Osječka 106. brigada u bosanskoj Posavini

U Posavini prvi ratni sukobi počinju 2. 3. 1992. kada dolazi prvih 400 Arkanovaca u sela oko Bosanskog Broda, gdje je već bilo oko 400 vojnika JNA i preko 500 lokalnih četnika.

Sljedećeg dana 3. 3. Srbi zauzimaju prostor oko mosta prema Slavonskom Brodu, a u zauzimanju mosta ih sprječava 30 Hrvata pod vodstvom Stjepana Blaženovića. Idućeg dana, 4.3. ispaljeno je oko 50 minobacačkih granata na Bosanski Brod, na prostor oko mosta. Lokalni političari sklapaju primirje naivno vjerujući kako je moguće dogovorima na nivou mjesnih zajednica i općina poništiti velikosrpski plan kreiran u Beogradu. Za ovaj plan pod nazivom „Drina“, bio je zadužen Tuzlanski korpus JNA, a spriječen je zahvaljujući pomoći iz Hrvatske.

Oko 350 HOS-ovaca 9. 3. prelaze u Bosanski Brod i otvaraju vatru prema srpskim položajima čime prekidaju primirje. Srbi se iz Bosanskog Broda počinju iseljavati 19. 3., a istovremeno unose velike količine oružja, čime se broj naoružanih Srba popeo na 1.500 ljudi. Pet dan kasnije, čim je završena evakuacija njihovih civila Srbi otpočinju borbe za Bosanski Brod. Krizni štab općine Bosanski Brod oglašava opću mobilizaciju svih muškaraca od 18 do 50 godina čime je spriječeno Srpsko osvajanje grada.

Napad na Derventu počeo je 1.4., a 10. 4. JNA zauzima policijsku postaju u Modriči i sve značajne objekte u gradu. Krizni štab općine Derventa 4. travnja je proglasio opću mobilizaciju. Odazvali se Hrvati, a muslimani u početku ostaju pasivni.
Oko 1000 mobiliziranih izbjeglica iz Posavine 11. 4. se vraćaju natrag u Bosanski Brod.

Po zapovijedi GSHV 10. travnja 1992. godine ukida se ZOG Osijeka a sva dokumentacija je predana u MORH. Slavonskim brigadama se počinje zapovijedati direktno iz Zagreba te se dijelovi brigada počinju u smjenama slati u Posavinu.

Organizacijska shema zapovijedanja postrojbama na prostoru Bosanske Posavine tijekom ratnih sukoba tijekom 1992. godine.

Snage angažirane na prostoru Bosanske Posavine:
1. Snage bosanskih Hrvata –organiziranih u brigade HVO Istočne Posavine
2. Dijelovi hrvatske vojske bilo kao cjelovite brigade ili manji dijelovi ustrojbenog oblika razine bojne ili satnije.
Uspostavljena zapovjedna struktura:
1. Zapovjedništvo operativne grupe “Istočna Posavina”sa sjedištem u Slavonskom Brodu, Republika Hrvatska, zapovjednik operativne grupe, pukovnik Vinko Štefanek.
2. Zapovjedništvo slavonskog vojišta, sjedište u Đakovu, kao zapovjednik imenovan je general Petar Stipetić. U zapovjednom lancu nadređeno je zapovjedništvu operativne grupe “Istočna Posavina”.
3. Zapovjedni lanac završava na razini Glavnog stožera Hrvatske Vojske, Zagreb, na čijem je čelu general Antun Tus.
4. Dio obaveza u zapovjednom lancu preuzima i zapovjedništvo operativne zone Osijek na čijem je čelu tada brigadir Vinko Vrbanac. Ovo zapovjedništvo nema zapovjedne ovlasti prema OG “Istočna Posavina”podređeno je zapovjedništvu slavonskog bojišta, uglavnom odgovorno za pripremu i usput svojih postrojbi kao pomoć postrojbama HVO, te pruža i logističku i drugu potporu u granicama mogućnosti.
5. Zapovjedni lanac je u potpunosti uspostavljen od taktičke, operativne do strategijske razine. Snage HVO “Istočna Posavina”u potpunosti su ukomponirane u zapovjedni sustav Hrvatske vojske. Snage HVO Istočne Posavine nisu razvile i uspostavile bilo kakvo operativno zapovjedništvo, zapovjednici brigada HVO vezani su izravno na zapovjedništvo OG “Istočna Posavina”koje je u zapovjednom lancu HV-e.
6. Zapovjedništvo OG “Istočna Posavina”zadaće iz svoje nadležnosti izvršava na osnovu zadataka zapovjedništva slavonskog vojišta. Zapovjednik OG “Istočna Posavina” podređenim snagama HVO i HV zapovijedao je u okviru dodijeljenih ovlasti nadređenog zapovjedništva i za svoj rad, stanje na bojišnici, stanje u podčinjenim i pridodanim postrojbama, odgovoran je prvo nadređenom zapovjedništvu.


Deset dana nakon odluke o općoj mobilizaciji 15. 4. 1992. godine službeno je ustrojena i muslimanska vojska, sastavljena je od jedinica TO i Patriotske lige. Konstituiran je štab TO BiH i on preuzima zapovijedanje jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana.

Bosanski Šamac pada 17. travnja. U Gornjim Kolibama 22. 4. 1992. godine razbijen je jedan oklopni bataljun JNA, uništena su 3 tenka i dva transportera JNA, te je zarobljeno 5 tenkova.
Srbi 25. travnja ponovno napadaju Gornje Kolibe pri čemu su im uništena 4 tenka. Isti dan HVO je osvojio vojarnu u Derventi.

Na području Bosanskog Šamca 25/26. 4. miniran je cestovni i željeznički most preko Save, a okolna hrvatska sela su pala u srpske ruke, uz veliki broj ubijenih ili zarobljenih civila. Većina stanovnika je pobjegla u Domaljevac. U Orašju nepovezane grupe branitelja pokušavaju pregovarati sa Srbima. U Gračacu obrana je utemeljena od oko 800 Hrvata i 4000 Muslimana, ali su nepovezani s okolnim mjestima.
Do 26. travnja formirane su brigade na području Bosanskog Broda, Dervente i Ođaka ali bez uvezanosti postrojbi koje drže pojedina sela. U selima oko Modriče Hrvati organizirali jaku postrojbu veličine bojne. Formirana je Prva posavska 108 brigada, slabo naoružana i bez iskusnih zapovjednika. Uskoro se formiraju brigade i u Derventi kojima pomažu Riječani, te u Ođaku u koju ulaze dragovoljci muslimani iz Modriče gdje Muslimansko vodstvo nije htjelo formirati svoju TO.
U Gradačcu oko 800 Hrvata i 4.000 muslimana, polovično naoružani imaju svoju postrojbu, ali bez suradnje sa susjednim općinama.
U Brčkom su slabe veze prema Hrvatskoj, a Srbi, Hrvati i Muslimani imaju svatko svoju policiju. Napad na Brčko počeo je 30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje sustražare Muslimane, te su Arkanovci upali u Brčko 1. 5. 1992. Kada su civili počeli bježati preko mosta u Gunju, vojnici JNA, koji su prethodno postavili eksploziv pod most, digli su ga u zrak, i to u trenutku kada je most bio prepun ljudi, nakon čega idućih dana traju ulične borbe u Brčkom. Brčko kao ključno mjesto na spoju istočnog i zapadnog dijela Srpskih teritorija u BiH smješteno je na putu Srbija-Bijeljina-Brčko-Lončari-Modriča i dalje prema Banjoj Luci i Kninu (“koridor”). Za napad na ovaj grad i cijelo brčansko područje Srbi su prikupili domaće jedinice te dijelove Novosadskog i Banjalučkog korpusa bivše “JNA” i brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore. U prvom naletu zarobili su velik broj muslimanskih i hrvatskih civila, od čega su poubijali između 5.000 i 7.000. U zrak su digli oba savska mosta na kojima je poginulo više od 60 ljudi koji su spas pokušali naći u Hrvatskoj. Naselja zapadno i jugozapadno od Brčkog gdje je djelovao HVO pružaju veliki otpor i tu su se oformile obrambene linije, a sam grad je pao 8. svibnja.
Srpsko zrakoplovstvo 2. 5. raketira most u Bosanskom Brodu, a u Derventi Srbi su probili obrambene linije. U Orašju Hrvati pokušavaju pregovarati sa Srbima, ali nakon neuspjeha pregovora 5. 5. uništavaju 3 srpska tenka.
JNA 6.5. osvaja đamiju u Gornjim Kolibama, a kod Bosanskog broda oboren je avion.



U Bosanskom Brodu 3. 5. 1992. pao je dio prostora u Srpske ruke, a u čitavoj Posavini Srbi nastoje ispresijecati linije HVO-a. Gdje god su mogli nastojali su srušiti mostove prema Hrvatskoj kako bi posavske Hrvate odsjekli od Hrvatske. Iako je u Posavini živjelo oko 130.000 Hrvata i 32.000 Muslimana od prvog dana su ovisili o pomoći iz Hrvatske.

Nakon zaustavljanja srpske ofenzive 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su zauzeli oko 60% teritorija BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izetbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, a Izetbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu onih koji su došli, a dr. Tuđman se složio s time. Tuđman je primirje prihvatio zato što je znao kako je Izetbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudio Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije. Tuđman je s terena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izetbegović izbjegava borbe sa Srbima, dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, a bivši oficiri JNA koji prelaze u ABIH i koje Izetbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, i koji u pravilu imaju neprijateljski stav prema Hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima.

Izetbegović, svjestan podrške koju dobiva od islamskih zemalja bogatih naftom i ovisnosti Europe o njihovoj nafti, odbio je doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona. Time je Izedbegović nastojao spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao izravno s Karadžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

U tom trenutku zalihe streljiva i granata zarobljenih u vojarnama koncem 91. bile su pri kraju, a nove količine su stizale u minimalnim količinama.

Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile, zato što im cementiranje trenutnih linije razgraničenja nije odgovaralo, već su istog dana kad je objavljeno, zajedno s lokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. Do tada su vjerovali kako će se svojim kućama vratiti uz pomoć pregovora, a kad su shvatili da to neće biti moguće postali su vrlo borbeni. Ovo je dovelo do praktičnog

raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izetbegovićevi mediji pišući kako s Posavljacima Muslimani trebaju surađivati, a s Hercegovcima ne.

Nakon potpisanog sporazuma iz Graca Srbi su svoje pješadijske snage prebacili na druga ratišta pa lokalna 108. brigada lako i u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. Hrvatske brigade, bosansko brodska 108., Derventska 157. i 3 A brigada 8. 5 osvajaju veliki prostor. U sastavu 3. A brigade je i vod Osječana iz 106. brigade. Zarobljeno je i uništeno 2 tenka i 11 transportera. Poginulo je šest pripadnika HV-a, 16. pripadnika TO Bih, te 2 civila.
U ovim borbama sudjeluju i dijelovi 1. 2. i 4. bojna 106. brigade, kojom zapovijeda Dragan Bagarić, a koje su od ranije raspoređeni uz rijeku Savu u selima Jaruge, Sikirevci, Kruševica, Slavonski Šamac.
U borbama su podjednako sudjelovali Hrvati i Muslimani. Iako se u početku Muslimani bore jednako kao i Hrvati postepeno, zahvaljujući instrukcijama iz Sarajeva, borbenost Muslimana postaje sve manja pa ih se većina ponaša kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”. Stav Muslimanskog vodstva iz Sarajeva je bio kako su u Posavini Hrvati većina i to pripada Hrvatima pa oni nemaju razloga za borbu.

U Modriči borbe traju do 31. svibnja kad je u rafineriji opkoljeno oko 200 četnika.
Zapovjednik 106. brigade postaje Ivica Šoltić, te se u Posavinu prebacuje jedna borbena grupa 106. brigade. Ova grupa pod zapovjedništvom Gani Zahitija u sastavu 3. A brigade sudjeluje u oslobađanju Modriče, pri čemu je poginuo pripadnik 106. brigade Dejan Orolić, a ranjen je Ivan Tabak. Nakon oslobađanja Modriče u Posavini se smjenjuju tri borbene grupe iz 106. brigade. Prva odlazi satnija inženjerije pod zapovjedništvom Zvonka Rebe, nakon čega idu grupe od 400 ljudi uključujući topničku postrojbu. Prvu grupu vodi Dragan Bagarić, drugu Miljenko Vrgoč, a treću Gani Zahiti.

Nakon prvih uspjeha zapovjednik Petar Stipetić uvodi sustav obrane po kojem se brigade smjenjuju u smjenama od 15 dana nakon čega odlaze na odmor u Hrvatsku. Pojedine brigade ne dobivaju svoju zinu odgovornosti koju bi stalno branile sa smjenama unutar sebe. Umjesto toga pri svakoj smjeni pojedina brigada može dobiti drugu lokaciju. Ovakav sustav smjenjivanja doveo je do toga da se postrojbe slabo ukopavaju. Smjene velikih borbenih grupa koju prate i topničke postrojbe lako je uočiti iz aviona te radi toga puno vojnika stradava od srpskog topništva prilikom dolaska na položaje i odlaska s položaja na odmor u Hrvatsku. Ovakav ustroj nije napravljen jedino u Orašju i Domaljevcima gdje lokalni zapovjednici svoje vojnike stalno drže na položajima, sa smjenama unutar satnija, po sustavu jedan vod na položaju, drugi u pričuvi, a treći na odmoru, ali bez odlaska u Hrvatsku. Postrojbe iz Hrvatske mogu doći kao ispomoć, ali lokalni branitelji svoje položaje pri tome ne napuštaju.

Za to vrijeme u Srednjoj Bosni počinju prvi sukobi s Muslimanima. Dok se Posavljaci zajednički brane s južne strane nema nikakvih napada Muslimana iz pravca Tuzle prema Posavini. U svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a u borbi nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tomu, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA prema svojim kriterijima. Kada je to Hrvatska strana odbila ABiH svoje zahtjeve pokušava ostvariti silom. Ovakvih sukoba zbog zaplijenjenog oružja bilo je više s obije strane, zbog očitog nepovjerenja i ne vjerovanja u iskrenu suradnju.

Dana 30. 5. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje trgovina sa Srbijom i Crnom Gorom (osim hranom i lijekovima). Ovime je Velika Britanija uspjela spriječiti zračne napade na srpske položaje u BiH. Koliko su sankcije bile ozbiljne, vidi se po tom što čak ni srpski devizni računi u inozemstvu nisu bili zamrznuti.

Početkom lipnja sve brigade se počinju žaliti na nedostatak ljudstva i streljiva, a Stipetić ih stalno tjera na napadna djelovanja zbog čega se nepotrebno troše i ljudi i sredstva, a zbog neusklađenog djelovanja linije se stalno kidaju. Kako bi se spriječio potpuni gubitak Posavine državni vrh pokušava uspostaviti primirje.

Srbi se 20. 6. pripremaju za operaciju «Koridor». Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. Padaju mjesta oko Dervente, a veliki broj izbjeglica u Bosanskom Brodu širi paniku. Sve brigade se žale na nedostatak streljiva. Pojedine postrojbe HVO-a se u neredu povlače, a oni koji su otišli na odmor u Hrvatsku nerado se vraćaju na linije. Intenzivne borbe su svakodnevne. Mnoge postrojbe nemaju zamjenu, a ponestaje i streljiva. Zapovjednik 102. brigade HVO-a Pero Stanić 25. lipnja zapovijeda povlačenje iz Modriče iako ima oko 2.000 vojnika koji se u panici povlače. Nisu ukopali svoje linije, bunkere i zemunice, te se nemaju odakle braniti. Vojnici koji su izgubili svoje selo i kuću više nemaju motiva za borbu. Brigada se raspada, dio vojnika ostaje u Ođaku, a dio bježi u Hrvatsku. JNA počinje gađati Bosanski brod raketama zemlja-zemlja. Počinju bježati i dijelovi 3. A brigade. Postrojbe iz Hrvatske dolaze u pomoć pa se linije stabiliziraju. Srbi počinju čak i s upotrebom Luna, strateških raketnih sustava koje do tada u Hrvatskoj nikad nisu koristili. Civili bježe iz Ođaka, a za njima i dio vojske.

Na stadionu u Slavonskom Brodu vojna policija je okupila oko 5.000 dezertera iz Posavine, a još toliko ih s desne obale Save čeka na prijelaz u Hrvatsku. U nekoliko dana oko 50.000 izbjeglih civila prešlo je u Hrvatsku. Oko 40 % vojnika napustilo je postrojbe, a Ođačka brigada oduzima oružje demoraliziranim bjeguncima. Dezerteri svoje ponašanje objašnjavaju tvrdnjama kako je Posavina prodana te nema smisla ginuti. Nakon dugog nagovaranja dio se vraća u Posavinu.

Pripadnici 106. brigade odlaskom u Posavinu u srpnju i kolovozu zaposjedaju položaje oko sela Kričanovo i Gornje Kolibe gdje se vode svakodnevni topnički napadi. U smjenama od 15 dana smjenjuju se grupe veličine bojne sa svojim minobacačima i topovima, do pada bosanske Posavine.

Tijekom 1992. formirana je 5. domobranska pukovnija pod zapovjedništvom Ivana Šoltića, a zapovjedništvo 106. brigadom preuzima Ivan Boras. Od tada ove dvije postrojbe formiraju zajedničke borbene grupe za odlazak u bosansku Posavinu.

Zapovjedništvo OG “Istočna Posavina” U svom izvješću IZM Đakovo od 28. 06. 1992. pod brojem klasa 81/92-02, Ur. Broj: OG-17/92-149 za Derventsko ratište konstatira; “Linija zapovijedanja postrojbama u ovom dijelu ratišta gotovo da ne funkcionira”. Modriča je pala 28.6. a postrojbe HVO-a se u panici povlače. Na Derventskom ratištu 127. brigada se drži. Neprijatelj intenzivno granatira Babinu Gredu, Slavonski Šamac, Slavonski Brod i Slavonski Kobaš.

Istog dana, 28. 6. održan je sastanak zapovjedništva operativne grupe Istočna Posavina na kojoj general Basarac traži da svaka postrojba dobije svoju zonu odgovornosti. Međutim to se nikad nije dogodilo. Branitelji Dervente traže pomoć, ali ona do 2. 7. ne dolazi.

U IZM Đakovo, 3. 07. 1992. godine dolazi izvješće Klasa: 81/92-02, Ur. Broj: OG-17/92-179, a odnosi se na Derventsko ratište u kojem stoji; “Linija zapovijedanja je totalno narušena“.
Zapovjedništvo OG “Istočna Posavina” ne reagira, a ni zapovjedništva slavonskog vojišta. Tempo osvajanja prepuštenog teritorija od strane neprijatelja je slab. Napreduju oprezno, tako da je većina prepuštenog teritorija još uvijek prazna, ali snage 103. brigade nisu u stanju da se vrate na polazne pozicije. I tako pada Derventa.

Radi pritiska međunarodne zajednice ministar obrane Gojko Šušak 7. 7. 1992. zabranjuje postrojbama HV-a odlazak u BIH, ali ako oni koji su rođeni u Bih žele tamo otići nitko ih u tome ne smije sprječavati. Od tada postrojbe HV-a odlaze u BIH tako da skidaju oznake postrojbe na odjeći i činove. U Posavinu dolazi u inspekciju general Slobodan Praljak koji od vojnika u bijegu čuje kako je on naredio povlačenje. Nakon upoznavanja sa stanjem na terenu 11. 7. 1992. se vraća u Zagreb gdje podnosi izvješće, a nakon toga odlazi u Hercegovinu.

Dana 11. srpnja oko 5000 vojnika je uhićeno u Slavonskom Brodu, a isto toliko ih na drugoj strani Save želi prijeći u Hrvatsku. Savu je prešlo 15.000 do 20.000 žena, djece, staraca i civila. Osječka 106. brigada oduzima oružje svima koji bježe u Hrvatsku, a kasnije ga vraća onima koji se vraćaju natrag.

Po dokumentu Klasa: 81/92-01, Ur. Broj: OG-01/92-161 od 11. 07. 1992. godine, zapovijed za izvlačenje satnije 2. A brigade s prostora Ođaka izdaje pukovnik Vinko Štefanek. U dokumentu od 13. 07. 1992. godine u formi izvješća , Klasa: 81/92-02. Ur. Broj: OG-17/92-292 pod Odžak stoji; “Totalni kaos –naše jedinice se izvlače”. Ođak pada 14. srpnja. Pojedine postrojbe ostaju bez streljiva.
I u Bosanskom Brodu su linije poremećene. U višim zapovjedništvima zapovjednici daleko od bojišta ne znaju gdje su im postrojbe, ali i dalje izdaju bezbroj zapovijedi koje nema tko provoditi.

General Petar Stipetić 13. 7. donosi odluku;
1.Suspendira se s dužnosti zapovjednika 157. br. HV pukovnik Petrić Ivo i stavlja se na raspolaganje OG “Istočna Posavina”do konačnog rješenja njegovog statusa.
2. Za zapovjednika 157. br. HV određujem bojnika Halkijević Boru, operativac u OG “Istočna Posavina”.
Ivo Petrić je od desetog mjeseca 1990. ustrojio obranu na području Slavonskog Broda, zaustavljao vlakove radi zapljene oružja JNA i osvajao vojarne. Njegova brigada je najzaslužnija što u prvom naletu nisu

pali Orašje i Domaljevac. Nakon što su se branitelji u ovim mjestima oporavili od prvog ratnog šoka ustrojili su obranu na način kako je to rađeno u većini položaja u Hrvatskoj, jedan vod na terenu, drugi vod u pripremi, a treći na odmoru, bez odlaska u Hrvatsku.
Osim navedenog Petrić je imao pozitivno mišljenje o Praljku i nije sudjelovao u širenju glasina protiv njega. Za njega je govorio kako je jedini pokušavao uvezati i koordinirati postrojbe koje sudjeluju u obrani Posavine. Nakon smjena Petrića na red za Stipetićevu metlu dolazi Predsjednik Hrvatske zajednice Bosanska Posavina Iko Stanić i mnogi drugi zapovjednici, koji se trude ojačati obranu. Pokušao je Stipetić smijeniti i zapovjednika Orašja Đuru Matuzovića, ali on i njegovi momci nisu slušali nikoga i Orašje su sačuvali. Kad je Stipetić skelom došao u Orašje potjerali su ga natrag.

Osječka 106. brigada od 9.9. djeluje kao rezervna snaga Slavonskog bojišta sa zadatkom da u svakom trenutku ima spremnu jedni taktičku grupu od oko 400 ljudi. Uvođenje rezervi predviđeno od 13. do 15. 9. 19912. godine. Uz to i dalje drži položaje uz Savu s hrvatske strane.

U to vrijeme Stipetić je pojedine zapovjednike iz Posavine koji su dolazili u Zagreb izvodio u šetnju gradom, te im u povjerenju objašnjavao kako je Tuđman Posavinu već prodao, što se može objasniti samo kao namjerno širenje defetizma. Zbog toga je moral sve više padao pa su se i javno preko medija počele širiti priče kako su Tuđman i Šušak prodali Posavinu, što je još više slabilo moral.

Za razliku od središnje Bosne i Hercegovine gdje su se putovi mogli lako blokirati pa je bilo važno imati dovoljno samo pješadijskog streljiva, u Posavini je problem bila i brežuljkasta konfiguracija terena koja je omogućavala široke tenkovske prodore, zbog čega je bilo potrebno vrlo mnogo protutenkovskih mina i protutenkovskog oružja. Kako bi uštedio streljivo Stipetić je mogao djelovanje ograničiti na odsudnu obranu, ali on je stalno neobučene postrojbe slao u napadna djelovanja, u pravilu na dijelovima bojišta gdje su protivnici bili najjači, što je vodilo do vrlo velike potrošnje MTS-a i kidanje linija.

Početkom kolovoza Srbi se pripremaju na novi opći napad, prema ranijem planu «Koridor». Ciljevi su im što više ispresijecati Hrvatske linije na više pravaca. Zbog velikih gubitaka mjesec dana ranije pažljivo napadaju na biranim mjestima, a lokalne postrojbe se nakon slabog otpora povlače. Vojnici čija sela su pala više nemaju nikakvu želju za borbom, pa koriste svaku priliku za bijeg.

Stipetić i dalje s postrojbama iz Hrvatske forsira napade na općine koje su i po mišljenju lokalnih Hrvata i Muslimana pripadale Srbima, umjesto da nastoji sačuvati ono što ima. U napad šalje i postrojbe koje postoje samo na papiru.

Osječka 106. sa satnijom 130 brigade dobiva zadatak da kao pričuvna postrojba zauzme širi prostor sela Tolise. Sljedeći dan 106. brigada dobiva zadatak da s dvije pješačke bojne zaposjednu crtu obrane na Obodnom kanalu – Struga po dubini sela Močila, zamjene 108. brigadu HV-a, organiziraju obranu i poduzmu nasilna izviđanja prema neprijatelju.
Zapovjednik OG IP Pukovnik Franjo Čebić zapovjedio je i formiranje izdvojenog zapovjednog mjesta u selu Tolisi.

Stipetić 19. kolovoza ponovno organizira napadna djelovanja iako nema dovoljno streljiva i granata. Osječka 106. brigada sa jednom satnijom 130. brigade su uništila je jedan tenk, jedno vozilo za hranu i 10 četnika. Međuprostor između 106. brigade i TG 123 20. kolovoza ostaje prazan a to koriste četnici koji ulaze u strateški važno selo Kostreš. Toga dana, 20. 6. 106. brigada pokušava napad, ali se mora povući na početne položaje. Strateški važna mjesta Gradac, Kostreš, i Bijelo Brdo padaju 26. kolovoza. Dana 31. kolovoza na položaje 106. brigade dolazi smjena iz 108. brigade.

Dok teritorij pada pojavljuju se incidenti između Muslimana i Hrvata. Muslimani žele Posavinu u tuzlanskom kantonu, a Hrvati ne žele.

Početkom rujna Srbi ponovno kreću u napade zbog čega ponovno dolazi do velikih žrtava na svim dijelovima ratišta. I postrojbe HV-a počinje zahvaćati sindrom bježanja s položaja, u čemu su se osobito istakle pojedine pričuvne postrojbe. Interes vojnika iz Hrvatske za odlazak na BIH ratište sve je manji i sve više ih je koji to odbijaju.
Na smjenu ponovno 12. rujna dolazi 106. brigada i zamjenjuje 108. brigadu u rajonu Struga – rijeka Sava. Dva dana kasnije 14. rujna 106. brigada dobiva zapovijed za angažman dodatnih snaga kako bi smijenila 3 bojnu 108. brigade i preuzele njihovu crtu obrane.
Stipetić 16. rujna planira napadne operacije s postrojbama koje više i ne postoje i čiji pripadnici u neredu bježe s položaja, čime samo pojačava nered.

Srbi 21. 9. u napadima prvi puta koriste i bojne otrove zagušljivce. Cijela 109. brigada HV-a napušta Slavonski Brod, ali ih uskoro vraćaju.
Zapovjedništvo 3. A brigade 27. rujna dobiva zapovijed da s jednom bojnom, dva topa i 2. mada izvrši proboj pravcem Orašje – Ggradačac, razbije neprijatelje, te presiječe komunikaciju Brčko - Obudovac, utvrdi se i tako omogući snagama HVO-a i HV-a proširivanje i uklinjavanje u neprijateljski raspored. Istovremeno 106. brigada dobiva zapovijed za redovnu smjenu sa 108. brigadom, te ide na odmor. Tri dana prije smjene General Stipetić je došao u zapovjedništvo 106. brigade, te je zapovjedniku Ivanu Šoltiću usmeno zapovjedio povlačenje s položaja. Šoltić je odbio napuštanje položaja dok ne dođe smjena iz 108. brigade.

Dana 1.10. bježi i 109. brigada. Srbi to znaju pa pojačavaju napadaje. U izmjeni na položajima 29. 9. 108. brigada nije uspjela prikupiti ljudstvo pa na položaje koje je trebala zauzeti 4. bojna 108. brg., dolazi samo 35 vojnika. Srbi koriste tu rupu pa prolaze i bočno napadaju 101. brg. HVO-a koja bježi, te razbijaju 3A brigadu u kojoj je 19 ljudi proglašeno nestalima. 2A brigada zbog gubitaka ne uspijeva u protunapadu. Linije 6. 10. 1992. ne postoje, obrana se raspala. 3A brigada utovara MTS i napušta B. Brod, civili u panici bježe, a Srbi polako čiste teren i tek nakon nekoliko dana dolaze od srušenog mosta.

U dokumentu sačinjenom 6. 10. 1992. u 13:00 sati, Klasa: 81/92-02, Ur. Broj: OG-17/92-816 stoji; “Linija fronte više ne postoji, snage obrane BiH su se povukle u Slavonski Brod”.

Posavina je pala.

Nekoliko stotina zaostalih vojnika idućih nekoliko dana se izvlačilo skelama. Rano u jutro 7. 10 srušen je most prema Bosanskom brodu.
Za pad Posavine Stipetić je optužio pomoćnika ministra obrane HVO-a Slobodana Praljka koji je u Posavini zadnji puta bio tri mjeseca ranije, 11. 7. 1992. a Posavina je pala 7. 10. 1992. Istovremeno, potajno u razgovorima s pojedinim zapovjednicima iz Posavine za pad Posavine Tus i Stipetić optužuju predsjednika Tuđmana i Šuška za koje govore kako su Posavinu prodali za Hercegovinu.
Predsjednik Tuđman je shvatio što je istina, te je nakon pada Posavine većinu viših zapovjednika koji su u HV došli iz JNA premjestio na savjetodavne kancelarijske poslove, a na zapovjedna mjesta su naglo počeli dolaziti hrvatski legionari s ratnim iskustvom. Legionari koji su do tada najčešće zapovijedali s jurišnim postrojbama veličine satnije ili bojne, odjednom su dobili generalske činove, te su prebačeni na južno bojište kojim je zapovijedao General Janko Bobetko.


Od svih postrojbi koje su iz Hrvatskih odlazile u Posavinu velik dio je bio s Osječkog područja koje je imalo otprilike isti broj stanovnika kao i Bosanska Posavina. Osječke postrojbe postajale sve iscrpljenije, pa je među vojnicima rasla netrpeljivost prema Posavljacima koji u većini slučajeva nisu željeli braniti ništa osim vlastite kuće. Zbog svega toga zapovjednici iz Hrvatske, najviše iz Slavonije odlučili su prekinuti Posavsku agoniju i povući se iz Posavine. Kako im nitko više ne bi mogao narediti ponovno osvajanje Posavine odlučili su srušiti most prema Bosanskom brodu. S time su bili suglasni svi od zapovjednika Operativne zone Osijek Vrbanca pa do nižih zapovjednika. Rušenje je obavila inženjerija 157. i 108. BRG HV-a. Rušenjem mosta s Bosanske strane prekinuli su agoniju zvanu «Posavina», a kako bi zaštitili sebe pustili su glasinu kako je to učinila grupa srpskih diverzanata.

Za razliku od većine Posavine Orašje i Domaljevci nisu bili “prodani” zahvaljujući tome što su branitelji bili vrlo kompaktni između sebe i s vojnim zapovjedništvom. Nikome drugom nisu prepuštali obranu svojih mjesta. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji su zapovijedi Stipetića i Tusa prihvaćali vrlo selektivno, stoga što u njih nisu imali osobito povjerenje, a vojnike iz Hrvatske su raspoređivali među svoje snage kad je trebalo izvršiti neki protuvnapad, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskog bojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega.

U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700 ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od 3.000 mrtvih vojnika HV-a i HVO-a, većinom od topničkih granata koje su danonoćno padale čitavo vrijeme rata do pada Posavine. Većina vojnika poginula je prilikom dolaska na linije ili pri odlasku s njih. Ovo se događa kad veliki broj vojnika ide na smjenu, što neprijatelj može lako otkriti, te topništvom djelovati po transportnim pravcima i križanjima, što se događalo od prvog do zadnjeg dana bitke za Posavinu.

U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov, iz čega se vidi snaga sukoba.