Bitka za Tenje

Tenje je selo oko 3 kilometra udaljeno od Osijeka. U starom dijelu Tenja Srbi su bili većina, dok su u novom dijelu Tenja izgrađenom prema Osijeku Hrvati bili većina. Ukupno, u selu su Srbi bili zastupljeni s 57 %, Hrvati s 36 %, a ostale narodnosti sa 7 %. Kao većina u starom dijelu sela Srbi su se osjećali kao jača strana, te su već od pojavio Miloševića i višestranačja počeli komunicirali s vodstvom glavne stranke srpske zajednice SDS-om, s vlastima savezne države, Republike Srbije i JNA.
Većina ih je radila u osječkim poduzećima, a lagano su se zapošljavali zahvaljujući tome što su direktori mnogih poduzeća bili Srbi. Iz Starog Tenja se moglo ići prema Osijeku sjevernom cestom pokraj Tufeka, zapadno prema Antunovcu prolazilo kroz farmu Orlovnjak, južno prema Selešu, te istočno prema cesti Osijek – Klisa - Vukovar.
Pojavom Miloševićevih mitingaša širom države narušeni su međunacionalni odnosi te su se stanovnici počeli dijeliti po svim sastavnicama, pa čak i u lovačkim društvima. Postalo je važno s kakvim naoružanjem raspolažu lovačka društva i pripadnici koje zajednice prevladavaju u njihovim članstvima. Beogradski mediji su svakodnevno zaoštravali retoriku pa se paranoja razvijala na svim stranama. Organiziraju se noćni sastanci na malonogometnom igralištu ispred MZ Tenja na kojima govore ekstremisti iz Srbije poput Arkana, Šešelja i drugih.
Kako se primjećuje naoružavanje Srba tako i Hrvatska počinje naoružavati Hrvate. Prvo oružje malobrojni hrvatski dragovoljci su dobili 15. listopada 1990. godine, preko HDZ-a. Aktivnosti članova HDZ-a nisu ostale neprimijećene, a u beogradskim medijima objavljivana su imena članova HDZ-a ističući kako oni naoružavaju Hrvate. Hrvatska država počinje stvarati svoje policijske snage, u kojima Srbi neće dominirati, a jača i pričuvnu policiju širom države.
Hrvatski lokalni dragovoljci i specijalna policija JSP organiziraju motrenje, te na širem području Tenje, poglavito prema Silašu, Orlovnjaku, Selešu, Ćelijama i Boboti primjećuju povećanu aktivnost već u travnju 1991. Uočeni su organizirani sastanci srpskih ekstremista u šumi Gunja pored Silaša. Radi toga jedna hrvatska diverzantska grupa pod vodstvom Mirka Grošelja minira lugarnicu, a u akciju su sudjelovali iz Tenja Marko Golek, Josip Valentić, Miroslav i Vlado Musa, Miroslav i Zdravko Mihaljević, Petar Lang i Marko Ćosić.

Već početkom lipnja u svim pobunjenim selima Srbi su, prema procjenama raspolagali sa 100 do 200 naoružanih osoba s pješačkim naoružanjem, desetak zolja i jednim bestrzajnim topom BST. Borbeni moral im je visok zato što vide kako imaju podršku JNA.
Radi toga se počinje stvaranje postrojbi zbora narodne zaštite ZNG-a u okviru MUP-a, te se u Osijeku 28.6. mobilizira 106. brigada, s dva bataljuna.

U Tenju su pripadnici policije Željko Livaja i Zdenko Valentić 28. lipnja uočili istovar oružja ispred kuće Steve Radakovića u Novoj Tenji koje je bilo većinski hrvatsko. Pokušali su izvršiti pretres kuće ali je na njih otvorena paljba, pri čemu je Željko Livaja ranjen. Uskoro se oko kuće okupilo desetak pripadnika pričuvne policije koji su pokušali osvojiti kuću. Uskoro iz Osijeka stiže 15 pripadnika specijalne policije, te borba traje od 19 do 23 sata. Tada iz Osijeka stiže oklopno vozilo JNA koje ranjene pobunjenike odvozi u osječki sanitet. Dok se oko ove kuće vodila borba četnici se ukopavaju u ulici Maršala Tita i oko pravoslavne crkve. Sljedeći dan Hrvati u Novoj Tenji organiziraju stalne straže. Hrvati koji su ostali u Staroj Tenji ostali su nezaštićeni. Zahvaljujući tome u noći 29./30. četnici organiziraju napad tromblonima na kuće Hrvata koji su bili članovi HDZa i ostale kojima nisu vjerovali. Napadnute su kuće Ante Gudelja, Josipa Valentića, Ivice Valentića i Saše Trajkovića. Osim velike materijalne štete nije bilo ljudskih gubitaka. Poslije ovog napada, 1. srpnja pobunjenici u starom dijelu Tenje postavljaju prve barikade koje čuvaju naoružane maskirane osobe. Vidjevši razvoj događaja, čelni ljudi obrane u Tenji daju upute pučanstvu da se organizirano povuku u Novo Tenje, a Josip Valentić i Marko Golek odlaze u Osijek u sjedište policijske uprave radi dogovora s načelnikom Josipom Reihl-Kirom što dalje raditi. Na ovom sastanku bio je nazočan i Mato Šalinović.

Na prijedlog PU Osijek dogovorena je organizacija pregovora s pobunjenim Srbima iz Tenje istog dana tijekom prijepodnevnih sati. Na pregovore u mjesnu zajednicu Tenja odlazi načelnik Policijske uprave Osijek u službenom autu. Nakon razgovora predstavnici mjesne zajednice iz Tenje, ujedno predstavnici pobunjenih Srba, Mirko Tubić i Milan Knežević, u automobilu Milana Kneževića dolaze u zgradu Skupštine Općine Osijek na nastavak pregovora. Dok su oni pregovarali Srbi se preko radioveze u Tenji hvale kako su Gudeljevog oca objesili na crkvu, a majku silovali. Iako to nije bila istina upitno je jesu li te laži preko radio uređaja namjerno širili suradnici KOS-a kao provokaciju, ili Gračaninovi savezni inspektori koji su se u tom trenutku nalazili u selu, ili su provocirali Gudeljevi srpski poznanici nadajući se kako to Gudelj sluša i živčani.
Predsjednik lokalnog HDZ-a Gudelj je kao pričuvni policajac u tom trenutku bio na punktu kod ulaska u Novo Tenje. Po završetku pregovora u automobilu Milana Kneževića u Tenju se vraćaju i Josip Reihl-Kir i Goran Zobundžija jer je službeno vozilo načelnika PU ostalo u Tenji kada se išlo u Osijek. Dolazi do incidenta na blokadnom punktu kojeg je ranije postavila policija na ulazu u Tenju, u kojem smrtno stradaju Josip Reihl-Kir i Goran Zobundžija te Milan Knežević, a teško je ranjen Mirko Tubić. Mogli su oni otići u Tenje i cestom od strane Klise, ili od pravca Orlovnjaka, ali su odabrali put baš preko barikada gdje se puškara.

Nakon dva dana ustroja bataljuni 106. brigade dobivaju prve zadatke, koji su radi vojnog neznanja i ratnog neiskustva često bili taktički vrlo pogrešni.
1. Bataljun (bojna) sa zbornog mjesta Pampas dobila je 30. lipnja zadatak izmještanja zapovjedništva na Ekonomiju Kisa. Po zapovijedi, prva satnija se treba rasporediti oko 2 km sjeveroistočno između Klise, Bijelog Brda i Vere sa zadatkom blokade kretanja između ovih mjesta. Druga satnija treba zauzeti položaje između Tenje i aerodroma Klisa, a treća satnija treba osiguravati zapovjedništvo na Ekonomiji Klisa. Sama ekonomija je na cesti kojom se ide od Tenja do Aerodroma. Time su zapovjednici bataljuna sami sebe stavili u trokut između četničkih uporišta Bijelo Brdo – Klisa -Staro Tenje.
Logično je bilo da se zapovjedništvo bojne postavi u skladišta Saponije kod Nemetina, a jedna satnije prema Vukovaru, prvi vod na križanje cesta iz Tenje, uz dobro ukopavanje, drugi na ekonomiju Klisa, a teći na križanju ceste s Aerodroma i glavne ceste prema Klisi. Druga satnija je jednim vodom mogla biti raspoređena na cesti od Tenja prema Sarvašu i Bijelom Brdu na mjestu gdje postoji prirodni zaklon ili kanali. Ali to tadašnjem zapovjedniku bojne, bivšem rezervnom oficiru nije palo na pamet, kao što ni zapovjednicima satnija nije palo na pamet da se vojnike treba po vodovima i desetinama rasporediti iza nekakvih prepreka, ili u kanale, a ne čitave satnije držati na čistini razvijene u strijelce. Radi toga se nakon jedne noći provedene u polju bojna raspala.

Istog 1. srpnja 2. bataljun 106. brigade dobiva zadatak razmještaj na prostor Antunovca.
1. četa preko Antunovca i Tenja koje s ove strane još nije bio blokirano odlazi u Ćelije u zaštitu sela.
2. četa je dobila zadatak presijecanja ceste između Tenja i Silaša kod pustare Betin Dvor.
3. četa odlazi u Ernestinovo s položajima na cesti prema Petrovoj Slatini, te u Laslovu.

Drugi bataljun 106. br. od 1. srpnja bio je raspoređen na položajima Antunovac – Orlovnjak – Betin Dvor – Laslovo - Ernestinovo - Ćelije s ciljem blokade Tenje i na ovim položajima postrojbe 2. bojne ostaju do 5. srpnja 1991. godine. Zadatak bataljuna bio je spriječiti promet pobunjenika na prometnici između Tenje i Silaša, te osigurati pustare Orlovnjak, Brcin Bunar, Betin Dvor, Novi Seleš i Seleš. Zapovjedništvo bojne je premješteno u OŠ Tenjski Antunovac, 1. satnija je poslana preko Antunovca i drugog ulaska u Tenje koje još nije bilo blokirano u obranu Ćelija, druga satnija osigurava zapovjedništvo, Orlovnjak, Brcin Bunar, Betin Dvor i Seleš. Treća satnija je dobila zadatak braniti Laslovo, Ernestinovo i Tenjski Antunovac. Od ovih postrojbi jedino se Betin Dvor nalazio na samoj prometnici Tenje Silaš. Betin Dvor je bivša pustara obrasla visokim drvećem sa srušenim objektima bez ikakve zaštite, a branitelji se nisu imali čime ukopati. Udaljeno je od Tenja oko 1500 metara i prema Silašu oko 4 km. Južno od Betin Dvora na udaljenosti od 650 metara izbija uska asfaltna cesta za izvoz repe koja ide pokraj nekadašnje srušene stare tvornice kudeljare do Tenjskog Antunovca. Međutim, ova cesta nije bila ucrtana u topografske karte pa za nju planeri akcija nisu ni znali. Da su branitelji Betinog Dvora za nju znali trebali su tu ukopati svoje položaje čime bi se udaljili od Tenja. A cestu prema Tenju su trebali prekopati.

Kako bi se razbila blokada Tenja zapovjedništvo grada donosi odluku o napadu na Staro Tenje.
Krizni štab općine Osijek za 7. srpnja organizira napad na Tenje.
Jedan vod iz 2. bataljuna 7. srpnja dobiva zadatak presijecanja veze između Tenje i Bijelog Brda kako se pobunjenici iz Tenja ne bi mogli povući u Bijelo brdo. Vod u noći pokušava zauzeti dobivene položaje, ali ne uspijeva, te se vozilom prebacuje u samo Novo Tenje. Čim su gardisti izašli iz kamiona uočava ga iz Starog Tenja tenk JNA koji ga uništava. Glavnina hrvatskih snaga je krenula iz Osijeka.
Na lijevom krilu su raspoređene snage specijalne policije sa zadatkom zauzimanja položaja u visini bare Adice.
Na desnom krilu u prvoj liniji raspoređene su snage 3. A Brigade i samostalni vod iz Tenja

sa zadatkom prodora protivničkih položaja i zauzimanja položaja u visini Mirne ulice.
Na pomoćnom pravcu napada iz Orlovnjaka i Antunovca 2. četa. 1. bojne 106. brigade dobili su zadatak blokade pravca u slučaju povlačenja pobunjenika iz Tenja.
Na drugoj liniji u centru napada i na desnom krilu bile su ostale postrojbe kao rezerva. Ove rezervne snage su mogle na izlasku iz Osijeka postaviti barikade i mine kako bi blokirali put za eventualnu intervenciju JNA iz Osijeka, ali na to nitko nije računao.
U tom trenutku procjenjivalo se kako pobunjenici imaju oko 200 vojnika naoružanih automatima, zoljama i ručnim bacačima, a možda i minobacačima. Uočeno je i kako se jedan tenkovski vod i jedan mehanizirani vod JNA po noći nalazi istočno od Tenja, a po danu vrše ophodnju prema Boboti, Veri i Bijelom brdu.
U tijeku pripreme napada naši izviđači su promatrali protivničke položaje i povremeno su djelovali po neprijatelju kako ne bi znali odakle će doći napad. Napadu se pridružio i jedan vod specijalne policije iz Slavonskog Broda koji je raspoređen u pričuvnim linijama.
Noću sa 6. na 7. srpnja u Kriznom štabu Općine Osijek odlučeno je da napad počne u zoru.
Na sastanku su bili članovi štaba Branimir Glavaš, Eduard Bakarec, Mirko Grošelj i Stjepan Vukovac, ispred PU Mirko Pongrac, Tomo Pintarić, Marijan Ivić, te ispred branitelja Tenje Josip Valentić i Mirko Golek. Za koordinatora je određen Mirko Grošelj. Neposredno prije napada prekinuta je isporuka vode i struje, te telefonske veze.
S lijeve strane specijalna policija je napredovala dobro do svog cilja. Samostalni vod Tenja je došao do visine "vage" između Osječke i Dravske ulice.
Na desnom krilu 3.vod 1.b 3A brigade napreduje duž Osječke ulice i dolazi do protivničkih linija, a 1. vod iste postrojbe ulicom Boška Buhe izbija do visine Drinske ulice. Tada JNA svojim sredstvima ometanja prekidaju komunikaciju motorolama 3. A brigade, a na vod koji je došao do Drinske ulice otvorena je jaka vatra iz Antunovačke ulice i trafostanice. Zapovjednik toga voda 3. A brigade Zvonimir Madunović je teško ranjen, te ga oklopnim vozilom specijalne policije izvlače prema Osijeku. Zapovijedanje preuzimaju pripadnici Samostalnog voda Tenje koji najbolje poznaju teren. Napadu se pridružuje i vod iz 107. brigade, te izbijaju do Cetinsku ulicu.
U napadu je sudjelovalo oko 350 vojnika. Pojedini četnici se počinju povlačiti. a tada se uključuju postrojbe JNA koje tenkovima i oklopnim transporterima iz Osijeka dolaze do prvih četničkih položaja. Dolazi i do otvaranja minobacačke vatre po našim položajima, a jedan tenk T55 otvara vatru na osječko naselje Sjenjak. U 12,30 koordinator Mirko Grošelj izdaje zapovijed za povlačenje naših snaga na početne položaje u Novoj Tenji. U novoj Tenji ostaje Samostalni vod Tenja i dio policije.

Za vrijeme ove akcije pomoćni pravac napada iz pravca Antunovac, Stari Seleš, farma Orlovnjak držala je 1.bojna 106. brigade sa zapovjednikom Tugomirom Kuduzom. Položaje su zauzeli 5. 7. odmah pokraj ceste oko starih srušenih svinjaca Starog Orlovnjaka zaraslih u grmlje i okruženih mladim oko metra visokim kukuruzima, te je tu postavljeno zapovjedno mjesto 1. bojne. Stari Orlovnjak 750 metara je iza Orlovnjaka i oko 3 km ispred Antunovca. Farma Orlovnjak je smještena na putu između Antunovca i Tenja, a Brcin Bunar stara srušena pustara nekoliko stotina metara zapadno. Četnici su s tenjske strane prema Orlovnjaku postavili barikade, a sa sjeverne prema novom dijelu Tenja, a nakon toga su i branitelji Antunovca postavili svoje barikade od poljoprivrednih strojeva na ulazu u farmu Orlovnjak s tenjske strane. Dolaskom postrojbi 1. bojne 106. brigade dio vojnika je smješten na Brcin Bunar kako bi spriječila napad četnika na Orlovnjak bočno s južne strane, dio vojnika je čuvao samu barikadu, a dio je bio u šumarku s lijeve strane kako bi spriječili mogući bočni napad s te strane. Dio 1. bojne bio je na pustari Betinom Dvoru, na cesti Tenje – Silaš. Prednje položaje na samom Orlovnjaku držali su i dragovoljci iz Antunovca.
Dva dana kasnije rano u jutro po zapovijedi vojnici su se rasporedili u kanale, te su otvorili vatru pucanjem prema Tenji koje je udaljeno oko 1,5 km. Cilj pucnjave je bio privući pažnju i dio neprijatelja prema sebi kako bi sudionici akcije na glavnom pravcu imali manje protivnika na svojoj liniji. Nakon nekoliko minuta vojnici su shvatili da samo troše vrlo ograničeno streljivo, te da se u Tenju ta paljba može čuti tek kao udaljeno puškaranje, te su prestali pucati. Nisu ni znali kako na glavnom pravcu djelovanja napad nije ni počeo radi loše koordinacije. Počeo je tek sat i pol kasnije. S izlaskom jutra zrakom je letio avion JNA koji je snimao sve naše položaje.
Kada je napad na glavnom pravcu djelovanja iz pravca Osijeka došao do Stare Tenje iz osječke vojarne je izašla tenkovska kolona koja je krenula prema Tenji. Istovremeno je i druga kolona od 5 tenkova T-34 iz Silaša krenula prema Antunovcu, gdje su skrenuli prema Orlovnjaku. Iz Silaša su krenuli cestom prema Tenji, prije dolaska do Betinog dvora skrenuli lijevo cestom prema Antunovcu, cestom za izvoz repe koji nije bio ucrtana na kartama, prolaze pokraj stare srušene kudeljare i Starog Seleša, te kod Novog Seleša skreću desno prema Tenji i zaustavljaju se pokraj ruševina pustare Stari Orlovnjak gdje se smjestilo zapovjedništvo 1. bojne s pratećim vodom.
Ova tenkovska kolona je došla do starog Orlovnjaka i zaustavila se pokraj vojnika koji su tu bili smješteni. Uočivši barikadu na Orlovnjaku oko 800 metara ispred otvorili su vatru na zapreke iz prvog tenka. Gardisti koji su se zatekli pokraj tih tenkova nisu imali ništa za protuoklopnu borbu te su se počeli, sa zapovjednikom Kuduzom, povlačiti ulijevo od ceste kroz kanale i kroz niski mladi kukuruz, dok nisu došli do kanala koji je bio postavljen paralelno s cestom na kojoj su se zaustavili tenkovi. Povukli se do ovog kanala udaljenog oko 600 metara od tenkova na cesti.
U trenutku dolaska tenkova dio vojnika se zatekao na desnoj strani ceste, te su se sakrili u plitki kanal. Tu su ih primijetili rezervisti te su im zapovjedili da izađu ili će ih pobit. Rezervisti su imali dugačke brade a po govoru je procijenjeno kako se vjerojatno radi o četnicima iz područja Leskovca. Tada je zapovjednik bojne Tugomir Kuduz odlučio pregovarati. Motorolom je nazvao zapovjednika 106. brigade Eduarda Bakareca i objasnio mu stanje na terenu. Bakarec je nazvao zapovjednika Bijele vojarne, te je dogovoreno povlačenje tenkova na početne položaje. Nakon toga vojnici 1. bojne su povučeni na Pampas gdje je bojna raspuštena kućama sa zadatkom da se satnije i vodovi organiziraju po mjesnim zajednicama.
Istovremeno se vodio i napad na Ćelije. Dio civila i razoružanih vojnika se pod pratnjom JNA tenkova povlači u Osijek, a dio ide preko polja do aerodroma Klisa, odakle ih postrojbe 106. dovoze do Osijeka. Ćelije su prvo selo u Hrvatskoj koje je potpun ispražnjeno od stanovnika te spaljeno.

Ova napadna operacija na Staro Tenje u kojoj su poginula tri branitelja nije uspjela iz više razloga.
Cilj je bio osloboditi stari dio Tenja od srpskih pobunjenika te omogućiti pripadnicima 1. čete 2. bojne 106. brigade povlačenje iz Ćelija. Sve je koordinirano preko motorola koje je protivnik prisluškivao, a mogao ih je i blokirati. Napad je kasnio oko sat i pol radi toga što koordinator nije dobro predvidio koliko vremena treba da se zapovijed spusti do postrojbi i koliko vremena treba da se one razmjeste na početne položaje. Bočnim snagama nije javljeno za kašnjenje te su one vatru otvorile u dogovoreno vrijeme, a najveća greška je to što nije predviđeno da bi se JNA mogla umiješati iz pravca Osijeka. Da je to predviđeno mogli su se na odabranim mjestima gdje tenkovi ne mogu sići s ceste postaviti kamione s pijeskom i oko njih mine, te tako spriječiti prolazak tenkova prema Tenji.
Zapovjednici također nisu predvidjeli mogućnost da ostanu bez veze motorolama. Da je krizni štab u svome sastavu imao nekog inženjera elektronike za mogućnost blokade radiosignala od strane JNA su mogli doznati unaprijed, te pripremiti alternativni sustav veze. Greške su napravljene i u planiranju razmještanjem puno postrojbi na malom prostoru koje nisu bile usklađene i smetale su jedna drugoj.

Nakon neuspješnog osvajanja Tenja pješačke postrojbe 106. brigade po mjesnim zajednicama se postepeno popunjavaju, te povremeno odlaze u Tenje u ispomoć. Većina sukoba oko Osijeka se događa u Tenju gdje četnici pokušavaju zauzeti čitavo selo. Radi toga u Tenje stalno dolaze dijelovi drugih postrojbi koje se smjenjuju svakih nekoliko dana, te mnogi tu stječu svoja prva borbena iskustva. Prvi u smjene dolazi dio pripadnika 1. bojne sa zapovjednikom satnije Ivanom Šoltićem i zamjenikom Andrijom Hranićem, te vod iz 2. bojne sa zapovjednikom voda Darkom Fapalijem.
U ispomoć Tenjskim braniteljima dolaze i razne postrojbe iz drugih dijelova Slavonije gdje stječu prva borbena iskustva. Puškaranje je bilo svakodnevno, osobito noću. Na pojedine punktove u smjeni od tri dana dolaze i gardisti iz Nove Gradiške gdje stječu prva borbena iskustva. Upravo oni su 8. kolovoza tijekom noći uočili neprijatelje koji su se privukli punktu Šakić te u borbi uspijevaju likvidirati Šaleta Vukotića, zamjenika Željka Ražnjatovića Arkana. Nakon nekoliko dana zapovjednik Tenjske satnije uspijeva tijelo Vukotića zamijeniti za katoličkog svećenika koji je bio zarobljen u Staroj Tenji.
Broj vojnika u Tenji raste te zapovjednik 106. br. ZNG, bojnik Eduard Bakarec 15. srpnja 1991. godine donosi zapovijed o formiranju Samostalnog voda Tenja. Taj vod ulazi u sastav 106. brigade kao Samostalni Tenjski vod sa zapovjednikom Josipom Valentićem i zamjenikom Markom Golekom. Oni osim svojom vodom zapovijedaju i obranom Tenja, te su im podređene sve postrojbe koje dolaze u Tenje kao

pomoć. Vod u početku ima pedesetak ljudi, a u sastav ulaze dragovoljci od 1990., pripadnici BOB-a, te naoružani civili, te se brojno stanje brzo povećava.
Zapovjedništvo ZNG-a za Istočnu Slavoniju i Baranju formirano je 17. srpnja na čelu s Pukovnikom Franjom Pejićem, čime je ukinut Krizni štab.
U Tenju 20. 7. branitelji su izloženi snažnoj topničkoj vatri, te protupješačkim minama miniraju lijevu i desnu stranu obrane. Izviđačko diverzantska desetina brigade 22. 7. minira poljske puteve prema šumi Rosinjača, pustari Široko polje i Brijesta kojima se oklopnjaci JNA kreću na putu od Tenja prema poligonu C i vojarni u Osijeku, i obrnuto.
Oko 14 sati 2. kolovoza počinje snaži topnički napad na branitelje Tenja. Sat vremena kasnije počinje snažni pješački napad na lijevo krilo obrane, te lijeva linija obrane pada. Branitelji se pregrupiraju i u snažnom protunapadu uspijevaju vratiti položaje.
Pripadnici 1. i 2. pješačke bojne 106. brigade se 15.8. povlače iz Tenja, a umjesto njih dolazi jedna satnija gardijske brigade Tigrovi iz Rakitja pod zapovjedništvom Bože Kožula.
Do 20. 8. brojno stanje tenjskog voda se povećava na preko 100 ljudi, te vod prerasta u satniju. Zahvaljujući građanima Tenja na radu u inozemstvu satnija dobiva kvalitetna sredstva veze, tako da je uspostavljena i kvalitetna veza. Zapovjednik Valentić je s desetinom veze uspostavlja kvalitetnu vezu između punktova smještenim po privatnim kućama, uspostavlja i izviđačku desetinu, prateći vod, desetinu minobacača 82. mm, te desetinu za protuoklopnu borbu s jednim bestrzajnim topom. Zamjenik satnije Mirko Golek s minerima 25.8. minira protuoklopnim minama lijevo krilo obrane prema Ciglani i Grginoj pustari. Do 13. 9. brojno stanje satnije raste te se obrana širi na desno krilo i vrši se inženjerijsko uređenje rovova. Zapovjednik satnije Ivica Valentić je 15. 9. teško je ranjen pa zapovjednik postaje njegov zamjenik Mirko Golek. Dozapovjednik satnije postaje zapovjednik prvog voda Miroslav Musa.

PZO vod 106. brigade 21. kolovoza s Orlovnjaka djelovanje po utvrđenoj fortifikaciji u Tenji i po dva oklopna vozila koja su napredovala rubom šumarka iz Stare Tenje. Paljbene položaje su zauzeli u horizontalnim silo-trenčevima na farmi negdje iza ponoći i čekali. Oko 04:30 otvorili su vatru, te se oklopnjaci uzvraćaju. Oko 05:00 primjećuju kako četnici izvlače oštećeni transporter. Čim su četnici uzvratili naša PZO vozila se skrivaju u silo-trenčevima, te se kasnije vraćaju u Seleš. Iz Tenja četnici 26. kolovoza pokušati osvojiti Orlovnjak oklopnim sredstvima i pješadijom uz prethodno avioizviđanje. U borbu se u 13:30.uključila PZO vod 106. brigade, te su s osnovnog položaja ispalili 112 projektila, iz drugog oruđa 111, ukupno 223. time je napad oklopa JNA odbijen bez naših gubitaka.

U to vrijeme četnici u Tenju prave nove planove kako osvojiti Novo Tenje. Počinju bušiti kuće prema našim položajima kako bi se noću mogli približavati našim položajima bez izlaganja vatri pri kretanju kroz ulice ili vrtove.

Zapovjednik zapovjedništva za istočnu Slavoniju i Baranju pukovnik Franjo Peić je 12. rujna dužnost predao novom zapovjedniku pukovniku Karlu Gorinšeku. Dana 13. rujna primljena je “naredba” generala Jankovića iz Tuzle, upućena predsjedniku Kriznog stožera općine Osijek Srećku Lovrinčeviću:
-“Prestati sa napadima na JNA (Dom JNA, kasarna, poligon)”
-“Prestati sa propagandom (zvučnici)”
-“Deblokirati putove oko kasarne, Doma JNA, poligona C…
-“Vratiti zarobljene ljude, naoružanje, opremu”
-“Prestati sa uzurpacijom vojnog stambenog fonda”
-“U slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva, vojska će po prvi put (?!) otvoriti vatru po svim vitalnim objektima u gradu bez prethodnog upozorenja”
-“Preuzimamo odgovornost za stravične posljedice”
-“Ako ne ispunite zahtjeve idemo u katastrofu”

Topnički i minobacački napadi na cijeli Osijek počeli su u 18 sati iz Tenje, Bijelog brda i Baranje. Granatiranje grada je trajalo oko 12 sati. Posljedice «Ultimatuma» generala Jankovića, komandanta Tuzlanskog korpusa, bio je 4 mrtva civila i preko 70 ranjeno. Zapovjedništvo 106. BRG i MUP-a idućeg dana blokira sve vojarne i neuspješno napadaju Bijelu vojarnu.

Suočeni s borbom u okruženju i stalnim stezanjem obruča oko kasarne te gubitkom jednog dijela, JNA pregovara o povlačenju iz Osijeka. Istovremeno s pregovorima 14. tenkova krenulo je iz Starog Tenja prema Osijeku poljem preko kote Drvaruša, gdje je 7 tenkova ostalo kao zaštita za preostalih 7 koji su došli paralelno do nivoa Tufeka sa zapadne strane, oko 700 metara od južne obilaznice. Cijeli dan gađali su kuće na rubu grada. Tenkovi su navečer otišli, ali su se ujutro opet vratili, te ponovno granatirali rubne kuće po Sisačkoj ulici. Drugi dan u rovove su došli gotovo svi oni iz ZNG-a i policije koji imaju protuoklopna sredstva, a koji su do tada bili raspoređeni oko Bijele vojarne i Poligona C. Taj su trenutak oficiri JNA iskoristili za bijeg u Staru Tenju. Istovremeno je i iz pravca Klise izveden fingirani napad oklopno-mehaniziranog voda prema Nemetinu. Pri ovom granatiranju tenkovi su oštetili i nosive stupove nadvožnjaka preko južne obilaznice, pa tenkovi u bijegu nisu mogli prijeći preko njega, te su morali skrenuti na tenjsku cestu i tuda prijeći južnu obilaznicu, te nastaviti prema Tenju. Tek kada su se probili iz vojarne vojnici iz okolnih postrojbi koji su bili na odmoru uspjeli su dotrčati do puta kojim su tenkovi prošli, ali su uspjeli tek na željezničkoj pruzi uništili dva tenka koji su krenuli pogrešnim smjerom. Tenkovi su se lako probili sve do Tenje zato što su naše jedinice bile raspoređene tako da su tenkovi JNA imali slobodan koridor prema Tenji, te se tog 17. rujna 10 tenkova i 2 oklopnjaka, sanitetsko vozilo i Pinzgauer uspjelo doći do Tenja. Iz osječke vojarne JNA tenkovi se probijaju iz obruča prema Tenju, te branitelje Tenja napadaju s leđa. Pri tome pogiba zapovjednik pratećeg voda Franjo Bertanjoli, te vojnici Miroslav Grgić i Petar Haupert. Željko Buljević iz protuoklopne desetine uspijeva uništiti jedan tenk T 55. U borbi branitelji uništavaju i jedan Pinzgauer, i jedan oklopni transporter, a dva tenka i jedan transporter nailaze na mine i bivaju onesposobljeni. U borbi je poginulo i desetak vojnika JNA među kojima i zapovjednik Jordan Ivanović, a jedan ročni vojnik je zarobljen.
Nakon njihovog bijega oko 17 sati, 17. rujna kasarna je u cijelosti zauzeta. Prilikom zauzimanja Bijele kasarne poginuo je jedan djelatnik SJP, a ranjeno je 5 djelatnika. Tri pripadnika 106. brigade su teško ranjena, četiri lakše ranjena pripadnika 2. satnije/1. bojne i 4 pripadnika 2.i 3. satnije /2. bojne 106. br ZNG. Teško su ranjena 2 pripadnika PZO/106 br ZNG. Zarobljeno je 70 neprijateljskih vojnika, dva tenka i više oklopnih transportera.
Dan kasnije, za vrijeme osvajanja skladišta LUG pokraj Čepina 18. rujna oko podneva iz pravca Tenje preko područja šume Rosinjače do Ekonomije Josipin Dvor krenula je oklopno-mehanizirana kolona (na prednjem tenku bila je bijela zastava). Ničim izazvane navedene snage otvorile su paljbu iz topova prema položajima Antunovačke satnije na sjevernim prilazima Antunovcu. Tom prilikom pogođen je jedan kamion iz Ernestinovačke satnije koje se slučajno našlo se na izlazu iz Antunovca.
Osvajanjem vojarne LUG iz njega se naoružavaju mnoge postrojbe pa i Tenjska postrojba. Do drugog listopada satnija se popunjava sa 60 mobiliziranih vojnika koji se raspoređuju po vodovima. Izviđačka desetina se 21. listopada susreće s protivničkom izviđačkom desetinom, te u borbi pogiba pripadnik samostalne satnije Jozo Šošić. Protivnici 15. 10. počinju snažno dovlačiti nove snage u Tenje, a zapovjednik samostalne satnije Mirko Golek postavlja mine na svim mogućim pravcima protivničkog napada.
Nakon toga Zapovjednik operativne zone donosi odluku kako treba zauzeti šumu Rosinjača kako bi se Tenje bočno zaštitilo s desna strane. Pri tome nisu izvršili zapovjedno izviđanje te su vojsku poslali na položaj gdje ne mogu izvršiti zadatak. Šuma plantažno posađenih topola je smještena u prirodnoj depresiji u kojoj se ne mogu iskopati rovovi dublji od pola metra zato što se pojavljuju podzemne vode. Svi koji nešto znaju o vojnoj taktici znaju kako se u depresijama drže minobacačke i haubičke postrojbe, da bi ih neprijatelj teže uočio, a kako se protuoklopne i protupješačke postrojbe drže na povišenim kotama.
Ispred šume je 650 metara kukuruza koji sprječava pogled prema naprijed, a lijevo prema Tenju su manje parcele dužine 750 metara koje su većinom također zasađena kukuruzom, te se od Tenja mogu vidjeti samo krovovi kuća. Kroz te kukuruze tenkovi i oklopnjaci se mogu bez problema kretati a da ih postrojbe smještene na Rosinjači ne mogu vidjeti, niti djelovati na njih. Jedini način na koji se s ove strane moglo obraniti desni bok Tenja je ili noću tanjuračama srušiti kukuruz barem 100 metara pokraj Tenja, ili snažno minirati čitavu liniju pokraj Tenja ukopavanjem protuoklopnim i protupješačkim minama. A najbolje i jedno i drugo kako bi se mogli vidjeti protivnički inženjerci koji bi pokušali ukloniti mine.
Međutim, nisu samo kukuruz i podzemna voda bili problem. Problem je što od prvog trenutka ovaj izdvojeni položaj nije imao jednog zapovjednika. U Rosinjači je bio smješten vod iz 1. satnija 2. bataljuna 106. br. HV (Sjenjak) na istočnom dijelu šume, te 2. satnija 3. bataljuna 106. br. HV (Sveti Rok, Filipovica i Bosutsko naselje) - zapadni dio šume Rosinjača. Pokazatelj beskorisnosti ovog položaja se vidi i po tome što su ovi položaji u početku držani samo danju dok su noću bili prazni. Vojnici su dolazili u šumu ranu u jutro, a početkom noći odlazili u bazu. U zapovjedništvu brigade nikom nije palo na pamet kako bi neprijateljski izviđači noću mogli minirati položaje na koje svako jutro iznova odlaze njihovi vojnici. Tek desetak dana prije pada uvedena je 2

satna smjena u Rosinjači
Između šume i Tenja trebao se smjestiti vod Knez Domagoj sa stadiona, ali je zapovjednik ovog voda procijenio kako se u kukuruzu ne može braniti ni sebe, a kamoli štititi bok Tenja. Radi toga je svoj vod smjestio natrag na liniji ulaza u Tenje, na mjesto gdje je ispred sebe prema Tenju i šumi imao nekoliko stotina metara čistine.

Padom Vukovara 18. studenoga 1991. Osijek je zahvatila panika, te su nastale kolone vozila prema Petrijevcima. Istovremeno, kolone srpskih vozila, oklopnjaka i tenkova počele su dolaziti prema Tenju i okolnim selima pod srpskom vlasti. Dana 20. studenoga pada Ernestinovo i Novi Seleš, a par dana kasnije i Laslovo iz kojeg su se branitelji i civili uspjeli izvući.

Pojačana topnička vatra je počela u predvečerje, 4. prosinca, na Novo Tenje, Tufek i Policer. Od te topničke vatre u novoj Tenji te večeri imaju gubitke od desetak ranjenih i četiri poginula. Branitelji voda Sjenjak s lijeve strane Rosinjače su se povukli čim su vidjeli da se ne mogu boriti protiv oklopa koji dolazi kroz kukuruze. Uslijed snažnih topničkih napada na šumu granate su se aktivirale na krošnjama drveća, te su kosile sve ispod sebe. Radi toga se vojnici ispod nisu mogli kretati, a nije bilo ni zajedničkog zapovjednika koji bi im to zapovjedio. Istovremeno je s desne stan na njih djelovao Pam s oklopnjaka. Kada je minobacačka vatra prestala krenula je pješadija od naprijed, tako da su na njih djelovali i od naprijed i sa strane. Jedan dio vojnika se uspio izvući puzajući i pretrčavajući od drveta do drveta, a 16 ih je poginulo. Postrojbe raspoređene po dubini prihvatili su branitelje koji su se izvukli iz okruženja te su pregrupiranjem snaga krenuli u pomoć, s najmanje 120 ljudi, uključujući mnoge borce iz drugih smjena koji su dobro poznavali teren. No kada su kroz kukuruze pristigli u blizinu Rosinjače grupa za pomoć sukobila se s jačim oklopnim neprijateljskim jedinicama, te je bila prisiljena na povlačenje izgubivši pri tom jednog vojnika. Kada je nakon dva tjedna organizirano izvlačenje posmrtnih ostataka ljudi koji su branili Rosinjaču vidjelo se kako su svi poginuli na mjestu koje su branili, te je taj događaj najtragičniji dan za 106. brigadu HV-a.
U napadu na Rosinjaču pretpostavlja se kako je neprijatelj na prilazima šumi Rosinjača s juga imao dva oklopno – mehanizirana voda, te oko 70 pripadnika pobunjenih Srba iz TO Tenja potpomognutih vodom Belih orlova. Nakon što su pregazili Rosinjaču veći dio ih je nastavio preko povišene kote Drvaruša, pravcem prema Josipin Dvoru, odakle su napali Antunovac sa sjeverne strane.

Do 5. 12. Samostalna Tenjska satnija je porasla na 170 ljudi, a taj dan je počeo snažni napad na Novo Tenje, Antunovac, šumu Rosinjača, te na Nemetin. U jutarnjim satima počinje siloviti napad na sve crte obrane Tenja i satnija pruža snažan otpor kombiniranom napadu 20 tenkova, 15 transportera i oko 1000 pješaka. Tenkovi napreduju ulicama i vrtovima iz pravca Starog Tenja, ali i sa stare ciglane koja se nalazi bočno 600 metara istočno od Tenje. Borbe se vode cijeli dan, a od branitelja su poginuli Božo Čutunić, Željko Ćuti i Lucijano Cvijanović-Luka, a tridesetak vojnika je ranjeno. Neprijatelju su naneseni teški gubitci: 60-ak poginulih, oko 140 ranjenih, 3 uništena tenka, 1 oklopni transporter, a 7 tenkova onesposobljeno je u minskim poljima. Poslije podne zapovjednik obrane Tenja pokušava uspostaviti kontakt s Rosinjačom, ali ne uspijeva. Nije znao kako su Rosinjača i Antunovac već pali, te šalje grupu izviđača kroz mine i kukuruze prema 750 metara udaljenoj šumi Rosinjača. Izviđači nalaze praznu šumu te to javljaju svom zapovjedniku. On shvaća kako bi Tenje moglo biti opkoljeno. Radi nedostatka protuoklopnih sredstava neprijatelj uspijeva probiti desnu stranu obrane, a budući da je zauzeo položaje na Rosinjači, satniji prijeti opkoljavanje zbog čega je prinuđena povući se iz Tenje. U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. satnija se raspoređuje na pričuvni položaj Tufek na potezu prema Policeru. Kako su se povukli bez odobrenja zapovjednika brigade dolazi do verbalnog sukoba u zapovjedništvu brigade, nakon čega Samostalna tenjska satnija ulazi u sastav 2. bojne 106. brigade u kojoj djeluje do kraja 1991.
Prema prikupljenim obavještajnim podacima neprijatelj je za napad na čitavu južnu stranu obrane Osijeka pripremio velike snage. U širem području Sarvaša i Klise neprijatelj je imao oklopno – mehaniziranu četu potpomognutu MAD-om 12. mbr. i oko 300 pješaka, pretežno iz Bijelog Brda, Bobote, Vere i Dalja. U širem području Tenje i Antunovca lociran je još jedan MAD, dvije oklopno-mehanizirane čete 51. mbr. i oko 250 četnika iz okolnih sela (Ada, Palača, Tenja i dr.).
U tim napadima je poginulo 92 branitelja, 72 su ranjena, a 15. je nestalo. Paralelno s ovom operacijom vođena je i operacija napada na Dubrovnik na južnom bojištu. Nova Tenja i Tenjski Antunovac posljednja su mjesta koja su pala na osječkom području. Samo iz tenjske satnije u ratu je poginulo je 14 branitelja (abecednim redom): Bašić Petar, Batai Krunoslav, Bertanjoli Franjo, Cvijanović Lucijano, Čutunić Božo, Ćuti Željko, Duka Zvonimir, Grgić Miroslav, Haupert Petar, Ilinić Ivan, Maurović Andrija, Šenk Ivan, Šošić Jozo, Vuković Marko.
Od prvoga dana rata ni iz jednoga mjesta (osim Laslova) koje je bilo pred padom nije izvršena planska evakuacija, niti uništenje materijalnih sredstava koja bi mogla poslužiti neprijatelju. To je zapovjedio jedino zapovjednik obrane Laslova. A upravo pljačka je bila osnovni motiv četnika za borbu. Koda su se branitelji Tenja povukli u Osijek, tenkovi su i dalje uništavali jednu po jednu kuću te su se tek krajem dana pojavili na ulazu i Tenje. Dotle je pješadija pljačkala kuću po kuću, ulicu po ulicu. Na ulasku u Tenje primijećeni su tek nakon tri dana.