Inovacije i industrijski agenti

Inovacije i industrijski agenti
76
2
1

Osnovni faktor ekonomskog razvoja svake države je industrijska proizvodnja, a temelj industrijskog razvoja su ideje, inovacije i izumi. Pošto je razvoj novih ideja, inovacija i izuma skup ulagači moraju imati pravo na monopol u iskorištavanju novh proizvoda jedno vrijeme kako bi otplatili sredstva uložena u razvoj. Hrvatska kao država ima zakone o zaštiti intelektualnog vlasništva, ali nema sustav potreban za razvoj novih proizvoda od ideje do gotovog proizvoda. Taj sustav ne postoji zbog raznih razloga kao što su problemi unutar samih poduzeća, te problemi u poslovnom, socijalnom, obrazovnom i političkom okruženju, a sve to smanjuje konkurentnost.

Jedini način za povećanje konkurentnosti hrvatskih proizvođača je ulaganje u inovacije i racionalizacije na području tehnike, tehnologije i organizacije. Proizvođači mogu inovirati svoju tehnologiju i proizvode, mogu racionalizirati proizvodni proces i organizaciju, ali ne mogu utjecati na neracionalnosti u okruženju. To mora učiniti politika. Proizvođači koji žele povećati svoje šanse za opstanak moraju, ili razvijati vlastite ideje, ili prekopirati tuđe ideje koje se tek nalaze u razvoju.

Razvoj inovacija je rizik u kojem samo 2 posto ideja ima mogućnost doći do faze industrijskog proizvoda. Kopiranje postojećih proizvoda koji se već nalaze na tržištu obično je neisplativo pošto se u razvojnim odjelima konkurenata već nalaze novi proizvodi u razvoju.

Velike svjetske korporacije konstantno rade i jedno i drugo, to jest razvijaju svoje inovacije, a i kradu tuđe ideje koje nisu dovoljno kvalitetno zaštićene. U krađi tuđih ideja najčešće imaju pomoć svojih državnih obavještajnih službi, a mnoge velike korporacije imaju posebne odjele za industrijsku špijunažu uz pomoć kojih pribavljaju informacije o tome što radi konkurencija. Na osnovu toga kreiraju svoje dugoročne strateške razvojne planove. SAD, u okviru ministarstva gospodarstva ima posebnu obavještajnu službu, nacionalnu agenciju za usluge tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service). Ova agencija služi kao najveći središnji resurs znanstvenih, tehničkih, inženjerskih i poslovnih informacije koji su im dostupni iz javnih i obavještajnih izvora. Više od 60 godina NTIS osigurava tvrtkama, sveučilištima i javnosti pravovremeni pristup preko 3 milijuna publikacija koje pokrivaju više od 350 tematskih područja. Informacije o svim novim inovacijama i otkrićima besplatno dostavljaju na adrese preko 500 tvrtki kojima bi pojedina informacija mogla biti zanimljiva. Njihova misija je promicanja nacionalnog gospodarskog rasta pružajući pristup informacijama koje potiče inovacije i otkrića, te prenose informacije i na druge savezne agencije.

Osim tehničkih i znanstvenih informacija za opstanak poduzeća u globalnom svjetskom gospodarskom sustavu potrebne su i druge informacije koje poduzećima osiguravaju opstanak. Na svjetskom nivou svi su međusobno suprotstavljeni u borbi za iste kupce. U tržišnom ratu protiv konkurencije dobavljači su saveznici, konkurenti su neprijatelji, a kupci su bojno polje za koje se konkurenti bore. Kako bi pobijedili u tom ratu hrvatska poduzeća moraju biti sposobna kreirati svoje strateške planove opstanka, a za to je neophodno posjedovanje informacije (bilance i probleme) o protivnicima i njihovim saveznicima, o kupcima (tržištu) i o vlastitim saveznicima (dobavljačima). Iz tog razloga bi i Hrvatska poduzeća morala imati svoje odjele za "busines inteligence" koji trebaju prikupljati podataka na zakoniti način, ali bi morali dobivati potrebne podatke i od Hrvatskih obavještajnih službi.Tehnološke inovacije

Tehnološke inovacije

Za tehnološke inovacije hrvatska ima dovoljno inovatora i znanstvenika, ali ne znamo pretvoriti ideje u proizvod. Svuda u svijetu ima barem jedan inovator na 10.000 ljudi, i barem jedan na milijun ljudi koji može smisliti nešto novo na svjetskom nivou. Kako bi se smanjio broj inovatora koji smišljaju nešto što je već izmišljeno potrebno je imati jako tehnološko obrazovanje.

Naši inovatori rado odlaze na svjetske izložbe inovacija gdje ih već prvog dana obiđu razni industrijski agenti koji sve snime. Nakon toga dolaze organizatori sa vrećom medalja koje "šakom i kapom" za sve što tehnološki može funkcionirati. Kad se naši inovatori veseli zbog dobivenih medalja vrate kući uslikaju ih mediji koji ih vide kao sportaše koji su pobijedili u nekoj sportskoj disciplini. I to je kraj.

U ozbiljnim državama to je tek početak, bitno je ideju pretvoriti u proizvod.

Od odlazaka na međunarodne izložbe najveću korist imaju organizatori koji ubiru prihod od kotizacija za sudjelovanje.

Koristi imaju i industrijski agenti koji stječu mogućnost lagane krađe dobrih ideja i njihovu prodaju svojim komitentima. Kupcima takvih ideja, ako im se nešto svidi, dovoljno je pričekati da inovator prestane plaćati troškove za održavanje patentne zaštite.

Koristi imaju i administratori u udrugama inovatora koji od države traže novac za svoje djelovanje, te taj novac većinom troše za svoje plaće i putne troškove, dok im manji dio novca ostaje za djelomično sufinanciranje odlaska na izložbe.

Udruge od države, županija i gradova obično dobiju nešto malo novca za plaću nekog administrativnog tajnika sa čime se ne može napraviti ništa za daljnji razvoj neke ideje. Istovremeno raznim kulturnim projektima država donira milijune kuna, dok sportašima donira stotine milijuna kuna. Iz toga se vidi koliko politika cijeni pojedine djelatnosti.

Kako bi se inovacije mogle pretvoriti u industrijske proizvode potrebno je udružiti inovatore, znanstvenike i poduzetnike, osnovati razvojne institute u kojima bi se ideje razvijale, te stvoriti rizične fondove iz kojih bi se to sve financiralo. U razvijenim državama uspješne kompanije izdvajaju oko 10% profita u razvojne fondove, dok kod nas najčešće ne izdvajaju ništa. Takva izdvajanja u razvijenim državama tretiraju se kao porezne olakšice te bi i Hrvatska morala nešto napraviti u tom cilju. Kako bi poduzetnici nešto izdvojili na to ih treba "natjerati". Najlakše bi ih bilo "natjerati" ako bi im dozvolili da jedan dio poreza na dobit, alternativno uplate u rizične fondove za razvoj pojedinih znanstvenih istraživanja, ili razvoj konkretnih ideja. Takve fondove bi osnivali zajednički poduzetnici, inovatori i znanstvenici sa precizno definiranim pravima u slučaju uspjeha u razvoju neke ideje.

Posao države u ovom procesu bi trebao biti kontrola dali se uplaćeni novac troši namjenski, kako te fondove netko ne bi koristio za pranje novca. Osim toga državne obavještajne službe bi morale poduzećima pribavljati podatke o tehnološkim novitetima koje razvija strana konkurencija, ali i druge podatke koje upućuju na strateške planove konkurencije, a koje domaćim poduzećima mogu pomoći u izradi vlastitih strateških planova.

 

Načini djelovanja obavještajnih službi

Obavještajno sigurnosne službe postojale su od nastanka civilizacije. Nastankom industrijske civilizacije ove službe su doživjele nagli razvoj, te su poslove počele dijeliti na vojne, industrijske i političke, odnosno na uhođenje protivnika, otkrivanje neprijateljskih uhoda i na zaštitu tajnosti važnih informacija vojne, industrijske i političke prirode. Za razliku od javnih sigurnosnih službi kojima je zadatak štititi zakon i opsluživati pravosudna tijela, obavještajno sigurnosne službe štite državu, te nisu dužni pomagati rad sudskih vlasti osim kad je to u interesu države. Ove službe u većini razvijenih demokratskih država služe za praćenje, nadzor i prisluškivanje, te ne moraju tražiti dozvolu od sudskih vlasti, već je to regulirano posebnim zakonima. Kad doznaju za kaznena djela ne moraju o tom izvijestiti tužilaštva i sudove, osim kad je to u interesu njihovog posla, tj zaštiti države. Izvještaje o svojem radu podnose najčešće samo najvišoj izvršnoj vlasti, te ponekad zakonodavnim nadzornim tijelima koji kontroliraju eventualne zloupotrebe službi u svrhe koje nisu povezane sa zaštitom nacionalnih interesa.

Obavještajno sigurnosne službe obično imaju više odjela, ili mreža čiji pripadnici se međusobno ne poznaju. Poneki odjeli, osobito oni gdje se traži veća stručnost, često su organizirani kao posebne službe, ili znanstveni instituti. Današnje zapadne obavještajne službe svoje kapacitete sve više koriste za industrijsku špijunažu za što troše i do 70 % svojih kapaciteta. Uspjeli su staviti pod nadzor gotovo sve znanstvene i istraživačke laboratorije svih velikih kompanija u svijetu, a jedini faktor koji ne mogu predvidjeti su novi proizvodi koji se stvaraju u nekoj garaži nekog inovatora ili sitnog poduzetnika. Čim netko takav svoju ideju ili proizvod prijavi patentnom uredu, ili iznese na neki sajam i on ulazi pod nadzor i sustav kontrole.

Dvije intelektualno najjače obavještajne službe su izraelski Mosad i britanska služba MI6, dok su tehnički najjače američke službe CIA i NSA. Mosad se temelji na izraelskoj dijaspori među kojima postoji veliki broj znanstvenika i poduzetnika u mnogim svjetskim sveučilištima, znanstveno-istraživačkim institutima i multinacionalnim kompanijama.

Američka služba za zračno motrenje i izviđanje opskrbljena je i kamerama vrlo visoke rezolucije i širokog spektra koje snimaju određena područja. Kompjutorskom analizom ovih snimaka moguće je vidjeti što se na određenim koordinatama, u određenom trenutku nalazi, te mogu vidjeti i sve nove proizvode ili pilot projekte koji se testiraju na otvorenom prostoru. Moguće je razlikovati vozila i ljude, a vrtnjom filma unatrag, ili unaprijed, moguće je otkriti odakle su vozila ili ljudi došli i kuda su otišli. Filmske snimke koje prikupljaju dronovi i sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimka ciljanog terena u određenom trenutku. Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjuter, vrtnjom filmova naprijed ili natrag, analizira put kretanja označenog objekta, gdje je stajao i koliko dugo, odakle je došao i kuda je otišao. Ovakva tehnologija mogla bi vrlo korisno poslužiti u otkrivanju ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali zapadne obavještajne službe te mogućnosti zasad čuvaju samo za sebe. Ovaj sustav je u razvoju, a pokriva sve veću površinu zemlje.

Kod zaštite tajnih podataka u Hrvatskoj problem je čak i u definiciji podataka koje treba čuvati. Prema birokratskom shvaćanju tajnosti tajna je svaki dokument na kojem piše «tajna» poslovna, vojna ili državna. Ovakvi birokrati često troše ogromna sredstva u zaštiti podataka koje neprijatelj zna a koja bi se mogla puno bolje iskoristiti.

U totalitarnim režimima važnije je sačuvati podatke od vlastitog stanovništva nego od neprijatelja, pa takvi režimi čuvaju i podatke koje protivničke države odavno znaju.

Izvorno, tajna je svaki podatak koji može koristiti neprijatelju, poslovnom, vojnom ili političkom. Najveći stupanj tajnosti su podaci o tom koliko znamo o protivničkim tajnama, te metodama i sredstvima koje ti protivnici koriste, kao i svi podaci iz kojih se mogu razotkriti naši obavještajni suradnici, te sredstva i metode koji oni koriste. Isti stupanj tajnosti imaju naši dugoročni interesi i ciljevi kojih protivnik nije svjestan.

U zaštiti vlastitih tajnih podataka ozbiljne sigurnosne službe vrše tajne višestruke provjere svih svojih osoba i članova njihovih obitelji koje dolaze u doticaj s tajnim podatcima. Kod zaštite projekata koji se nalaze u stanju razvoja i ispitivanja, zaštitne službe često pribjegavaju kampanjama dezinformiranja, čim primijete da je i najmanja količina informacija o tajnim projektima procurila u javnost, ili neprijateljima. Tako se npr. eksperimenti s tajnim letjelicama najlakše štite širenjem dezinformacija, te službenim demantiranjem o pojavi letećih tanjura, svemiraca i sl. Slično se štite i vojno pomorski projekti širenjem dezinformacija o pojavi vodenih čudovišta i sl. Ove kampanje dezinformacija obavljaju se preko vlastitih suradnika u sredstvima javnog priopćavanja, a veliku pomoć dobivaju od fanatika, koji iz uvjerenja, troše gomile vlastitih sredstava i energije na praćenje ovakvih pojava.

 

Industrijska špijunaža

Industrijska špijunaža je korištenje obavještajnih službi u interesu kompanija iz vlastite države. Pri tom se koriste sve dostupne legalne i nelegalni metode prikupljanja informacija. Cilj je pomoći vlastitim poduzećima u borbi protiv strane konkurencije na vlastitom i na stranom tržištu, te stjecanje monopola na stranim tržištima. Osnovni načini stjecanja monopola su različite vrste dampinških napada na manje konkurente, ali postoje i druge metode napada.

Na velikim međunarodnim javnim natječajima velike kompanije SAD-a i Velike Britanije često o stranim konkurentima dobivaju sve važne podatke kao što su tehnologija koju imaju i mogu ponuditi, podatke o razvojnim projektima, podatke o najvažnijim kadrovima i njihovim slabostima, a ponekad dobiju i podatke o cijenama i ostalim uvjetima iz ponude. Zato je kod velikih javnih nabavki važno cijene i ostale najvažnije podatke potrebno upisivati rukom u tiskani tekst, kako ne bi ostali nikakvi tragovi u kompjutoru, ponudu treba nositi sigurnim i povjerljivim kuririma i dostavljati je neposredno prije otvaranja ponuda.

Agenti koji se bave industrijskom špijunažom najčešće se predstavljaju kao vrhunski znanstvenici ili inženjeri, a posao im je obilaziti tehnološke i znanstvene kongrese i sajmove inovacija gdje se upoznaju sa ljudima koji imaju nove ideje, te pokušavaju od njih doznati čime se bave. Ovi agenti često rade za privatne korporacije kojima pribavljaju informacije o novim otkrićima i inovacijama, proučavaju jesu li te inovacije dovoljno patentno zaštićene, te svoje komitente savjetuju kako iskoristiti dobivene informacije. Ako primijete kako je neka inovacija pravno nezaštićena komitentu savjetuju da je počnu razvijati uz manje izmjene u svojim razvojnim odjelima. Kompanije nastoje ideju pretvoriti u model, ili manji pilot projekt koji se tehnički ispituje. Na osnovu tehničke provjere pravi se mikroekonomska analiza koja daje podatke o troškovima proizvodnje u serijskoj proizvodnji, te se na osnovu toga dobivaju informacije o isplativosti novog proizvoda ili tehnologije. Ako kompanija procijeni kako bi taj proizvod bio konkurencija njihovim postojećih proizvoda izvedbene planove za proizvodnju najčešće stavlja u ladicu, a tek ako primijete kako bi sam inovator, ili neki drugi konkurent mogao staviti proizvod na tržište kreću u proizvodnju novog proizvoda. Bankarski i burzovni makroekonomski analitičari kada dobiju podatke o tehnološkoj i mikroekonomskoj analizi neke inovacije koja se nalazi pred početkom proizvodnje mogu izračunati kako će dionice nekih poduzeća pasti zbog novog boljeg proizvoda. Na osnovu takve makroekonomske analize mogu donijeti odluku o prodaji dionica onih poduzeća koji proizvode ekonomski zastarjele proizvode, te zbog toga burzovni indeksi na burzama mogu pasti prije prezentacije važnih inovativnih novih proizvoda. Nakon što se novi proizvodi pojave na tržištu i nakon što se vidi kako su ih kupci prihvatili dolazi do naglog rasta kompanija koje imaju takve inovativne proizvode, te do oporavka indeksa na burzama.

Obavještajne službe razvijenih zemalja često obavještajno nadziru velike korporacije iz svojih država, te ih koriste za špijunažu u drugim državama. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, nafta, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija, zaštitarstvo, i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska. Preko ovakvih kompanija obavještajci podmićuju razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za strane obavještajce.

Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko najvećih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija, te pojedinaca.

Preko velikih osiguravajućih društava mogu doći do podataka o tijekovima roba u međunarodnom prometu.

Preko nekoliko multinacionalnih revizorskih kuća mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka.

Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu. Ovi klubovi sa svojih redovitih sastanaka zapisnike šalju u centralu iz kojih se može otkriti što tko predlaže, kakve ima interese i stavove, na temelju čega se može izraditi psihološki profil takvih pojedinaca, a u slučaju potrebe izabrati nekoliko najboljih kandidata za obavljanje nekog zadatka u nekoj zemlji. Nakon takvog odabira dovoljno je organizirati neko veće međunarodno druženje u kojima se neki agent ubačen u vrh organizacije upoznaje s potencijalnim lokalnim suradnikom, vrbuje ga za lijepo oblikovani zadatak, uz osiguranje dobre motivacije.

Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA-e koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institute za strateško planiranje gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima.

Medijske i novinarske mreža koje kontroliraju jake obavještajne službe širom svijeta povremeno služe za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama, ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet platformama i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što velikim korporacijama i lobijima ne odgovara, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom, ili onima koje žele medijski, gospodarski ili politički uništiti.

 

Zaštita inovacija

Kako bi se zaštitili od obavještajnog napada konkurentskih korporacija, ili država, svaki inovator i poduzetnik mora štititi svoje podatke.

Zaštita podataka koji se pregledavaju na kompjutoru, moguća je ako su kompjutori smješteni u prostorijama izrađenim kao Faradejev kavez i pod uvjetom da kompjutor nije priključen na nikakvu mrežu. Mobilne telefone nije moguće zaštititi. Sve podatke o projektima koji su u razvoju potrebno je štititi i fizički i pravno.

Fizička zaštita se osigurava osnivanjem posebnih odjela za razvoj u koji se stavljaju samo najpovjerljivi i najsposobniji dugogodišnji suradnici koji su dobro nagrađeni. Svi nacrti i dokumenti se moraju praviti na kompjuterima koji nisu priključeni na internet, a djelatnici koji rade na najtajnijim projektima ne bi sa sobom smjeli na poslu imati mobitele, ili druge elektroničke naprave koje se mogu koristiti za snimanje ili lociranje. Prototipove, ili pilot projekte je potrebno u što većoj mjeri razvijati u zatvorenim prostorima, a lokacije tih prostora je potrebno povremeno mijenjati.

Pravna zaštita je zaštita koja se osigurava prijavom patenta državnom uredu za patente. Zaštita se može vršiti za autorsko djelo, model, dizajn, ili izum. Patentnu prijavu treba poslati u pravnu proceduru prije nego se inovacija želi prezentirati u javnost, ili na neki sajam inovacija. Na sajmove inovacija treba ići tek sa gotovim proizvodima: Odlazak na sajmove sa idejama ili prototipovima samo olakšava posao industrijskim agentima. Konkurenti inovaciju vrlo lako mogu malo izmijeniti, te tako nekažnjeno ukrasti. Kako bi se ta mogućnost bar donekle smanjila potrebno je u patentnoj prijavi navesti sve varijacije svakog novog proizvoda, kao i sve alate i kalupe potrebne za proizvodnju nekog dijela, ili sklopa. Problem je cijena kvalitetne patentne zaštite. U početku sama patentna prijava je jeftina, ali je nužna kako inovaciju ne bi zaštitila konkurencija i tako spriječila autora inovacije da radi na daljnjem razvoju. Nakon prijave patenta slijedi ispitivanje stanja tehnike što je znatno skuplje, ali većina poduzetnika to može platiti. Nakon više godina kada ispitivanje stanja tehnike dokaže kako se radi o originalnom izumu na svjetskom nivou potrebno je zaštititi patent u svakoj državi gdje se patent želi zaštititi od neovlaštene lokalne proizvodnje, što se plaća u svakoj pojedinoj državi. Zaštita jednog patentnog zahtjeva na svjetskom nivou košta oko 200.000 dolara, a pošto jedan patentni spis sa prijavljenim sklopovima, kalupima i alatima ima u prosjeku oko 50 patentnih zahtjeva, kvalitetnu zaštitu patenta na svjetskom nivou mogu platiti samo velike multinacionalne korporacije.

Zbog svega navedenoga mali inovatori i poduzetnici nešto mogu napraviti samo ako naprave neku malu tehničku racionalizaciju i inovaciju koja ima malo dijelova i koju je lako pretvoriti u novi proizvod. Proizvodnja potpuno novog proizvoda za kojim na tržištu ne postoji potražnja za male poduzetnike je put u propast. Za razvoj mogu iscrpiti sav svoj kapital, pa im ne ostaje ništa za marketing koji bi potencijalne kupce trebao uvjeriti kako im je novi proizvod koristan. Za razvoj takvih složenijih proizvoda potrebno je naći postojeće poduzeće koje proizvodi nešto slično, te vlasnika (a ne menadžera) uvjeriti kako će postojeća proizvodnja postati neprofitabilna i kako zbog toga treba uložiti u novi proizvod.

Za razvoj inovacije osim zaštite potrebno je naći i ulagače. Kako bi ih se pronašlo treba ih uvjeriti u isplativost investicije, te im treba otkriti detaje o inovacije, što je u suprotnosti sa potrebama zaštite. Autor inovacije koja se nalazi u obliku ideje ili modela, koji nađe poduzetnika spremnog za ulaganje ne bi smio tražiti više od 5 % dobiti, a ako je ideju već donekle razvio na viši stupanj prototipa ili pilot projekta može tražiti veći udjel. Bolje je dobiti manje nego ništa, a sa dobiti od jedne inovacije svaki inovator može krenuti u osnivanje poduzeća u kojem će proizvoditi neke svoje druge inovacije.

U tehnološki razvijenim državama većinu kapitala za razvoj inovacija u prvoj fazi se nabavlja izdavanjem osnivačkim dokapitalizacijskih dionica koje se prodaju rodbini, prijateljima i ostalima kojima se ideja sviđa. Prikupljeni kapital je startni kapital i sa njime se zapošljavaju prvi zaposlenici koji razvijaju proizvodnju. Rizik je osobni, a ulagači su osobe koje su spremne izgubiti dio svoga kapitala.

U Hrvatskoj ovakav model financiranja je nerazvijen zbog male motiviranosti i velike nesigurnosti. Ako većinski dioničar prevari manje dioničare ne postoji institucija koja bi to istraživala po službenoj dužnosti, a kazne su minimalne. U SAD-u, u okviru ministarstva gospodarstva i trgovine djeluje Ured za industriju i sigurnosti (BIS Bureau of Industry and Security) koja je u stvari gospodarska policija. To je agencija koja se brine za napredak nacionalne sigurnosti, vanjsku politiku i ekonomske ciljeve osiguravajući učinkovitu kontrolu izvoza i američke strateške tehnologije. BIS upravlja i izvršava propise koji reguliraju izvoz i ponovni izvoz komercijalnih roba i tehnologije, kao i manje osjetljivih vojnih stavki. BIS se brine za provođenje propisa koji reguliraju konkurentnost, izvoz i zaštitu manjinskih investitora. Kazna za prevare manjinskih dioničara je 15 do 20 godina zatvora, i to je jedini način na koji se može očuvati industrija.

Amerikanci vole kupovati osnivačke dionice raznih start-upova pošto je tu mogućnost zarade puno veća nego u štednji. Kada god industrija i zaposlenost počne stagnirati američki FED snizi primarnu kamatu, pa i komercijalne banke snižavaju svoju kamatu na štednju. Tada ulagači traže mogućnosti veće zarade i mnogi se odlučuju za ulaganje u razvoj novih ideja oko kojih se stvaraju nova poduzeća. Inovatori koji očekuju pomoć od države u startu gube svoje vrijeme pošto je država najlošiju investitor.

Čak i u SAD-u država je loš investitor, a izuzetak su samo dvije agencije. Ideje koje se u početnoj fazi pokažu zanimljive za vojnu upotrebu, ili od fundamentalne koristi SAD razvija preko vojne agencije DARPA, ili svemirske NASA, pošto su takve ideje najčešće za privatnike previše skupe. Većina današnjih najnaprednijih tehnologija, ili materijala razvijene su upravo kroz ove dvije agencije. Ove agencije ne potiču razvoj nekih neodređenih ideja, već one u svome radu na vojnim, ili svemirskim projektima traže ideje za rješavanje tehničkih problema koje žele riješiti. Za takve konkretne probleme objavljuju javne natječaje, a javiti se može svako američko poduzeća koje ima dobru ideju. Svako poduzeće i pojedinci u njemu koji imaju doticaj sa povjerljivim informacijama moraju imati certifikat o poslovnoj sigurnosti kako ne bi došlo do curenja bilo kakvih informacija o razvoju projekta, kao i državni službenici koji kontroliraju, ili testiraju projekt. Posebno važne projekte štiti vojska ili FBI. Odabrana poduzeća sa dobrim idejama dobivaju priliku prezentirati prototipove svojih rješenja, a odabrana rješenja dobivaju dodatnu narudžbu za poboljšane prototipove koji služe za dodatno testiranje. Takve narudžbe se unaprijed plaćaju po cijeni dovoljnoj za pokriće svih troškova razvoja. Kada testiranje u više iteracija završi do prihvatljive kvalitete vojska, ili NASA sa odabranim poduzećem sklapa čvrsti ugovor o isporuci proizvoda, a sa tim ugovorom poduzeće može dobiti kredit od bilo koje banke uz minimalne kamate.

Kod inovacija za koje interes nema ni DARPA ni NASA privatni sitni investitori su glavni podupiratelji razvoja ideja i u drugoj fazi razvoja proizvoda kada se testiraju prototipovi, ili pilot projekti.

Kako bi inovacijama izvršili reindustrijalizaciju Hrvatska se mora ugledati na SAD, to jest destimulirati štednju i stimulirati privatna ulaganja u start-upove. Najbolja stimulacija ulaganja u osnivačke dionice i u dokapitalizacijske dionice Start-upova bila bi ukidanje poreza na dobit, ili dividendu u slučaju kupovine ovakvih dionica. Kazna za prijevaru manjinskih dioničara bi morala biti vrlo viska, a istraživanjem takvih prijevara bi se morala baviti posebna agencija. Time bi eliminirali dobar dio nepoštenih poduzetnika sa tržišta, a za eliminaciju nesposobnih bi morali izmijeniti zakon o stečaju kao bi se poduzeća oduzela nesposobnima i predala u ruke sposobnijima.