Zima

Zima
121
2
0

Zima

- Sve su zime slične jedna drugoj - uzdišući mislila je Jelena dok je gledala prve pahulje koje su u svoj punini padale i lepršale poput malenih kristala spuštajući se na tlo opustošene zemlje i na Jelenino ogoljelo srce koje je svakim njihovim dolaskom nagovješćivalo za nju dugu i hladnu zimu koju ona više nije voljela, pa čak ni podnosila, i kojoj se nikada manje nije radovala. Sva je ta ljepota zimske čari iščeznula, a nije trebala. Ipak se dogodilo nešto što ju je uništilo i tako joj je omrznula zima onog trenutka kada se najmanje nadala. - Dunja je trudna - izustio je kroz zube onako nečujno, a opet dovoljno glasno da je u tom trenu Jeleni srce ozeblo i smrznulo se. I od te zime Jelena je zamrzila i miris dunje koju joj je baka zimi obično stavljala na ormar kako bi ustajali zimski zrak u njezinoj sobi ispunio miris žute, sočne dunje iz njihova dvorišta. Sada dunjin miris nije više bio kao nekada, nego je to žutilo sad leglo na Jelenino srce kao plijesan kojeg je trebala biti pošteđena. 

Jeleni se na Markove izgovorene riječi oči zamagliše kao prozori kad kod velike unutarnje topline ne mogu podnijeti vanjsku hladnoću pa se kapljice s njih slijevaju na sve strane, a srce se prelomi. Osjeti kako iz njega izbija žalostan vrisak kao kod malog napuštenog zečića koji zbog hladnoće duboko i snažno cvili i jeca tražeći tople grudi zečice koje će ga utopliti i spasiti od hladnoće. I Jelena vrisnu žalosno: - Kažeš da je Dunja trudna?! 

O Dunji se uvijek pričalo kao o djevojci koju svi rado maze, i ona se na maženje naviknula, i rado ga prihvaćala, iako je bila svjesna da neće dugo trajati, jer nijedan muškarac ne bi ju pomilovao pri odlasku. 

- Vi glupi i bahati muškarci! Uvrede su se nizale jedna za drugom dok je Marko tupo i besciljno gledao ne opravdavajući se, nego u svom očaju prezirući sam sebe. - Odlazite u tuđe postelje! - siktala je Jelena - da u trenutku tog vašeg maženja zadovoljite svoju požudu. Dok si mislio na tu prokletu požudu, jesi li mario za mene?! Našu zajedničku postelju nisi doticao. Čuvao si je oduvijek da zadrži onu bjelinu za koju si se kleo da će biti čuvana do onog trenutka kada naša ljubav bude okrunjena pečatom svetog sakramenta, a ja sam se držala čvrsto glupe tradicije koju su mi usadili roditelji, a to je da je čistoća žene ulaznica u sveti brak. Sad si se uhvatio kao utopljenik za slamku spasa iako znaš da ja ne mogu, a i ne želim, biti tvoja spasiteljica. Sada prihvati Dunjinu trudnoću na koju nisi računao, a koja ti se dogodila. Našao si se u bezizlaznoj situaciji koju nevoljko zoveš očinstvom, istodobno ga prezirući. Kada bih ja tebe takvog sada prihvatila, znam, tebi bi svanulo, iako znaš da bi se Dunji smrknulo, ali kada je u pitanju potomstvo, u tebi su usađene najsvetije vrijednosti zbog kojih tvoja odricanja nikada neće biti dovoljno snažna.

Umjesto čiste pahulje – Jelene - uzeo je Marko pod ruku žutu Dunju. Iako je u njemu prema njoj nekada prebivala samo tjelesna požuda, njegov svijet prigrli sada najčistiju malu bijelu pahulju. 

I od toga dana, Jelena ne voli kada pahulje padaju, ne voli žute dunje, a zimu doživljava kao najvećeg krvnika svojega srca.

A mogla je ne mrziti zimu. Mogla je biti sretna s Markom samo da je prihvatila njegovu prijevaru i ono najčistije što je iz njegove prijevare nastalo. Možda se sad i kaje. 

Sada razumije što znači okupati se u tuđoj kadi. 

Jelenina tuga nije bila nikada toliko velika koliko ova sada, kao što će biti i sve nadolazeće tuge okupane bjelinom dugih zimskih noći. 

- Oh, zimo moja! - uzdahne Jelena, i u tom trenu bijela krupna pahulja orosi joj žalosne oči.

Mirjana Radman