Kako miješani komunalni otpad pretvoriti u tvrdu cestu?

U današnjem komunalnom otpadu često ima i preko 30 posto plastike. Postoji više primjera kako se od plastičnog otpada pomiješanog sa sitnim kamenjem i pijeskom, te zagrijavanjem mogu dobiti vrlo čvrsti plastični elementi.

Prema stručnjacima za ekologiju, problem kod komunalnog otpada je bio otpad koji trune i stvara neugodne mirise. Međutim, to je problem samo kad bio otpad ima kontakt sa vlagom. Ako se bio otpad zagrije na 100 stupnjeva on postaje potpuno suh, a ako se zagrije do temperature na kojoj se topi i plastika tada ta plastika ulazi u pore bio otpada. Time bio otpad postaje inertni otpad i više ne može trunuti. Zahvaljujući tome miješani komunalni otpad se može iskoristiti kao materija za pravljenje tvrdih cesta, tvrđih od asfaltnih cesta.

U tom cilju otpad je potrebno najprije dobro samljeti u sitne frakcije. Nakon toga ga je potrebno prati kako bi se iz njega odvojilo topivi dio otpada. Takav oprani otpad je potrebno dobro osušiti izlaganjem suncu i zraku u staklenicima širenjem na tlo u tanjem sloju. Dobro osušeni samljeveni otpad je moguće duže vremena skladištiti u suhim skladištima.

Uređaj za postavljanje suhog samljevenog miješanog komunalnog otpada na cestu bi se mogao napraviti na vrlo jednostavan način, i u presjeku je prikazan na gornjoj slici.

Otpad (2) se ubacuje u veliki metalni koš(1) koji je postavljen na kotače(4). Metalni koš(1) ima prednju i stražnju ploču, te je na vrhu proširen, na dnu sužen, a unutar sebe ima dodatnu ploču koja otpad(2) gornjim dijelom odvaja od prednje ploče koša(1). Ispred prednje ploče metalnog koša(1) nalazi se ložište(9) u kojem gori vatra. Ložište(9) pri dnu ima vrata ložišta(7) kroz koja se ubacuje gorivo poput drveta uli uglja. Na dnu ložišta(7) se nalazi rešetkasta ploča(3) na kojem gori čvrsto gorivo. Kada se gorivo zapali temperatura zagrijava sitno samljeveni suhi miješani komunalni otpad(2) koji se nalazi u metalnom košu(1). Dim nastao od sagorijevanja izlazi iz ložišta(7) kroz male otvore koji se nalaze pri vrhu ložišta(7). Pri zagrijavanju otpada(2) na 100 stupnjeva iz njega potpuno isparava voda. Daljnjim zagrijavanjem isparavaju ulja, masti, boje, parafini i dio plastike. Sve te pare i plinovi se prikupljaju na vrhu metalnog koša(1), te se kroz plinske cijevi(8) odvode u ložište(9) gdje sagorijevaju i tako dodatno zagrijavaju ležište(9) i metalni koš(1). Ispred ložišta(9) na njegovom dnu nalazi se čvrsta ploča(10) na kojoj stoji radnik koji ubacuje gorivo u ložište(9). Na prednjoj strani ove čvrste ploče(10) nalazi se spojna ruda(11) preko koje se čitav uređaj spaja sa kukom za vuču(12) koja se nalazi na nekom vučnom vozilu. Vučno vozilo može biti automobil, traktor ili kamion.

Prilikom polaganja otpada(2) na cestu zagrijani otpad klizi prema dolje i iz metalnog koša(1) izlazi na dnu. Povlačenjem metalnog koša(1) prema naprijed dio zagrijanog otpada ostaje na tlu pri čemu ga ravna čvrsto metalno ravnalo(5) koje je svojim donjim dijelom postavljeno nekoliko centimetara iznad tla po kojem se kreću kotači(4). Pri tome ispod ravnala(5) ostaje dio otpada u sloju čija debljina se može regulirati podizanjem ili spuštanjem ravnala(5). Podizanje i spuštanje ravnala(5) se vrši sa dva metalna vijka(6) čijim zakretanjem se ravnalo(5) spušta ili diže. Jedan vijak(6) se nalazi sa lijeve a drugi sa desne strane ravnala(5).

Vrući otpad(2) koji je na ovaj način položen na cestu potrebno je valjkom poravnati sabiti kako bi se iz mase istisnuo zrak. Hlađenjem otpadne mase dobiva se vrlo čvrsta i tvrda podloga koja se sastoji od plastike, stakla, kamenja i plastikom impregniranog bio otpada. Plastika u podlozi povezuje čitav sloj mase koja je čvršća na razvlačenje od betona, a tvrđa na pritisak od asfalta.