OMČA

OMČA
23
2
0

             OMČA

Odavna sam ti prestala pisati pisma namirisana omiljenim parfemom.

Još tamo negdje zadnjih dana prošloga stoljeća, sjećajući se davno izljubljenih proljeća

kad sve se činilo zapečaćeno jednom za svagda i neuništivo u vremenu koje prolazi kraj nas.

Sasušena tinta i suza na mojem oku

svjedoci su da ovdje je jednom davno, kao u bajci,

živjela žena kojoj je bilo ime Ljubav.

Ona je živjela ljubav i disala ljubav samo za tebe. Krvlju je pisala tvoje ime križajući dane na kalendaru zavaravajući svoja jedvačekanja prepunjena  nadom koja je u samom začetku nosila prezime Uzaludnost.

Ulje na vatri i nož na otvorenoj rani, srce koje kuca samo za tebe pljujući posljednje kapljice krvi po nijemim prolaznicima.

Uzalud prolazite, ljudi, okrećući svoje umorne glave na sporedni kolosjek. To što ne vidite ne znači da se ne događa!

Ljubav umire sama krvareći na tračnicama ispod jurećeg vlaka.

To život prolazi. I ne ostavlja joj ništa.

Ni trag. Ni sjenu. Ni napisana pisma koja je odnio vjetar zaborava.

Moje je ime Ljubav i noćas krvarim sama. Stružem sasušenu suzu nekada slanu, sa ispijenog obraza. 

Nestalo je osmijeha na licu i zvonkog smijeha iz vremena  raširenih ruku koje uzbuđeno drhte  hrleći tebi u zagrljaj.

Nekad si bio sav moj smijeh. I sreća. I svjetlost u tami.

Sad si bič kojim si nanosim bolonosne ožiljke na leđa utrljavajući sol na ranu slaveći glupost koju sam hranila svojim iznevjerenim očekivanjima. 

Moje je ime Ljubav, a ti si moje uže koje  stežem oko vrata hvatajući posljednji dah prije konačnog odlaska.

I bio je smijeh. Nema ga više.

Vječna tama zavladala je nad gradom i omotala me poput mumije, ostavljajući me bez daha u zrakopraznom prostoru. 

Koprcam se sama i izdišem.

Izgubljene nade, zagubljenog osmijeha.

A nije sve trebalo biti tako crno, samo da sam ti nastavila pisati pisma prepuna svjetlosti.

I čežnjom da sam nastavila hraniti nadu, bez strepnje i suvišnih pitanja ogledalu. 

Na cesti su se igrala neka druga djeca i njihova radost odbijala se od betonskih zidova pothodnika. Do mene nisu dopirala 

Gluha i slijepa, čekala sam da me netko drugi oslobodi. 

Ti nisi stigao na vrijeme. Šetao si svoj osmijeh uspavanim gradom.

Doći ćeš, ali prekasno. 

Neću te prepoznati u mrtvom gradu, praznog pogleda, bezličnih očiju. 

Neću te čuti u zaglušujućoj buci kako mi dozivaš ime.

Neću te voljeti jer davno sam ti prestala pisati. Ime mi je Zaborav. I tužne su pjesme moja aura. Ubila sam Ljubav.