Mimikrija
Kad je noć pretvorim se u mrak.
I slušam kako šuti.
Dok kiša pada ja sam voda skupljena u kap.
I ptičja pjesma u nagovještaju dana.
I studen dok vjetar divlja.
Dio prirode u službi vremena.
I tako predana ne osjećam osjećaje ljudske.
Ne dodiruju me ljudi svojom čudnom ćudi.
Daleko sam od svega sto traži,želi,mora.
I povrsno plutam svojom svješću,
ne sudarajući se sa strujama dubokim.
I nema me za nikog.
I nitko mi ne treba.
Lebdim lakoćom postojanja.
Marijana Martinčić
Oznake
Izdvojeni tekstovi