Kako je umrla njemačka Katolička Crkva?

Na crkvenom Sinodu njemačkih biskupa prihvaćeni su mnogi zaključci koji su suprotni nauku Katoličke Crkve.

Najradikalniji zahtjev je podrška vjenčanju homoseksualaca.

I taj zahtjev je podržala većina njemačkih biskupa i teologa.

Iz toga je logično zaključiti kako ova Crkva nije bolesna samo u zadnjih nekoliko godina. Biskupi imaju puno godina i svoje stavove, suprotne stavovima opće Katoličke Crkve zasigurno nisu izgradili zadnjih nekoliko godina. Oni su tako mislili vjerojatno od svoje mladosti, iz vremena kada su studirali teologiju. Samo su te svoje stavove prikrivali.

A zašto je Crkva propustila u svoje redove ljude sa stavovima suprotnima Evanđelju, i zašto je njima privlačno ući u crkvene svećeničke redove pitanje je na koje se može vrlo lako naći odgovor.

Profesori na fakultetima, kao i svi profesori vole kada ispred sebe imaju što više studenata. Što ih je više oni se osjećaju uspješnije. Zato su neskloni sa studija teologije odstraniti one koji koji pokazuju stavove suprotne crkvenim pravilima. Također su nesklone odstraniti i one koji pokazuju znakove seksualnih, ili psihičkih deformacija, ako su ovi spremni te svoje deformacije prikrivati.

Sa druge strane, osobe sklone lijenosti, neradu, homoseksualizmu i pedofiliji često u poslu svećenika vide mjesto gdje imaju sigurnu egzistenciju, oslobođenje od fizičkog rada, te mjesto gdje mogu lagano skriti svoje devijacije. A kada se u Crkvu uvuče veći postotak sličnih tada im je puno lakše naći za sebe svoje partnere u nastranostima.

Ovakvih pojedinaca koju su se dobro prikrivali uvijek je bilo u Crkvi, ali sve je počelo kulminirati onoga trenutka kada je između Crkve i njemačke države sklopljen ugovor o crkvenom porezu.

Crkva je ovakve zahtjeve tražila kako bi imala osigurana sredstva za redovan rad Crkve, za rad crkvenih škola, za humanitarni rad i slično. Na taj način njemačka Crkva je postala bogata Crkva, a to su prvi primijetili mladi lijenčine i nastrani pojedinci. U Crkvi su vidjeli mjesto gdje im je osiguran lagan posao bez brige hoće li im netko kontrolirati rezultate rada.

Ovakav razvoj događaja se mogao izbjeći da je u samoj Crkvi bilo više mudrosti o organizaciji, ekonomiji i psihologiji. Da su nekadašnji crkveni oci predvidjeli što se sve može dogoditi kada klerikalizam postane privlačna opcija za mlade neradnike i nastrane osobe.

Kada su tražili crkveni porez nisu smjeli dozvoliti uvođenje crkvenog poreza kao monopola u rukama klera. Svaki monopol je zlo pa i crkveni monopol. Taj monopol je morao ostati u rukama samih vjernika koji plaćaju porez.

Nije se smjelo dozvoliti da porez plaćaju samo oni koji se izjasne kao pripadnici crkve, dok oni koji ne pripadaju nikakvoj crkvi taj porez ne moraju plaćati. Time su mnogi slabiji vjernici dobili poticaj da izađu iz Crkve.

"Crkveni porez" bi trebao biti obveza koju plaćaju svi, ali bi svaki pojedinac morao imati pravo odlučivati kome će taj porez plaćati. Oni koji ga žele plaćati nekoj crkvi trebali bi sami odlučivati kojoj crkvi žele plaćati.

Oni koji ne žele platiti crkvi mogli bi ga plaćati sportskim organizacijama, kulturnim institucijama, znanstvenim institutima, humanitarnim organizacijama i slično. Oni koji se ne mogu odlučiti plaćali bi ga državi, tako da nitko ne bi mogao izbjeći plaćanje ovog poreza. A morala bi postojati i mogućnost da svatko svoj porez uplaćuje djelomično na račune različitih organizacijama, po principu svakom po malo.

Sa ovakvim "crkveni porezom" neke župe, neke biskupije i neke crkvene humanitarne organizacije bi imale puno novca, a nekima bi novca nedostajalo. Kada bi vjernici naslutiti kako je neki svećenik nasilnik, homoseksualac, ili lijenčina njemu zasigurno ne bi davali svoje novce.

A tada takve osobe više ne bi u Crkvi vidjeli azil za sebe u kojem mogu lako, sigurno i bezbrižno živjeti. Takvi se više ne bi javljali u crkvene škole i teološke fakultete, pa bi teologija postala puno privlačnija osobama normalnih pogleda na vjeru i moral.