Kronike Zvijeri koja izlazi iz mora sa deset rogova i sedam glava.

Kronike Zvijeri koja izlazi iz mora sa deset rogova i sedam glava.
84
0
0

I vidjeh: iz mora Zvijer izlazi sa deset rogova i sedam glava; na rogovima joj deset kruna, na glavama bogohulna imena. Ta Zvijer što je vidjeh bijaše nalik na leoparda, noge joj kao medvjeđe, usta kao usta lavlja. Zmaj joj dade svoju silu i prijestolje i vlast veliku. Jedna joj glava bijaše kao na smrt zaklana, ali joj se smrtna rana zaliječila. Sva se zemlja, začuđena, zanijela za Zvijeri i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri. Pokloniše se i Zvijeri govoreći: »Tko je kao Zvijer! Tko bi smio ratovati s njom?« I dana su joj usta da govori drskosti i hule i dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca. I ona otvori usta da huli Boga, da huli ime njegovo, njegov Šator i nebesnike. I dano joj je da se zarati sa svecima i da ih pobijedi. Dana joj je vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom: da joj se poklone svi pozemljari,
 

Mnogim ljudima i narodima svijeta kroz čitavu povijest je najveća opasnost dolazila sa mora, od trenutka kada su ljudi počeli koristiti čamce, lađe i brodove. Oni koji su dolazili preko mora ponekad su dolazili kao trgovci, ali češće kao pljačkaši i ucjenjivači.

 

Vikinška imperija

 

Sjeverni skandinavski narodi poznati pod nazivom Vikinzi u vrijeme toplije klime bavili su se poljoprivredom i ribarstvom, ali su u trenutcima promjene klime i pojavom gladi rado kretali u pljačkanje drugih naroda. U pljačke su odlazili svojim laganim lađama još u starom vijeku rijekama poput Dnjepra i Volge preko Baltičkog mora odakle su plovili do Crnog mora.

Oko osmog stoljeća nove ere ponovno su se pojavili na Atlantiku u ulozi trgovaca, pljačkaša i reketaša. Sve to su im omogućile njihove lagane lađe koje je posada od 40 do 90 ljudi mogla iznijeti na obalu. Klanjali su se bogovima Valhale, poput Tora i Odina, a smrt u borbi im je bila čast i siguran odlazak u Valhalu. Lađe su im imale jedno jedro koje se moglo spustiti prema krmi broda, a plovili su i na vesla. Lađa nije imala kormilo, te su njime upravljali veslima kao kormilom. Zahvaljujući tome mogli su ploviti i bočno na vjetar, a poznavali su i navigaciju pomoću sunca i zvijezda, te su zahvaljujući tome mogli ploviti i otvorenim morem. Kada bi se ovakve lađe zaletjele na neku plažu lokalnom stanovništvu su izgledale baš kao zvijeri koje dolaze iz mora i iz kojih iskaču mnogobrojne rogate glave koje ih ubijaju, siluju i pljačkaju.

Lađama su plovili čak do Amerike, a prema jugu su krenuli pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire obalnog područja zapadne Europe. Kada su se osjećali slabiji znali su i trgovati , a ponekad su se i naseljavali na svojim kolonijama, te su okolnim kraljevima često nudili i usluge zaštite od drugih kraljevstava. Zarada od trgovine, pljačke i reketa im je postala vrlo primamljiva, te je sve više Vikinga uključivalo u ovaj posao u koji su kretali često zajedno sa ženama i djecom.

Vremenom su ploveći uz francusku obalu došli i na zapadnu Afriku do rijeke Kongo, a ušli su i u Sredozemno more koje s pretvorili u svoje imperijalno područje gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja malih državica. Najuspješniji pljačkaši su na sjeveru postali poznati i popularni, te su postajali sve moćniji vladari Britanskog otočja koje su pretvorili u svoju koloniju. I tako su postali prvi rog na prvoj rogatoj glavi morske imperijalne Zvijeri.

 

Arapska imperija

 

Dok su Vikinzi osvajali kolonije po Europi isto to su Arapi radili na svojim morima.

Arapi su od Polinežana ukrali trokutasto jedro na kosom jarbolu koje im je omogućilo plovidbu uz vjetar, te plovidbu uz vrlo slabi vjetar. Zahvaljujući ovom jedru plovidba koso uz vjetar može biti puno brža nego što je brzina samog vjetra. Plovili su najčešće jedreći na vjetru, a kada nije bilo vjetra i na vesla. Time su bili puno pokretljiviji od europskih mornarica koje nisu mogle ploviti uz vjetar. Trokutasto polinežansko jedro su nazvali "arapsko jedro"..

Dok su bili pustinjski razbojnici pljačkali su susjede, ali prihvaćanjem islama postali su i pomorska sila. Osnivač arapske mornarice, Muavija, gradio je brodove u brodogradilištima osvojenih primorskih gradova i organizirao prvu arapsku flotu u Tripoliju i Aleksandriji. Počeli su napadati Cipar i Rodos, te su stekli prevlast na istočnom sredozemlju. Time su postali druga rogata islamska glava na tijelo morske Zvijeri. Počeli su neuspješno napadati i Carigrad sa flotom od 800 brodova. Na trgovini svilom i začinima između dalekog istoka i Europe zarađuju dovoljno za financiranje svojih osvajačkih pohoda. Zahvaljujući svojoj mornarici osvajaju mnoge gradove u Sjevernoj Africi, pljačkaju obale istočne Afrike i Indije, te mnoge gradove na Europskom dijelu sredozemlja i Atlantika. Upadaju i u Rim 846. godine gdje spaljuju baziliku svetog Petra i svetog Pavla koja je bila izvan zidina.

U 9. stoljeću osnivaju svoju koloniju u Španjolskoj, te iz tuniskih, sicilijanskih i španjolskih baza napadaju obale Provanse, Marsej i Deltu Rhone. Krajem 10.-og stoljeća se sukobljavaju sa vikinškim Normanima koji im preotimaju Siciliju, te počinju gubiti bitke i sa Bizantom. Početkom 11.-og stoljeća na Pirinejskom poluotoku osnivaju veliku flotu, te osvajaju Balearsko otočje i Sardiniju. Nakon toga politički se raspadaju na niz malih državica, a flote pojedinih arapskih gradova bave se isključivo gusarenjem u zapadnom dijelu Sredozemlja, te na europskim obalama Atlantskog oceana. Pri tome su zarobljenike ubijali, ili prodavali kao roblje, a slobodu su mogli dobiti samo oni koji su prihvatili islam.

Gledajući njihove brodove, Portugalci, Španjolci, Mlećani, Francuzi, Nizozemci i Englezi su ih počeli kopirati, te i sami graditi sve veće brodove koji su mogli poloviti uz vjetar. Time je počelo i njihova pomorska trgovina oko Afrike, te osvajanje i pljačkanje kolonija. Uz znanje o plovidbi uz vjetar europljani su od Arapa preuzeli znanje o proizvodnji papira, baruta, topova, te upotrebu kompasa, što su sve Arapi ukrali iz Kine.

Zahvaljujući tome arapska mornarica je kao druga rogata islamska glava na tijelu morske Zvijeri, počela slabiti, ali na glavi je izrastao treći imperijalni rog, to jest drugi islamski otomanski rog koji je preuzeo inicijativu u gusarenju i osvajanju kolonija. Do slabljenja Arapa je došlo radi toga što su zbog velike količine opljačkanog novca robe lokalnih zanatlija počele poskupljivati. To je dovelo do povećanog uvoza iz Indije i Europe, gdje je proizvodnja počela rasti, dok su lokalni proizvođači počeli propadati. U nekad tehnološki najrazvijenijim arapskim gradovima opstala je samo trgovina i proizvodnja zlatnog nakita, te poljoprivreda oko rijeka i oaza.

 

Osmanska, turska imperija

 

Prva turska pomorska flota pojavila se nakon slabljenja Arapskih flota. Kao drugi rog na islamskoj glavi morske Zvijeri osmansku flotu činila su 33 jedrenjaka i 17 veslačkih brodova koju je Čakas 1081. godine formirao u luci Smirna (Izmir). Odatle su počeli napadi na Lezbos 1089., a prvu veliku pomorsku bitko protiv Bizanta dobili su 1091. Kajkubad I je kasnije formirao flotu u Crnom moru u Sinopu odakle su osvojili Krim i Sudak na Azovskom moru (1220–1237). Osvajaju otok Kalolimno u Mramornom moru 1308., te se iskrcavaju na Trakiju 1321. godine. Zauzimanjem Karamursela 1323. ono postaje najvažnije osmansko brodogradilište i baza njihove mornarice.

Prva otomanska tvrđava u Europi izgrađena je 1351. godine, na Bosforskom moreuzu u blizini Konstantinopolja, a 1373. godine izvršena su prva iskrcavanja i osvajanja na egejskim obalama Makedonije, nakon čega slijedi opsada Soluna 1374. godine. Između 1387. i 1423. godine uz znatnu pomoć flote Otomansko carstva se širi na Balkanski poluotok i crnomorske obale Anadolije. Veliki broj zarobljenika prodaju u roblje, a zarobljenu djecu pretvaraju u profesionalne vojnike janjičare. Porobljeno stanovništo koje ne odvode u roblje mora plaćati poseban porez harač od čega su se mogli osloboditi tek prelaskom na islam. Uz pomoć flote Turci se šire i na Egejsko i Crno mor, osvajanjem Sinopa (1424), i Izmira 1426), te osvajaju Albaniju između 1448. i 1479. godine.

Otomanska flota 1453. pomaže i u osvajanju Konstantinopola, a veće dijelove Grčke osvajaju 1458. i 1460. godine. Nakon toga padaju Trapezuntsko carstvo i Đenoveška kolonija Amasra 1461.

Na Balkanu, 1499. osvajaju Crnu Goru, nakon čega slijedi Mletačko - turski rat 1499.- 1503. Porazom na moru Mletci gube teritorije sjeveroistočne obale Italije i mletačke obale Jonskog mora i jugoistočne dijelove Jadranskog mora.

U 17.-om vijeku obično se otomanska flota sastojala od 46 plovila (40 galija i 6 maona) čija je posada bila 15.800 ljudi, otprilike dvije trećine (10.500) bili su veslači, a preostali (5.300) borci.

Nakon osvajanja Sirije 1516. godine, osmanska flota Selima I širi osmanske teritorije prema Levantu i mediteranskim obalama Sjeverne Afrike. Između 1516. i 1517. godine otimaju Alžir od Španjolske. Osmanski pomorski kapetan Barbarosa nakon toga zauzima Egipat od Arapa, te carstvo Mameluka 1517. godine, dok Rodos pada 1522. godine.

Godine 1527. osmanska flota učestvuje u osvajanju Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne. Španjolsku flotu su uništili 1529. kod otoka Formentera, nakon čega zauzimaju Tunis od Španjolske, te kasnije Ploponez. Nakon toga se iskrcavaju na Krf, te obale Kalabrije i Apulije. Tada Mletačka republija, Habzburška Španija i Karlo V traže od pape stvaranje Svete lige. Hajrudin Barbarosa 1538. godine u bitci kod Preveze razbija ovu flotu, što je najveća pobjeda turske mornarice u povijesti. Godine 1543. godine osmanska flota je zajedno sa francuskim snagama opsjedala Nicu koja je bila pod vojvodstvom Savoj, a za to im Francuski vladar prepuštaju luku Tulon gdje prezimljavaju i odatle napadaju habzburške španske i italijanske luke. Francuzi pomažu Turcima i u kopnenom napada na Beč tako što svoje trupe šalju na granice habzburške monarhije svaki puta kada Turci idu prema Beču. Pobjeda osmanske flote kod Đerbe 1560. godine osigurala je njihovu prevlast u Sredozemlju slijedećih decenija, sve do gubitka bitke kod Lepanta 1571. Nakon toga, Turci su uspjeli osvojiti Cipar, te su sa novom flotom 1574. preuzeli Tunis od Španjolske.

Istvremeno, u Indijskom oceanu Turci su imali flotu u Suecu i Basri. Tu su nekoliko puta porazili portugalske snage od kojih su od 1538. do 1539. preuzeli luke Aden i Jemen, te Džedu i Džibuti na obalama Crvenoga mora. Sultan Aćeh je kao vladar na Sumatri u Indoneziji 1565. proglasio odanost Otomanskom carstvu, a 1569. godine osmanska flota Kurtoglu Hizir Reisa doplovila je u nove luka Debala, Surata, Janjire i Aćeh, sa flotom od 22 broda, što je bio najdalji prodor otomanske imperije na istok.

Prodori turske flote u Atlanski ocean počeli su kada je Kemal Reis doplovio na Kanarske otoke 1501. godine, dok je flota Murata Reisa Starijeg zauzela Lanzarote na kanarskim otocima 1585. Madeiru su osvojili 1617. nakon čega su 1625 počeli sa prepadima na Saseks, Plimut, Davon Hartland Point, Kornval i druge grofovije u zapadnoj Engleskoj. Otomanska flota 1627. zajedno sa Berberskim gusarima zauzeli su ostrvo Lundi u Bristolskom kanalu, odakle su počeli voditi pljačkaške operacije sjevernim Atlantikom idućih 5 godina. Pljačkali su po Šetlandskim i Farskim otocima, napadali su Dansku, Norvešku, Island i Švedsku. Brodovi su im viđeni i na istočnim obalama Sjeverne Amerike, u engleskim kolonijama Njufaundlenda i Virdžinije.

U Crnom moru Otomanska flota nakon 1550. počinje gubiti bitke protiv Zaporoških kozaka koji ih napadaju laganim, niskim, lakoupravljivim brodovima šajkama koji su mogli nositi do 70 kozaka. Od 1600-ih, kozaci su znali okupiti do 300 takvih šajki i doći do svakog dijela Crnog mora i napadati Fedosiju, Varnu, Trabzon, pa i Carigrad, a Zaporoški i Donski Kozaci su 1637. osvojili tvrđavu Azov.

Godine 1708. godine Turci osvajaju Oran kao zadnje Španjolsko uporište u Alžiru.

U Tursko -ruskom ratu od 1768. do 1774. Rusi postepeno potiskuju Turke i na kopnu i na moru. U grčkom ratu za nezavisnost od 1821. do 1829. Turci gube na kopnu i moru, a združene britansko-francusko-ruske flote su uništile najveći dio otomanske flote u bitci kod Navarina 1827. nakon čega se više nikad nisu oporavili. I tako je druga islamska glava morske Zvijeri sa arpskim rogom i turskim rogom izgubila svoju snagu i moć.

 

Portugalska imperija

 

Portugalci su već od 12. stoljeća počeli graditi svoju flotu. Prva njihova poznata pomorska bitka iz 1180. godine kod rta Espichel je pobjeda nad arapskom muslimanskom eskadrilom.
Tijekom 13. stoljeća portugalske pomorske snage pomažu u osvajanju nekoliko primorskih mavarskih gradova, poput Alcácer do Sal, Silves i Faro, te se koriste u bitkama protiv Kastilje - kroz provale u Galiciji i Andaluziji, zajedno sa drugim kršćanskih flota protiv muslimana. Kralj Denis je 1317. ustrojio stalnu organizaciju svojim pomorskim snagama, imenujući Manuela Pessanhu iz Genove za prvog admirala Kraljevine.
Portugalska mornarica je 1321. godine uspješno napala muslimanske luke u sjevernoj Africi. Između 1336. i 1341. vrše prva pomorska širenja na Kanarske otoke. Portugalska mornarica aktivno je sudjelovala u ratu protiv Kastilja, i Galicije. U srpnju 1384. godine, portugalska mornarica uspjela je razbiti kastiljsku opsadu Lisabona i opskrbiti grad, porazivši Kastilsku mornaricu u pomorskoj bitci u Taju.
Na kraju 14. stoljeća došlo je do više portugalskih otkrića, pri čemu je mornarica igrala glavnu ulogu u istraživanju oceana i obrani portugalskog carstva, a Portugal je postao prva pomorska svjetska sila.

Portugalski princ Heinrich (4. ožujka 1394. - 13. studenog 1460.) prvi je od Arapa prekopirao njihovo arapsko jedro i brodove sa kormilom, te je napravio puno veće jedrenjake Karavele, koji su postepeno postajali sve veći i mogli su ploviti i po otvorenim morima Atlantika. Henry navigator osnovao je škola plovidbe u Sagres , koje je bilo mjesto za raspravu o umijeću plovidbe.

I tako je izrasla treća portugalska rogata glava na tijelu morske Zvijeri.

Tada i drugi europljani kopiraju Arapsko jedro, sada pod nazivom latinsko jedro, i ono se širi po lukama Španjolske, Italije, Francuske, Nizozemske i Britanije. Kopirali su i brodsko topništvo, što također kopiraju i drugi europljani. Zahvaljujući novim većim i bržim brodovima koji mogu ploviti i uz vjetar Portugalci su osvojili svoju prvu koloniju Madeiru 1418. Na svoja jedra vješali su kršćanske simbole, dok su se klanjali samo novcu i moći. To su kopirali Španjolski, Mletački, Francuski, Nizozemski i Britanski trgovci koji su malo trgovali i često pljačkali osvajajući nove kolonije.

Počeli su se širiti na Maroko osvajanjem Ceute 1415., a nakon toga na Sjevernu Afriku i Kanare. To se može najviše zahvaliti brodovima karavelama i galionima kojima su plovili oceanima, i sa kojima su pronašli nove morske putove do Istoka i do Južne Amerike i Sjeverne Amerike. Bartolomeu Dias zabišao je južni vrh Afrike, a Vasco da Gama stigao je do Indije. Odatle su počeli dovoziti začine i svilu kojima je cijena pala, te su postali dostupni i srednjem sloju stanovništva. Time je povezana Europa i Azija morskom rutom, uskoro i Novi svijet. Prvi su počeli razvijati hidrografsko istraživanje afričkih obala i Kanare, te oceanografsko i meteorološko istraživanje Atlantskog oceana, te su pokrenuli razvoj navigacijskih tehnika i metoda. Do 1488. došli su do Rta Dobra Nada, a Vasco da Gama 1498. postaje evropski otkrivač morskog puta do Indije. Portugalska armada od 13 brodova sa Pedrom Álvares Cabralom 1500. godine otkriva i istražuje Brazil.

U Indiji portugalci se sukobljavaju sa arapskom pomorskom flotom, te 1509. Francisco de Almeida je ostvario veliku pobjedu nad muslimanima u pomorskoj bitci kod Diua. U Maroku se portugalska osvajanja nastavljaju preuzimanjem gradova Safim, Azamor, Mazagão i Mogador. U Kinu Portugalci dolaze 1517., a u Australiju 1522. Dolaze do Tajvan i Japana gdje postaju prvi Europljani koji su tamo stigli.

U ratu više europskih zemalja za povratak Tunisa Portugalci 1535. šalju svoj najjači brod galiun Botafogo, najmoćniji svjetski ratni brod toga doba, naoružan s 366 topova. U Crveno more ulaze 1542. kako bi uništili osmansku armadu Suez.

Na zapadu Portugalci plove uz obalu Nove engleske 1520., Kalifornije 1542. i Hudson Bay 1588. U sukobu sa Francuzima 1567., zauzimaju tvrđavu Coligny i protjeruju Francuze iz zaljeva Guanabara. Mnogi portugalski trgovci kupuju crne robove od Arapa, ili lokalnih kraljeva, te ih prodaju u Sjevernoj ili Južnoj Americi gdje je do 1776. prodano oko 5,5 milijuna afričkih robova, a iz samo 1 milijun je došlo iz Europe. Ukupno ih je kroz slijedeća stoljeća izvezen iz Afrike preko 10 milijuna. Radili su na plantažama kave, kakaoa, duhana, pamuka, šećera, riže i sjeći drveća, u rudnicima zlata i srebra, te u građevinarstvu i kao kućne sluge. Zarada od tog posla bila je dovoljan poticaj mnogima da se uključe u taj unosan posao, a pred portugalskom javnošću se pravdaju kako to čine radi prevođenja divljaka na katoličku vjeru. U potrazi za unosnim poslovima, u trgovinu robljem se uključuju Britanija, Francuska, Španjolska, Nizozemska i SAD.

U krizi oko nasljedstva prijestolja 1580. Habsburg Filip II. Španjolski postao je portugalski kralj Filip I., te pomorska politika sve više postaje podređena španjolskim interesima. Kralj Filip pokušava uz pomoć portugalske flote i španjolske flote izvršiti invaziju Engleske, iako su Potrugalci do tada bili engleski saveznici. Time je Portugal ušao u rat sa Francuzima i Nizozemcima koji su bili saveznici Engleza. Nakon toga portugalsko imperijalno Carstvo se počinje slabiti. Unatoč tome portugalska flota je imala još velikih uspjeha u borbi protiv pirata i u borbi protiv osmanske flote, te osvajanja Tunisa. Godine 1618. godine osnovana je prva mornarička pješačka pukovnija čime su nastale mornaričke pomorske trupe Portugala i Brazila. U veljači 1625., portugalska mornarica izborila je stratešku pobjedu kada je eskadrila galija protjerala kombinirane engleske i nizozemske pomorske snage iz Hormuškog tjesnaca, te je Portugal povratio kontrolu nad Perzijskim zaljevom.
Kako bi obnovili svoju neovisnost 1. prosinca 1640. Portugalci su se pobunili i vratili punu neovisnost Portugala nakon 60 godina španjolske dominacije. Rat se uglavnom vodio na kopnu i u tome mornarice nisu znatnije sudjelovale. Kako bi se lakše borili Portugalcu su počeli sklapati mirovne sporazume s Engleskom, Francuskom i Nizozemskom. Unatoč tome, Nizozemci su pokušali iskoristiti priliku i uzeti neke kolonije u Africi i Aziji. To su Portugalci, angažmanom svojih pomorskih marinaca uspjeli zaustaviti i obraniti Mozambik, Gou i Makao, te zauzeti sjeveroistočni Brazil, Angolu, Sao Tomé i Ano Bom.

U 18. stoljeću za vrijeme kralja Ivana V. od Portugala, mornarica vrši veliku transformaciju, te se ratni brodovi počinju razlikovati od trgovačkih brodova. Godine 1705. Portugalci pomažu Englezima u obrani Gibraltara od francusko-španjolskih snaga koje su opsjedale Gibraltar.

Na molbu Republike Venecije i pape, 1716. godine portugalska mornarica odvraća osmansko napredovanje, te u bitci kod Matapana 19. srpnja 1717., zajedno sa brodovima Venecije i Malte pobjeđuju Tursku flotu.
Nakon francuske revolucije i pogubljenja Luja XVI. Portugal ulazi u antirevolucionarnu koaliciju, te 1783. godine portugalska mornarica pomaže Španjolskoj u ratu na Pirinejima protiv Francuske. Kako bi spriječili francuski invaziju Britaniju portugalska mornarica organizirala je eskadrilu Kanal, te su od srpnja 1794. do ožujka 1796., patrolirali kroz La Manche u suradnji s britanskom mornaricom.

Španjolska imperija

 

Španjolska mornarica potječe prije nastanka Španjolske, ujedinjenjem dvaju kraljevstva Aragon i Kastilja koje su imale jaku flotu. Aragonski kralj Ferdinand se 1469. oženio nasljednicom kastiljske kraljevske krune Izabelom, te su se tako ujedinile države Aragonija i Kastilija u ujedinjenu kraljevinu Španjolsku. Time je narasla četvrta španjolska rogata glava na tijelu morske Zvijeri. Nakon ujedinjenja Kastilje i Aragona Španjolska je zadržala dvije flote, jednu uglavnom galija za upotrebu u Sredozemlju, a jedrenjake za Atlantik.

Aragon je imao treću najveću mornaricu u kasnosrednjovjekovnom Sredozemlju, nakon Venecije i Genove. U 14. i 15. stoljeću Aragon je svojom flotom okupirao Baleare, Sardiniju, Siciliju, južnu Italiju i vojvodstvo Atene.
Kastilja je ojačala u bobi za protjerivanje islamskih Mavara sa europskog tla, zauzevši Cádiz 1232. godine, a pomagali su i francuskoj kruni protiv engleske u Stogodišnjem ratu. Kastilja je imala jake trgovinske odnose s gradovima u Nizozemskoj i Flandriji dolazili su u sukob sa Englezima. Kastiljska flota je 1375. godine uništila veliku englesku flotu u Bourgneufu, a kastiljski brodovi izvršili su prepad na englesku obalu. Godine 1402. godine kastiljska ekspedicija osvojio je Kanarske otoke, a 1419. godine Kastiljani su na moru porazili njemačku flotu Hanzu i otjerati ih iz Biskajskog zaljeva pokraj francuske i španjolske obale.
U 15. stoljeću Kastilja je ušla u trku otkrivanje novih zemalja s Portugalom, te 1492. godine Kristofor Kolumbo je stigao u Ameriku, tražeći zapadni put prema Indiji. Tako je počela utrka u kojoj su Španjolci vladali morima na zapadu, a Portugalci na istoku. Završetak Reconquiste, to jest protjerivanjem muslimana sa Iberijskog poluotoka, Španjolci dominiraju Sredozemljem, te Španjolska preuzima kontrolu nad gotovo svim većim lukama uz obalu Sjeverne Afrike; Melilla 1497., Mers El Kébir 1505, Oran 1509, Alžir 1510 i Tripoli 1510.

Nakon otkrića Amerike i naseljavanja Kube, te nekoliko drugih otoka, Španjolci osvajaju Meksiko i Peru, te otkrivaju Floridu 1519. i Teksas 1521. Godine 1519. Portugalac Ferdinand Magellan vodi španjolsku ekspediciju koja prva oplovljava svijet. Do početka 17. stoljeća Tihim oceanom dominirala je španjolska mornarica, a od 1565. Španjolska flota je istraživala i kolonizirala filipinski arhipelag.
Rastuće Osmansko carstva pokreće velike islamske protuofenzive prema Španjolskoj, a bore se i sa Nizozemcima oko kolonija oko 1570-ih. Najznačajnija od tih borbi bila je bitka kod Gibraltara 1607. godine, u kojoj je nizozemska eskadrila uništila flotu španjolskih galijuna na sidru u zaljevu. Ovaj pomorski rat postao je globalni rat sa akcijama na Karibima i Dalekom Istoku, posebno oko Filipina. Španjolska je odgovorila angažiranjem pirata za napade na nizozemske trgovačke brodove i ribolovne koćarice.

U Bitki kod Lepanta 1571., Sveta liga koju su formirali Španjolska, Venecija, Papinska država i drugi kršćanski saveznici, porazili su veliku Osmansku mornaricu, zaustavivši muslimanske snage da postanu vladari Mediterana.
Sukob sa Nizozemskom uvukao je Englesku 1580-ih, u rat sa Španjolskim. Radi toga Španjolci pokušavaju organizirati invaziju na Britaniju, ali britanska obavještajna služba, prva moderna takva služba sve je doznala i uz pomoć talijanskih bankara je uspjela odgoditi napad za godinu dana, kako bi se pripremili za obranu. To je dovelo do katastrofalnog neuspjeha u pokušaju invazije na Englesku 1588. godine. Nakon toga neuspjeha flota je reorganizirana. Do tada, mornarica se sastojala od raznih brodova sa naoružanim trgovcima, s pratnjom kraljevskih brodova. Nakon ovog poraza španjolski brodovi opremljeni su namjenski izgrađenim mornaričkim puškama i topovima. Zahvaljujući tome španjolska flota je ojačala, te je 1590-ih, flota omogućilo velik porast inozemne trgovine i masivnih porastom uvoza luksuzne robe i srebra. Unatoč tome, neoprezna obrana luka omogućila je anglo-nizozemskim snagama juriš na Cadiz 1596. godine, radi čega je lučka obrana Kadiza nadograđena.
Istovremeno, španjolski brodovi su pojačali operacije u La Mancheu, Sjevernom moru i prema Irskoj. U ranim desetljećima 17. stoljeća zarobili su mnoge neprijateljske trgovačke i vojne brodove, te pomogli svojoj vojsci u Francuskoj i irskim pobunjenicima u Irskoj.
Do sredine 17. stoljeća Španjolsku blagajnu su ispraznili ogromni troškovi Tridesetogodišnjeg rata, te su počeli propadati.

Tijekom srednjih i kasnih desetljeća Nizozemci su preuzeli kontrolu nad manjim otocima Kariba, dok je Engleska osvojila Jamajku, a francuski zapadni dio Santo Domingo. Španjolci su koncentrirali svoje napore na zadržavanje najvažnijih otoka, poput Kube, Portorika i većine Santo Dominga, ali je sustav trgovačke mornarice opstao, radi sigurnog prijevoza tereta; srebra i azijske luksuzne robe preko Atlantike u Europu. Ta luksuza roba, zlato i srebro doveli su do pojave inflacije u Španjolskoj. Sve uvozno bilo je jeftinije, pa je povećan uvoz svega, dok je domaća proizvodnja je propadala. Radnih mjesta bilo je samo u brodogradnji, poljoprivredi i vojsci, te je Španjolska postepeno postajala zaostala agrarna država.
Ženidbenim vezama Španjolska je potpala pod vlast Habzburga koji su zaključili kako je isplativije osloniti se na savezničke flote, anglo-nizozemske i francuske, nego ulagati u vlastitu flotu. Time je i snaga Španjolske mornarice počela nestajati. Ali brodogradnja u rukama privatnih vlasnika je opstala.

 

Nizozemska imperija

 

Nizozemska mornarica je stvorena "statutom admiraliteta" koji je donio car Svete Rimske države Maksimilijan I 8. siječnja 1488. Neovisna nizozemska mornarice potječe od Osamdesetogodišnjeg rata 1568. - 1648. kada je formirana "nacionalna" mornarica i uspostavljena Nizozemska Republike 1597. godine.

Nizozemska mornarica se uključila u nekoliko ratova protiv drugih europskih sila s kraja 16. stoljeća, u početku za neovisnost od Španjolske, a kasnije za brodske rute, trgovinu i kolonije u mnogim dijelovima svijeta.

Time je na tijelu morske Zvijeri izrasla peta nizozemska rogata glava.

Četiri puta su ratovali protiv Engleske. Tijekom 17. stoljeća nizozemska mornarica bila je jedna od najmoćnijih mornarica na svijetu. Mornarica Nizozemske Republike sastojala se od pet odvojenih admiralata, tri u Holandiji, te po jedan u Frieslandu i Zelandu, svaki s vlastitim brodovima, osobljem, brodogradilištima, zapovjednim strukturama i prihodima, a u borbi za što veće prihode u kolonijama su činili velike pljačke i genocid lokalnog stanovništva. Od 1581. do 1795. bila je najmoćnija pomorska sila na svijetu, te je bila vrlo aktivna u anglo-nizozemskim ratovima, Francusko-nizozemskom ratu i ratovima protiv Španjolske. Kraljevina Holandija (1806–1810) igrale su aktivnu ulogu u napoleonskom Ratovima za francuske interese od 1806. do 1810. Porazom Napoloeona su sklapanjem mira sa britancima zadržali dio kolonija. U drugom dijelu 19.-og stoljeća holandski kralj Leopold je kupio Kongo i osnovao Slobodne Države Kongo. Za eksploataciju kaučuka, slonovače, bakra, zlata i dijamanata prisilno je koristio robovsku lokalnu radnu snagu, pri čemu je ubio oko 10 milijuna ljudi, ne računajući mnoge kojima je odsjekao udove. Sav prihod išao je njemu osobno, a sve je provodio uz pomoć svoje privatne vojske. Onima koji nisu skupili dovoljno kaučuka odsjekli bi šaku, njima i njihovoj djeci. Time su vojnici dokazivali kako nisu metke trošili nepotrebno. Za najmanji prekršaj se ubijalo. Glave prekršitelja, njihovih supružnika i djece često su nabijane na ogradu oko sela. Sve je opravdavao humanitarnim potrebama i potrebom pokrštavanja lokalnog stanovništva.

 

Francuska imperija

 

Prvu mornaricu Francuska je preuzela od templara. Ovaj red je nastao nakon što su muslimani Selđuci osvojili Jeruzalem, te nakon što je kalif Hakem 1009. srušio Baziliku Svetog groba. Nakon toga je papa Urban II na crkvenim saborima 1095. pozvao na rat protiv Muslimana, za oslobođenje Jeruzalema. Poziv su prihvatili brojni katolički velikaši, a i sirotinja, osnovavši crkveni vojni red vitezova templara za zaštitu hodočasnika i oslobađanje Jeruzalema. Borbe su se vodile dva stoljeća. Nakon dva stoljeća templari su se zajedno sa hospitalcima morali povući na Cipar. Hospitalci su bili zaduženi za brigu o bolesnima i ranjenima, a sastojali su se od oružanih boraca, bolničara i svećenika. Danas se zovu Malteški vitezovi.

Godine 1306. papa Klement V ovlastio je hospitalce da naoružavaju brodove bez traženja odobrenja kralja Cipra, te su oni razvili veliku flotu koja im je omogućila da izvlače veliku dobit od svojih posjeda na Zapadu, u nadi kako će moći krenuti u ponovno oslobađanje Svete zemlje.

Od 1307. godine, raste suparništvo između Reda i kralja Cipra, te red kreće u osvajanje Rodosa koji je bio pod Bizantskom vlašću. Rodos je osvojen 1310. i postao je novo sjedište Reda, a 1311. otvaraju prvu bolnicu na otoku Rodosu. Tada mnogi napuštaju zavjet siromaštva, ali nakon smrti njihova imovina ostaje redu.

Osim bogaćenja hospitalci su počeli i kovati svoj novac. Godine 1396. križarski rat koji je podržavao Red doživio je krvavi neuspjeh kod Nicopolisa, nakon čega je nestala i zadnja nada za povratak u Jeruzalem. Godine 1440. i 1444. otok Rodos opsjeda egipatski sultan, a 1453. osmanski sultan Mehmed II zauzeo je Carigrad. Redovnici 1480. odbijaju napad trupa paše Misacha, bivšeg bizantskog princa koji je prešao na islam.

Sultan Sulejman je 1522. pet mjeseci opsjedao grad Rodos. Nakon krvavih bitaka dozvolio je slobodan prolaz Hospitalcima i preživjelim vitezovima, zajedno sa brojnim stanovnicima. Oni su se povukli sa svojim blagom, arhivama i relikvijama u trideset brodova.

Nakon sedmogodišnjeg lutanja hospitalci se nastanjuju u Civitavecchie u Italiji, nakon čega odlaze u Viterbo, te u Nicu. Španjolski Car Karlo V shvaća koju opasnost predstavljaju osmanlije, te je povjerio Redu Malteški arhipelag, i ustupa im tvrđavu Tripoli koju osmanlije zauzimaju 1551. Velike turske snage, su se 1565. iskrcale na Malti i opkolile kršćanske položaje. Vitezovima Reda, uz potporu talijanskih i španjolskih plaćenika, te malteške milicije se brane. Sklonili su se u utvrđene gradove čekajući pomoć koju je obećao španjolski kralj Filip II. Nakon višemjesečnih borbi u pomoć dolazi potkralj Sicilije. Ova pobjeda im donosi veliku popularnost u Europi, što im osigurava sredstva za obnovu obrane Malte i trajne prisutnosti Reda na otoku. Nakon toga Red se uspješno bavi raznim poslovima sve do Kariba.

U tim poslovima Red je usko surađivao i sa mnogim kolonijalnim francuskim administratorima.

Hospitalci su se istakli i u bitci kod Lepanta 1571. gdje je uništena osmanska flota. Nakon toga se ponovno počinju baviti raznim poslovima, kao što je zapljena brodskih tereta i prodaja robova. Radi toga raste nepovjerenje između Reda i malteškog stanovnika. A raste i tiho neprijateljstvo francuskog kralja koji u njima vidi konkurenciju, te francuzi na temeljima iskustva i dijela brodova hospitalaca počinju graditi svoju Francusku ratnu mornaricu sa kojom počinju osvajati svoje kolonije. Kardinal Richelieu, glavni ministar kralja Luja XIII je 1624. osnovao "la Marine Royale". Unatoč tome hospitalci opstaju kao samostalna pomorska sila do pojave Francuske revolucije, kada im je imovina na tlu Francuska nacionalizirana.

Formiranjem francuske mornarice niknula je šesta rogata francuska glava na tijelu velik morske Zvijeri.

Najveće bitke u 17. stoljeću francuska flota je doživjela u anglo-francuskom ratu (1627–1629), Francusko-španjolskom ratu (1635–59), Drugi anglo-nizozemski rat, Francusko-nizozemski rat i Devetogodišnji rat. Nakon toga 1700-ih godina ratuju za španjolsko nasljeđe, nakon čega je uslijedio rat za austrijsko nasljeđe u 1740-ima.
U Borbi za kolonije Francuska flota je intervenirala u američkom revolucionarnom ratu protiv Engleza.

General Bonaparte iskrcava svoje trupe na Malti u ime Francuske republike, te izdajom izdajnički zauzima otok 10.11. lipnja 1798. godine, zajedno sa njihovom flotom. Ugovor je potpisan na brodu 12. lipnja kojim se Red odriče svojih prava nad Maltom. Time je Red protjeran sa Malte. Nakon ovoga 19. lipnja 1798. godine, francuska flota isplovljava za Aleksandriju.

Napoleon je okrunjen za cara 1804. godine, te pokušava oporaviti flotu za napad na Englesku. Ti planovi su mu propali u bitci kod Trafalgara 1805, gdje su Britanci gotovo uništili kombiniranu francusko-španjolsku flotu. Nakon Napoleonovog pada 1815. godine, anglo-francusko rivalstva na morima počelo se stišavati, a francuska flota je postala instrument za širenje francuskog kolonijalnog carstva. Nakon toga Francuska i Britanska flota najčešće surađuju.
Charles X poslao je veliku flotu u invaziju na Alžir 1830., a sljedeće godine, njegov nasljednik, Louis Philippe I, ratuje protiv Portugala u bitci kod Tajoa. Flota 1838. ratuje i u Meksiku u bitci kod Veracruza.
Za Cara Napoleon III flota je bila uključena u razne akcija širom svijeta, poput Krimskog rata 1854., rata za Cochinchin 1858., Drugi opijumski rat u Kini, francusku intervenciju u Meksiku, francuski rat u Koreji, protiv Japana u bombardiranju Shimonosekija. U francusko-pruskom ratu 1870. mornarica je provela pomorsku blokadu Njemačke. U kinesko-francuskom ratu zabilježene su značajne pomorske akcije, uključujući bitku kod Fuzhoua, bitku kod Shipua i kampanju Pescadores. U Vijetnamu je mornarica pomogla voditi kampanju Tonkin koja je uključivala bitku kod Thuận An, a kasnije je sudjelovala u francusko-sijamskom ratu 1893.
U 19.om stoljeću francuska mornarica je razvila mnoge nove tehnologije pomorskog topništva i visoko učinkovite puške Paixhans. Brod Napoléon je 1850. godine postao prvi parni brod u povijesti, a Gloire prvi pomorski željezni ratni brod devet godinama kasnije. Mornarica je 1863. napravila Plongeur, prvu podmornicu na svijetu koja je pokretana mehaničkom snagom, a Redoutable je 1876. bio prvi ratni brod s čeličnom trupom.

 

Britanska imperija

 

Nakon prestanka vikinških osvajanja Vikinzi su se pomiješali sa Sasima i postali miroljubivi. Time su prestale i njihove pljačkaške operacije. U građanskim ratovima protiv Iraca i Škota, te borbama za formiranje jake centralne države Englezi nisu mogli jačati flotu, pa su se njihovi pomorci nastojali baviti samo trgovinom. Uz to, imali su tajne sporazume sa svojim gusarima i piratima koji su otimali strane brodove i vršili pljačke na putu prema kolonijama. Flota im je počela jačati tek u osvajanju novih kolonija u Americi i Australiji gdje su osnivali svoje kolonije.

I tako je na prvoj vikinškoj glavi morske Zvijeri glavi izrastao drugi rog.

Za razliku od drugih imperijalnih sila koje su nastojali što više opljačkati kolonije, Britanci su nastojali u svojim kolonijama što više istrijebiti lokalno stanovništvo, te naseliti svoje kriminalce i sirotinju.

U tom periodu britanska flota počela se sukobljavati sa drugim imperijalnim flotama, koje su više puta pokušavale izvršiti invaziju na britansko otočje. Radi toga su kopiravši Portugalske brodove počeli koristiti latinsko jedro, te su razvili brodogradnju. U ratu protiv Španjolske Armade 1588., Francis Drake je uzdrmao španjolsko-portugalsku dominaciju oceanima. Od tada je Engleska, postala sve jača imperijalna pomorska sila.

I tako je na prvoj vikinškoj glavi velike morske Zvijeri izrastao novi britanski rog.

Osim protiv Španjolske i Portugala, britanci su ratovali i protiv Nizozemske, koja je bila veliki trgovački konkurent i imperijalna pomorska kolonijalna sila. Sa Nizozemskom su tri puta ratovali od 1651. do 1674., nakon čega su nastojali surađivati u osvajanju kolonija i pljačkanju. Čitavo to vrijeme glavni cilj im je bila što veća zarada, te su pri tome koristili razne metode. Tako su 1769. - 1770. inscenirali glad u Indiji kupujući svu rižu i potom je prodavajući po previsokim cijenama. Od gladi je umrlo oko 10 milijuna ljudi. Također su uništili tekstilnu industriju Indije, uvozeći strojno proizvedene pamučne tkanine vlastite proizvodnje u Hindustan.

U 18. stoljeću jedini ozbiljan protivnik im je bila Francuska flota, a ta borba je počela u francuskoj revoluciji, od 1792. godine. U Sedmogodišnjem ratu (1756-1763) Engleska je otela od Francuske gotovo sve kolonije u Istočnoj Indiji i Kanadi. Ali te posjede u kanadi su im uskoro oteli Amerikanci u američkom ratu za neovisnost. Tada su Britanci smislili svoje ključno načelo vanjske politike – borbu protiv najjače kontinentalne sile, koja ima najveći potencijal da naškodi britanskim interesima. Zahvaljujući tome do kraja 18. stoljeća Francuska je izgubila većinu svog prvog kolonijalnog carstva. Kako bi dodatno oslabili francusku tajno su preko masona i bankara potaknuli revoluciju u Francuskoj kako bi francusku oslabili. Novi rat između Engleske i Francuske započeo je nakon što je London u svibnju 1803. poništio Amienski mir, te je Napoleon počeo planirati invaziju na Englesku. Engleska je uspjela sastaviti novu antifrancusku koaliciju, a glavni saveznici su im bili Austrija i Rusija.

Velika Britanija je do 1802. godine imala je 141 linijskih brodova, 120 fregata i 135.000 ljudi. Njena flota se 1801. pojavljuje pred lukom u Kopenhagenu kako bi napala Dansku koja je proglasila neutralnost u sukobu Velike Britanije i Francuske. Danska je, kao i druge države sjevera zarađivala na u trgovini s Francuskom koju su Englezi blokirali. Uz to je počeo jačati i ruski utjecaj na Baltiku, pa su napali Dansku i kako bi spriječili ruski izlazak iz Baltika. Eskadra od 21 bojnog broda i 30 manjih brodova isplovila je iz Engleske prema Baltiku. Britanska flota imala više od 600 topova i oko 60 karonada (mužari kratkih cijevi velikoga kalibra), dok su Danci imali oko 370 topova uz obalne topove i baterije. Strahovito brutalna bitka u početku nije išla britancima u korist, te je zapovjednik Parker označio povlačenje, ali se njegov zamjenik Nelson tome usprotivio i nastavio bitku. Danska flota je poražena uz velike gubitke, a Danska flota je uništena.

Premijer V. Britanije William Pitt mlađi organizirao je treću koaliciju protiv Francuske sa Rusijom, Austrijom, Švedskom i Napuljskim kraljevstvom. Napoleon se pripremao za invaziju na britansko otočje sa oko 135 000 vojnika i oko 2300 transportnih brodova. Francuzi su imali oko 50 linijskih brodova, dok su Britanci imali 120 linijskih brodova i 125 fregata. Britanci su bili u velikoj prednosti te su pod vodstvom admirala Jervisa odmah krenuli iskoristiti tu prednost. Odmah po proglašenju rata britanska mornarica je krenula zaustaviti invaziju. To su učinili blokadom svih francuskih ratnih luka kako Francuzi ne bi mogli isploviti i skoncentrirati se za ukrcaj pješadije na putu prema Engleskoj. Pri tome je bilo više bitaka, a najveća je bila kod trafalgala u kojoj je pobijedio admiral Nelson. U ovom ratu odigrala se i bitka kod Visa na Jadranu koji je držala britanska mornarica.

Nakon bitke kod Trafalgara, 1805. britanska je flota pobijedila kombiniranu francusko-španjolskou eskadrilu, te su nakon toga postali apsolutni hegemon mora. Počeli su koristiti parni stroj za pogon brodova, te su do kraja 1840-ih, koristeći svoju vojnu nadmoć, osvojili gotovo cijelu Indiju, koja je imala oko 200 milijuna ljudi. Tu su obilno zarađivali u proizvodnji opijuma koji su izvozili u Kinu, koju su također počeli stavljati pod svoju dominaciju.
U Anglo-burskom rat (1899.-1902.), izmislili su "taktiku spaljene zemlje" u kojoj su vršili masovne likvidacije civilnog stanovništva Nizozemskog porijekla, koje su strpali u prve koncentracijske logore.

Nakon toga Britanci su krajem 19.-og stoljeća kao najvećeg neprijatelja prepoznali Njemačku koju su stalno nastojali oslabiti ideologijama nacionalizma i marksizma, unutrašnjim revolucijama, ili obavještajnim podvalama gurati u rat protiv Rusije.

Nakon Napoleonskih ratova Velika Britanija je mornaricu maksimalno koristi za svoj ekonomski razvoj. Britanska mornarica držala je morske linije, luke i obalne pojaseve diljem svijeta otvorene za trgovinu. Bečkim kongresom 1815. godine osigurala je prava na baze na Mauriciusu, Malti, Krfu, rtu Dobre nade. Veliki dio plijena koristili su za daljnji razvoj mornarice.

Sredinom 19. st. počela je primjena parnog stroja na brodovima, te se mijenja i taktika i strategija ratovanja na moru. Umjesto linijskih brodova grade se bojni brodovi ili oklopnjače, a uvode se i eksplozivna zrna za topništvo. Zbog čvrstog i jakog oklopa brodsko naoružanje je bilo pojačano i postavljeno u pokretne kupole. To je pak omogućilo da se kod paljbe više ne mora okretati cijeli brod već samo oružje. Ulaskom u 20. stoljeće započinje era novih ratnih brodova i utrka u naoružanju s Nijemcima.

Dok su u početku svog napredovanja bili najjača industrijska sila, nakon velikog priljeva zlata i srebra u Britanija je došlo do inflacije, radi čega je sve uvozno postalo jeftinije od domaće proizvodnje. Od toga su najviše koristi imale Njemačka, Austrougarska i Rusija koje su naglo postajale sve jača industrijska sila, i suparnici u osvajanju sve važnijih izvora nafte na bliskom istoku. Radi toga ih je trebao sukobiti u međusobnom ratu, te su tako britanski obavještajci mediji počeli sa kampanjom za organizaciju prvog svjetskog rata, a nakon toga i drugog.
Kolonijalna hegemonija Velike Britanije završila je tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je u pomorsku imperijalnu arenu stupio novi vođa, Sjedinjene Američke Države.

 

Japanska imperija

 

U 3. stoljeću japanski brodovi su prevozili trupe po Istočnoj Aziji i Japanu. Nakon Mongolske invazije Japana za vrijeme Kublaj kana 1274. i 1281. Japanci su odlučili ojačati svoje pirate koji su počeli pljačkati obale Kineskog carstva. U 16. stoljeću do Japana dolaze portugalski brodovi od kojih Japanci kopiraju tehnologiju gradnje brodova koji mogu ploviti na jedra uz vjetar, te japanska mornarica naglo jača.

I tako je na tijelu velike morske Zvijeri narasla sedma japanska rogata glava.

Početkom 17. stoljeća grade se i prvi brodovi sa metalnim trupom po uzoru na britanske brodove i prvi veliki vojni brodovi za prekooceansku plovidbu. Nakon revolucije Meiji 1869. formirana je Japanska carska mornarica koja je vrlo brzo postala treća mornarica na svijetu. Imala je vrlo značajnu ulogu u I i II svjetskom ratu kada je bila nosilac osvajanja ruskih teritorija na dalekom istoku, Koreje, Kine i mnogobrojnih otoka, sve do Australije, gdje su masovno pljačkali i ubijali sve koji su im smetali. Nakon poraza u II svjetskom ratu japanska vojna mornarica je raspuštena 1947. godine, a zadržali su samo manje Japanske pomorske samoobrambene snage

 

Američka imperija

 

Ratna mornarica Sjedinjenih Država je osnovana 1775. kao Kontinentalna mornarica odlukom Drugog Kontinentalnog kongresa, kao podrška Armiji sjedinjenih Država u Američkom ratu za neovisnost. Do Drugog svjetskog rata Američka ratna mornarica je bila puno manja od Britanske mornarice. Japanskim napadom na Pearl Harbor promijenjen je antiratni stav većine amerikanaca, čime su američkoj vladi dali odličan povod za uključivanje u II svjetski rat. Pri tome su američki obavještajci i mediji skrivali sve podatke o japanskim namjerama kako bi Japance navukli na napad, upravo za to kako bi promijenili antiratni stav većine Amerikanaca. Ali mornarica SAD-a je ipak prije napada najvažnije brodove izvela iz luke na vojne vježbe, kako bi ih spasila od potapanja. Nakon napada u SAD-u je počela je masovna proizvodnja krstarica, razarača i nosača aviona, te zrakoplova, tenkova i ostale vojne opreme.

Time je na tijelu velike morske Zvijeri na prvoj vikinškoj - anglosaksonskoj glavi izrastao i treći najveći američki rog.

A iz usta je čitavo vrijeme od izlaska iz mora masovno hulila na Boga, a najveća hula je kad kršiš Božje zakone i govoriš kako to radiš u ime Boga.

Amerikancu su oružje i opremu odmah počeli slati u Veliku Britaniju i SSSR. Sami su se ubrzo iskrcali u Afriku, a kada su od Nijemaca preuzeli naftna polja okrenuli su se i prema Japanu koji ih je napao i tako im dao povod i razlog za uključivanje u rat.

Danas Ratna mornarica SAD-a izvodi pomorske operacije na svim oceanima, a flota Ratne mornarice broji 280 ratnih brodova, i više od 3700 zrakoplova. Zahvaljujući tome, američke velike kompanije su došle do računice kako pod zaštitom mornarice mogu slobodno ulagati u proizvodnju širom svijeta, gdje god su jeftinije sirovine i radna snaga. Radi toga je američka politika počela svim državama nametati pravila o slobodnoj trgovini u kojoj formalno svi imaju ista prava, ali stvarno mala lokalna poduzeća nemaju nikakve šanse u tržišnoj konkurenciji gdje tehnološki opremljenije velike korporacije lobistički nameću zakone koji njima odgovaraju. Kako bi se dodatno smanjile mogućnosti gospodarstva manjih država SAD su pod pritiskom mnogim državama počele nametati posebne trgovinske sporazume, te su mnogim državama počele dijeliti kredite sa visokim kamatama, na novac kojeg je FED tiskao koliko im treba. Masovnim tiskanjem dolara američke kompanije su počele kupovati konkurenciju širom svijeta, ili ih uništavati dampinškim cijenama. Time su nasilnu pljačku kolonija koje su provodile bivše imperijalne sile zamijenile sa sofiticiranim načinima pljačkanja alatima neoliberalizma. Kako bi skrenuli pažnju sa te pljačke u svijet su vrlo nasilnom medijskom kampanjom plasirali ideologiju genderizma. To im nije uspjelo jedino u Kini i Rusiji koje su počele voditi isto takvu fiskalnu i monetarnu politiku. Ta Američka politika donijela je svoje posljedice koji su prije njih doživjeli Arapi, Španjolci i Britanci. Velike zarade od pljačke po svijetu su dovele do poskupljenja domaće proizvodnje. Tako je došlo do velikog uvoza i propasti mnogih domaćih industrija, a posljedično i do nezaposlenosti, osobito u crnačkim kvartovima SAD-a. A nezposlenost uvijek rađa društvenu anarhiju i revolucije.

 

Osim nabrojanih imperijalnih mornarica jake mornarice su imale Venecija, Genova, Italija, Njemačka, Rusija i Kina. Međutim, one nisu bile uspješne u nasilnom osvajanju svojih prekomorskih kolonija po svijetu, već su se više nastojale širiti kopnom, a mornaricu su ponajviše koristili za zaštitu svoje međunarodne trgovine i svoga teritorija.