Brijest – Antunovac Tenjski i željezničke pruge Osijek – Antunovac Tenjski i po dubini Osijek.

Neprijatelj je kasnijih godina (1993. do 1996. godine) na tim pravcima imao raspoređene samo dijelove brigada čija je popunjenost bila 60-75 % s vrlo slabim moralom i na niskom nivou opremanja i obučenosti, koji su tako reći na silu dovedeni na borbene položaje, baranjci željno čekaju akciju oslobađanja koja nikako nije dolazila.

Od proljeća 1993. godine do akcije “Bljesak” u svibnju 1995. godine UNPROFOR se dobro slagao s četnicima iz Srbije koji su koristili primirje i pljačkali ono što je ostalo. UNPROFOR-ci u razdoblju od 1992. do 1996. godine mirno gledaju i kako četnici povremeno iz pješačkog naoružanja provocirao naše postrojbe s kratkim rafalima.

 

U proljeće 1995. godine, kreće vojno - redarstvena akcija “BLJESAK” koja vraća vjeru u brzi povratak kući. Na otvaranju mosta na Dravi 14. lipnja 1996. godine Baranjci su shvatili kako se dan povratka približava. Tom prigodom okupilo se oko 15.000 prognanih ljudi iz Baranje i Istočne Slavonije.

Početkom kolovoza 1995. godine izvršena je mobilizacija do punog sastava Pukovnije, te je postrojba pred “OLUJU” brojila 2.550 pripadnika. Dolaze Baranjci iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Mađarske i svih dijelova lijepe naše. U kolovozu dolazi do akcije “OLUJA”, radosti nema kraja i svi osjećaju kako se događa nešto veliko. Do povratka dolazi tek u proljeće 1997. godine te slijedi masovan povratak na svoje 1998. godine. U Baranji su zatekli neke ljude koji su zauzeli kuće i stanove i s kojima se trebalo izboriti da se isele iz tuđih kuća i stanova. Poduzeća su propala, radnih mjesta nema, ne isplaćuju se osobni dohoci, a djeca idu u škole, na fakultete. Novca nema a socijalna pomoć se vrlo brzo ukida.

 

Literatura; Utvrda Osijek; Vladimir Šimić, Eduard Bakarec,

Slavonska krv; Dario Topić, Davor Špišić.