Bitka za Ćelije

 Selo Ćelije smješteno je u trokutu između pobunjenih sela Tenja, Bobote i Silaša. Do njega se asfaltnim putem moglo doći samo preko Bobote. Radi toga je, na zahtjev mještana, godinu ranije, tijekom kolovoza 1990. godine u organizaciji općine Osijek izgrađen novi makadamski put do ceste Tenje - Silaš. Već pri projektiranju ovog puta napravljena je taktička greška. Put je sa zapadne strane sela trasiran po starim poljskim putovima južno, prema Selešu oko 360 metara, te nakon toga ide 1800 metar na zapad prema cesti Tenje – Silaš. Ovo križanje je oko kilometar udaljeno od prvih kuća u Selešu, i odatle se odlično vide sva vozila koja dolaze iz Ćelija. Da su planeri ceste razmišljali o možebitnom ratu koji je već tada mirisao u zraku mogli su cestu po postojećim poljskim putovima trasirati od zapadne strane Ćelija sjeverno 360 metara, te skrenuti na zapad 1700 metara do ceste Tenje - Silaš. Da je cesta napravljen ovom trasom raskršće bi bilo oko 2 kilometra udaljeno od prvih kuća u Selešu, te bi izlazak na ovaj put bio puno sigurniji.
Prvog vikenda nove 1991. godine na ulazu u Bobotu postavljene su prve barikade načinjene od posječenih vrba i okrenutih tanjurača postavljenih po cesti kao labirint. Zbog čestih problema pri prolasku kroz barikadu Bobote došlo je do obustave prometovanja autobusa, a nakon kratkog vremena djelatnici Kombinata Borovo dobili su zabranu dolaska na posao, što je ovo mjesto u prvoj polovici 1991. godine udaljilo od događanja u Osijeku i Vukovaru. Incidenti poput brzih noćnih vožnje kroz selo i pucanje u zrak, škljocanje oružjem, psovanje i prijetnje klanjem djece i žena postaju sve češći. Mjesno vodstvo odlučilo je organizirati noćne straže Civilne zaštite. Za zapovjednika straže određen je Anđelko Popek. U prvim mjesecima 1991. godine seoska straža raspolagala je sa šest lovačkih pušaka, jednim karabinom, dva kalašnjikova, tri pumperice i nekoliko pištolja. Nakon događaja iz svibnja u Borovu Selu barikadama se zatvorilo i selo Silaš.
U lipnju 1991. dvanaest seljana se prijavilo u Vinkovačku policiju gdje su dobili automate, te su tako formirali postrojbu od 38 seljana. Krajem lipnja su dobili ultimatum da moraju predati sve oružje o čemu je zapovjednik straže Anđelko Popek radio vezom obavijestio policijsku upravu i Sekretarijat za narodnu obranu u Osijeku, te zatražio pomoć.
U selo je 28. lipnja stigla patrola JNA s dva transportera, 11 vojnika i dva mlađa zapovjednika, sa zadatkom zaštite sela od četnika. Tu ostaju do 1. srpnja kada se povlače, a u selo ulazi 68 vojnika iz 1. čete 2. bataljuna 106. brigade, te grupa iz samostalne satnije pri Sekretarijatu za narodnu obranu. Ova grupa je do Ćelija došla putem Osijek,- Antunovac – Orlovnjak – Tenje te cesta prema Silašu odakle skreću prema Ćelijama. Promet prema Osijeku kroz Novo Tenje već je bio zatvoren. Ovo pojačanje u kojem se većina nije ni poznavala, nisu poznavali ni svoje zapovjednike, imalo je samo pješačko oružje bez protuoklopa, te su se rasporedili na 8 punktova oko sela. Radi ratnog neiskustva ne grade rovove, bunkere i zemunice. Također ne drže stražu na mjestu gdje izlaze na cestu Tenje Silaš, što je bilo najvažnija taktička točka za obranu sela.
U jutro 4. srpnja u selo dolaze dva landrovera s 11 hrvatskih gardista iz izvidničko diverzantskog odjeljenja 106. brigade sa zapovjednikom Mirkom Grošeljem. On procjenjuje kako je obrana loše organizirana, kako treba ojačati obranu šljunčare, mjesto spajanja ceste iz Ćelija s cestom Tenje-Silaš, kao ključne točke, te za zapovjednika postavlja Miru Tomljenovića. Od zapovjedništva u Osijeku traži kamion hrane i streljiva. Grošelj upućuje dio svojih izviđača landroverima na osiguranje najvažnijeg dijela ceste kod šljunčare. Međutim, četnici su iz Silaša vidjeli prolazak landrovera prema Ćelijama te su tamo poslali svoju dobro naoružanu grupu i postavili su zasjedu u kanalu kod spajanja ove dvije ceste. Landroveri upadaju u zasjedu gdje su dva vojnika odmah poginula, a jedna je ranjen. Pokošeni su rafalom iz kanala, a istovremeno je na njih djelovao i snajper sa silosa iz Silaša. Poginuli su Damir Pavičić,, Dragan Beđula, a Branko Đanko je teško ranjen. Ostala trojica, od kojih su dvojica također bili ranjeni uspjeli su se povući. Istovremeno je počeo i pješački napad iz pravca Bobote koji je odbijen. Tu je grupa stanovnika Ćelija zauzela položaje s dvije strane ceste, a grupa gardista je zauzela malu uzvisinu kod groblja. Četnici su ih napali s dvije strane, te je prijetila opasnost da ih opkole sa strane. Pomogli su im gardisti iz sela vatrom s krova jedne kuće. U borbi je uništen jedan četnički kombi-bus u kojem je stizalo pojačanje njihovim snagama.
Nakon završetka napada zapovjednik Grošelj traži hitnu medicinsku pomoć iz Osijeka. Medicinsku ekipu dopratila su dva tenka JNA koji ubrzo, zajedno s ranjenicima napuštaju Ćelije. S njima iz sela odlazi i zapovjednik Grošelj s tri gardista, dok preostala četiri njegova izviđača ostaju u selu. Tek tada branitelji shvaćaju kako moraju počet kopati rovove i bunkere. U tenk su putem pokupljeni poginuli i ranjeni gardisti, te je zahvaljujući tome Branko Đanko preživio kao teški invalid.
U selo 6. srpnja dolazi izaslanik iz Bobote koji ponovno traži ultimativnu predaju, a branitelji ne znaju kako se povući kroz Tenje koje su četnici u tom razdoblju zatvorili. Očito je kako branitelji nisu znali kako na cesti Tenje – Silaš, 560 metara prije dolaska do Betin Dvora izbija uski asfaltirani put za izvlačenje repe koji pokraj srušene stare kudeljare vodi do Tenjskog Antunovca, a koji nije bio upisan u topografskim kartama. Minobacački napad na Ćelije počeo je 7. srpnja pri čemu je jedan vojnik ranjen. Taj napad se odvijao u trenutku dok su naše snage neuspješno pokušale osloboditi Staro Tenje. Nakon sat vremena počelo je granatiranje i iz Silaša, te je selo pogodilo više od stotinu granata.
Radi nemogućnosti opskrbe hranom i streljivom zapovjednik regionalnog kriznog štaba za istočnu Slavoniju i Baranju Vladimir Šeks preko kriznog štaba općine Vinkovci Tihomira Zovka pokušava organizirati izvlačenje mještana Ćelija. Uspijeva sa zapovjednikom garnizonom JNA u Vinkovcima Mirom Vlašićem, koji je kasnije prešao na našu stranu dogovoriti slanje jedinice JNA u Ćelije s ciljem zaštite pučanstva i zbrinjavanje ranjenika. Jedan tenkovski vod u pratnji motorizirane pješačke čete, te sanitetskim i tehničkim vozilom JNA iz Vinkovaca su krenuli prema Ćelijama. U Tordincima su zaustavljeni, te su nastavili preko Gaboša, Markušice i Laslova. Tu su uklonili barikade te su preko Palače, Korođa i Silaša došli do Ćelija. Tu gardistima naređuju da bace oružje i napuste selo. Pod pratnjom vozila JNA iz Ćelija je izašlo 150 mještana ukrcani u razna vozila, a kolonu je nadlijetao i MIG 21 JNA. U selu je ostalo 19 gardista i dva mještana. Kolona je u pratnji tenkova JNA prošla kroz Tenju preko Orlovnjaka i Antunovca do Osijeka. Nakon toga preostali branitelji u Ćelijama dobili su zapovijed za povlačenje iz sela. Povlačenje je počelo preko noći kroz polje prema aerodromu Klisa, gdje su ih postrojbe 106. brigade prihvatile i autobusima prebacili u Osijek. Dva dana kasnije četnici su ušli u Ćelije te ga opljačkali i spalili do temelja.
Ćelije su pale zahvaljujući velikom nesrazmjeru u naoružanju, te zahvaljujući tome što je JNA pomagala četnicima, ali zahvaljujući i potpunom neiskustvu na brzinu skupljenih branitelja. Nisu iskopali prave rovove i bunkere, loše su izabrali položaje, a i nisu napravili dobro izviđanje terena. Da su znali kako postoji asfaltna cesta za izvoz repe koja nije bila ucrtana na kartama, a koja je od Tenjskog Antunovca izbijala na cestu Tenje – Silaš mogli su se na križanjima dobro ukopati, prekopati cestu prema Tenju i Silašu, te tako osigurati komunikaciju između Ćelija i Osijeka. Na kopanju rovova i prekopavanju ceste mogli su upotrijebiti civile koje su mogli ovim putem polako s djecom i starcima izvlačiti iz sela.

Literatura; Utvrda Osijek; Vladimir Šimić, Eduard Bakarec,
Slavonska krv; Dario Topić, Davor Špišić.