Kako izbjeći cenzuru u lokalnoj komunikaciji?

Kako izbjeći cenzuru u lokalnoj komunikaciji?
60
1
0

Sve veći broj informacija među poznanicima se prenosi koristeći aplikacije kao što su Viber, Wotsap, Telegram i slično. Da bi se upotrebom ovih aplikacija prenijela informacija mobitel mora biti spojen na internet, ili na mobilnu mrežu. Međutim, internet je moguće kontrolirati ili blokirati, kao i mobilnu mrežu, a na mnogim mjestima nema signala ni za spajanje na mrežu. Obavještajne službe mogu kontrolirati sve aplikacije osim telegrama, za sada.

Kako bi se izbjegla kontrola i blokada, barem na lokalnoj razini mogli bi se iskoristiti postojeće mogućnosti mobitela. Mobitelima se poruka može poslati na drugi mobitel tako da se pošalje do repetitora neke mreže, ili do WFi repetitora koji je spojen na interenet.

Mobitelima se poruka može poslati na neki drugi mobitel direktno preko Wi-Fi Directa uključivanjem opcije dijeljenja mreže, za što jedan mobitel mora dati odobrenje drugom mobitelu da ga koristi za spajanje na internet. Ova mogućnost bi se mogla iskoristiti za dijeljenje poruka direktno na druge obližnje mobitele upotrebom posebne aplikacije koja bi mobitele pretvarala u elektroničke megafone za lokalnu komunikaciju, poput Woki tokija.

Ovakva P2P (Peer-to-Peer) komunikacija ima domet obično do 100 metara na otvorenm prostoru upotrebom Wi FI-a. Upotrebom Mesh mreže doseg distribucije poruka bi se mogao proširiti tako što bi poruke mogle "skakati" s jednog uređaja na drugi, šireći ih na veću udaljenost. Ovo je poznata tehnologija koja bi omogućila širenje poruka preko više uređaja. Svaki mobitel bi djelovao kao čvor u mreži, prosljeđujući poruke drugim obližnjim mobitelima. Koristeći samo lokalne veze, uređaji bi mogli komunicirati bez oslanjanja na internet ili tradicionalne mobilne mreže.

 

Ovakva aplikacija bi instaliranjem tražila od korisnika njegovo ime ili nadimak koji bi se prikazivao svima koji bi poruku vidjeli. Samim instaliranjem aplikacije vlasnik mobitela bi odmah dao pristanak svim drugim lokalnim mobitelima da uspostavi kontakt sa njime. Poruke bi dobivali svi obližnji mobiteli u dometu WF-a, ili bluetuta koji imaju istu aplikaciju. To može biti nekoliko mobitela do nekoliko stotina u gradskim gužvama. Ako netko ne želi primati poruku od nekog korisnika on bi takvog korisnika mogao blokirati, dok bi od svih ostalih i dalje dobivao poruke. Aplikacija bi također morala imati mogućnost da se povremeno isključi kada korisnik ne želi primati poruke, i da se poslije ponovno uključi kada korisnik želi znati što se događa i o čemu se razgovara u bližoj okolini.

 

Na ovaj način bi se poruke dijelile na mobitele udaljene stotinjak metara uokolo. Ovime bi se mogle vrlo brzo podijelili poruke važne za lokalnu zajednicu, ili za neki tim koji radi neki lokalni posao na području gdje nema signala mobitela. Primatelj poruke bi tu poruku mogao podijeliti čime bi se ona odaslala na novi krug oko njega, čime bi se poruka prostorno širila dalje. Ako taj drugi mobitel ima vezu sa internetom poruka bi se mogla preko drugih aplikacija poslati svim drugim korisnicima mreže.

Na ovaj način poruke bi se mogle slati i na mjestima gdje nema interneta, a i bez kontrole nekog cenzora koji kontrolira sve što se prenosi internetom.

Policija, vatrogasci ili druge službe bi na ovaj način mogle slati upozorenja svakome tko se nalazi u blizini nekog opasnog incidenta.

Trgovac u robnoj kući bi mogao svakih pola sata slati reklamne poruke koje bi dobivali svi kupci u trgovini.

Zaposlenici nekog gradilišta, nekog skladišta ili nekog ureda bi mogli slati poruke lokalnog karaktera čak i kada nemaju veze sa mrežom ili lokalnim Wf repetitorim.

Tko želi poslati poruku velikom broju ljudi mogao bi se šetati gradom i nakon svakih prijeđenih sto metara ponovno poslati poruku.

Izletnici, planinari i vojnici bi mogli razmjenjivati poruke kada se na terenu nađu u zoni bez signala.

U slučaju da nestane električne energije na nekom području pa mreže i loklani Wf ne radi poruke bi se mogle i dalje prenositi, što bi bili vrlo korisno u slučaju velikih katastrofa kada sve internetske i energetske mreža prestanu raditi. Čak bi i zatrpani u potresima mogli zvati u pomoć sve koji se nalaze u blizini, a oni koji primaju poruku bi prema jačini signala mogli odrediti gdje se nalazi nastradali.

Aplikacija  bi se mogla napraviti u više verzija za različite jezike. U tom slučaju poruke bi dobivali samo oni koji imaju instaliranu istu verziju, te bi tako poruke dobivali samo oni koji govore istim jezikom. To bi moglo biti korisno za turiste u stranoj zemlji koji žele pronaći druge ljude iz svoje države koji se nalaze u istom mjestu.  

Osobno nemam dovoljno znanja za programiranje ovakve aplikacije, a plaćanje razvojnog tima bi koštala oko 50.000 eura, radi čega nemam namjeru sam raditi takvu aplikaciju. Nadam se da će neki mladi programeri sa viškom vremena naći motivaciju za izradu ovakve aplikacije u svojoj garaži. Kako bi aplikacija bila potpuno decentralizirana ne bi bilo spremanja podataka na neki server, stoga što svi podatci o korisnicima ostaju na njihovim osobnim mobitelima, te tako ne bi bilo kršenja zakona o privatnosti kao što je GDPR.

U nekim državama gdje vlade nastoje snažno cenzurirati sve medije i internet ovakva aplikacija bi bila vrlo korisna političkim disidentima i svim nezadovoljnicima. Izrada aplikacije bi trajala od 6 mjeseci do godine dana, zato što bi trebalo ugraditi razne sigurnosne protokole, enkripciju, pouzdanost prijenosa poruka, te kvalitetno korisničko sučelje. Aplikacija bi morala imati nekoliko verzija za različite mobilne platforme (iOS, Android) kako bi se poruke mogle razmjenjivati među njima. Stalna upotreba Wi-Fi Directa bi trošila bateriju mobitela, ali većina korisnika ga već ima stalno uključenog.