Kako na balkonu kuhinjski otpad pretvoriti u jaja

Kako na balkonu kuhinjski otpad pretvoriti u jaja
107
2
1

Da bi živjeli moramo jesti. Stol sa hranom je centar oko koje se okuplja obitelj. A obitelj je osnovna ljudska zajednica.

Temeljna sila poveznica te zajednice je ljubav među članovima, ali obitelj povezuju i druge sile kao što je interes, osobito ekonomski interes, te strah.

Život u zajednici je lakši pošto pojedincima omogućuje bavljenje različitim stvarima. Također omogućuje pojedincima lakšu obranu od opasnosti koja dolazi izvana. Za te koristi pojedinac mora i žrtvovati određeni dio slobode, a tu žrtvu je lakše podnijeti kada je osjećaj ljubavi među članovima zajednice veći.

Već od nastanka prvih gradskih zajednica određeni dio funkcija obitelji je prenesen na gradsku zajednicu koja je omogućila puno veću podjelu rada. Time je povećana efikasnost proizvodnje i sigurnost, ali je i smanjila samoodrživost jedne obitelji. Grad se odrekao proizvodnje hrane, te je samim time ovisio o selu, a selo je gradu i gradskom stanovništvu prepustio brigu o sigurnosti i složenijim zanatskim proizvodima.

Osnovan potreba svakog domaćinstva je hrana i energija.

Hrana i energija se kroz povijest uvijek proizvodila na selu, dok su u gradu živjeli vladari, vojnici i zanatlije.

Dolaskom industrijske civilizacije sve više se energija proizvodi izvan sela, a i hrana se počinje proizvodi na industrijski način. Zbog toga ljudi sele u gradove, a rezultat su ogromni gubici u hrani na putu od njive do gradskog stola.

Na selu, ljudi sve proizvedeno znaju korisno upotrijebiti, a u gradovima većina proizvedenoga se baci. Odbačena hrana veliki je komunalni i zdravstveni problem pošto zatrpava smetlišta i kanalizacijske sustave, te omogućuje preživljavanje pacova u središtima gradova.

Oko 70 posto otpada je otpad organskoga porijekla koji se na smetlištima pretvara u metan, a organske masti začepljuju cijevi i u kući i u kanalizacijskom sustavu.

Pojedinci u gradovima sve više pokušavaju i sami proizvesti dio hrane za osobnu konzumaciju, ili smanjiti količinu otpada koji nastaju u domaćinstvu. Svako takvo nastojanje smanjuje ekonomsku ovisnost domaćinstva o vanjskoj okolini, ali obrazovni sustav najčešće ne uči djecu kako živjeti na ekonomski održiv način. Pojedinci u najvećim gradovima na vrhovima zgrada uzgajaju povrće, a neki uzgajaju i pčele.

Otpatke od hrane ljudi na selu koriste kao hranu za kokoši, svinje i druge životinje, a to se može raditi i u gradovima. Dovoljno je imati malu terasu, balkon, lođu ili mali travnjak gdje se može staviti obična bačva koja može poslužiti kao kokošinjac. Ovaj kokošinjac sam od otpadnog materijala napravio u jednom danu. Kada sam u njega stavio koke djelovale su malo uplašeno, ali su vrlo brzo počele čeprkati. Ovakav kokošinjac omogućuje uzgoj kokoši nesilica koje se mogu većim dijelom hraniti otpacima iz kuhinje, a tek manjim dijelom kukuruznim šrotom. Ono što kokoši ne pojedu odlična je hrana za gliste koje se nalaze u buretu ispod kokoši. Kako bi gliste mogle živjeti moraju imati dovoljno zraka koji se dovodi kroz perforiranu cijev postavljenu u sredini, okomito na dno. Uz to moraju imati dovoljno vlage, te organskoga otpada koji im služi kao hrana. Gliste noću izlaze na površinu te ih kokoši rano u jutro mogu koristiti kao hranu. Rezultat ovakve prerade kuhinjskog otpada uz pomoć kokoši i glista su jaja, te humus koji se povremeno vadi sa dna bureta. Da bi gliste mogle doći do površine potrebo je otpad svaka 2-3 dana malo zaliti vodom. Ako se ne zalijevaju površina bi se mogla skoriti, gliste ne bi mogle do površine probiti kanale, pa zrak ne bi mogao ulaziti u masu. Tada bi ispod površine započeli anaerobni precesi gnjilenja koji bi izazvali pomor glista i širenje smrada. Dok se masa redovito održava vlažnom ne osjeća se ni smrad kokošjeg izmeta. Osim kokoši, u ovakvom kokošinjcu  bi se mogle držati prepelice, papagaji, zečevi, ili druge sitne ukrasne životinje i ptice.

Znatnijim korištenjem ovakvih buradi - kokošinjaca u gradovima znatno bi se smanjila količina otpada na smetlištima i trošak komunalnih službi, smanjili bi se i troškovi za hranu, a povećao bi se standard gradskih stanovnika koji bi sami proizvodili hranu od otpada.

Na gubitku bi bili jedino veliki industrijski proizvođači i prerađivači industrijske hrane, te velike robne kuće koje prodaju takvu hranu.