Kako spriječiti taloženje mulja u akumulacijskim jezerima?

Kod akumulacijskih jezera(1), osobito onih umjetnih veliki problem je taloženje sedimenata na dnu akumulacijskog jezera, osobito u blizini brane(2). Ovakva jezera, osim što služe za proizvodnju hidro energije, često služe i kao izvor pitke vode i za napajanje polja. A često se koriste i u rekreativne svrhe.

Rijeke svojim proticanjem prirodno nose sedimente poput šljunka, pijeska, mulja i gline. Kada voda naiđe na branu tok vode se usporava, te se sedimenti talože na dnu. Vremenom, količina sedimenata se može toliko podići da zatrpa veliki dio jezera, te tako smanji akumulacijski kapacitet jezera.

Kako bi se riješio ovaj problem potrebno je osigurati konstantno čišćenje mulja sa dna jezera. To se najjednostavnije može postići sprječavanjem usporavanja vode pri dnu. Usporavanje vode pri dnu jezera može se spriječiti uzimanjam vode sa dna. Za to je potrebno na dno rezervoara postaviti široke usisne cijevi (3) (najbolje betonske ) sa perforiranim malim otvorima sa strane kroz koje ulazi voda u usisnu cijev(3), te se koristi za različite potrebe. Brzina vode koja ulazi u ove perforirane cijevi je oko malih otvora dovoljno velika za uvlačenje taloga sa sobom. Na taj način talog ne bi ostajao na dnu jezera, već bi odlazio sa vodom. Širina samih usisnih cijevi (3) bi morala biti veća kod brane (1), a dalje prema početku jezera (1) širina usisnih cijevi (3) bi se trebala smanjivati kako bi čitavom dužinom usisnih cijevi (3) voda unutar njih imala otprilike jednaku brzinu strujanja.

Širina malih bočnih otvora na usisnim cijevima (3) ovisiti o namjeni vode.

Ako se voda koristi za piće na dugačkoj usisnoj cijevi (4) otvori bi morali biti vrlo mali.

I na cijevima koje bi služile za dovođenje vode u vodene turbine (4) otvori bi također morali biti vrlo mali, kako krupniji pijesak ne bi oštetio lopatice turbina.

Na cijevima koje bi služile za navodnjavanje polja(5) preko otvorenih kanala otvori bi trebali biti veliki nekoliko centimetara kako bi kroz njih prolazio mulj, pijesak pa čak i sitni šljunak.

Na cijevima koje bi služile za navodnjavanje kroz sistem cijevi (6) otvori bi morali biti manji kako u cijevi ne bi ulazio pijesak.

Na cijevima koje bi služile za pražnjenje akumulacijskih bazena (7) u slučajevima visokog vodostaja i naglog pritjecanja velike količine vode otvori bi trebali biti dovoljno veliki za prolazak i krupnijeg šljunka.

Sve ove cijevi (3) bi trebale biti postavljene paralelno na dnu jezera (1), čitavom dužinom jezera, sa međusobnim razmakom od više metara kako bi se dno oko njih držalo na stalno istom nivou. Na nekoliko metara od cijevi talog bi mogao dno malo dići, ali bi se veće naslage stalno urušavale, te bi se na ta način spriječilo znatnije dizanje tla jezera.

Otvori na usisnim cijevima(3) bi se vremenom mogli zaštopati pa bi ih povremeno trebalo očistiti izvana snažnim vodenim mlazom. Ovaj posao čišćenja bi mogle obavljati male robotizirane bespilotne podmornice sa daljinskim upravljanjem.

Ovakvim sustavom obrane od taloga na dnu bi se moglo znatnije taložiti jedino krupnije kamenje i šljunak, dok bi glina i mulj uglavnom odlazili na polja za navodnjavanje. Time bi se istovremeno i čistilo jezero a i gnojila polja.

Krupnije kamenje i šljunak koje bi se zadržavao na gornjem dijelu jezera, nakon što je ovim postupkom očišćeno od mulja mogao bi se vaditi kao građevinski materijal.