Mobiteli za slijepe osobe i malu djecu

Danas čak i mala djeca koja ne znaju čitati i pisati imaju mobitele na kojima se igraju igricama. Čak iako ne znaju čitati prepoznaju slike te po njima biraju aplikacije i koriste ih.

Za tako malu djecu moguće je napraviti puno korisnije uređaje koji uz pomoć umjetne inteligencije govorom odgovaraju na dječja pitanja.

Za slijepe osobe postoje mobiteli s fizičkim tipkama na kojima se nalaze izbočine po kojima oni prepoznaju slova, a odgovori na upite se dobivaju glasovno. I ove mobitele je moguće unaprijediti upotrebom umjetne inteligencije.

I za djecu a i za slijepe osobe moguće je napraviti uređaj u obliku malog mobitela, privjeska ili ručnog sata. S ovim uređajima bi korisnik mogao komunicirati glasom, te bi dobivao i glasovne odgovore. Uređaji bi mogli imati kameru na sebi, a i dodatnu kameru, mikrofon i slušalice u naočalama spojenu blututom. Slijepe osobe bi zakretanjem glave usmjeravali kameru u naočalama prema željenom smjeru, a mobitel bi uz pomoć umjetne inteligencije govorio što se u tom smjeru nalazi, i na kojoj je udaljenosti pojedini predmet.

Djeca bi na isti način usmjeravanjem privjeska ili sata usmjeravali kameru u željenom cilju, a uređaj bi im govorio što vidi i što je to. Ako se radi o opasnim predmetima, biljkama ili životinjama mogao bi dijete upozoriti da to ne diraju, ili da se udalje od toga. Ako dijete želi više detalja mogao bi im i to reći. Na taj način mobitel bi postao učitelj koji pomaže djetetu stjecanje znanja, snalaženje u okolini, te pomoćnik u stjecanju raznih vještina. Mobitel bi također mogao, preko ručnog sata pratiti fizičko stanje djeteta, puls, disanje ili nekakve ozlijede te bi u slučaju nenormalnosti mogao alarmirati roditelja. Roditelj bi mogao ograničiti i vrijeme u kojem dijete može koristiti neke aplikacije.

Mobitel bi dijete mogao upozoravati na obveze koje mora izvršiti. Također bi dijete moglo mobitelom otključavati kućna vrata, ili vrata unutar kuće, pri čemu bi roditelj mogao definirati koja vrata može otključavati, a koja ne. Time bi se djetetu moglo ograničiti ulazak u prostorije gdje se nalaze opasne tvari ili predmeti koji ga mogu ozlijediti.

Roditelji bi djeci u mobitel mogli upisati kontakte koje mogu nazvati i koji njih mogu nazivati. Mogli bi također definirati prostor u kojem se djeca mogu kretati a kada djeca izađu iz tog prostora mobitel bi porukom alarmirao roditelje i uputio bi ih gdje se nalaze. Mobitel bi također i djecu upozoravao da su se previše udaljili i dati im upute kako da se vrate tamo gdje trebaju biti. Mobitel bi također djeci omogućio čitanje tako da oni usmjere kameru na neki tekst, a mobitel bi ga čitao. Ako je tekst na stranom jeziku onda bi ga prevodio. Mobitel bi dijete prepoznavao po licu, a ako vidi da ga koristi nepoznata osoba mogao bi alarmirat roditelje.