Bitka za Čepin

Bitka za Čepin
388
0
0

 

Čepin je najveće hrvatsko selo smješteno na cesti između Osijeka i Đakova. Okruženo je većinski hrvatskim selima, ali na pravcu prema Našicama ima veći broj većinski srpskih sela.
Prvo naoružanje čepinski dragovoljci nabavljaju već u listopadu 1990. Više Čepinčana se prijavilo i u prve policajce u Lučkom.
Kada su se počele pojavljivati barikade po srpskim selima i u Čepinu se formiraju dobrovoljačke grupe Narodne zašite (DONZ).
Regionalni krizni stožer za Slavoniju i Baranju 8. lipnja 1991. je izdao zapovijed dobrovoljačkim odredima Narodne zaštite za zaprečivanja prometnica, zajedno s pripadnicima MUP-a. Do 10. lipnja 1991. izvršena je procjena važnih točaka za postavljanje nadzornih punktova i organizacija patrola mješovitog sastava na punktovima (MUP, NZ i drugi naoružani i nenaoružani simpatizeri pri MZ). Nadzorne točke su postavljene kod Poljoprivrednog fakulteta, kod INA-e, osiguranja i dežurstva u ŽTP-u, ulaz u Tenju iz pravca Osijeka, prilaz Tenji iz pravca Klise (500 m istočno od vojnog skladišta), nadzorna točka na izlasku iz Čepina, nadzorna točka na izlasku iz Sarvaša, te patrole prema pustarama Seleš – Bricin Bunar. Određeno je i osiguranje i dežurstva u ŽTP-u.

Dana 27. lipnja tijekom popodnevnih sati na punktu u Čepinu na izlasku prema Đakovu, tijekom redovnog obnašanja svoje dužnosti kontrole prometa, ljudi i sredstava nailazi kamion registracijskih pločica iz Bosne i Hercegovine, usporava kretanje i na znak policajca prividno se zaustavlja. Po dolasku policajca u neposrednu blizinu vozač teretnog vozila naglo dodaje gas, ubrzava vozilo, mijenja smjer kretanja, vozilo usmjerava na policajca i tom mu prilikom nanosi smrtne ozljede te nastavlja kretanje prema Đakovu. Odmah su upućene policijske ophodnje radi zaustavljanja vozila, što se i dogodilo neposredno ispred grada Đakova. Vozač pruža otpor iz vatrenog oružja te biva usmrćen.

Nakon bitke u Tenji 7. srpnja u Čepinu je 8. srpnja 1991. godine formirana 1. čepinska satnija/četa 2. bataljuna/bojne kojom zapovijeda Ante Tolj, a zamjenik je bio zapovjednik 1. voda Mirko Malenica;
Slobodan Tolj bio je zapovjednik voda HOS-a, a zapovjednikom 1. čepinske čete/satnije postao je 16. rujna 1991. godine, kada je Ante Tolj teško ranjen u napadu na Bijelu vojarnu u Osijeku; o Zapovjednik voda HOS-a postao je Boro Barišić;
Zamjenik Slobodana Tolja je i nadalje zapovjednik 1. voda Mirko Malenica.
1. četa/satnija imala je u početku tri voda:
1. vod bio je sastavljen od stanovnika Čepina, Čepinskih Martinaca, Ovčare i Male Branjevine;
2. vod su činili mještani Vladislavaca i Hrastina a zapovjednik je bio Ante Pranjić;
3. vod su činili mještani Beketinaca i Vuke sa zapovjednikom Ivanom Ivankovićem – Šimom.
Inženjerijske radove je vodio Ilija Periša, a pod njegovim vodstvom izvršeno je inženjersko uređenje položaja i ukopavanje položaja satnije.

Druga pješačka bojna 106. brigade ZNG-a ojačana čepinskom satnijom dobila je zonu odgovornosti na jugu; južna obilaznica - Poljoprivredni fakultet – Tufek - Brijest – Antunovac, a na jugozapadu obrana sela Ivanovac, Ernestinovo, Čepin, Hrastin i Laslovo. Zapovjedništvo bojne se smješta u MZ Čepin. Branila je istočni i južni dio grada Osijeka od r. Drave na sjeveru do Laslova na jugu. Dužina bojišnice bila je oko 48 kilometara što nije mogla braniti formacija veličine bataljuna/bojne. Zato se čuvaju samo sela.

Krajem srpnja zapovjednik 2. bataljuna/bojne Vlado Burić odlazi u 3. gardijsku brigadu ZNG (gbr). Zapovijedanje 2. bataljunom/bojnom 106. brigade ZNG preuzima Dubravko Pancić sa zamjenikom Željkom Kožulom. Zapovjedništvo bataljuna/bojne preseljeno je iz prostora MZ Čepin u Osijek (stara zgrada Osnovne škole Rade Končar) danas Osnovna škola Frana Krste Frankopana. Po zapovijedi zapovjedništva brigade formirane su postrojbe po teritorijalnom principu što je provedeno od 9. srpnja do 1. kolovoza 1991. godine.
U gradu Osijeku i okolini 22 mjesne zajednice postale su mjesta formiranja desetina, vodova i satnija. Te Mjesne zajednice su: 3 MZ u Čepinu, Čepinski Martinci, Vladislavci, Hrastin, Beketinci, Vuka, Antunovac, Ivanovac, Ernestinovo, Laslovo, Brijest i Nemetin, te gradske Mjesne zajednice: MZ Knez Domagoj, Nikola Šubić Zrinski, Knez Branimir, Donji Grad, Šećerana, Croatia, Zeleno Polje, 30. svibanj i Sjenjak.formiranjem jedinica po mjesnim zajednicama dobile su se postrojbe u kojima se vojnici međusobno poznaju i koji poznaju teren koji brane.

U Osijeku je još uvijek postojali naoružani članovi HDZ-a i drugih stranaka koji su vršili ulične straže, ali nisu bili pripadnici 106. brigade. Radi toga 25. srpnja Općinski odbor Hrvatske demokratske zajednice grada Osijeka, u suženom sastavu od 7 članova zbog godišnjih odmora, na čelu s Petrom Kljajićem donosi sljedeće odluke:
- o prikupljanju i naoružavanju članova HDZ-a;
- o organiziranju uličnih ''trojki'' za praćenje i prikupljanje obavještajnih podataka o neprijateljskim aktivnostima, preko Doma HDZ-a;
- o prikupljanju podataka o dragovoljcima koji imaju vojne kvalifikacije i činove;
- o pripremanju za odgovor na moguću agresiju JNA;
- o organiziranju obrane i zaštite ljudi i imovine.

Na sastanku u Sekretarijatu narodne obrane Osijek (SNO) kojem su nazočili Tomo Matešić, Zvonimir Valenteković, Vinko Ivanković, Emil Slivka i Kralik dogovoreno je formiranje postrojbe s dugim lovačkim i ostalim privatnim naoružanjem u gradu Osijeku. Zadatak je povjeren Zvonimiru Valentekoviću koji je ujedno bio i zapovjednik te postrojbe. Postrojba je formirana na tri mjesne zajednice u gradu Osijeku i to:
- u MZ Šandor Petefi sa zapovjednikom Ivanom Matkovićem; okupljeno je 80 naoružanih dragovoljaca koji su raspoređeni u desetine s osnovnom zadaćom čuvanja vitalnih objekata na području MZ (crpna stanica na Dravi, Vodovod grada Osijeka, zapadni dijelovi obilaznice, te stalni nadzor područja uz Dravu);
- u MZ Centar sa zapovjednikom Davorom Slivkom i zamjenikom Miroslavom Čavićem; pozivu se odazvalo oko 70 naoružanih dragovoljaca sa zadaćom čuvanja od mogućih diverzija, poglavito sjeverno od Drave, od pješačkog mosta do željezničkog mosta i na jugu do Glavnog željezničkog kolodvora grada Osijeka;
- u MZ 30. svibanj sa zapovjednikom Vinkom Ivankovićem; pozivu se odazvalo oko 80 naoružanih dragovoljaca. Postrojba je izvršavala specifične zadaće nadzora događaja duž prometnice Osijek – Tenja, kojom je intenzivno prometovala JNA s borbenom tehnikom iz kasarni u gradu Osijeku.

Sve ove postrojbe su bile vrlo slabo naoružane, što se promijenilo tek nakon osvajanja vojnog skladišta Lug pokraj Čepina. Većina vojnika je imala lovačko naoružanje koje su nam dragovoljno donosili lovci ili su se sa svojim oružjem prijavili u postrojbu. Streljiva je bilo malo, pogotovo s nekim specifičnim lovačkim kalibrima. Mnogi vojnici su imali samo desetak metaka, a na mnogim punktovima oružje se ostavljalo sljedećoj smjeni. Položaji su uglavnom bili punktovi s kojih se vršio nadzor kretanja, slabo inženjerski uređeni.
S rastom postrojbi pojedini vodovi se iz Mjesnih zajednice sele u čvršće objekte kao što su škole, ili sportski objekti. U slobodno vrijeme vojnici su obilazili kuće za koje imaju dojavu o posjedovanju oružja. Opremu, kao što su kreveti i slično, nabavlja se po napuštenim gradilištima i tvornicama, a dio po napuštenim srpskim kućama. Hrane je od prvog dana bilo dovoljno, a za sve ostalo važila je parola: “Snađi se!”. U početku su vojnici nakon terena odlazili kući na odmor, a opremanjem baza dio vojnika ostajao je bazi, dok je drugi dio odlazio na teren. Raspored je obično bio jedno odjeljenje ili na terenu, drugi u pripremi a treći na odmoru.

Zapovjedništvo 106. br. donijelo je odluku da se krene u formiranje odjeljenja vojne policije (v.p.) radi ukazanih potreba. Zapovjednik Eduard Bakarec izdao je 25. srpnja 1991. godine zapovijed Goranu Vrbanu o formiranju v.p. Od 30. srpnja smješteni su u športskoj dvorani Zrinjevac i započinju aktivno djelovanje. Prve zadaće vojne policije bile su sudjelovanje s ostalim postrojbama u akcijama osvajanja vojnih objekata koji su bili u nadležnosti postrojbi JNA, i to: napad na stacionar u Tvrđi, napad na Dom JNA, napad na kasarnu Milan Stanivuković-Karaula. Postrojba sudjeluje u uspješnom napadu na vojno skladište Lug, Čepin tijekom 18./19. rujna 1991. godine. Rastom ove postrojbe na nivo satnije vojne policije, osniva se ispostave u Čepinu sa zapovjednikom Ivanom Delijom i pet vojnih policajaca.

U Čepinu je postojao radarski uređaj u vlasništva Državnog hidrometeorološkog zavoda – Zagreb, odjela obrane od tuče. Radarska je postaja bila locirana u Čepinu s osam djelatnika DHMZ-a Zagreb i radarom WSR-74. Vinko Vrbanac i Dragutin Valkovac iz Zapovjedništva za obranu istočne Slavonije i Baranje 6. rujna 1991. obavili su razgovor s tadašnjim djelatnicima i pregledali postojeće uređaje te sagledali njihove mogućnosti. S ovim djelatnicima RP Čepin je dogovoren daljnji rad, te su izvršene organizacijske pripreme za uvezivanje kompletne postaje u sustav zračnog motrenja na razini područja odgovornosti. U Zapovjedništvu OZ Osijek u prostoriji centra za obavještavanje (COB) Osijek izvršene su pripreme za prihvat i obradu podataka te njihovu distribuciju prema operativnim postrojbama. Time je počelo osnivanje bataljuna ua Zračno osmatranje i javno uzbunjivanje (ZOiJ Osijek).

Veliko vojno skladište Lug pokraj Čepina osvojeno je od 16. do 19. rujna po zapovjedi Zapovjedništva 1. Operativne zone Osijek (1. OZ). U ovom skladištu nalazilo se cjelokupno naoružanje TO Osijek.
Promatranjem skladišta Lug doznalo se kako ga čuvaju 92 pripadnika JNA koji tu stalno borave. Objekt je stavljen pod nadzor i blokadu snaga NZ. Ti su vojnici JNA svakodnevno putem razglasa pozivani na predaju, ili napuštanje objekta. Zahvaljujući tome do početka rujna 41 vojnika je prebjegao ili su se predali se našim snagama, koje su

ih zbrinuti i poslali svojim kućama. Zapovjednik 1. OZ Osijek 16. rujna odobrio je plan osvajanja vojnog skladišta. Zapovijed za napad na skladište dobila je 106. br. ZNG. Zapovjednik 106. br ZNG dao je zadaću izviđanja situacije Franji Koržineku kako bi se pripremila akcija napada i osvajanja skladišta.
Zapovijed za napad na skladište dobila je 106. br. ZNG. Zapovjednik 106. br ZNG dao je zadaću izviđanja situacije Franji Koržineku kako bi se pripremila akcija napada i osvajanja skladišta.

Naše snage
Od 16. do 18. rujna položaje duž željezničke pruge Osijek – Čepin zaposjela je i nadzirala Čepinska satnija (1. satnija) 2.bojne 106. br ZNG. Pridružuje im se vod Vojne policije/106. br. ZNG i dijelovi SJP PU Osijek.
U samom skladištu nalazilo se 64 vojnika i oficira bivše JNA. Ove podatke Franjo Koržinek je dobio od jednog odbjeglog ročnog vojnika koji je bio u skladištu “Lug“. Ročni vojnik je bio iz Dubrovnika i nakon bijega iz tadašnje JNA prijavio se u Čepinsku satniju rekavši: “Ja ostajem ovdje sve dok se ne oslobodi skladište „Lug“.

Tijek borbenih djelovanja
Sukladno odobrenom planu osvajanja vojnog objekta Lug, organizirana je cjelodnevna blokada samog objekta angažiranjem Čepinske satnije. Pritisak na protivničke snage u okruženju počeo je psihološkim djelovanjem kroz uporabu razglasa puštanjem domoljubne glazbe i povremeno pozivom na predaju.
Oko 17:00 sati Mirko Grošelj dovodi zarobljenog pukovnika JNA Germovšeka (zarobljen tijekom osvajanja Doma JNA u Osijeku) u civilnoj odjeći, koji je dobio zadaću pregovarača. Putem razglasa javlja se pripadnicima JNA u skladištu i poziva ih na predaju.
Nakon obraćanja i davanja roka za predaju, pada mrak, ne događa se ništa značajno i akcija se zaustavlja. Blokada traje i naredna dva dana.
U popodnevnim satima 18. rujna nastavlja se akcija osvajanja vojnog skladišta Lug. U ispomoć dolazi tenk T-55 zarobljen tijekom osvajanja vojarne u Osijeku i posjeda položaj na cesti prema Ivanovcu kod pruge. Ponavlja se postupak pozivanja na predaju.
Rezultat pozivanja na predaju je još osam izbjeglih vojnika iz skladišta. Ponavlja se postupak ''slanja pukovnika JNA'' ovoga puta do same ograde objekta, no ipak bez uspjeha. Slijedi otvaranje vatre iz topa na tenku na što neprijatelj uzvraća djelovanjem iz protuzračnih topova praga po našim položajima te slijedi pješačka vatra s obje strane. Napad se prekida padom mraka, a blokada ostaje.
Dana 18. rujna oko podneva iz pravca Tenje pokraj šume Rosinjače prema ekonomiji Josipin Dvor krenula je oklopno-mehanizirana kolona (na prednjem tenku bila je bijela zastava). Došavši do Josipin Dvora otvaraju paljbu iz topova prema položajima Antunovačke satnije na sjevernim prilazima Antunovcu. Tom prilikom pogođen je jedan kamion iz Ernestinovačke satnije koje su tu slučajno prolazilo. Nakon toga ova kolona se povlači prema Tenju.
Sljedeći dan, 19. rujna u ranu zoru pod okriljem mraka neprijatelj bježi iz skladišnog kompleksa kanalom prema Antunovcu.
Zapovjednik voda vojne policije/106. br. ZNG Goran Vrban, dobio je zadaću izvršiti izvid situacije unutar ograđenog područja Vojnog skladišta Lug. Angažirani vod vojne policije uspio se privući sa zapadne strane do visine žičane ograde. Pripadnici voda ubacili su se preko ograde unutar samog skladišta i započeli samoinicijativno napredovanje kroz pošumljeni dio vojnog kompleksa. Za to vrijeme pristigao je i jedan vod Čepinske satnije kao pomoć, dok se ostatak satnije nalazio u pričuvi. Organizirano, pripadnici voda osvajali su jedan po jedan skladišni objekt. Ubrzo je cijeli skladišni kompleks Lug bio pod nadzorom pripadnika vojne policije i Čepinske satnije.
Odmah nakon osvajanja Luga pripadnici vojne policije i čepinske satnije su ušli u vozila i odvoziti ih izvan skladišta. Tu su se naoružale sve osječke postrojbe, a mnogo oružja je raspoređeno i dalje. Svi vojnici u okolici Osijeka koji su imali lovačko oružje dobili su kalašnjikove, a raspoređeno je i dosta protuoklopnih bacača. Broj vojnika u postrojbama je naglo porastao te su naglo razvile nove minobacačke, topničke i protuzračne jedinice.
Padom LUG-a čepinska satnija je naglo ojačana te je 18. rujna 1991. godine, po zapovijedi generala Gorinšeka zapovjednik 106. brigade ZNG Eduard Bakarec od 1. satnije/2.bojne ustrojio 3.bojnu 106. brigade ZNG-a, kojom zapovijeda Slobodan Tolj.

Osvajanjem kasarni JNA u Osijeku, skladišta Lug u Čepinu, te kasarni i skladišta u Đakovu i Našicama 106. brigada dobiva dio topničkih oruđa i opreme, tako da su tijekom listopada ustrojene topničke bitnice.

Ubrzo se u Čepinu osniva i vod za održavanje borbene tehnike i motornih vozila sa smještajem u radionici Bare (zapovjednik voda Darko Čizmadija, a brojno stanje iznosi osam pripadnika). U početku popuna voda MTS-om bila je sljedeća: jedan tenk za izvlačenje i tri mobilne radionice. Kasnije, vod je popunjen s autodizalicom, Coles 7 tona, dva tegljača za srednje i teške terete (15 i 40 tona). Krajem listopada 1991. godine vod je brojio 20 pripadnika. Početkom listopada ustrojen je vod za osiguranje objekata i pratnju transporata (zapovjednik voda Antun Bogdanić). Brojno stanje voda je iznosilo deset pripadnika.
Kako je područje Osijeka, čiji je dio i Tvrđa, bilo neprekidno granatirano, postojala je stalna opasnost uništenja imajućih količina streljiva što bi uzrokovalo i puno šira razaranja na objektima s ljudskim gubitcim. Poduzete su mjere izmještanja prema sljedećem: zapovjedništvo baze izmješta se u Šipadovo skladište na Čepinskoj cesti, a vod za osiguranje izmješten je u skladište Lug, pored mjesta Čepin.

Povećanjem brojnog stanja 106. brigade ona se dijeli, te se 27. listopada 1991. godine formira nova 130. brigada HV-a. Ona se osniva na temelju zapovijedi GS OS RH u sastavu 1. Operativne zone Osijek i podređena je Zapovjedništvu 1. OZ Osijek, s izvorom popune Uprave i Ureda za obranu Osijek. Za zapovjednika 130. br. HV R imenovan je Nikola Huđin. U sastav brigade ulaze: čepinska 3. pješačka bojna 106. br. HV R (postaje 3./130.br) koja broji 545 pripadnika s pješačkim naoružanjem, sredstvima za POB-u, vodom MB 82 mm i sredstvima veze; Antunovačka 4. pješačka bojna 106. br. HV R (postaje 2./130. br.) koja broji 421 pripadnika s iskustvom u borbenim djelovanjima, naoružani pješačkim naoružanjem, sredstvima za vođenje POB-e i sredstvima veze; te 1 tenkovska satnija iz 3. A gbr. Zapovjedništvo brigade je bilo najprije u Vladislavcima, pa u Vuki, Čepinu i Beketincima.

Padom Vukovara 18. studenog pristupilo se dislociranju Pozadinske baze u dubinu slobodne teritorije na područje Brođanci – Koška – Našice – Đurđenovac. U Našicama je smješteno Zapovjedništvo Baze, polovina voda za održavanje, dio voda za osiguranje skladišta, streljiva i MTS-a. U skladištu Zagrebačke pivovare i skladištu Šipada, tvornicama tekstila Ireni 1 i 2 te Dvorani Đurđenovac smještena su intendantska skladišta. Glavna skladišta MES-a bila su u Koški i Brođancima. Polovina voda za održavanje ostala je na staroj lokaciji u Bari, a dio voda za osiguranje u Lugu, Čepin.

Kako bi se ojačala istočna bojišnica 18. studenog 1991. borbeno neiskusna zagrebačka 101. brigada dobiva zadatak bojne uporabe na istočnoslavonskom bojištu. Podređena je Zapovjedništvu 1. OZ-a Osijek te ojačana 3. bojnom 100. brigade Zagreb - Centar, koja će se voditi kao 4. bojna 101. brigade. Time je 101. brigada bila prva zagrebačka i općenito prva brigada HV-a koju je GS HV-a cjelovitu uputio na izvršenje bojnog zadatka na tako veliku udaljenost od matičnog područja. Brigada je poslana u istočnu Slavoniju kao ojačanje tamošnjim braniteljima, s ciljem učvršćenja i stabilizacije crte bojišnice, u trenutku opće ofenzive jedinica Novosadskog korpusa JNA i pobunjenih Srba koje su, nakon zauzimanja Vukovara 18. studenog, krenule u napad duž cijele crte istočnoslavonske bojišnice. Dolaskom ove brigade borbena crta oko Osijeka jača te zapovjednik OZ Karl Gorinšek, po svjedočenju Slobodana Tolja njemu predlaže da sa svojom Čepinskom bojnom ode na odmor od borbe u Našice, ali Tolj to odbija.
Na položaje ispred Čepina dolazi i našička 132. brigada kojoj je 130. brigada trebala osiguravati logističku potporu. Međutim, zapovjednik 130. brigade je to zaboravio pa je 132. tri dana bila na položaju bez hrane, vode i dopune streljiva. Radi toga u noći 15./16. studenog 132. brigada noću po jakoj kiši napušta položaje i odlazi u Našice. Radi ove velike greške Hađin ostaje zapovjednik. Smijenjen je tek tri tjedna kasnije kada je napravio drugu veliku grešku kada tijekom napada na Antunovac Antunovački branitelji zovu zapovjednika čepinske bojne 130. brigade Slobodana Tolja u pomoć, ali je to zapovjednik brigade Nikola Huđin zabranio. Unatoč tome Tolj je samoinicijativno uspio poslati jednu satniju u Antunovac, ali bilo je kasno. Antunovac je već pao. Tek nakon ove očite greške zapovjednik 130. brigade Nikola Huđin je u tišini smijenjen, a zapovjednik 130. brigade postaje Živko Mijić.

I prije pada Vukovara primjećuju se pojačane aktivnosti po većinski srpskim selima između Čepina i Našica. Zapovjednik čepinske Bojne Slobodan Tolj dobiva sve više informacije kako se i po tim selima primjećuje povećana aktivnost lokalnih srpskih radikala, te procjenjuje kako bi i oni mogli po svojim selima podići barikade, a nakon toga i presjeći cestu između Osijeka i Đakova. Mještani organiziraju straže koje stalno čuvaju selo. Sva su sela u inženjerijskom smislu uređena za kružnu obranu tj. izrađeni su drveno-zemljani objekti poljske fortifikacije za paljbeno djelovanje na rubnim dijelovima sela. Iako je položaj sela daleko od bojišnice na području pod nadzorom postrojbi HV, uočeni su povremeni doleti vojnih helikoptera u noćnim satima. Preko radio uređaja uhvaćeni su podaci koji upućuju na mogućnost izvršenja zračnog desanta neprijateljskih snaga na području navedenih sela.
Presijecanjem ove ceste protivnik

bi dobio mogućnost obilaznog prodora prema Josipovcu i stavljanja Osijeka u potpuno okruženje, a također bi srpska sela dobila mogućnost da se spoje sa srpskim selima iza Našica. Radi toga Slobodan Tolj traži od zapovjedništva operativne zone da se organizira pretres srpskih sela između Čepina i Našica, ali s time se oteže. Iako su te informacije dolazile duže vrijeme Zapovjednik OZ Osijek Karl Gorinšek akciju odobrava tek 20. studenog, isti dan kada je JNA krenula u napad na Ernestinovo, Divoš i Seleš, te ih u brzom naletu osvojili.
Kako postoji velika opasnost da neprijatelj napadne odostraga, iz sela između Čepina i Našica zapovjednik 1. OZ Osijek, je 132. br. HV dodijelio zadatak pretresa i oduzimanje oružja u selima Ličani i Babjak, te sela Budimci i Poganovci.
Postrojbe valpovačke 107. brigade imaju zadaću blokade sela Babjak, Lug Subotički i Ličani. Postrojbe Našičke 132. br. vrše blokadu sela Bela Loza, Krndija i Poganovci. Jedna satnija 3. bojne izvodila je pretres Budimaca, a topničko osiguranje davao je MAD 132. br. HV, koji je bio u pripravnosti za djelovanje na paljbenim položajima kod Klenovnika i južno od sela Budimci. Akciju pretresa terena podupire i vod vojne policije i izvidničko-diverzantska satnija iz 132. br. HV. Akcija je ukupno trajala dva sata, nakon čega su počeli pretresi kuća.

Popis angažiranih postrojbi;
- 3. pb/132. br. HV;
- jedna satnija/107. br. HV (angažirana na blokadi sela: Babjak, Lug Subotički i Ličane) ;
- MAD/132. br. HV;
- vod vojne policije/132. br HV;
- izvidničko-diverzantska satnija/132. br. HV.

Ratni plijen
Veliki broj pješačkog naoružanja i streljiva, znatne količine minobacačkih granata MB 60 i 82 mm i sredstva veze vojnog porijekla.

Idući dan oko 200 pripadnika PU Osijek je razoružalo Srbe u Čokadincima, Poganovcima, Budimcima, Gornjoj Motičini i Gazijama. Idućih dana oružje je oduzeto i u većinski srpskim selima općine Donji Miholjac.

Isti dan kada su naše dvije brigade krenule u čišćenje sela od Čepina prema Našicama neprijatelj je rano jutro, 20. studenoga krenuo u napad na Ernestinovo, Divoš, Laslovo i Seleš. U teškim borbama osvojili su ova sela, a Laslovo okružili. U protunapadu 23. 11. treća brigada uspijeva vratiti Divoš, ali radi velikih gubitaka ostale postrojbe ne uspijevaju u svome zadatku. Razbijena 2. bojna zagrebačke 101. brigade se okuplja u Beketincima, te se vraćaju u Zagreb. Nakon popune ljudstvom i tehnikom ponovno su vraćeni na Osječko područje.
Opkoljeni Laslovčani se 24. studenog uspijevaju noću izvući iz okruženja.
Daljnji prodor pokušavaju 27. studenog napadima na Paulin Dvor, kako bi Antunovac odsjekli od Ivanovca. Tu su prvu crtu obrane na nasipu ispred sela držali pripadnici 1. bojne 101. brigade, ojačani pripadnicima 1. samostalne satnije Podsused, 1. bojne 130. brigade, te vodom HOS-a iz Osijeka pod vodstvom Gordana Matkovića. Napad je započeo u ranim jutarnjim satima s ciljem zauzimanja mosta između Ernestinova i Paulin Dvora kako bi se omogućio proboj oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu prema Paulin Dvoru. U teškim borbama poginula su devetorica pripadnika 1. bojne 101. brigade, dok su petnaestorica ranjena, a poginula su i dva osječka HOS-ovca.
Nakon toga neuspjelog pokušaja proboja, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su svakodnevne topničke napade po prvoj crti obrane postrojbi brigade, da bi ujutro 4. prosinca 1991. poduzeli novi tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor, gdje su prvu crtu obrane držali pripadnici 3. satnije 3. bojne 101. brigade. Pod otkriIjem magle (vidljivost je bila svega 30-ak metara) pješaštvo i tenkovi neprijatelja uspjeli su se približiti položajima branitelja i rasporediti oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, otkuda vatreno djeluju. Nakon što su pripadnici 3. bojne pogodili i onesposobili jedan tenk T-55 napad je zaustavljen. Tijekom cjelodnevnog boja pobunjeni Srbi i JNA pokušali su nekoliko puta probiti crtu obrane, ali su se morali povući izloženi udarima hrvatskog topništva.
Idući dan, 5. prosinca počinje puno veći napad na čitavu južnu liniju obrane Osijeka, te pada Novo Tenje i Antunovac.
U ovim borbama 3. br. ZNG imala je 7 ranjenih pripadnika, 130. br. HV: 6 poginulih, 12 ranjenih i 5 nestalih pripadnika, a 101. br. HV: 18 poginulih, 26 ranjenih i 3 nestala pripadnika. Tijekom angažiranja na području istočne Slavonije 101. br. HV imala je 23 poginula pripadnika postrojbe i 89 ranjenih pripadnika.

Crta prema Čepinu ostaje nebranjena te je do 9. prosinca preuzimaju pripadnici 130. i 132. brigade HV-a koja se vratila iz Našica, te 3. A brigade ZNG-a. Nakon popunjavaju ljudstvom i tehnikom u Zagrebu oporavljena 2.bojna 101. brigada također se vraća na položaje.

Idućih desetak dana JNA i četnici se oporavljaju od gubitaka, te u novi napad kreću 15./16. prosinca. Po njihovoj procjeni napad treba izvršiti na najslabijem dijelu obrane, iz smjera Ernestinova i smjera Koprivne, napadno djelovati kombiniranim snagama s ciljem probijanja crte obrane i ovladavanja prometnicom Osijek – Đakovo.
Naše snage
- 132. br. HV;
- 130. br. HV;
- 107. br. HV (dijelovi kao pričuva) ;
- topništvo 132. br. HV, 122. br. HV, 1. MAD (1.OZ) MAD ZOG-a.

Snage neprijatelja
1. gbr./1. gardijske divizije s cjelokupnim snagama za potporu i pješačke snage od oko 500 lokalnih četnika iz Šodolovaca, Petrove Slatine i Koprivne.

Tijek borbenih djelovanja
Nakon jake topničke pripreme u trajanju od oko sat vremena i angažiranja kombiniranih oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga poslije nekoliko sati borbe neprijatelj uspijeva zauzeti Paulin Dvor.
Nakon žestokog djelovanja našeg topništva te nailaskom na našu jaku protuoklopnu obranu napad se zaustavlja. Na linije dolazi i oporavljena 101. brigada te ojačava obranu.
Naše snage (130. br., 101. br. i dijelovi 132. br.), usprkos značajnim gubicima u ljudstvu uspostavljaju obranu na crti Amalijino polje – Hrastin.

Gubici u ljudstvu
- 101. br. 12 poginulih, 24 ranjena pripadnika,
- 132. br. 6 poginulih i 11 ranjenih pripadnika,
- 130. br. HV 5 poginulih, 22 ranjena i 4 nestala pripadnika.

Iskustva iz napadnog djelovanja.
Zapovjedništvo dolazi do zaključka kako nam prva crta obrane prema neprijatelju mora biti maksimalno fortifikacijski uređena, sa svim ukopanim komunikacijama po dubini, s ukopanom drugom i trećom crtom obrane te dobro izgrađenim skloništima.
Većina nastradalih pripadnika je pogođena u improviziranim zaklonima, na otvorenom prilikom izvlačenja na pričuvne položaje.
Također, ono na što smo ukazivali i izgradili na prvoj crti obrane grada Osijeka ponavlja se ovdje - ispred prednjeg kraja moraju biti ukopani rovovi za protuoklopnu borbu, sa skloništima i komunikacijom s glavnim rovom. Ako se još ispred sebe ima kombinirano minsko polje koje se danonoćno čuva, neprijatelju je u cijelosti onemogućen prodor.
Ovom prilikom je dokazano da se napredovanje oklopa i pješadije bez obzira na snagu može zaustaviti ako postoji dobra topničko-raketna potpora.

Zaustavljanjem ovog napada koji je za cilj imao presijecanje ceste Osijek - Đakovo hrvatska vojska se osjeća dovoljno snažna te od 16 do 18. prosinca u operaciji Đavolja greda oslobađa dio kopačkog rita kojim je JNA pokušala Baranju spojiti s Bijelim Brdom.
Na području oko Čepina napadi traju do 25. prosinca te pokušavaju zauzeti farmu Rudine, pri čemu im je uništen i jedan tenk, ali zahvaljujući dobrom ukopavanju branitelja u tome nisu uspjeli.

Nakon sklapanja Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. situacija na bojištu se smiruje. Topnički napadi pobunjenih Srba i JNA s vremenom postaju sve slabiji i rjeđi (nisu nikada prestali) te više nema njihovih snažnih tenkovsko-pješačkih napada s ciljem proboja crte obrane brigade.