Jednom davno...

Jednom davno...

Jednom davno kad nisam bila ni dijete ni žena...
Ležala sam ni mrtva ni živa...
Ubijen je bio svaki osjećaj u meni...
Svaka emocija...
Disala sam a nisam znala da dišem...
Smijala se a nisam osjećala da se smijem...
Sve ono dobro što je bilo u meni...
Umrlo je jednog dana...
Ni sama ne znam koliko dugo sam tako živjela...
Je l' to život nije bio...
U meni sve je otupilo...
A željela sam živjeti...
Voljeti...
Disati...
Željela sam biti ona ja...
Kao nekada...
Osjetila sam kako me šibaju oluje... 
Sve jače i jače... 
Al' sve vrijeme u sebi sam molila... 
Vjerovala... 
Koliko Bog me voli... 
Koliko sam mu posebna... 
A On me sve vrijeme strpljivo čeka... 
Da mu dođem i srce otvorim... 
Kako me je dotakao svojom ljubavi... 
Kao da oluje u meni su stale... 
A ljubav u mom srcu se probudila... 
Opet sam to bila ja... 
Ona koja samo voljeti zna... 
Al' život nam donose nove oluje... 
Al' sad znam da više nisam sama... 
Tu je ljubav Božja... 
Koja uvijek iznova me diže... 
I nema te oluje... 
Jače od ljubavi Božje... 

Maja Ćulumović