Budućnost spremanja podataka u "oblacima"

Budućnost spremanja podataka u "oblacima"
31
0
0

Prije desetak godina širom svijeta postalo je popularno podatke sa osobnih računala i mobilnih uređaja spremati na neke udaljene servere čija lokacija je korisnicima bila potpuno nepoznata. Kreatori operativnih sustava za računala i mobitele tu opciju su ugradili u sve svoje nove programe. To je pravdano tvrdnjama kako su podatci na takvim serverima vrlo sigurni i zaštićeni od zloupotrebe. To je točno kada se sigurnost osobnih podataka upoređuje sa sigurnošću uređaja kod korisnika koji ništa ne znaju o zaštiti svojih podataka. Velikim serverskim centrima upravljaju profesionalci. Osim toga ti se centri grade na mjestima gdje je električna energija jeftinija i sigurnija od nestanka i gdje je opasnost od potresa i drugih katastrofa manja.

Obični korisnici su doista zaštićeniji od nekakvih hakera amatera. Međutim, praksa je pokazala kako su profesionalne službe zadužene za upad u tuđe podatke zainteresiranije za podatke spremljene na velikim serverima nego na nekim osobnim kućnim uređajima, pa i više truda ulažu u upade u ovakve servere.

Praksa je također pokazala kako vlasnici velikih servera tuđe podatke često prodaju analitičkim kompanijama koje razne podatke korisnika kao metapodatke povezuju na način koji im omogućuje praćenje navika pojedinih korisnika kako bi im se slale ciljane reklame upućene točno za njih osobno. Na ovome su reklamne kompanije zarađivale velike količine novca koji se dijelio na analitičke kompanije, na vlasnike servera i vlasnike velikih baza podataka društvenih mreža i pretraživača. A ako ovo mogu raditi privatne korporacije onda mogu i obavještajne službe.

Sve ovo dovelo je do širokog uvjerenje kako "besplatno" spremanje podataka na tuđe servere baš i nije besplatno. Metapodatci pojedinih korisnika su mnogima puno vrjedniji nego što bi korisnici imali trošak kada bi svoje podatke držali na svojim uređajima. Najugroženija je osobna sigurnost, sigurnost kompanija, te osobito sigurnost pojedinih država. Radi ovoga je i europska unija počela razmišljati o stvaranju svojih serverskih centara na svome tlu. Mnoge velike države traže i od velikih društvenih mreža da se podatci njihovih građana i kompanija pohranjuju na njihovom tlu.

Riješenje ovog problema za obične korisnike neće biti u tome da se podatci čuvaju na tlu njihovih država zato što za pojedince tajne službe vlastite države mogu biti i veća opasnost od stranih država.

Riješenje će biti povratak operativnim sustavima koji sve podatke čuvaju na lokalnom uređaju koji treba softverski puno bolje zaštititi od stranog upada. Ovo riješenje je prije desetak godina bilo skupo, ali brzim razvojem optičkih memorija i flash memorija koje imaju puno veću brzinu i puno veći kapacitet od magnetskih memorija, memorijski prostor će postati puno jeftiniji. Čak će se i na mobitelima moći spremati ogromne količine slika i video sadržaja uz puno manji trošak.

Optičke memorije se najčešće koriste za pravljenje rezervnih kopija (arhiva). Optička memorija je svaka memorijska metoda koja koristi laser za pohranu i dohvaćanje podataka iz optičkog medija. To su CD-ROM, DVD-ROM, DVD-RAM, WORM i slična rješenja.

U razvoju su i novi optički diskovi sa nanoplasmonskim hibridnim staklenim kompozitima za pohranu kapacitet od 10 TB po disku na kojima podatci mogu trajati i 600 godina, što je odlično za trajne arhive.

U naglom razvoju su i flash memorije koji se kao prenosivi "stickovi" koriste već godinama. Ova vrsta memorije su mali memorijski čipovi čiji kapaciteti brzo rastu. Kada se razvije tehnika printanja čipova UV laserom kapacitet ovakvih memorija će se povećati stotinu puta.

Kako se količina podataka koja se razmjenjuje internetom vrlo brzo povećava tako se povećava i propusnost internet mreže. Do povećanja količine podataka dolazi radi sve veće količine slika i filmova u sve većoj rezoluciji koji se razmjenjuju mrežom, ali i zbog sve većeg priključivanja raznih uređaja na mrežu. Znatna količina prometa na mreži su i podatci koji se čuvaju u "oblaku" umjesto da ih kreatori sadržaja čuvaju na svojim uređajima.

Kako se smanjuje cijena memoriranja podataka i kako se povećava količina podataka koji se mogu spremiti na osobnim uređajima smanjivat će se i postotak podataka koji se čuva u "oblacima", čime će se smanjiti i mogućnost zloupotrebe podataka.

Obični korisnici koji imaju kućno računalo svoje podatke mogu najbolje zaštititi ako sve drže zaštićeno na osobnim kućnim računalima zaštićenim lozinkom i biometrijskim podacima. Unatoč tome onaj tko se želi potpuno zaštititi morati će imati dva računala, jedan priključen na internet radi komunikacije, te drugi koji nije priključen na nikakvu mrežu. Sam korisnik će morati odrediti koje podatke treba čuvati na trajnoj memoriji, a koji podatci su promjenjivi i mogu se čuvati ograničeno vrijeme na magnetskim diskovima.

Sa većim i jeftinijim memorijskim čipovima mobiteli će imati memoriju dovoljno veliku za čuvanje tisuća sati visokokvalitetnih filmova, pa neće biti potrebe takve podatke čuvati na udaljenim lokacijama.

Mnoga poduzeća i organizacije imaju više računala povezanih u lokalnu intranet mrežu. Takva poduzeća obično imaju osobu koja je zadužena za održavanje njihove lokalne mreže. Sa pojeftinjenjem memorije i povećanjem kapaciteta takva poduzeća neće imati nikakve potrebe za pohranu podataka na tuđim serverima. Umjesto toga, operativni sustav u takvim lokalnim mrežama bi mogao sam sve sigurnosne kopije podataka čuvati na drugim računalima unutar iste mreže. Pri tome bi softwer mogao gledati na kojem računalu unutar lokalne mreže je diskovni prostor manje iskorišten, te bi se sigurnosne kopije podataka mogli spremati na takva računala. Mnoga računala unutar poduzeća, osobito ona koja koriste rukovoditelji su često vrlo slabo iskorištena, te bi na ovaj način mogli služiti za spremanje sigurnosnih kopija podataka. Raspršenim rasporedom podataka na različitim računalima bilo bi i hakerima puno teže doznati na kojem računalu se nalaze podatci koje žele ukrasti.

Unatoč ovakvom čuvanju podataka na vlastitim računalima poduzeća, osobito ona koja imaju svoje razvojne timove za razvoj novih proizvoda trebala bi imati pojedina računala koja nisu spojena na nikakvu mrežu, te bi se na takvim računalima trebali razvijati novi proizvodi, i provoditi testiranja takvih proizvoda. Tek takvim načinom čuvanja podataka bi se mogli zaštititi najvažniji podatci.

Na isti način, i lokalne mreže koje upravljaju važnom infrastrukturom kao što su električne mreže, telefonske mreže, vodovodne mreže i slično trebale bi najvažnija računala isključiti sa interneta.