Stalak za snajpersku pušku

Snajperi su puške sa durbinom koji služe za precizno gađanje na veće daljine. Njima rukuju dobro obučeni strijelci koji znaju proračunati sve faktore koji utječu na pogađanje cilja, te se dobro maskirati kako bi se zaštitili od protivničkih snajperista.

Vojnici koji se nalaze u nekakvom rovu ili zaklonu nastoje se skriti od protivnika, ali dok nišane moraju izviriti izvan zaklona, pri čemu ih protivnik može uočiti. Osobito lako ih mogu uočiti protivnici koji imaju IC durbin koji otkriva toplinski trag ljudskog tjela.

Kako bi se to izbjeglo moguće je napraviti stalak za snajper koji se digne iznad zaklona, a snajperist i dalje ostaje u zaklonu.

Izrada ovakvog stalka je vrlo jednostavnja. Stalak se nalazi na kratkoj stopi(1), cijevi koja se stavlja na tlo u rovu. Na stopu(1) je pod 90 stupnjeva zavarena okrugla donja cijev(2). Na ovu donju cijev(2) je postavljena okrugla gornja cijev(3) koja svojim promjerom točno naliježe na donju cijev(2). Na taj način se donja cijev(2) može uvlačiti u gornju cijev(3) dolje – gore. Gornja cijev(3) na sebi ima niz bočnih rupa u koje se može staviti klin(8). Na vrhu gornje cijevi(3) nalazi se škrip(5) u koji se stavlja stražnji dio snajperaske puške(4). Kad se puška(4) postavi u škrip(5) gornja cijev(3) se diže prema gore dok ne izviri iz rova dovoljno visoko da ima pogled prema cilju. Tada se klin(8) ugura u bočnu rupu na gornjoj cijevi(3) koja se nalazi malo iznad vrha donje cijevi(2). Na taj način gornja cijev(3) više ne može kliznuti prema dolje. Na gornjoj cijevi(3) se nalazi i držač mobitela(9) koji se postavlja na visinu očiju strijelaca. Na vrhu držača mobitela(9) stavlja se mobitel(10). Na pušci(4) se malo iza stražnjeg nišana nalazi mala kamera(11) koja vidi nišane i cilj u koji se treba usmjeriti. Ova kamera(11) je kablom(12) spojena na mobitel(10) tako da strijelac na njemu vidi sve ono u što je kamera(11) usmjerena. Kod nišanjenja strijelac nogom stane na stopu(1) kako bi se ovaj stalak čvrsto oslonio na zemlju. Gornja cijev(3) se prisloni uz tijelo strijelaca, a pomicanjem gornje cijevi naprijed - nazad cijev puške(4) se diže, ili spušta. Šakom se gornja cijev(3) zakreće lijevo - desno, te se time i cijev puške(4) pomiće lijevo – desno. Kad se nišan poklopi sa ciljem drugom šakom se povuće uže(7). Ovo uže(7) je svojim gornjim dijelo privezano na okidač puške, te se preko male koloture(6) spušta prema dolje. Kada se uže(7) povuće prema dolje povlači se okidač puške čime se vrši ispaljenje metka.

Na ovaj način strijelac može gađati protivnike iz sigurnog zaklona, bez opasnosti da bude uočen i pogođen od protivničke vatre. Protivnik nakon opaljenja može uočiti odakle je ispaljenje izvršeno, te može gađati samu pušku, ali strijelac je zaštićen. Zahvaljujući tome on može ispaliti više zrna, a ugroziti ga može samo protivnička paljba minobacačkom granatom koja pogodi sam rov u kojem se nalazi. A dok minobacačlije izračunaju koordinate koje trebaju gađati strijelac snajperist se može skloniti na drugo mijesto, ili u sigurnu zemunicu.