LJUBAV NE POZNAJE GRANICE

LJUBAV JE NA OTOKU
Osjećala sam pješčana zrnca u svojim sandalama još dugo nakon što sam otok ostavila iza sebe. Milovala su mi stopala baš kao za dugih šetnji plažom. Misli o ne tako davnoj prošlosti su jače od trenutne stvarnosti. Sasušena sol zateže mi  kožu iako sam se istuširala netom prije polaska, trudeći se zaboraviti sve lijepo što ostavljam iza sebe. Nekim osjećajima, slikama i događajima jednostavno ne možeš pobjeći, ma kako se trudio!
Udobno zavaljena u svoje sjedalo gledala sam kroz prozor, na putu u nepoznati, daleki i za mene neistraženi svijet. Sve je ostalo iza mene. Trudila sam se slušati pjesmu koja mi se blago uvlačila u uši, ali šum mora bio je jači i intenzivniji. Moji koraci po uzavrelom pijesku, koraci uz njega i njegova ruka nježno prebačena preko mojeg ramena nadglašavali su melodiju kojom sam nastojala zaboraviti. Beskrajno plavetnilo u mojim mislima zaslijepilo je ljepotu ovog dana u kojem obični ljudi uživaju u svojim običnim životima. Moj se upravo kala poput prezrele breskve. Puca kao lubenica. Jedna topla suza klizne mi niz obraz, podsjećajući me da sam u prepunom autobusu, u potrazi za novom srećom. Stara mi je okrenula leđa.
Napustivši rodnu Slavoniju, okrenula sam se moru. Odoljela sam izazovu i prihvatila posao kilometrima udaljena od porodice. Odlučila sam si pružiti priliku. Dani u kojima sam besposleno čamila čekajući da mi se dogodi čudo ostali su u zlatnožutim ravnicama. Moja Slavonija će moći bez mene, ja bez nje moram! Sa suzama u očima pozdravila sam majku i oca, obećavši da ću se vratiti. Čim stanem na svoje noge.
More me je zarobilo. Zgrabilo me je svojim čvrstim rukama i uzelo pod svoje. Proces prilagodbe tekao je puno lakše i jednostavnije nego sam očekivala. Brzo sam se navikla da me ujutro bude galebovi i brodovi. Uspješno sam se nosila s fjakom i vlagom koja vam se uvuče pod kožu i ne da vam disati.
Počevši od nule, skupljala sam svoj novi život na hrpu. Posao me je čekao. Iako nisam srljala glavom bez obzira, nije bilo lako odvojiti se od najmilijih i otići u nepoznatu sredinu, među potpune strance. Sa strepnjom sam se zaputila u novi život i vrlo brzo otkrila da su sve moje sumnje i strahovi bili bez osnove.
Dočekali su me topli ljudi, ugodna okolina i susretljivi radni kolege.
Stančić u koji sam se uselila sa svoja dva kofera nije bio carska palača, ali bio je sasvim dovoljan za početak. Ničega previše, svega dovoljno da krenem od nule. Simpatična terasica s pogledom na more. Idealno mjesto za ispijanje jutarnje kave i odavanje počasti sreći koja mi se nenadano nasmiješila. Svakodnevno sam uživala i ispovijedala se moru. Ono je upijalo sve moje najskrivenije misli, tajne i stremljenja. Umorna nakon cjelodnevne smjene, ovdje sam pronalazila izgubljenu snagu. U trenucima kad bih gubila vjeru, ovdje sam ju ponovo pronalazila. Posao nije bio lagan, ali to sam znala kad sam ga prihvaćala. Psihički izdržljiv, ali fizički prilično zahtijevan za moje krhko tijelo. Trudila sam se da nitko od nadređenih ne primijeti trenutke u kojima bih malaksala od iznemoglosti, a fizičku kondiciju odlučila sam popraviti plivanjem. Svakodnevni odlasci na plažu rano ujutro i kasno naveče brzo su mi ojačali muskulaturu i ubrzo sam s lakoćom obavljala ono što mi je do nedavno stvaralo probleme. More je uistinu lijek za sve!
Nova žena u novoj, maloj sredini. Iako je ljeti otok prenapučen turistima, domaći jako dobro prepoznaju one koji su došli da ostanu. Još nisam bila spremna na nova prijateljstva i neka prisnija druženja pa sam na znatiželjne poglede mojih novih susjeda odgovarala kratkim rečenicama, pozdravljajući ih i nastavljajući svojim putem. Nisam se zaustavljala niti upuštala u razgovore koji bi se, pretpostavljala sam, pretvorili u intervju. Već se je pomalo govorkalo o meni da "iako je topla i divna žena, izbjegava se zbližiti s domaćima. Mora da je težak život iza nje. Jako je draga, ali nepristupačna. Detalje o sebi i svojem životu daje na kapaljku."
Nisu me zabrinjavala govorkanja. Polako sam se privikavala na gradić i dobronamjernu znatiželju njegovih stanovnika. Postajala sam dio cjeline i pronalazila ljude koji su mi karakterno odgovarali više od ostalih. Sami su se izdvojili iz mnoštva i postali mi ugodno društvo. Ali nešto mi je nedostajalo. Iako sam radila fizički iscrpljujuć posao, neprestano u pokretu i okružena ljudima, povratak u moj prazan stančić svakodnevno bi me podsjetio da nešto nedostaje. Na kraju dana ostala sam sama. S nostalgijom sam razmišljala o svojoj Slavoniji i prekrasnom djetinjstvu koje je ostalo ugaženo mojim bosim stopalima na nestvarno zelenim očevim livadama. Nerijetko bih zaspala u suzama i budila se pokazujući moru svu svoju tugu i sjetu. More je znalo. I pružalo mi utjehu i potporu. Nekoliko zamaha rukama i bila sam opet kao nova. More je izbrisalo tužne snove i ulijevalo mi novu nadu.
I baš kao u bajci, najljepše stvari dogode se onda kad ih najmanje očekujemo i na najneobičnijim mjestima.
Sjedila sam sama na kamenu. Bura se poigravala morem kovitlajući ga u ogromne valove koji su se nemilice razbijali ljubeći oštre stijene. Dan nije bio stvoren za kupanje, ali za razmišljanje tik do zapjenjenog ljepotana itekako jest. Gledajući kako se nebo utapa u moru, a priroda igra svoju igru, čvrsto sam omotala pletenu vestu oko sebe i prepustila misli zvukovima koji su mi se uvlačili u podsvijest. Tada još nisam znala da će tu zauvijek ostati.
- Zar se ne bojite da bi vas more moglo povući? Opasno je to što radite! - začula sam iza sebe glas nepoznatog muškarca.
- Nije me strah. More i ja se volimo! - samouvjereno sam odgovorila ne odvajajući pogled od njegovog morskog veličanstva.
- More zna biti nepredvidivo. - nastavljao je neznanac.
- Baš kao i ljudi! - nisam se predavala.
- Čini se kao da ga dobro poznajete, a ni ljudi vam nisu strani.
- Ljudsko sam biće, ništa ljudsko nije mi strano.
- Uvijek ste tako mudri u svojim odgovorima?
- Uvijek postavljate toliko pitanja nepoznatim ženama?
- Samo onda kad me svojim odgovorima ponukaju da ih bolje upoznam.
- Učinilo mi se da mi samo želite skrenuti pozornost na opasnost kojoj se izlažem.
- To mi je bila prva namjera. Sad mi se čini da želim više.
Otvorila sam usta da mu kratko i odrešito odgovorim i na ovaj izazov, ali nije mi dao priliku. Produžio je pored mene ne okrećući se. Ostala sam osupnuta takvom bezobraštinom! A baš nam je dobro krenulo!
Gledala sam kako njegova široka ramena nestaju u daljini, a kratko podšišana kosa leprša nošena burom. Ostala sam zagledana u siluetu odlazećeg muškarca još dugo nakon što se njegov lik izgubio u daljini, a dan se utopio u moru. Pala je noć nad otok i mjesec me je upozoravao da je vrijeme za počinak.
Nemirno sam spavala, sanjajući nepoznatog šetača bez lica. Cijelu noć sam provela u agoničnim pokušajima da mu vidim lice. Da jutro nije došlo prebrzo, možda bih i uspjela. Iako nenaspavana, s lakoćom sam ustala na prvi zvuk budilice. Poletno sam uskočila u radnu odjeću i odlepršala na posao.
Slučajan susret dao mi je novu snagu. Razmišljala sam o njemu ne skrivajući osmijeh. Moje dobro raspoloženje nije prošlo nezamijećeno i kolegice su me obasipale pitanjima.
"Ma ništa posebno, drage moje. Jučerašnja bura razbistrila mi je misli, zato se dobro osjećam."
Podigla sam zid i dala im do znanja da je ovaj razgovor završen. Pokunjeno su prionule svaka na svoj posao, svjesne da od mene neće izvući više ništa. Ruku na srce, ništa više nisam im ni mogla dati. Zar da im pričam kako mi je srce zadrhtalo od bezbroj pitanja bezobraznog neznanca koji me je bez pozdrava ostavio u pola rečenice? Ismijavale bi me do mirovine!
Nastaviš živjeti. Zaboraviš sitnice. Potisneš događaje. Krećeš dalje u borbu za opstanak. Uživaš u svakom danu, uzimajući njegove darove i pleteš si skladan život. Samački. Tako je predodredila sudbina.
Čekala sam u redu na blagajni našeg najvećeg gradskog supermarketa, nervozno cupkajući s noge na nogu. Drška na pretrpanoj košarici već mi se pomalo urezala u dlan i počela sam u sebi preklinjati blagajnicu da bar malo ubrza. Bakica ispred nje istresla je oveći zavežljaj kovanica na pult, ne obazirući se na kolonu nestrpljivih kupaca koji su iza nje nezadovoljno mrmljali. Nešto od vanjske vreline, nešto od umjetnog zraka koji je iz klima-uređaja kružio iznad naših glava, a najviše zbog života koji ne dozvoljava predah, u prostoriji se je napetost mogla rezati nožem. A bakica je samo skrušeno i mirno čekala da joj blagajnica najsitnijim kovanicama naplati onih nekoliko artikala koje je stavila u košaricu.
- Divan dan za dangubljenje po supermarketima. - glas koji mi se šapatom obraćao tik do uha prepoznala bih među milijun sličnih, iako to nikad ne bih priznala. Odgovaram šutnjom.
- Ne uživate u danu u klimatiziranom prostoru? - milovao mi je neznanac uho približivši se toliko da sam mu osjetila dodir vibrirajućih usana na uhu. Okrenem li sad glavu, moje usne mogle bi doći u ravninu s njegovima i sudariti se u neplaniranom poljupcu. Odmaknem se korak u stranu i oprezno se okrenem, pazeći pri tome da ne izgubim red. Sad su ispred  mene stajala ona dva raskošna atletska ramena i pogled vrijedan milijun dolara! Osmijeh koji mi je uputio bio je neprocjenjiv! Trudim se ostati hladna, prizivajući u misli scenu u kojoj me usred razgovora ostavlja samu na plaži. Trudim se ostati hladna, ali izdajnička mi se vrelina širi tijelom. Odjednom nisam više onako suverena i ne vladam situacijom. Razoružao me je svojim osmijehom. Da mu bar nisam pogledala u te prekrasne oči, možda bi još bilo nade za mene. Zaboravljam kako može biti bezobrazan i napokon mu se obraćam:
- Dan je stvarno divan i žao mi je što sam ovdje, a ne na plaži, ali danas ne mogu birati. Moram skuhati ručak i nakon toga na posao.
- Uvijek dajete toliko detalja na jedno retoričko pitanje?
- Ne, samo kad je sugovornik dovoljno bezobrazan da me ostavi usred rečenice! - odbrusila sam mu, grubo nadodavši i ono što nisam željela.
- Ooo, damica se osjeća povrijeđeno?
- Neee, žena u meni osjeća određeni otpor prema muškarcima vašeg kalibra.
- A kakav sam ja to tip muškarca?
- Bezobrazan, nekulturan i prost!
- Zaista imate takvo mišljenje o meni?
- Uopće nemam mišljenje o vama, ne umišljajte si! Govorim općenito o osobama poput vas koje mi se nimalo ne dopadaju.
- Oprostite ako sam povrijedio vaše osjećaje, mlada damo. - saginje se u prepunom supermarketu i uzima moju ruku u svoju pa mi nježno utiskuje topli poljubac u znak ponizne isprike, otkrivajući mi svoju nježniju stranu.
Iznenađena, nisam ni pokušavala prekinuti ovu predstavu koju sam sama započela. Osvijestila sam se tek kad su prisutni počeli pljeskati i bodriti neznanca za to što je upravo učinio. Postiđeno sam sagnula glavu i poželjela sam propasti u zemlju. Nek me proguta noć. More. Bilo što, samo da nestanem odavde. Danijel, kasnije sam saznala neznančevo ime, prekinuo je agoniju i odveo me u obližnji kafić na kavu. Ruku punih vrećica smjestili smo se za stol daleko od gužve i buke. Svako lijepo i obećavajuće poznanstvo započinje kavom. Naručila sam veliki nes sa šlagom i uz ugodnu slutnju kako naša priča tek počinje, upustila se u ugodan i neobavezujući razgovor s naočitim Danijelom. I svakom novom rečenicom koju bismo izmijenili sve dalji je bio onaj bezobrazni neznanac, a sve topliji i draži novi poznanik polako je ulazio u moj život. Ostavljam mu vrata širom otvorena.
Ugodne kave u sve ugodnijem društvu postaju mi stalna navika. Željno iščekujući svaki slobodni trenutak hitam mu u zagrljaj. Da, kave su se pretvorile u tople zagrljaje i uskoro smo slobodne trenutke provodili u mojem stančiću ili kod njega doma. On je bio ta sitnica koja je još nedostajala da moj život na otoku postane smislenija, zaokružena cjelina. Često bismo se sa smijehom prisjećali našeg prvog susreta.
"Slučajno sam prolazio plažom na putu do posla. Obično nikada ne idem onuda. Izgledala si poput morske sirene na onom hladnom kamenu, neumorno prkoseći udarima bure. Već sam poprilično kasnio na posao i morao sam požuriti, a najradije bih te već onda odveo na toplo i sigurno mjesto i nastavio onaj započeti razgovor."
Koliko sam mu puta ponovila kako me je bezobzirno ostavio usred razgovora, a on je samo jurio na posao! Nikad ne treba suditi ljude po prvom dojmu, a da im ne pružite drugu priliku! Ne znate što se u tom trenutku skriva u pozadini njihovog ponašanja. Svaka posljedica ima svoj uzrok, samo je treba otkriti. Danijel i ja smo je razotkrili. I riješili nedoumice pa čak i puno više od toga. Pronašli smo ljubav koja je iznikla iz komedije zabune i pretvorili je u svoju najveću sreću.
Uljuljani u sigurnost koju smo jedno drugome pružali nismo razmišljali o prolaznosti vremena. A ono je bezglavo jurilo.
  Danijel, domaće čeljade, imao je ovdje stalan posao. Ja sam bila vezana ugovorom koji je nekoliko puta uspješno produžen. Nisam pitala imam li šanse dobiti stalan posao, a moji poslodavci mi se to nisu sjetili ponuditi. Neću razmišljati o razlozima. Živjelo se dobro. Radilo još bolje. Ljubilo se neopterećeno. Sve do jednog dana koji donosi prekretnicu. Brige. Nevolje.
- Draga, sa ogromnim žaljenjem moram vam priopćiti da je danas zadnji dan ugovora kojim ste vezani. Novi se neće potpisivati.
Ostajem zatečena. Zbunjena. Nijema. Stojim pred svojom poslodavkom razrogačenih očiju. Bez prethodne najave otkantala me je kao trinaesto prase u leglu. A tako sam se i osjećala. Uvidjevši da mi nije pristupila s dovoljno takta, nastavlja svoj monolog malo obzirnije. Ja i dalje nijemo i zatečeno slušam. Usta su mi se osušila i ne mogu razdvojiti usne u pokušaju da bilo što kažem. Ni glasa, ni cvrkuta. Ruke su mi pale u krilo, a pogled se spustio prema podu. Nijema tišina nasuprot monologu jake i odlučne žene koja mi upravo ruši snove, ostavljajući tek zrnce nade da ipak nije sve gotovo.
- Jasno mi je da ste zatečeni. Prije nekoliko dana dobila sam zeleno svjetlo za pokretanje novog posla. Zato vas nisam na vrijeme pripremila za promjene. Nije sve u mojim rukama, na žalost.- slušam i ne vjerujem. Pretjerano obzirna, pokušava mi na lijep način dočarati činjenicu da sam upravo dobila otkaz. Naravno da joj nije ranije palo na um spomenuti mi tu mogućnost. Bilo bi isuviše jednostavno da sam u međuvremenu eventualno pronašla drugi posao i nastavila normalno živjeti. Bolje je ovako dramatično i iz vedra neba prelomiti mi život na pola i ostaviti me na ulici.
- Ovaj posao će se ugasiti zauvijek. Vrata će se zatvoriti, a kuća prodati. Ono što ću ja u budućnosti raditi ne treba osobu sa vašom kvalifikacijom, ali mogu vas preporučiti prijateljici koja radi nešto slično. Ne sumnjam da ćete se dobro uklopiti, a uz moje preporuke posao ćete sigurno dobiti.
Poput furije sam izletjela iz njezine kancelarije i potišteno, sa suzama koje su podrhtavale na rubu kapaka, odradila sam smjenu. I dalje nijema. Ugasio mi se sjaj u očima i zanijemio krik koji mi je parao grudi.
Dušu sam isplakala na Danijelovim prsima. Nije pronalazio riječi utjehe. Samo je nježno povlačio ruku po mojoj kosi, tetošeći me kao što majka tetoši dijete kad padne i ozlijedi koljena.
Ja nisam bila na koljenima! Bila sam dva metra pod zemljom. Bezobzirnost i hladnoća bole više od izrečenog!
Danijelova podrška pomogla mi je da se saberem iako još uvijek nisam znala što i kako dalje. Otok je malen i nije baš da vam se poslovi nude na pladnju. Zalihe se tope, podstanarski stan treba platiti, a i želudac me svakodnevno nekoliko puta podsjeća na svoje prisustvo. Odjednom nemam ništa osim ljubavi, a još malo prije imala sam sve.
Ljubav nije dovoljna, osvješćujem se i prihvaćam onaj ranije spomenuti posao. Potpuno razočarana, potajno kujem nove planove o budućnosti. Upisujem tečaj njemačkog jezika i odlučujem se za još radikalniji potez. U jednom trenutku bila sam spremna vratiti se roditeljima, ali tu sam ideju sasjekla u samom startu. Ne bih mogla opet besposleno čekati da mi netko udijeli mrvice. Ja sam borac i borit ću se do zadnje kapi krvi!
Nisam očekivala da me Danijel podrži pa nisam bila razočarana kad je bez riječi saslušao moj plan. On ovdje ima svoj život kojim je bio zadovoljan i prije mene. On nije avanturist i ne voli promjene. On neće mijenjati tokove svoje sudbine zbog cure koju je upoznao sasvim slučajno. On će moći bez mene, a ja ću bez njega morati.
Otkazala sam svoj podstanarski stan, preselila stvari k prijateljici. Čekat će tamo neko bolje sutra. Zahvalila sam se novoj poslodavki koja mi je pomogla u prijelaznom razdoblju i bez oproštaja od Danijela napustila sam otok. Nisam rekla "zbogom", nego "doviđenja"..
Dva kofera, puno tuge i pregršt uspomena. Jedna cura sama čeka autobus koji će je povesti u bolju budućnost. Još jedan izlet u nepoznato, nakon nekoliko bezbrižno provedenih godina na moru i uz more. Odlazim u malo planinsko mjesto okovano snijegom. Znam da me u Njemačkoj ne čekaju med i mlijeko. Savladala sam tek osnove jezika i unaprijed sam spremna na pakao koji me tamo čeka. Sklapam oči u drmusavom autobusu i ispred sebe vidim more. Čujem buru kako zaglušujuće tutnji mojim mislima. Plačem. Sama. Okrećem lice prema prozoru da nitko ne vidi moje suze. Okrećem novi list u svojem životu i obilno ga natapam suzama.
Aufwiedersehen more, guten Tag planine okovane snijegom!
Prilagodila sam se. Pronašla sam novu ljepotu u prirodi koja me okružuje. Zimska idila pružila mi je nove vidike. Uselila sam u svoj novi stančić s pogledom na planine. Bjelina na kojoj svakodnevno odmaram oči podsjeća na more za kojim čeznem. Planinski vjetrovi neobično su nalik na razorne bure i ja ovdje pronalazim svoj dom. Danijel se rijetko javlja. Ne mogu mu u glasu prepoznati nedostajanje. Razgovori su telegrafski i mi ih obavljamo u grču. Razgovaramo poput dvoje stranaca koji žele zadržati nešto u što nisu sigurni da ima budućnost. Ja sam ovdje. Radim. Privikavam se. Ne zaboravljam. On je tamo. Živi. Radi. Nastavlja gdje je stao prije mene. Glas mu je bezbojan. Milijun puta htjela sam mu reći da uzme onaj svoj crni ruksak iz ormara u sobi, stavi par najnužnijih stvari i dojuri k meni! Nedostajao mi je više od mora za kojim sam svakodnevno patila i više od sunca koje ovdje možete samo sanjati. Boljelo me je srce od nedostajanja, ali nisam smogla snage to mu izreći. Svaki put kad bih zaustila, prekinuo me je svojim bezličnim glasom. Žurio je na posao. Morao je pomoći prijatelju. Majka ga baš zove da obavi nešto za nju. Ja i moje potrebe nismo prioritet. Ja i moja sebična želja da ga imam samo za sebe polako gube bitku. Predaleko sam da bi ga moja ljubav mogla sačuvati. Sanjam majku i oca. Sanjam dom. Sama sam na ovom svijetu! Uzalud ulažem ogroman napor da u svakom novom danu otkrijem nešto lijepo. Sve što je lijepo sad je daleko. Skriva se iza mnogo brda i dolina, utapa se u moru i povremeno izranja na površinu poput fizičke boli.
Posao je ok, ljudi su dragi. Pomažu mi savladati jezičnu barijeru. Brzo učim, vrijeme prolazi. Već mogu kompletnu narudžbu u restoranu izrecitirati ne izazivajući podsmijeh okupljenih. Ali srce ne boli manje!
Još uvijek istim intenzitetom žalim za Danijelom i bojim se da ne postanemo potpuni stranci. Vrijeme čini svoje. Tjeskoba mi postaje najbolja prijateljica kad ostanem sama. Tišina vrišti najglasnije i u dugim zimskim noćima, kad ne znam ukrotiti svoje misli, neutješno plačem glave uronjene u hladan jastuk. Ovdje su zidovi tanki, a ja ne želim da netko čuje moju patnju i bol. Na danjoj svjetlosti je lakše. Malo pudera na lice i opet sam kao nova! Puder u kombinaciji s korektorom zaista su ženini najbolji prijatelji! Dijamanti su bonus za one razmažene koje ionako imaju sve!
Vjerujem da se snovi ostvaruju, ali ja sve manje sanjam Danijela. Naši usiljeni razgovori postaju sve rjeđi i gotovo se mirim s činjenicom da sam ga nepovratno izgubila. Nemam prijateljicu kojoj bih se povjerila i koja bi mi rekla bar neku utješnu riječ. A utjeha mora postojati! Nisam umislila sve lijepo što smo imali, to nije bio tek san koji sam sanjala na otoku! Negdje mora postojati razrješenje šifre, ali ga ja od suza koje su mi zamaglile vid ne mogu uočiti. Uranjam u svakodnevicu kao nekad u more na našoj plaži. Prepuštam se životnoj bujici. Život je lijep, ponavljam si mantru koja me održava na površini. Radim. Neovisna sam. Proći će i ova epizoda, vratit ću se. Ne znam što će me tamo dočekati, ali znam da se ovdje neću zaustaviti.
Naučila sam da su vrijeme i strpljenje moji najbolji saveznici. Čekala sam. Strpljivo. I napokon sam dočekala taj najvažniji telefonski poziv u ovoj epizodi mojeg života.
Po završetku još jednog napornog radnog dana dolazim u svoj prizemni podstanarski stančić. Prohladno je. Pojačavam grijanje.
Odlazim pod osvježavajući tuš i dodatno se ugrijem pod ugodnim mlazom tople vode. Zaštitila sam kosu, nije joj potrebno pranje. Topla voda učinila je čudo i sav umor nagomilan tijekom dana nestao je kao odrezan. Spreman si brzinski sendvič i kavu iz aparata. Ne treba pretjerivati s hranom, večera mora biti lagana. Baš sam bila zagrizla u pecivo sa sjemenkama napunjeno sirom, dvjema vrstama suhe salame, pršutom i krastavcima, kad me trgne zvono mobitela odloženog na stolu. Brzo sažvačem zalogaj i bez prethodne provjere tko zove, odgovorim na poziv.
- Ljubavi, hoćeš li doći po mene? Zaglavio sam na autobusnoj stanici i pojma nemam kako dalje. Ovi Nijemci ne razumiju ni riječ hrvatskog jezika i samo nešto bezvezno blebeću što god da ih pitam! Skroz su smotani!
- Čekaj! Stani malo! Danijele, otkud mi se javljaš?
- Pa odavde. Došao sam ti. Ako me želiš, dođi po mene na autobusnu stanicu. I požuri, molim te! Smrznut ću se u tenisicama i vjetrovki!
- Beno jedna luda! Najdraža moja beno! Ne miči se odatle, ali uđi unutra u čekaonicu i zavuci se u neki topao kutak, naruči kuhano vino ... ma šta ja znam! Radi nešto dok ne dođem po tebe! Nemoj mi se slučajno smrznuti!
- A namjerno?
- Da se nisi usudio! - sad već histerično vrištim po stanu, odbacujem mobitel i brzo oblačim na sebe toplu odjeću koja mi se prva našla pri ruci. Ostavljam nepospremljen stol i televizor koji brunda. Preskačem po dvije stepenice i dozivam taksi. Hrlim u susret svojoj ljubavi!!!