Kada razum progovori

Kada razum progovori

Jednom sam ti rekla 
da ne žuboriš mojim ušima 
i ne griješ mi dušu toplinom 
da navikla sam ja na surove zime,
proljeća bez behara,
užarena ljeta i one moje jeseni
u kojima palim osušeno smilje.
I da dobro mi je tako da ne bih mjenjala ništa
ono krivo ispravljala 
žvakala slatko. 
Jednom sam ti rekla da sam jako sretna
dok rovim kroz zemlju 
ječim u tišini 
dok čekam zore
plahte mi gore.
Jednom ti reko ne šalji mi poljubce 
nije to za mene 
ne kali me svilom 
nježnošću, milinom jer mogu pasti
kako se spasiti.
Može ovo krvavo malo u sebi za tebe 
naći mjesto i u  odaje svoje te primit 
kako poslije kositi travu 
kako preživjeti oblake sive.
Jednom sam ja progovorila tebi 
ako te dotaknem drhtat ću ko struna,
ako se moje usne na tvojim nađu
ako ti pomirešem tijelo 
zauvjek će popucat moje lice bijelo.
U  utrobi rodit će se leptiri i laste 
na ožiljcima ruže procvjetat
da li ću moći zauvjek tebe i sebe  čekat.
Ti  si odgurno me blago 
ovo je samo bila igra 
rađanje na nebu mjeseca mladog.
Obična šetnja kroz tuđu dušu 
meni već drugi vjetrovi pušu.
Jednom izdao me razum odrješio 
sve svezane prste 
otvorio prozor i viknuo jako.
Zašto?
Kako si mogao?
I ti si je slomio otjerao u pakao.

Zehra Bajić Alić