Kako se obraniti od hipersoničnih raketa?

Supersonične raketa kreću se od 6 pa čak do deset puta brže od zvuka. A proturaketne rakete od kojih se sastoje takozvani "proturaketni štitovi" mogu oboriti protivničke rakete koje se kreću do trostruke brzine zvuka.

Proturaketne rakete svoje ciljeve ruše tako da ih dostignu i ruše udarom u njih, ili eksplozijom u neposrednoj blizini.

A ako cilj ne mogu dostići onda ga ne mogu ni oboriti.

Prije nekoliko dana, 15.3.2023. Rusi su iznad Crnog mora oborili američki dron vrlo zanimljivom taktikom. Ruski avion ispusti dio goriva ispred drona čime se stvara eksplozivni oblak. Kada dron uleti u takav oblak vrelina motora zapali oblak i on eksplodira. Kada je prvi ruski avion ispustio gorivo dron je uspio izbjeći eksplozivni oblak, ali kada je isto učinio i drugi ruski avion na snimci se vidi kratkotrajni nestanak slike, nakon čega se vidi savijena elisa na dronu. Nakon toga dron je počeo padati, a amerikanci su najvjerojatnije u tom trenutku uključili postupak brisanja svih podataka na kompjutoru koji upravlja dronom, što se može vrlo lako postići naredbom za formatiranje diska, ili memorijske kartice.

Ovakvom taktikom mogli bi se rušiti i avioni a i rakete koje se kreću podzvučnom brzinom. Međutim, rakete koje se kreću brže nego što se kreće eksplozija plinskog oblaka ova taktika ne može upaliti. Ako raketni motor upali eksplozivni oblak ta eksplozija ne može stići raketu i ne može ju oštetiti.

Rakete koje se kreću brzinom većom od 6 brzina zvuka moguće je rušiti samo onako kako meteori veličine zrna riže mogu oštetiti i uništiti rakete i satelite u orbiti oko zemlje.

Ovakvo oružje je moguće napraviti vrlo lako, zamjenom softwera u postojećim proturaketnim raketama, te stavljanjem drugačije glave rakete. U glavu rakete bi umjesto puno eksploziva trebalo staviti puno sitnih olovnih kuglica i malo eksploziva. Takve prepravljene rakete više ne bi jurile za raketama koje trebaju rušiti, već bi ih presretali gađajući točku koje je 7-8 kilometara ispred rakete koju trebaju oboriti. Pri tome treba dobro i vrlo brzo proračunati pravac kretanja i brzinu obje rakete. Kada dođe ciljanu točku eksplozivna glava bi se trebala aktivirati sekundu prije nego se u njoj nađe raketa koju treba rušiti, te stvoriti oblak od više tisuća malih olovnih gelera. U toj sekundi mali geleri bi se raširili i stvorili oblak širine nekoliko stotina metara. A tada bi raketa koju treba oboriti uletjela u taj oblak gelera. Takvi mali geleri bi uz vrlo veliku vjerojatnost oštetili raketu, ali je ne bi odmah uništili. Mali geleri bi, zahvaljujući velikoj brzini same rakete, mogli oštetiti tu raketu udarcima u glavu i krila koja upravljaju raketom. Nakon toga bi raketa nastavila sa nekontroliranim kretanjem, čime bi postala neopasna za cilj koji joj je namijenjen.

I to je za sada jedini način na koji bi se mogle oboriti hipersonične rakete. Drugi načini će biti mogući tek kada se naprave proturaketne rakete koje se kreću brzinom od najmanje desetak puta brše od zvuka-

Ili razvojem puno jačih lasera koji u tisućinki sekunde mogu probušiti bočni oklop bilo koje rakete.

Ili razvojem magnetskih topova koji smješteni na avione i brodove ispaljuju čelične "igle" brzinom najmanje od 20 puta brže od zvuka.

Neke moje ostale inovacije i tehnološke analize mogu se naći ovdje.

A novije se mogu vidjeti ovdje.