LJUBAV JE JAČA OD SMRTI

LJUBAV JE JAČA OD SMRTI

Što je donijelo jutro? Divan, sunčan dan. Samo to. Bol je ostala. Osjećaj gušenja uz prvu jutarnju kavu i prvi dim prve cigarete. Lagano podrhtavanje tijela od noćas uzete vesele tabletice. 
Kao breza na vjetru. Treperi. Sama sebe ubija. Vodi se do vječnog pijeska. Sanjala je oca noćas. Bio je prekrasan. Topao, pametan i drag. Smijali su se sretni. Buđenje je neminovno, san to ne zna. U noćima punim šarenih snova sve je idealno. Živimo neke druge živote koje u stvarnosti nikada nećemo imati.
I lijepo je. Jutro nas dočeka u suzama.
Nemoguće je prolaziti kroz tuđe prljave krevete i zatim tražiti utjehu tamo gdje je uvijek postojala.
Danas je napravila pokus. Učila je trpjeti fizičku bol. 
I naučila. Prislonila je opušak na svoju ruku. Isprva je boljelo. Zatim sve manje. Naposljetku je bol posve iščezla. Ostao je ružan ožiljak i miris spaljenog ljudskog mesa. Čovjek mora naučiti trpjeti. Kasnije se sve svodi na kratke trenutke koji možda izmame suze, ali ponekad rezultiraju i ugodom. Razornom ugodom, razornijom i od boli. Što nas ne ubije, to nas ojača. Tako su govorili pametniji od nas. A ona je probavala s užitkom, ponovo, ono što je uspješno preživjela.
Što bi joj majka rekla da je vidjela što radi? 
Mnogo toga ona ne vidi. Ne zna. Ne čuje. Vesele tabletice zamijenjene su prženjem žive kože. Majka o tome ništa ne zna. Tako je najbolje. Ožiljak će ostati. Baš kao i oni mnogobrojni na rukama, koje su u pijanim noćima ostavljali slučajni prolaznici. Šetači kroz maglu. Ožiljci su ostali duboko urezani, prolaznici nestali. Nepoznati. Nedefinirani. Ožiljci poput onih koji ostaju na jajniku ako tijekom četverotjednog ciklusa nije došlo do oplodnje. Biologija. Hormoni, geni, kromosomi. 
Sjedila je kraj prve jutarnje kave, a u glavi su se kaotično gibale misli. Što ju je stvorilo takvom kakva jest? Odgovor je skriven negdje duboko u njoj, a nitko ga neće pronaći. Obećala je sama sebi. Nikome neće dozvoliti da pronikne u najudaljenije kuteve njene duše i razotkrije tajne koje u sebi nosi.
Čovjek je sam sebi najveća zagonetka. Neki nikad ni ne pokušaju pronaći odgovore na pitanja koja im se sama nude. Drugima čitav život prođe u uzaludnom traganju. Ona je od ovih drugih. Traži sama sebe i ne pronalazi se. Kako bi onda drugima dozvolila da rovare po njenoj duši?
Izleti u noć samo su traženje nepoznatog. Hoće li prepoznati to neznano nešto kad joj priđe iza ugla 
?
Nije u potpunosti sigurna jer je isuviše nepovjerljiva prema sličnim a nepoznatim jedinkama. 
Voli ona ljude, ali im previše ne vjeruje.
Potreban je jedan Netko odjeven u ljudskost, da je grubo tresne o zemlju. I takav će se opet pojaviti, dobro je znala. Razbit će je kao lutku od porculana. Kada? Nije važno. Shvatit će. 
Ionako prekasno.
Plašila ju je samoća. Depresija. Boji se nadolazećih dana i još više budnih noći. Živa zakopana u svojoj grobnici, a vani idilično pada snijeg. Bijesni oluja. Ljigava se kiša kasne jeseni slijeva na zemlju.
Plodovi zlatno žute jeseni pomiješani s njenim suzama. Predivna kombinacija! Ne želi više sjediti kod kuće! Pasivno predavanje ubija je više od ičega. Smjenjuju se godišnja doba, a ona čami u svojoj samoći. Željela bi plesati, plesati, plesati! Smijati se i pjevati. Zabavljati se i zaboravljati. Nemoguće! Sve je mogla. Čak i oprostiti onima koji to nisu zaslužili. Ali zaboraviti - nikada! 
Potrebno je umijeće zaboravljanja, a kod nje je sve  zapisano. 
Što ne upamti duša, papir pamti. Tko će sve dešifrirati, kad je jednom ne bude, često se je pitala. Možda Gorana. Jedino ona. No ona nikada neće postojati. Toliko je dobrih razloga za pojavljivanje tog malog božanskog bića na pozornici njezinog života, a bezbroj je onih drugih. I zbog majčinskog nagona koji se, redom logike, u određenim godinama javlja kod svake žene, ova zamišljena djevojka uzima svoje lutke, sa puno ljubavi i pažnje uređuje im kosu, odijeva ih u nove lepršave haljinice. I opet osjeća kako dolaze suze. Nepozvane. Vječni su joj pratitelji. 
Postoje distance s kojih čovjek sam sebe ne prepoznaje. 
I uvijek se iznova iznenadi. Nju suze nikad nisu iznevjerile. Možda iznenadile, kad bi nenadano banule, niotkud. Dobre su prijateljice, ona i njene tople, slane suze. Hladnoća i hladnokrvnost u trenucima od presudne važnosti, to je ono što ju iznenađuje u starom, općepoznatom scenariju. Suze zbog sitnica, a potpuna hladnoća dok bi se drugi sasuli u prah. Možda zbog svoje hladne glave pred drugima, uvijek kad je sama osjeća kako joj na prsima sjedi neka korpulentna budala i snažno ju pritišće. Godinama već se ne želi pomaknuti, omogućiti joj normalno disanje, unatoč preklinjanju i molbama. Navikla je ona na to, ali još uvijek za sebe priželjkuje lijepa, lagana buđenja i podnošljivije dane.
Ožiljak na ruci raste. Boli više nema. Život teče dalje u svom bezveznom, mutnom i iznad svih prihvatljivih vrijednosti nezanimljivom toku. 
Ponekad dođe do trenutnog bljeska, pojavi se nešto lijepo i razbije monotoniju. Trenutno. Kratko. Ostaju, na tisuće načina pokušavane, boli koje treba preboljeti. Sve ostaje na pokušaju. Boli koje je na trenutak osvijetlilo nešto lijepo. Gesta. Dodir. Draga riječ. Topao osmijeh. Sve je to prolazno. Panta Rhei. Stalna je samo nada u ponovni početak. To je dobro. Nada koja daje životu smisao. Da nije nje, možda bi se i život već ugasio. Ruku pod ruku s nadom, vjera u bolje dane nije ju napuštala ni u najtežim trenucima. Negdje postoji Netko. Nešto čemu treba vjerovati. Strpljivo čekati. I neka tako prolaze desetljeća, uvijek je otvorena mogućnost da se dogodi čudo. I desetljeća prolaze. Doći će i smrt, neminovno, a ona neće biti razočarana jer zna da je nada tvrdoglava. Jedino ona i čovjek u ogledalu znaju čekati. 
Avion koji naruši zvuk tišine i očekivanja na trenutak donosi spas. Potvrđuje da se u svemiru nešto događa. Automobili koji prolaze ispod prozora čine to isto, svaki puta joj srce bar malo zatreperi i podsjeti je da je tu. Ona živi. Bez obzira što se ni jedan neće zaustaviti, čine joj dobro. Bude je iz mrtvila. Iz turobnih misli. Razmišljanja. Osjeća suze dok razmišlja. Čeka. Zna što želi. Plakala bi, neka sve ružno iz duše izađe suzama. Ona budala što pritišće grudi ne dozvoljava. Nema suza. Samo čežnja za uzaludnom ljubavi čiju boju može omirisati u zraku i žudnja za nedostižnim. Još uvijek. Ljubav je jača od smrti. To je reklo mnogo pametnih ljudi prije nje, ona samo interpretira, shvativši istinitost tih riječi. Što je jače od ljubavi? 
Tko taj odgovor donosi?
Možda druga, nova, veća ljubav? Relativnost. 
Ni u što ona nije sigurna, ali ipak se nada.