Montažni bunker, zemunica

Bunkeri i zemunice su najvažniji vojni objekti na liniji obrane.

Bunkeri su zaštićeni sa svih strana, a imaju otvor za promatranje i djelovanje po neprijatelju. Otvor se nalazi iznad okolnog terena, te se radi toga bunker mora dobro maskirati.

Zemunice su dublje ukopane u zemlju te se ne primijete iz okoline. Mogu se otkriti samo ulazi u zemunicu, ili otvor za ventilaciju.

Danas u vrijeme dronova maskiranje bunkera i zemunica je vrlo važno zato što dronovi sa IC kamerama mogu vrlo lako otkriti i bunkere i zemunice, te je stoga potrebno otvore kroz koje se ulazi i prozračuje prostor postaviti barem desetak metara dalje. Da bi zemunice bile potpuno otporne na udare velikih granata ili avio bombi morala bi biti barem 4 metra pod zemljom, a to je teško postići na podvodnom terenu.

Kako bi se smanjio broj žrtava u slučaju direktnog pogotka bunkera ili zemunice potrebno je graditi male čvrste objekte u koje može stati mali broj vojnika. Kako bi bili što jeftiniji, umjesto betonskih bunkera i zemunica moglo bi ih se graditi kao montažne objekte koji se mogu premještati.

Ovakvi montažni objekti, prikazani na gornjoj slici mogli bi se graditi od čvrstih čeličnih ploča težine do 50 kilograma, kako bi svaku ploču mogla nositi dva vojnika.

Bočne ploče(1) bi trebale biti visoke oko 1,9 metara, a na stranicama bi trebale biti savijene 90 stupnjeva radi veće čvrstoće na savijanje. Ove bočne ploče bi se postavljale na sve bočne stranice bunkera.

Gornje ploče(2) bi služile kao krov bunkera ili zemunice a trebale bi biti dugačke oko 1,8 metara. Oko 30 cm na oba kraja bi trebale biti savinute za oko 40 stupnjeva, a bočno bi trebale biti savinute za 90 stupnjeva radi čvrstoče. Neke od gornjih ploča bi morale na krajevima otvore koji se mogu zatvoriti ili otvoriti, a služili bi za promatranje ili otvaranje paljbe na protivnika.

Bočne ploče bi se postavljale u zemlju okomito, a na njih bi se postavljale gornje ploče kao krov. Sve ploče bi se trebale vrlo čvrsto povezati vijcima ili kopčama koji se kasnije mogu odvojiti.

Bunker bi trebao biti dugačak 2,5. metara, širok 1,8 metara, te visok 2 metra. Na jednoj strani bi imao otvore sa obje strane kroz koje se ulazi u 0,5 metara široki prostor, odakle bi se ulazilo u dva metra dugačaku sobu. Unutar ove sobe bi se postavili drveni kreveti. Na dno čitavog bunkera bi se trebale postaviti drvene daske kao pod, a koje bi istovremeno sprječavale da se bočne ploče pomiču prema sredini.

U ovakvom bunkeru bi moglo boraviti tri vojnika, jedan koji promatra, a dvojica koji leže.

Ako se bunker zakopa dublje tada služi kao zemunica, i u njega bi se mogli staviti kreveti na 3 kata. U tom slučaju bi u njemu moglo boraviti šestero vojnika.

Iz bunkera bi se izlazilo u rovove koji bi barem desetak metara trebali biti natkriveni, kako neprijateljski dron ne bi mogao točno otkriti točno mjesto gdje je bunker ili zemunica.

Na bojištu bi trebalo postaviti više ovakvih bunkera i zemunica od prve linije do treće linije obrane, uz tranšeju koja bi ih povezivala. Međusobna udaljenost bi trebala biti oko 50 metara. U prvim bunkerima bi se trebali nalaziti vojnici za borbu protiv pješadije i blisku borbu protiv oklopnih vozila. U drugim bunkerima bi vojnici trebali biti naoružani jačim ručnim protuoklopnim sredstvima. U trećim bunkerima bi trebali bili minobacačlije 62 mm. U slijedećem bunkeru bi trebali biti vojnici sa protuoklopnim raketama ili snajperisti.

Između ovih bunkera jedna dio bunkera bi trebalo ukopati kao zemunica u kojima bi se nalazili rezervni vojnici, zapovjednici, skladišta streljiva, kuhinje i slično.