Bitka za Laslovo

Bitka za Laslovo
82
0
0

Laslovo je selo koje se nalazi na cesti od Osijeka preko Antunovca prema Vinkovcima. Odmah pokraj Laslova nalazi se selo Palača, a malo dalje prema Vinkovcima selo Ada. Palača i Ada su naseljeni većinom srpskim stanovništvom, dok su u Laslovu većina Mađari i Hrvati. Laslovo je od Palače razdvojeno željezničkom prugom, a od Ade rječicom Vukom. Selo je uglavnom nastanjeno etničkim Mađarima, a nalazi se u okružju srpskih sela, te proživljavaju događanja tzv. balvan revolucije. U širem okruženju s istoka im se nalaze Silaš, Korođ i Palača, s juga Ada, Podrinje i Markušica, a sa zapada Šodolovci, Koprivna i Petrova Slatina - sva sela većinski naseljena srpskim stanovništvom.

Već početkom 1991. mještani sela primjećuju kako se Srbi u susjednim selima naoružavaju. Oružje im dovoze vozila JNA te ustrojavaju svoje jedinice teritorijalne obrane TO. Ponegdje se viđaju i srpski dragovoljci sa dugim bradama iz Srbije. Na čelo postrojbi TO postavljaju se četnički vođe iz Srbije, ili bivši oficiri JNA.

Radi toga se i među stanovnicima Laslova pojavljuje strah te se i oni nastoje organizirati i naoružati. Selo čuvaju malobrojni članovi dobrovoljačkih nenaoružanih straža, kojima se pridružuju lovci i poneki pripadnici pričuvne policije.

 

Na početku organiziranja otpora 26. lipnja u Laslovu bilo je 15 lovačkih pušaka i 10 automatskih pušaka 7,62 mm. Idućeg dana u Laslovu je osnovan dragovoljački vod, kao i u Tenju.

Mobilizacijom 106. brigade 28.6.1991. Laslovo dolazi u zonu odgovornosti ove brigade, odnosno pod nadležnost drugog bataljuna (bojne) koja ima sjedište u Teini i Frigisu. Bojna 29. 6. seli zapovjedništvo u OŠ Tenjski Antunovac, prva satnija štiti Ćelije, 2. satnija osigurava zapovjedništvo, Orlovnjak, Bricin Bunar, Betin Dvor, Seleš, a 3. satnija Laslovo, Ernestinovo i Tenjski Antunovac.

 

Nakon povratka iz Tenje gdje su organizirali obranu nakon pogibije načelnika PU Osijek, 40 djelatnika jedinice SJP je 2. srpnja oko 16:00 upućeno u Laslovo zbog podizanja barikade pobunjenika iz Palače. Cilj provedbe ove akcije bio je ovladati mjestom Palača, jakim uporištem pobunjenika i spriječiti zauzimanja Laslova. Padom Laslova spojila bi se četnička uporišta Tenja, Silaš i Palača s Adom, Podrinjem i Markušicom.

SJP se tijekom 2. i 3. srpnja rasporedilo se po dominantnim točkama Laslovo s kojih su mogli uspješno motriti prednji kraj i ponašanje neprijatelja.

Neprijateljske snage bile su raspoređene u samom selu Palača po kućama i fortifikacijskim zaprekama na ulazu u selo, naoružane lakim pješačkim naoružanjem. Moral im je bio visok zahvaljujući povremenoj nazočnosti jedinica JNA.

Tijekom prvih izvida na grupu je otvorena paljba iz pješačkog naoružanja na što je grupa odgovara.

U noći 2. na 3. srpnja u Laslovu nije bilo borbenog djelovanja, a u jutro oko 6:00 postrojba SJP krenula je u razbijanje barikade. Bila je podijeljena u tri grupe te je djelovala iz tri pravca. Nakon silovitog napada, barikada je probijena i postrojba je u potpunosti ovladala Palačom. Tijekom prijepodneva u Palaču je stigla jedinica JNA s tenkovima, te je postrojbi SJP bilo naređeno povlačenje u Laslovo gdje se organizira crta obrane koja se održala sve do 23./24. studenog. Postrojba specijalne policije se nakon toga povlače u matičnu bazu, bez gubitaka.

 

Nakon neuspješnog napada na Tenje od 7.7. i preustroju 106. brigade po mjesnim zajednicama u ispomoć Laslovu povremeno dolaze pojedini vodovi iz raznih Mjesnih zajednica, koji malo drže položaje u Tenji, malo u svojim punktovima, a povremeno i u Laslovu. U Laslovu na ispomoć dolaze i vojnici iz drugih osječkih postrojbi.

 

Snage obrane Laslova od 14. srpnja ustrojene su u Laslovački vod u sastavu 2.s./2.b./106. br. ZNG, te broje 76 branitelja. U Antunovcu je 14. srpnja 1991. godine osnovana 2. četa 2. bataljuna 106. brigade ZNG kojom zapovijeda Ilija Vučemilović-Alegić, zamjenik mu je Željko Zaterini, te logističar Marinko Ćorić. Ova antunovačka četa 2. bataljona 106. brigade ZNG podjeljena je na četiri pješačka voda: Antunovac, Ivanovac, Ernestinovo i Laslovo.

Zdenko Pongrac bio je zapovjednik 1. voda u Antunovcu, Gordan Prpić bio je zapovjednik 2. voda u Ivanovcu, a Nenad Vdovič bio je zapovjednik 3. voda u Ernestinovu, sa zamjenikom Antom Sesarom.

Ladislav Kočiš bio je zapovjednik 4. voda u Laslovu, a zamjenik je Rudolf Frančić, kojeg je nakon pogibije zamijenio Josip Pavišić.

PD vodi Ivan Šimić.

Laslovački vod, kojim je od početka, 27. srpnja zapovijedao zapovjednik Ladislav Kočiš - Koco, ubrzo je po broju branitelja dostigao razinu satnije, te drži položaje sve do kraja studenog 1991. godine.

 

U Palači 23. srpnja, ponovo dižu barikade i prijete mještanima Laslova. Nova akcija napada na Palaču iz Laslova organizirana je 23. srpnja, a akciju je vodila 1. pješačka satnija 1./3. A br. ZNG. Raspored 1. satnije tijekom 23. srpnja bio je organiziran na potezu Laslovo – Vendelovo. Linija obrane organizirana je duž pruge između Palače i Laslova, te po dubini pustara Vrbik. Gardisti se brzom akcijom, uz uporabu protuoklopnih sredstava probijaju duž prometnice Laslovo – Palača, uništavaju neprijateljske vatrene točke, te nastaviti daljnje napredovanje kroz selo. Istovremeno, s manjim snagama iz pravca Vendelova ubacuju se u središte sela, te s glavninom snaga satnije ovladavaju cijelim uporištem u Palači. Tada iz zapovjedništva 1. bojne dolazi zapovijed o povlačenju satnije iz osvojenog uporišta Palača i zaposjedanje polaznih položaja na pruzi i Vendelovu zbog dolaska oklopno-mehanizirane jedinice JNA u sastavu 14 tenkova i nekoliko oklopnih borbenih vozila iz pravca Markušice, Podrinja i Ade preko Laslova u Palaču.

Iako su predstavnici jedinice JNA obećali kako neće otvarati vatru tijekom izvlačenja na pripadnike 1. satnije ako se povuku iz sela Palača, odmah po ulasku u selo iz pokreta počinju borbeno djelovanje po dijelovima satnije u povlačenju. Iznenadna intervencija jedinice JNA dovela je u okruženje skupinu od osam pripadnika postrojbe, a to je riješeno uz pomoć ostalih pripadnika satnije. U akciji je ranjeno šest pripadnika 1. satnije 1. pješačke bojne 3. A br ZNG.

Osim 1. ps/1. pb. 3. A br. ZNG u ovoj akciji su kao podrška djelovali i samostalna satnija SNO Osijek, naoružani pripadnici voda Laslovo/106. br. ZNG, te postrojba SJP PU Osijek.

Nakon akcije se shvatilo kako jedinice JNA više neće biti neutralne, nego će se otvoreno svrstavati na stranu pobunjenika. Također se shvatilo kako je neophodno doći do ozbiljnijih protuoklopnih borbenih sredstava, budući da su ručni bacači pokazali sve svoje slabosti i neučinkovitost. Često se događalo da se odbiju od oklopa.

Sagledavajući cjelokupnu situaciju u okružju, mještani Laslova se samoorganiziraju, raspoređuju oružje, uvježbavaju se u korištenju naoružanja, a tijekom kolovoza uređuju zaklone prema srpskim selima kako bi se mogli adekvatno obraniti od sve vidljivije opasnosti. Obranu sela nastavlja voditi Laslovački vod kao dio 2. bataljuna 106. brigade. Tijekom vremena osigurano je 1 kom. M – 53, 2 kom. RB, 40 pušaka M – 48, 10 pušaka PAP - 7, 62 mm, 20 raznih tromblona, 40 bombi OLT ručne izrade, te 4 minobacača MB 82 mm.

 

Drugi bataljun/bojna 106. brigade ZNG branila je istočni i južni dio grada Osijeka od rijeke Drave na sjeveru do Laslova na jugu. Krajem srpnja zapovjednik 2. bataljuna Vlado Burić odlazi u 3. gardijsku brigadu ZNG. Zapovijedanje 2. bataljunom 106. brigade ZNG preuzima Dubravko Pancić sa zamjenikom Željkom Kožulom. Zapovjedništvo bataljuna je preseljeno iz prostora MZ Čepin u Osijek, u staru zgradu Osnovne škole Rade Končar. Po zapovijedi zapovjedništva brigade postrojbe su preustrojene po teritorijalnom principu, po mjesnim zajednicama od 9. srpnja do 1. kolovoza 1991. godine. Time se dobilo da teren brane vojnici koji ga poznaju, a poznaju i ostale pripadnike postrojbi.

 

Tijekom kolovoza granatiranje je sve češće te se donosi odluka o evakuaciji civila iz Laslova.

Jedna grupa djelatnika SJP 21. kolovoza s posadom oklopnog vozila TAB dobila je zadaću osiguranja izvlačenja civilnog pučanstva, što je uspješno realizirano. U obrani Laslova i Ernestinova povremeno sudjeluje i PZO. Tako 20. kolovoza PZO 106. brg. u Ernestinovu i Laslovu sudjeluje u borbi. Ponovno 24. kolovoza neprijatelj napada iz smjera Lanke prema Ernestinovu, a PZO 106. brigade iz prage djeluju po bunkeru na ulazu u Lanku i na pješadiju u napadu.

 

Na pravcu između Tenjskog Antunovca i Orlovnjaka PZO 106. brg. 21. kolovoza djeluje po utvrđenoj fortifikaciji u Tenji i po dva oklopna vozila koja su napredovala rubom šumarka iz Stare Tenje prema Selešu. Paljbene položaje su zauzeli u horizantalnim silo-trenčevima na farmi iza ponoći i čekali. Oko 04:30 došlo je do razmjene vatre od oko pola sata pri čemu je oštećen jedan JNA transporter. Kada su oni uzvratili, naši su već bili u silo-trenčevima. Nekoliko dana je bilo relativno mirno. Obrana Seleša bila je uspješna, oni su se povukli uz gubitak ljudstva i tehnike.

 

Nakon pada vojarni u Osijeku između 15. i 20 rujna 2./106. br ZNG dobila je zonu odgovornosti na jugu: južna obilaznica – Poljoprivredni fakultet – Tufek – Brijest – Antunovac; na jugozapadu: zaposjesti položaje u selima Ivanovac, Ernestinovo, Čepin, Hrastin i Laslovo.

Od 15. kolovoza 1./1. pb/3. A br. ZNG držala je dio crte obrane Laslova, ali se te postrojbe izvlače iz Laslova tijekom 16. rujna zbog odlaska na nove ratne zadaće prema Vukovaru. Ova postrojba je tijekom boravka u Laslovu imala jednog poginulog i više ranjenih pripadnika.

 

Tijekom 4. rujna u 7:00 počinje prvi napad jedinica JNA na Laslovo iz pravca šume Vrbik i Palače. Angažiranjem pješaštva i tenkova uspijevaju probiti crtu obrane i zauzeti trećinu mjesta na dijelu Vendelovo – Kozarčeva ulica – Školska ulica. Po zapovijedi Zapovjednika 1. OZ Osijek, 3. A br. ZNG šalje u pojačanje braniteljima 3. pješačku satniju radi izvršenja protuudara na četničke jedinice koje su uspjele probiti prvu crtu obrane. Isti dan uslijedio je protunapad i neprijatelj je potisnut izvan mjesta, tako da je obrana formirana ponovo na rubnim dijelovima Laslova.

 

U noći 30. rujna 3. satnija/Samostalne bojne pri SNO općine Osijek upućuje se u Laslovo, a ujutro 1. listopada raspoređuju se na crti obrane s braniteljima Laslova. Satnijom koja je brojala 127 pripadnika zapovijedao je Ištvan Mihalik. Tog dana oko 11:00 neprijateljsko topništvo borbeno djeluje i ruši zvonik mjesne crkve, koji braniteljima služi kao promatračnica i ima veliki značaj glede nadzora bojišta. Inženjerijsko osiguranje crte obrane bilo je uređeno od drveno-zemljanih objekata te poljske fortifikacije za zaštitu ljudi i paljbeno djelovanje. Mogući pravci napada neprijateljskog pješaštva kao i oklopno-mehaniziranih snaga bili su minirani.

 

Branitelji Laslova organizirali su pretežno kružnu obranu, s vrlo dobrim sustavom veze, tako da su svi dijelovi bili upoznati s događanjima po pojedinim pravcima. Cjelokupno Laslovo bilo je fortifikacijski izgrađeno za čvrstu i dugotrajnu obranu zahvaljujući mještanima i postrojbama koje su dolazile u obranu i stalno nadograđivale objekte. Osobito dobra fortifikacija uređena je prema selima Adi i Palači.

 

U Palači, Adi i šumi Vrbik bile su raspoređene oklopno-mehanizirane jedinice JNA koje su imale jaku topničku i raketnu potporu po dubini. ''Arkanovci'' su bili raspoređeni u Palači i Silašu. Lokalni četnici ojačani dobrovoljcima iz drugih mjesta bili su raspoređeni u svim selima koja okružuju Laslovo: Markušici, Podrinju, Adi, Palači i Silašu.

 

Ustrojem 130. brigade od 25. 10. 1991. godine Laslovo se našlo u području odgovornosti ove brigade. U 130. br. HV ušle su 3. i 4. pješačka bojna 106. brigade, a zona odgovornosti im je Široko polje, Brijest, Livana, Laslovo, rijeka Vuka i Hrastin. Brigada je odmah dobila zadaću odlučnom obranom spriječiti prodor neprijatelja na smjerovima napada na liniji Antunovac – Ernestinovo – Paulin Dvor. Aktivnim djelovanjem brigada treba vezati što veće neprijateljske snage i spriječiti prodor na smjerovima Antunovac – Ivanovac – Čepin i Ernestinovo – Paulin Dvor – Vladislavci, te ga zaustaviti najdalje do crte Antunovac – Ivanovac – Paulin Dvor. U svim ovim mjestima braniteljima je zapovjeđeno organizirati kružna obrana kako protivnik negdje ne bi mogao tenkovima ući kroz kukuruze sa leđa, ili helikopterskim desantima. To je doista napravljeno samo u Laslovu.

U Antunovcu, Ivanovcu, Ernestinovu i Laslovu nalaze se satnije snage do 100 ljudi pod oružjem, a na pustarama i ekonomijama Stari Seleš, Novi Seleš vodovi od 10 do 15 ljudi koji su od 5. studenog dio 130. br. HV. Svi dijelovi navedenih postrojbi ojačani su pridodanim ljudstvom, teškim strojnicama i sa nešto protuoklopnih sredstava.

Od 1. kolovoza do 1. studenog brojno stanje laslovačkog voda se povećava i prerasta u formaciju satnije koja se popunjava do konačnog broja 146 pripadnika ZNG.

 

Nasuprot braniteljima sa protivničke strane je raspoređena 1. mč/12. mbr. i 2. mč/51. mbr. ojačani dijelovima 125. pbr. s 1. oklopnom četom, paravojnim postrojbama (Beli orlovi), te pješadijom TO sela u okružju (Ada, Palača, Korođ, Silaš, Tenja). Prošlih dana su imali uspjeha te im je moral visok.

U razdoblju od rujna do listopada Laslovo je napadano svim sredstvima. Česti su preleti zrakoplova i raketiranje mjesta. Topnički napadi su sve žešći i češći. Osim minobacača, po braniteljima sve više djeluju i haubice H 122 mm, tenkovi i raketni bacači.

 

U jutarnjim satima 20. studenog neprijatelj vrši snažnu topničku paljbu po Antunovcu, Laslovu, Ernestinovu, Novom Selešu i Starom Selešu. Pokrenuo je oklopno-mehanizirane snage u napad tako da su dva tenkovska voda iz Petrove Slatine zaobišla Laslovo kroz kukuruzišta, te napala branitelje Ernestinova sa leđa, po sredini sela gdje nije postojala obrana. Branitelji Ernestinova su bili podijeljeni u dvije satnije koje su branile dva kraja sela. Jednu satniju koja je bila u sastavu 3. bojne 130 brigade su činili uglavnom Hercegovci i Bosanci, dok su drugu satniju koja je bila u sastavu 2. bojne 130 brigade činili uglavnom Zagorci. Koordinacija je bila slaba pa na spoju ovih jedinica obrana je slabo funkcionirala, te su tuda tenkovi JNA noću ušli u selo. Kružna obrana oko sela nije postojala, iako je to bilo zapovjeđeno. Branitelji se bude i vide kako su im tenkovi u selu. Da je Ernestinovo imalo jednu postrojbu sa jednim zapovjednikom sve ove slabosti su mogle biti izbjegnute, ali granice postrojbi je određivao zapovjednik operativne zone Karl Gorinšek.

Istovremeno je osvojen Stari Seleš i Novi Seleš kao bi spriječili eventualni bočni napad na njihove snage u napadu. Sa Starog Seleša su stavili pod nadzor 2 kilometra udaljenu cestu Antunovac Divoš - Ernestinovo, a na Novi Seleš udaljen 350 metara od Antunovca su postavili Topnički divizion.

Pustara Novi Seleš je strateški bitan objekt u obrani Antunovca budući da je ovdje smještena većina logističke potpore (benzinska stanica, traktori, kombajni i dr.), kao i stočna farma IPK Osijek. Na pustari se nalazio vod pripadnika 130. br. HV i 15 naoružanih djelatnika Stočne farme. Nakon topničke pripreme u rano jutro 20. studenoga zapovjednik postrojbe donosi odluku da se izvuče preostala tehnika i da se povuče u Antunovac zajedno s preostalim djelatnicima IPK Osijek. Ubrzo nakon njihovog odlaska neprijatelj ulazi s tenkovskim postrojbama iz pravca pustara Orlovnjaka i Starog Seleša bez borbe. Neposredno po saznanju o načinu zauzimanja pustare Novi Seleš, zapovjednik 106. br. HV izdaje naredbu 1./106. br. HV da tijekom prijepodneva pokuša vratiti pustaru. Sve tri satnije pokušale su borbeno prodrijeti na pustaru u dva navrata, ali bez uspjeha.

U obrani Ernestinova sudjelovala je i jedna jedinica PZO-a 106. sa dvije Prage koja je 20. studenog 1991. godine u jutarnjim satima došla na smjenu kod položaja Rudine - Ivanovac, gdje su dočekani vatrom iz pješačkog oružja iz pravca sela Divoš i topničkom vatrom iz pravca Seleša. Tada su dobili obavijest kako je Laslovo ostalo u okruženju, a pao je Seleš, te pola Ernestinova i Antunovca. Dobili su zapovijed te otvaraju vatru u pravcu nekih objekata u Divošu koje su zaposjeli četnici. Povlače se do "Luga" te vrše popunu streljiva, a tu ih čeka zapovijed za odlazak u pravcu trafostanice u trokutu Antunovac - Ernestinovo - Ivanovac, s ciljem otvaranja vatre u pravcu "Vrbik" iz kojega djeluje topništvo. Oba odjeljenja otvaraju vatru, a tada nastaje pakao. Neprijatelj topničkom vatrom zasipa cijeli potez te pogiba Franjo Lovković. Na istom potezu bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih pripadnika pješačkih postrojbi koje su se zatekle u tom trenutku na tom potezu. Povlače se u Ivanovac iza crkve i tu se donosi odluka o povlačenju u Osijek.

Radi velikih gubitaka branitelji Ernestinova se pokušavaju izvući cestom pored Divoša prema Antunovcu. Međutim, mještani Divoša, većinom srpske nacionalnosti, koji se do sada nisu ničim isticali niti iskazivali svoju naklonost, tijekom noći su kroz kukuruze uveli u selo dva transportera, tri tenka i jednu pješačku četu tako da je braniteljima Ernestinova presječen put za izvlačenje. Radi toga branitelji 3. pješačke bojne 130. br. HV silaze sa ceste i ulaze u melioracijske kanale na drugu crtu obrane između Antunovca i Divoš. Nakon snažne topničke potpore i uporabe tenkova neprijatelj uspijeva potisnuti i branitelje 2. pješačke bojne 130. br. HV koju su zaobišli sa leđa prije upada u Ernestinovo, te ovladati čitavim Ernestinovom. Ova 2. bojna 130. brg. se izvlači na pričuvne položaje (Lateralni kanal – Paulin Dvor – rijeka Vuka).

U ovom neprijateljskom napadu branitelji Ernestinova imaju 12 poginulih, 54 ranjena i 4 nestala pripadnika. Izgubili su i jedan tenk, top, transporter, te jedan uništeni m/v.

Nakon ulaska tenkova u Ernestinovo pješadija je ušla u selo tek nakon 2 dana. Branitelji su shvatili kako tenkove ne mogu zaustaviti antenskim minama i zoljama.

 

Padom Ernestinova i Novog Seleša obrana Laslova dolazi u okruženje.

Crta obrane prema neprijatelju je uspostavljena na potezu Kolođvar – Ivanovac – Ekonimija Rudine – Paulin Dvor. Zbog opasnosti neprijateljskog prodora prema gradu Osijeku i Čepinu nakon osvajanja sela Ernestinovo, Divoš i farme Novi Seleš Zapovjedništvo 1. OZ Osijek donosi odluku o dovođenju dijela snaga 3. A br. ZNG iz područja Vinkovaca na područje Osijeka radi organizacije protunapada, odbacivanja neprijateljskih snaga izvan okupiranih sela Ernestinovo i Divoš te osiguranja pomoći braniteljima Laslova.

 

Nakon osvajanja Ernestinova i Divoša neprijatelj je organizirao obranu unutar naseljenih mjesta. U samom središtu Ernestinova bila je raspoređena tenkovska satnija i MB bitnica.

Zapovjedništvo OZ Osijek planira protunapad za 22./23. studenog

Crta obrane prema neprijatelju je uspostavljena na potezu Kolođvar – Ivanovac – Ekonimija Rudine – Paulin Dvor.

Na glavnom pravcu napada smjerom Ivanovac – Divoš bile su raspoređene 1. i 2. pješačka satnija, a na pomoćnom pravcu napada pustara Paulin Dvor – Ernestinovo bila je raspoređena 3. pješačka satnija 3. br. ZNG, potpomognute preostalim postrojbama 1.b/130. br. HV i s juga 2./101. borbeno neiskusnom zagrebačkom brigadom HV.

Paljbeni položaj bitnice MB 120 mm bio je u Ivanovcu.

Tijekom 21./22. u šire područje Ivanovca dolaze 2. i 3. satnija 1.b/132. br. HV, gdje su trebali preuzeti dio položaja 130. br. HV, a 3. satnija stiže u šire područje Paulin Dvora, gdje su trebali preuzeti dio položaja 101. br. HV.

Zadatak napada je osloboditi sela Divoš i Ernestinovo te osigurati komunikaciju Antunovac – Ernestinovo – Laslovo, te pomoći braniteljima Laslova koji su se našli u okruženju. Planirani manevar bio je glavnim snagama napasti neprijatelja duž komunikacije Ivanovac – Divoš – Ernestinovo, a pomoćnim snagama napasti iz pravca Paulin Dvor.

Time bi se neprijateljima onemogućilo daljnje napredovanje na pravcu Paulin Dvoru– Hrastinu – Vladislavcima.

Nakon izvršene hodnje pravcem Cerna – Gradište – Čepin – Ivanovac, 1./3.br ZNG dobiva zadaću izvršenja napadnog djelovanja na okupirana sela Ernestinovo i Divoš. Zapovjednik 1. pb je odlučio glavnim snagama napasti neprijatelja pravcem Ivanovac – Divoš – Ernestinovo, a pomoćnim snagama napasti neprijatelja pravcem Paulin Dvor – Ernestinovo.

Napadna djelovanja započinju oko 15:00 22. studenog. Na glavnom pravcu napada 1. i 2. satnija uz topničku potporu tijekom popodneva osvajaju Divoš i izbijaju na lijevu obalu Bobotskog kanala. Napad prate pripadnici 1. b./130. br. HV, koji zbog nekoordiniranog napadnog djelovanja s 3. A br. ZNG i prebrzog početnog napredovanja imaju veći broj poginulih i ranjenih te se izvlače dijelom prema Ivanovcu, a drugim dijelom prema pustari Veliki Pomoćin – Vladislavci.

Na pomoćnom pravcu napada 3. ps 1/3 br. ZNG na prilazima Ernestinovu nailazi na jak otpor četnika. Nakon višesatnih borbi postrojbe 1./1. pb zbog jakog neprijateljskog otpora utvrđuju dostignute položaje i ostaju na položajima tijekom noći. U ranim jutarnjim satima 23. studenog borbena djelovanja se nastavljaju, ali naše snage nisu se uspjele probiti kroz neprijateljsku obranu Ernestinova već poduzimaju mjere uređenja dostignute crte.

Dan ranije na položaj kod Hrastina je stigla i 2./101. br. HV koja pokušava izvršiti dogovoreni prodor s jugozapada prema Laslovu i Ernestinovu, ali su već u začetku prodora snažnom topničkom i pješačkom vatrom odbijeni. Krećući se čistinom, umjesto kukuruzištima i kanalima neprijatelj ih uočava i razbija topništvom, te se demoralizirani vraćaju u Beketince i ostavljaju otvorenu bojišnicu. Jakom topničkom vatrom iz područja između Ernestinova i Ade neprijatelj je pokrio područje otvorenog izlaska dijelova 101. br. HV, kao i 130. br. HV zbog čega su postrojbe i prije stupanja u neposredni dodir imale velike gubitke.

Planeri akcije su ovo mogli izbjeći da su bili svjesni kako su kukuruzišta važna i u napadu i u obrani. Kukuruz pomaže napadačima zato što se može kretati neprimjetno. Braniteljima kukuruzišta odmažu zato što se tenkovi mogu kroz kukuruz kretati i pregaziti branitelje koji tenkove mogu čuti, ali ne i vidjeti, te se ne mogu ni braniti čak i ako imaju čime. Na topografskim kartama kukuruzišta se ne vide, ali ni na avio-snimcima. Jedini način da ih se otkrije je zapovjedno izviđanje, ali u zapovjedništvu operativno zone nisu imali običaj odlaziti na prve linije obrane. Radi toga planeri nisu znali šalju li ljude u napad čistinom gdje je polegla pšenica, ili kroz kukuruze. Ovo se moglo izbjeći da je napad podijeljen na dva dijela. U prvom djelu koji bi trebao krenuti padom noći vojnici bi se kroz mrak trebali privući protivniku na početne položaje, te se ukopati, a u napad krenuti tek u svitanje.

Zahvaljujući lošem planiranju Operativne zone 3. br. ZNG je imala 7 ranjenih pripadnika, 130. br. HV 6 poginulih, 12 ranjenih i 5 nestalih pripadnika, dok je 101. br. HV imala 18 poginulih, 26 ranjenih i 3 nestala pripadnika.

Idućeg dana neprijatelj dovodi nove snage i pojačava napadna djelovanja angažiranjem 544. motorizirane brigade kojom zapovijeda potpukovnik Vlado Lizdek.

Gubici u ljudstvu 12 poginulih, 54 ranjena i 4 nestala pripadnika, samo u Ernestinovu.

U ovom napadu sudjelovala je i 106. brigada sa strane Atunovca koja je 21. studenoga poslala u Antunovac 27 pripadnika voda Knez Domagoj sa stadiona i 20 sa Sjenjaka. Smjestili su se na rubni dio Antunovca prema Novom Selešu koje je neprijatelj prethodni dan zauzeo i tu smjestio topnički divizion.

Navečer u 22.15 sati došla im je zapovijed da u 22 sata krenu u napad na Seleš, istovremeno s početkom našeg napada na Ernestinovo i Divoš. Pripadnici ove grupe prešli su kanal pun vode, desno od asfaltnog puta i kroz kukuruz prišli Novom Selešu na pedesetak metara te zalegli u nekakav kanal. Ispred je bilo još malo kukuruza nakon čega je bila čistina oko 50 metara do zida ispred Seleša. Tu su čekali da ostalih 300 gardista s lijevog i desnog krila prijeđe u napad, pa da i oni krenu dalje. Kako nisu čuli ništa osim neprijateljskog PAM-a koji je češljao po kukuruzu, ležali su u kanalu do oko 1 sat poslije ponoći, nakon čega su se vratili na početne položaje u rubne kuće. Pred jutro su kroz gustu maglu primijetili kretanje. Počeli su pucati na protivnike, te je borba trajala oko dva sata. Vojnici JNA zalegli su u kanal sedamdesetak metara ispred i nisu se nikako povlačili. Nekoliko branitelja otišlo je u u štab Antunovca gdje su u otvorenoj garaži, na hrpi, našli tromblonske granate i zolje. Tek kada su time raspalili po protivniku, povukli su se.

Oko podneva 22. 11. stigla je nova zapovijed za napad koji je trebao krenuti u isto vrijeme kada je i 3. brg. krenula u napad na Ernestinovo. Zapovjednik grupe je sa svojih 27 ljudi i 20 ljudi sa Sjenjaka ponovno krenem u napad na Seleš. U 15 sati krenuli su u napad lijevom stranom, pa su se kroz kukuruze privukli Selešu. Vod sa Sjenjaka se uputio kroz nekakav kanal prema ulazu u Seleš, a sa ostali su krenuli dalje prema stražnjem dijelu Seleša. Približivši se dvorištu, došli su do dimnjaka gdje su primijećeni. Počela je borba s obaju strana, a dvojica branitelja su odmah ranjeni. Počeli su se paliti motori tenkova i oklopnjaka: četiri motora u samoj farmi, tri oko 150 metara južno prema starom Selešu i tri jugoistočno nama iza leđa u kukuruzima. Nakon što su ispalili sva protuoklopna sredstva koja su imali sa sobom povukli su se kroz kukuruze u Antunovac. Prilikom povlačenja dvojica vojnika su poginula od protivničke minobacačke granate Zvonko Mekić i Nenad Jugović. Teško ranjeno je 8 vojnika i više lakše ranjenih. Većina ranjenih je ranjena od vojnika JNA koji su su iz pravca Orlovnjaka rašireni u strelce krenuli prema Antunovcu kako bi Seleš odsjekli od Antunovca i tako opkolili grupu koja je napadala Seleš. Dva odjeljenja sa stadiona su se povukli u Osijek, a zamijenila su ih druga dva. I u ovom napadu dvije satnije koje su trebale krenuti s lijevog i desnog krila nisu krenule u napad. Čepinska satnija je iz pravca trafostanice došla kroz kukuruze do Novog Seleša gdje su zalegli u kukuruze. Kada su vidjeli snagu neprijateljske vatre pritajili su se kako ih neprijatelj ne bi ugledao. Bojali su se da se neće moći povući ako ih opaze. Od satnije iz Retfale došao je samo zapovjednika bojne Ivan Šoltić sa desetak vojnika, dok su ostali odbili ići u Antunovac.

Sljedećeg dana 23. 11. pripadnici 106. sa Stadiona i Sjenjaka su dobili zapovijed za novi napad. Prije samog početka napada minobacačka je granata pogodila krov nasuprot kuće pokraj koje su čekali napad, pa su pogođeni, te je Sjenjak ovaj put odustao od napada. U 15 sati pedesetak novih vojnika je krenulo u napad kroz kanale. Jedno odjeljenje je krenulo kroz kanale prema Orlovnjaku radi bočne zaštite, interventni vod bojne kroz kanale je zaobilazno krenuo prema stražnjoj strani Seleša, a jedno odjeljenjem istim putem kao i prethodnoga dan. Prišavši neprijatelju na stotinjak metara, PAM je počeo šarati po kukuruzu. Najprije je jednom vojniku odnesena peta. Svi su zalegli, a svaki pokušaj kretanja - novi rafal na nas. Tu su ležali dok nije pao mrak. Vrativši se u bazu, doznali su kako lijevo i desno krilo ponovno nije ni krenulo. Sudionicima ovog napada na Novi Seleš je kasnije rečeno kako su samo trebali što više neprijateljskih snaga privući na sebe kako bi se naši lakše izvukli iz Laslova.

U ovim napadima na Novi Seleš 106. brigada je imala 4 poginulih, 8 teško ranjenih i desetak lakše ranjenih.

Nakon pada Ernestinova Laslovo ostaje u okruženju, te je time braniteljima Laslova prekinuta mogućnost osiguranja logističke potpore, posebno u streljivu i hrani.

Iako izloženi stalnim naporima vođenja bojevih djelovanja u okruženju, kao i stalnim kombiniranim pješačko-tenkovskim napadima i granatiranjima, branitelji Laslova pružaju otpor neprijatelju koji je bio desetak puta moćniji u naoružanju, tehnici i ljudstvu. Uz sve ove čimbenike, branitelji su morali voditi brigu i oko zaliha hrane, vode i oružja jer bili su svjesni da će teško u ovim uvjetima dobiti bilo kakvu pomoć.

 

Svjesno situacije, Zapovjedništvo obrane Laslova donosi odluku da se izdrži do kraja. Svoju odluku temelje na visokom dostojanstvu i dobroj obučenosti branitelja Laslova.

Neprijatelj pokušava stalnim granatiranjem i psihološkim pritiskom slomiti moral branitelja. Preko razglasa poziva sve na predaju uz obećanja kako će postupiti sa zarobljenicima prema odredbama Ženevske konvencije. Kada su uvidjeli da branitelji ne popuštaju, započinju s poimeničnim prozivanjem zapovjednika Kočiša i Mihaleka na predaju uz prijetnje da će sve poklati ako se ne postupi po njihovoj naredbi. Ove poruke upućivao je osobno Željko Ražnjatović-Arkan.

Neprijateljske jedinice 23. studenog oko 7:00 kreću u napad iz svih pravaca uz jaku topničku potporu. Nakon djelovanja topništva uslijedio je kombinirani napad tenkova i pješaštva. Uočen je zastoj tenkova jer se nisu mogli kretati kroz polja zbog raskvašenosti zemljišta, a duž cestovnih pravaca nisu se usudili kretati jer su znali za postavljene mine i minska polja. Također, bojali su se djelovanja protuoklopnih oruđa i postavljenih minsko eksplozivnih zapreka. Ovu situaciju koristi zapovjednik obrane i daje zadaću grupi obučenih branitelja da dodatno pojačaju minsko eksplozivne zapreke na prohodnim pravcima za tenkove. Na cesti između Ade i Laslova nalazio se jedan uništeni neprijateljski tenk koji je napadačima bio stalna opomena.

Zbog stalnog topničkog djelovanja znatno se povećao broj ranjenih branitelja, što je otežalo vođenje obrane i brinulo Zapovjedništvo budući da nisu imali dovoljno potrebnog sanitetskog materijala, a pomoć nije dolazila.

Osim ranjenika veliki problem su bili i civili koji su ostali u mjestu nakon okruženja. Nakon višednevnog boja s puno jačim neprijateljem, uz iscrpljivanje ionako skromnih zaliha streljiva i prehrambenih namirnica, Zapovjedništvo obrane Laslova pravilno prosuđuje novonastalu situaciju i temeljem dobrog poznavanja terena i rasporeda neprijateljskih snaga donosi odluku o vremenu i smjeru izvlačenja. Donošenje odluke o izvlačenju ubrzao je slučaj kada se jedan od teško ranjenih branitelja, Nedžad Tutundžić, na položaju raznio ručnom bombom.

 

Nakon uporne borbe u okruženju te sve većeg broja ranjenih branitelja i civila, Zapovjedništvo obrane donosi odluku da se krene u proboj iz okruženja za koji su prema prosudbi postojala tri rješenja i to:

- pravac Podrinje – Koritna (Tomin Hrast - snage 122. br. HV) bio je teško prohodan zbog visoke vode u kanalima i prolazio je između većinski srpskih sela;

- pravac stara Vuka – Paulin Dvor, zaposjednut četničkim snagama;

- pravac Bobotski kanal – Ivanovac koji prolazi između četničkih snaga kroz ravnicu.

 

Odlučeno je pokušati proboj pravcem Bobotski kanal – Ivanovac jer se činio najsigurnijim zbog kretanja kolone s ranjenicima i civilima u noćnim uvjetima.

Poslije podne 23. prosinca oko 14:00 popušta obrana na istočnom dijelu Laslova. Na pravcu neprijateljskog napada smjerom Vendelovo – Kozarčeva ulica te uz nadljudske napore uspostavlja se nova crta obrane: željeznička pruga – Ulica Pobjede – Kolodvorska do Škole.

Iako je bila teška situacija za branitelje, držali su i dalje pod nadzorom punktove na prvoj crti obrane. Zapovjednik obrane Laslova izdaje zapovijed da se položaji ne napuštaju do pada prvog mraka, a preostala neoštećena borbena tehnika uništi, što je u potpunosti izvršeno tijekom poslijepodneva.

Kritični problem u provedbi proboja iz neprijateljskog okruženja bio je prolaz kroz neprijateljski borbeni raspored kod Divoša i način ostvarivanja kontakta sa snagama obrane Ivanovca. Dodatnu težinu ovim događanjima bilo je nepostojanje dokumenata tajnog zapovijedanja postrojbama, tako da je našu komunikaciju neprijatelj mogao prisluškivati. U vrijeme proboja kontakt s braniteljima Ivanovca uspostavljen je tako da se vodi iz Laslova u okruženju i na mađarskom jeziku, pretpostavljajući da neprijatelj nema u svojim redovima Mađare.

Upravo uvjerenje neprijatelja kako se branitelji Laslova pripremaju za pokušaj proboja, kao i vrijeme potrošeno na prevođenje poruka s mađarskog jezika, osiguralo je dostatno vrijeme za uspješno izvlačenje prije nego shvate obmanu i postave zasjedu.

Do 16:00 završeno je planirano i organizirano izvlačenje branitelja s prvih položaja na tri unaprijed određene lokacije: prostor Zadružne ulice, prostor ulice Vladimira Nazora i prostor Kupalište – r. Vuka.

U 16:00 kreće prva grupa od oko 130 branitelja i civila na čelu koje je bio Ištvan Mihalek u proboj sa zadaćom otvaranja i osiguravanja prolaza na pravcu Bobotski kanal – Ivanovac i izvlačenja ranjenika i civila te snaga obrane Laslova iz okruženja.

Iza snaga koje su imale zadaću otvoriti i osigurati prolaz, oko 16:45 krenula je druga kolona s ukupno 147 branitelja, ranjenika i civila koju su vodili Ladislav Kočiš i Mato Šimić. Provlačenje kroz neprijateljske redove trajalo je do 24. studenog oko 4 sata. Zbog srušenog mosta na Bobotskom kanalu koji je bio pun vode, prijelaz je bio moguć jedino gazom što je zahtijevalo velike napore tijekom prebacivanja ranjenika na nosilima. Oko 4:30 iz neprijateljskog okruženja na područje Ivanovca stigla je i druga skupina ranjenika i civila. Svi ranjenici, osam teže i desetak lakše ranjenih, odmah su zbrinuti.

Sa civilima su se povukle postrojbe laslovačke satnije, 1. satnija 1. bojne SNO, 3. bojne SNO, 2. bojne 130. brigade, 3. bojne 130. brigade, djelovi 3. A brigade ZNG i postrojbe SJP PU Osijek.

 

U borbama za Laslovo poginulo je 23 branitelja, od kojih je jedanaest ostalo na bojišnici. 4. rujna su prilikom neprijateljskog napada zarobljena četiri branitelja koji se vode kao nestali, kao i sedam nestalih civila.