Uskočka bijela ruža

Uskočka bijela ruža

Ružo bijela trnjem okrunjena,
iznikla iz kliškog kamena.
Oko tebe korov barjak vije,
a drača se tebi zlobno smije.

To opazi sluga, vjerni sluga Petra Kružića
kad je s konja sjahao na bojni megdan.
Pokloni se do zemlje crnice,
pokloni se sabljom opasan.

Sabljom siječe barjak što se vije,
sabljom trsi draču što se zlobno smije.
Ružino ga trnje bode snažno,
krv se slijeva niz njegove grudi. 

Ispred njega stvori se roj osa,
Murat-bega, sluge sultanovog,
Murat-bega, gospodara ruže,
gospodara, ljutoga vladara.

Ubra ružu uskočki junak,
ubra nježno, na ranu je meće
pa uzjaha sivoga vranca svog,
i poleti prema bijeloj lađi.

Za njim hrle osmanlijske ose,
za njim hrle sabljom opasane,
sabljom sijeku uskočke junake.

Krv se proli na bojnome megdanu,
krv se slijeva preko rijeke Jadro,
krv se slila sve do sinjeg mora. 

Kad su došli ispred lađe bijele,
vjerni sluga tad se okrene,
i opazi svoga gospodara
kako leži krvlju okupan. 

Sjaše s vranca, obgrli ga tužno,
stišće ružu na njedrima svojim.
Tad' osjeti ljutu bol iz grudi,
i ugleda ružu kako crveni.

Crvena je boja nju prekrila,
crvena je i njega zalila.
Ostadoše ispred lađe bijele,
gospodar, sluga i njegova ruža. 

Mirjana Radman